Povežite se sa nama

KULTURA

LAKE FEST – NOVA MUZIČKA DIMENZIJA: Od avgusta do avgusta

Objavljeno prije

na

Posljednjih godina Nikšiću često laskaju kao crnogorskoj prijestonici piva, čelika i rokenrola. O prvom ne treba dvojiti, drugo dvoje su svakako upitni. Rokenrol u ovom gradu živi od avgusta do avgusta – mjeseci kada se u njemu odigravaju dva regionalno poznata muzička festivala – Lake i Bedem fest. Ostatak godine donese tek poneku svirku i grad, provjeravajući vremenske prognoze, željno čeka sljedeći osmi mjesec u godini. Druga stvar koja ne ide u korist sloganu sa početka priče je činjenica da je Institut za crnu metalurgiju već neko vrijeme poznatiji po muzičkim proizvodima koji izlaze iz njega nego onim vezanim za leguru željeza. Prostorije ovog kolosa odavno koriste lokalni umjetnici i bendovi. U danima pred održavanje nikšićkih muzičkih festivala, aktivnosti u njemu znatno su pojačane.

Da se u Nikšiću sprema odlično festivalsko ljeto najavljivali su organizatori Lake festivala koji je počeo 11. a završio se 14. avgusta.

„Od starta je bilo primjetno poboljšanje marketinga. Online prodaja ulaznica, česte informacije na društvenim mrežama, najave, intervjui… Pun pogodak. Lajn ap za mene čudan, ali skroz razumljiv. Za sladokusce je bilo starijih provjerenih bendova kao i novih otkrovenja u obliku M.O.R.T.-a, Sare Renar, Justin’s Johnson. A priliku smo dobili i mi, crnogorski bendovi. Idealno šarenilo, koliko god to neki opovrgavali. Za kraj jedno svjetsko ime. I to je to”, rekao je za Monitor jedan od učesnika ovogodišnjeg Lake festa, bubnjar nikšićkog Punkreasa Đorđije Njunjić.

I stvarno, Lake fest se i šesti put za redom potrudio da dobar dio programa odvoji za domaće snage, od kojih su neki dobili dobre ili makar solidne termine. Šteta je što su odlični bendovi poput mladog Voodoo-a i kotorskog Light Under the Black Mountain dobili titulu openera, pa je njihove svirke poslušalo manje ljudi nego što oba benda realno zaslužuju. Ovo su ipak boljke svih festivala. Nerijetko se desi da bend zapuca više stotina kilometara i zasvira pred gotovo praznom binom. No, kada festival, poput ovog našeg okupi 27 imena, sve bude, naravno, podređeno hedlajnerima koji privuku najveći broj posjetilaca.

Na slično putešestvije od dvjesta i nešto kilometara je krenuo sinjski M.O.R.T. koji je na festival došao sa zakašnjenjem. „Stigli smo umorni, šest sati kombija nakon koncerta i partija do jutra u Brelima. Organizatori su odmah učinili da umor nestane. Za tonsku probu sve je bilo izorganizirano i čekalo nas. Vodili su nas k’o malu dječicu na večeru, pa u smještaj. Učinili su da se osjećamo kao da smo tu na odmoru i da dolazimo već deseti put. To nam je dalo poticaj da koncert odradimo najbolje šta znamo”, kažu nam iz sve popularnijeg hrvatskog kvarteta. Bend koji je karijeru počeo pobjedom na banjalučkom Demofestu 2013. i zagrebačkom RockOff-u godinu kasnije, ne krije oduševljenje – „Pozornica, zvuk i rasvjeta su bili možda najbolji koje smo ikad imali. Publika je znala većinu tekstova i puno su nam pomogli da odsviramo odličan koncert”. Jedino za čim žale je što su zbog sljedećeg nastupa morali rano na put, pa su propustili nastupe ostalih bendova, i kako kažu za naš list, prvenstveno, Manu Chaoa.

Slična iskustva dijeli i debitant na festivalu – bend Justin’s Johnson koji su usljed graničnih problema vezanih za ata karnet i carinski pokvareni štampač kasnili. Sreća u nesreći je što su umjesto prvi, zasvirali posljednji, kada ih je zasigurno čekala veća i raspoloženija masa. ,,Zasvirali smo tako na kraju programa i mislim da smo uspili zaintrigirat i animirat ekipu koja je ostala da nas posluša i razbaca udove, mada je već bila kasna ura”, kaže za Monitor njihov vokal i gitarista Miro Alač.

,,Možemo samo birat riječi za organizaciju i gostoprimstvo, ljudi su se stvarno pobrinuli da izvođačima ništa ne fali, ton i stage majstori izvrsni također, tako da nam je samo ostalo da uživamo na stageu i izvan njega dok smo se uz malinovaču pripremali za nastup. Moramo pohvaliti line-up, stvarno je bilo ponešto za svakoga tako da dinamika ove večeri nikako nije padala”, prokomentarisao je ovaj Splićanin.

Dovođenje već pomenutog Manu Chaoa, znaju svi koji su pokušali sa organizacijom, pa i mnogo manje manifestacije, posao је za koji, osim dobre i uigrane organizacije, treba i poklapanje sa rasporedom turneje izvođača, zadovoljavajući tehnički uslovi i mnogo šta drugog. Zvijezde se nijesu poklopile 2013. godine, pa je sve do postavljanja lokacije Nikšića i zastave Crne Gore u raspored turneje svjetske atrakcije francusko-baskijskih korjena, među publikom bilo strepnje oko njegovog gostovanja. Od tada, samo iščekivanje!

A šta znači dolazak jednog ovakvog imena? Kada se na jednom mjestu skupi i uz ska rege ritmove zaigra masa jednaka četvrtini gradske populacije, mora se razmisliti o onomе što ovakav festival predstavlja za malu lokalnu zajednicu. Ne treba zaboraviti da je tokom trajanja festa koncertnim prostorom prodefilovalo, po procjeni organizatora, oko 50.000 ljudi. Za grad pod Trebjesom koji broji nekih 75.000 stanovnik – mnogo.

Pedesetpetogodišnji José-Manuel Thomas Arthur Chao skoro tri sata prazneći sve rezervne baterije iz sebe i pratećeg benda bio je svjestan da piše istoriju jednog malog mjesta i, kako se ispostavlja, jednog velikog festivala.

S druge strane, stoji vječita priča o održivosti ovakvih dešavanja. Konačno je i neko sa mjesta odlučivanja oslušnuo stvari i uključio se malo bolje u cijelu priču. Aktuelni ministar kulture pružio je podršku ovogodišnjem izdanju ovog festa. „Vidim da mladi danas slušaju onu vrstu muzike uz koju smo mi sazrijevali. Meni je drago da ćemo nakon ovog festivala, istu vrstu muzike slušati i na Bedem Festu, krajem avgusta. U mom rodnom Nikšiću postoji jaka rok energija koja upućuje na jedan način života koji nije zamro. Mislim da je to i jaka poruka da ovaj prostor želi izlazak iz provincijalnih tema”, izjavio je ministar Pavle Goranović za Radio Sarajevo.

I pored ovakve pomoći, kod nas je sve još u povoju. O tome svjedoči primjer susjedne nam Hrvatske, koja na javnom konkursu za finansiranje projekata na polju kulture imaju posebnu stavku vezanu za rok kulturu. Kod nas do daljnjeg, dio sredstava mogu očekivati festivali, sami bendovi veoma rijetko.

Da je uspjeh na jednom ovakvom muzičkom putu spor i trnovit potvrdio nam je i direktor krupačkog festa Peđa Zečević. „Šest godina je relativno kratko vrijeme u životu jednog festivala, ali smo ipak uspjeli od njega napraviti destinaciju koja je ne samo zanimljiva za regionalne, nego i za strane turiste. Ovogodišnji festival i zbog ovoga predstavlja prekretnicu, a i kada su u pitanju organizacija i broj posjetilaca. Čini mi se da smo ove godine napravili ogroman iskorak”, rekao je Zečević za Monitor. On kaže da oko 50.000 posjetilaca govori dovoljno. „Nakon ovakve posjete i gostovanja legendarnog Manu Chao-a, teško je govoriti kuda će dalje Lake fest ići. Sigurno je da ćemo se truditi da cijelu priču održimo na ovom ili izdignemo na veći nivo. Ovaj festival, ovaj grad i ovi ljudi to zaslužuju”, poručuje.

Zaslužuju i nedjelju dana odmora, tokom koje će se puniti baterije za ono što predstoji, a to su nastupi grupa i autora kakvi su: S vremena na vreme, Aerodrom, Kralj Čačka, E Play-a, Laka, Frenkie, Irie Fm, Džej Džej Okoča, Škrtice, Drugi način… koji su spremni za nastavak rokenrol fešte koja Nikšićane očekuje na tvrđavi u okviru Bedem festa koji se održava od 25-27. avgusta.

Dragan LUČIĆ

Komentari

KULTURA

SMRT U GAZI MIRAŠA MARTINOVIĆA: Glas što vrišti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pjesnički glas u ime rođenih i nerođenih, u ime šutnje i nepravde

 

Postoje knjige koje se čitaju radi zabave, postoje one koje nas zadrže na trenutak u ljepoti, one koje nas jezički i svakako bogate, a postoje i  knjige pred kojima zašutimo, spustimo pogled da se zapitamo: ljudi li smo ili zvijeri?

Knjiga  poezije Miraša Martinovića Smrt u Gazi snažno emituje pjesnički glas i moralni krik pjesnika usmjeren protiv strahota rata, i patnje, i stradanja  djece u Gazi. Ovaj pjesnički krik se daleko čuje, ovaj čovječni vapaj nas sve poziva i opominje. Njegova riječ, onoga kojeg je „sramota“  što je živ i što je čovjek glasnogovorik, poziva i proziva sve koji osjećaju, sve nas nijeme na ovu sveopštu nesreću.

U uvodnoj pjesmi „Gospode“ Martinović koristi snažan, gotovo biblijski ton da pozove Boga na djelovanje:

pokaži moć/što čekaš/ što ćutiš/kako da ti vjerujem/kako/sramota me /što sam živ/ što sam čovjek/….

Poziva ga, čini mi se,  onako kao što ga priziva Njegoš u Luči Mikrokozma 

„Ah, presveti, milostivi tvorče,

Slabo naše usliši molenje

Za preblagost božestvene duše!

Martinovićevi stihovi u pjesmi „Gospode“ predstavljaju glas egzistencijalnog protesta pred ćutnjom Boga, iskazuju sumnju i stid – molitva mu je zahtjev i revolt usljed Božije šutnje. Njegoševi su metafizička molitva. I jedni i drugi nose biblijski ritam i osjećaj kosmičke drame čovjeka pred Bogom. Obojica prizivaju Boga direktno, u snažnom tonu, s osjećanjem ljudske nemoći i olovne težine nad pitanjem smisla.

…pokaži moć/što čekaš, što ćutiš/ kako da ti vjerujem“…

Miraš Martinović preuzima ulogu glasnogovornika u ime svih onih koji ne mogu govoriti. Postavlja pitanja koja odjekuju kroz istoriju šutnje, praznine, zla, slike „kako  živi nose u naručju mrtvu djecu“.

Pjesnik ne štedi nikoga – ni Boga, ni čovjeka, ni nas nijeme od nemoći. Upravo u tome leži snaga ove Martinovičeve Riječi pjesničke.

Smrt u Gazi više je od umjetnosti, ovo je moralni čin, protest protiv zla, elegija za nedužne. Pjesnički glas Miraša Martinovića glasniji je nego topovska paljba, jer odzvanja istinom, vapajem bez božije milosti i vjerom da se još nešto može promijeniti. Pjesnčki glas se poziva na starozavjetni motiv izbavljenja Izrailjaca iz Egipta, tražeći isto takvo čudo za djecu Gaze

„… i ovo su/djeca Božija/ Spasi djecu u Gazi“… 

Ovo „pjevanje“ upućeno Bogu, nije ni naricanje nego tihi rezignat i konstatacija činjenice „ nemoguće je da ništa ne učiniš“.

Knjiga  Smrt u Gazi ne traži pažnju niti divljenje – ona vrišti, ali ne glasom neartikulisanim , već zvonkim, u ime sve djece svijeta, onih koji su nestali u ruševinama, koji od gladi umiru, one koje niko pitao nije žele li se igrati igračkama, gdje je „učiteljica koja ih je učila“. U vremenu kada Svijet okreće glavu, kada se slike zgarišta smjenjaju na ekranu, kada brojke mijenjaju imena, Miraš Martinović je „morao napisati“ ovu knjigu ( kako je naslovio u meni namijenjenoj posveti)

U pjesmi „Kome treba “, retorski pitano, Gaza nije geografski pojam, već simbol stradanja bez života, metafora svakog pokošenog djetinjstva, pokošene travke, cvijeta, mjesto gdje ne može porasti drvo, mjesta gdje „nijesu prestale da kaplju dječije suze“, zločina koji je vidljivo nevidljiv i nad kojim čovječanstvo zatvara oči. 

„Gaza je zemlja puna plača/ Gaza je zemlja puna suza./A kome treba zemlja bez trave/ i drveta…“

U jednostavnosti pjesničkog izraza, kratkih stihovnih cjelina, ogleda se dubina i snaga Martinovićeve misli koja govori u ime svakog sna što je zatrpan, zločina što je  neviđen. Ima djelova teksta gdje, stihovi se krate, riječi se lome, kao da se i jezik oštri pred tolikom patnjom, a oštrica slovlja i stihovlja ubojito suštinu pogađa – „pečati Smrti sa ljudskim licem“ ostaju da svjedoče toliku (ne)moć pred zlom.

Knjiga Smrt u Gazi Miraša Martinovića poput zmijskog kruga, Ouroboros-a otvara se i zatvara prizivom Boga. Na početku je Bog viđen kao šutljivi i odsutni autoritet, a u završnoj pjesmi Miraš Martinović   izvodi krajnji poetsko-dramski čin, spušta Boga u Gazu, u zgarište i pepeo, u tu sramotu ljudske nemoći nad zlom. Spušta Boga među ljude, ne da bi bio slavljen, nego da bude suočen.

Ne snalazim se/Kako odavde/Izaći/ A Bog sam/Svemoćan sam/Kažu/Šapuće/…

On nije više svemogući vladar, on je zamišljeni, zatečeni, posramljeni Bog koji priznaje da je „otišao na nebo i zaboravio na zemlju“. Činjenica da ta zemlja ostavljena ljudima postaje dječije groblje, ruševina, prah i pepeo. Ta spoznaja Boga toliko pogađa da je istrajan u odluci „ Ostaću na zemlji/ Ostaću u Gazi/pa neka/ I mene ubiju/…Bog sada nije optuženik već saučesnik, on nije nedostižni sudija već ranjiv i zarobljen u ljudskoj tragediji. Ovo je put od prijekora do saosjećanja. Na početku lirsko „Ja“ pita  Boga:„Gdje si“ Na kraju Bog je prisutan , i nemoćan, on pita sebe: „Gdje sam bio“ što govori o sveopštem nesavršenstvu i o tome da je tu Bog bliži čovjeku nego ikad . Ova dva pjesnička čina oblikuju snažan okvir knjige „Smrt u Gazi“ sa jasnom porukom – Bog nije u sili koja upravlja i sudi, nego u prisutnosti koja pati uz nevine.

Perspektiva pjesničkog „JA“ dolazi iz  glasa djeteta koje doziva iz ruševina, kao lirski krik i univerzalni glas sve djece koja vape za pomoć, a pomoć ne dolazi.  Ako krik i pjesnički glas shvatimo kao skup svih glasova stradale djece, onda svako slovo, riječ, svaki stih knjige, nije samo pjesma nego odjek dječijih glasova koji zovu i traže pomoć. Kao da govore: Ja nijesam Gaza, već  glas ugušen u prašini, igra prekinuta granatiranjem. Ako ne možete da me zagrlite, nosite me u riječima.

Riječ Miraša Martinovića vraća dostojanstvo izgubljenim životima pjesničkom etikom – pjesnički jav živi, a pjesnički glas glasnogovori. Čini se, toliko prodorno da vrišti. A ako neko u ovom trenutku ima pravo da vrišti – to je pjesnik koji pjeva u ime djece, u ime ovolike šutnje, u ime pravde koja ne dolazi, spržene zemlje iz koje život nestaje. Onaj koji zna da nema drugog oružja do riječi, koja će „ da sudi/ pravdu da izriče“.

P.S. I ja sam morala ovo da napišem !

Zorica JOKSIMOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BILJANA KEKOVIĆ, SLIKARKA: Dijalog impulsa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Moj rad je odgovor na svijet koji je prečesto bio fragmentisan, glasan i prepun narativa. U njoj sam tražila čistu liniju, iskren ton, prostor u kojem se može oslušnuti ono suštinsko

 

 

Biljana Keković, crnogorska slikarka snažnog i postojanog umjetničkog rukopisa, izgradila je sopstveni likovni jezik oslanjajući se na unutrašnju viziju i duboko promišljenu likovnu poetiku. Diplomirala i magistrirala slikarstvo na Fakultetu likovnih umjetnosti na Cetinju, a od 1994. godine aktivno i kontinuirano izlaže u zemlji i inostranstvu. Njeno stvaralaštvo prepoznato je brojnim nagradama, među kojima su i priznanje UNESCO-a za kulturnu promociju. Keković godinama doprinosi savremenoj umjetničkoj sceni Crne Gore kroz prepoznatljiv izraz asocijativne i ekspresivne apstrakcije.

Izložba U pokretu / In motion, postavljena u Modernoj galeriji Jovo Ivanović u Budvi, nova je potvrda značaja njenog autentičnog likovnog izraza.

MONITOR: Izložba „U pokretu / In motion“ nosi naziv koji sam po sebi otvara višeslojna tumačenja. Šta za vas predstavlja „pokret“ u kontekstu ove konkretne izložbe – da li ga primarno vidite kao slikarski princip, energetski tok ili odraz unutrašnjih preobražaja?

KEKOVIĆ: Najdublje značenje pokreta, po mom shvatanju, leži u njegovoj višeznačnosti, u sposobnosti da istovremeno obuhvati različite slojeve značenja: slikarski, energetski i psihološki. On ne traži konačna tumačenja, već poziva na sopstveni čin kretanja, gledanja, osjećanja i tumačenja. Posmatrač se više ne nalazi ispred slike, već se, simbolički, kreće unutar nje. Ciklusi koje predstavljam nisu zatvorene cjeline, već se kreću, međusobno prepliću i nadovezuju. Oni teže da uspostave vezu između realnog i unutrašnjeg svijeta, prostora gdje ponekad misao nije do kraja izrečena, a boja ju je već otkrila.

Radovi iz serije Talks istražuju upravo te oblike dijaloga, verbalne i neverbalne razmjene koje se događaju na ivici. Vode simbolizuju fluidnost, promjenjivost, proces kretanja i unutrašnjeg pročišćenja. Ciklus Misli u pokretu istražuje tok misli i emocija, kao i stalnu težnju da se kroz slikarski čin, misli slože u slikovni govor  kroz  boju i formu,  da uhvati ono što izmiče logici i riječima. Na kraju, pokret nije samo tema, on je metod, iskustvo, način postojanja slike. I način na koji ja mogu da izrazim ono što želim.

MONITOR: Vaše slike odaju utisak meditacije, gotovo ritualnog procesa stvaranja. Postoji li unutrašnji narativ koji prethodi samom činu slikanja, ili se on rađa tek u fizičkom kontaktu sa platnom i bojom?

KEKOVIĆ: Proces slikanja za mene jeste svojevrsna meditacija, ali ne počinje uvijek jasno artikulisanim narativom. Unutrašnji tok misli i emocija je prisutan, ali često neuhvatljiv, više liči senzaciji nego jasnoj priči. Nekad osjećam da slike „dolaze“ iznutra kao odjek neizgovorenog, a nekad se oblikuju tek u kontaktu sa platnom, u trenutku kada boja dotakne površinu. To nije linearni proces, više je dijalog između unutrašnjih i spoljašnjih  impulsa. Ponekad sam tek poslije slikanja sposobna da prepoznam narativne koje su bile prisutni, ali nisu bile svjesno viđeni.

Platno postaje prostor gdje se misao, emocija i intuicija srijeću bez potrebe za objašnjenjem. Na primjer, u kolorističkom smislu, crvena mi omogućava da postignem suptilne ritmove i kontraste. Često se ponaša kao težište, ono sto pokreće sve ostalo oko sebe. Ona uravnotežuje, kontrira, unosi nemir, ali i vitalnost. Crvena nije statična – ona curi, izlazi iz sebe, raspada se i ponovo okuplja, stvarajući utisak unutrašnjeg previranja. Ima sposobnost da produbi prostor slike, da uvede napetost među oblicima, ali i da uspostavi balans tonova. Ona nije samo boja, ona je stanje, sabijeni trenutak sjećanja i prisutnosti. U tom smislu, slika ne ilustruje unaprijed poznatu priču, već je dio jednog procesa bivanja – trenutka kada unutrašnje postaje spoljašnje, često na načine koje ni sama ne mogu u potpunosti racionalno objasniti

MONITOR: Vaš slikarski opus oblikovao se tokom turbulentnih devedesetih i razvijao u složenom društveno-kulturnom prostoru posttranzicijskog Balkana. Koliko su te okolnosti uticale na formiranje vašeg unutrašnjeg slikarskog imperativa?

KEKOVIĆ: Turbulentne devedesete i period posttranzicije na Balkanu neizbježno su oblikovali moju senzibilnost, čak i onda kada sam to svjesno pokušavala izbjeći. Taj kontekst nosi sa sobom slojeve nesigurnosti, gubitka, traume, ali i unutrašnje snage, sve ono što ostaje kao naslijeđena težina, kao stalna pozadina svakog ličnog izraza. Upravo iz tog ambijenta haotičnih spoljašnjih okolnosti rodila se moja potreba da stvaram prostor autonomije, prostor koji nije bjekstvo, već svojevrsni otpor. Vizuelno čista umjetnost za mene nije lišena složenosti, već se bavi onim što se nalazi ispod površine i naslaga dnevne stvarnosti. To je potreba za  prostorom gdje slike ne reflektuju direktno društvene događaje, već nudi prostor kontemplacije i unutrašnjeg usklađivanja.

U tom smislu, stvaranje za mene nikada nije bilo estetsko ili distancirano, već egzistencijalno. Moj rad je odgovor na svijet koji je prečesto bio fragmentisan, glasan i prepun narativa. U njoj sam tražila čistu liniju, iskren ton, prostor u kojem se može oslušnuti ono suštinsko.

MONITOR: U Vašem radu dosljedan je otklon od trendova. Kako uspijevate da očuvate lični izraz u savremenom kontekstu koji često favorizuje konceptualnost?

KEKOVIĆ: Moj izraz se uvijek gradio iznutra, iz potrebe, a ne iz strategije. Otklon od trendova nije bio unaprijed osmišljen otpor, već prirodna posljedica toga što mi vizuelni i unutrašnji impuls diktiraju pravac rada. U savremenom kontekstu, gdje dominira konceptualnost i često se favorizuje ideja nad iskustvom. Ne bježim od savremenosti, ali vjerujem da savremenost ne mora nužno značiti konceptualni narativ, umjetnost mora  biti duboko lična. Mislim da se prepoznaje istina u radu, bez obzira na stil ili izraz. Ono što ostaje važno jeste autentičnost, da rad ne nastaje kao odgovor na trend, već kao odgovor na unutrašnji imperativ. Za mene je slika prostor koji ne mora objašnjavavati, ona treba da zrači i da diše.

MONITOR: Da li vjerujete da se apstraktna slika danas može čitati kao oblik savremenog vizuelnog mišljenja, ili je ona i dalje prvenstveno prostor intime i emocije?

KEKOVIĆ: Vjerujem da može i treba da bude čitana kao oblik savremenog vizuelnog mišljenja, što je i teorijski utemeljeno. Ona ima sposobnost da komunicira izvan jezika, da otvori prostor za složene misaone procese koji se ne izražavaju riječima, već bojom i formom. Upravo kroz intimno ona otvara prostor za složenu, višeslojnu komunikaciju, bez potrebe za doslovnim tumačenjem. U  vremenu kada smo preplavljeni direktnim porukama i narativima, apstrakcija postaje prostor slobode, prostor u kojem se vizuelno mišljenje razvija kao duboko promišljanje o svijetu i o sebi. Dakle, apstrakcija nije ni bijeg ni zatvaranje, već način da se drugačije postavi pitanje, da se promišlja kroz sliku, osjećaj i iskustvo. U tom smislu, ona ostaje savremena upravo zato što ne nudi gotove odgovore, već poziva na dijalog – sa sobom i sa onim koji gleda.

MONITOR: Koliko vam je važna reakcija publike, posebno u lokalnom kontekstu, i na koji način ona utiče na vaš dalji umjetnički razvoj?

KEKOVIĆ: Reakcija publike mi jeste važna, ali ne u smislu potvrde ili usmjerenja, već kao vid komunikacije, dijaloga između mene i onih koji gledaju. Posebno u lokalnom kontekstu, kao što su Podgorica, Budva ili širi crnogorski prostor, osjećam potrebu da rad  bude prepoznat i doživljen. Ta reakcija mi često govori ne samo o načinu na koji publika doživljava rad, već i o tome gdje se on nalazi u svom sopstvenom doživljaju savremene umjetnosti. Iako ne stvaram s namjerom da zadovoljim očekivanja, svjesna sam značaja  neposrednog susreta, on me podsjeća na korijene, na kontekst iz kojeg dolazim i u kojem radim. Ponekad reakcija publike otvori nova pitanja, osnaži određeni pravac, ili mi pokaže da slika komunicira. U tom smislu, publika nije korektiv, ali jeste odjek, a taj odjek zna biti važan impuls u procesu daljeg razvoja.

Miroslav MINIĆ
Foto: Nebojša BABIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ASJA MIJOVIĆ, LIKOVNA UMJETNICA: Umjetnost stvara bolji svijet 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Gdje god da smo, svi mi dugujemo nešto svojoj zemlji. Ja bih taj dug najrađe vratila kroz umjetnost i povezivanje sa drugima, podsticanje zajedničkog rada i projekata

 

 

Likovna umjetnica Asja  Mijović je rođena 2001. godine u Podgorici. Protekle godine diplomirala je na dva fakulteta u Sjedinjenim Američkim Državama, u oblasti lijepih umjetnosti ,,School of the Museum of Fine Arts” na Univerzitetu Tufts u Bostonu, Masačusetsu, kao i u oblasti filozofije i društvenih nauka na istom univerzitetu.  Na završnoj godini studija dobila je nagradu za najbolju skulpturu u svojoj klasi

MONITOR: Filozofija, društvene nauke, umjetnost, što je vaše opredjeljenje nakon studija?

MIJOVIĆ: Prije svega umjetnost. Od završetka studija fokusirala sam se na rad u umjetničkoj sferi – kroz sopstvenu praksu, izlaganja i profesionalne angažmane u oblasti savremene umjetnosti. Nekoliko prvih godina na fakultetima u Americi sam se dvoumila između umjetnosti i filozofije, a onda sam na trećoj godini studija otišla iz Bostona na razmjenu u Pariz, u poznatu akademiju Bozar, i tada shvatila kojim ću putem ići.  Ipak, osjećam snažnu želju da kroz svoj kreativni rad otvorim prostor i za društveni angažman.

MONITOR: Koliko ti znanje iz društvenih nauka upotpunjuje stvaralaštvo?
MIJOVIĆ: Ono mi omogućava da dublje razumijem kulturni, politički i ekonomski kontekst u kojem živim i stvaram. Upravo ti aspekti imaju ogroman uticaj kako na umjetnost, tako i na tržište umjetnina. Takva perspektiva mi pomaže da radove smjestim u širi društveni okvir, da umjetnost korespondira sa stvarnošću, sa onim što se dešava oko nas. 

MONITOR: Koliko inspiracije nalaziš u ljudima i događajima u SAD, a koliko ih crpiš iz Crne Gore?

MIJOVIĆ: Mnogo inspiracije crpim iz zajednice u kojoj se krećem ovdje u Americi, od mojih kolega i prijatelja, neki su Amerikanci, a neki su se, kao i ja, doselili iz drugih krajeva svijeta. Mnogo debatujemo o umjetnosti, načinima na kojima možemo da se izrazimo. Zajedno organizujemo izložbe i performanse i gradimo neki naš sopstveni umjetnički ekosistem koji funkcioniše i kao mreža podrške u velikom i zahtjevnom okruženju.

Crna Gora, s druge strane, ima duboko ukorijenjeno mjesto u mom stvaralaštvu. Tamo često boravim, okružena porodicom i prijateljima, a to vrijeme ne koristim samo za odmor, već i za istraživanja. Prve skulpture koje sam pravila nastale su od predmeta pronađenih na ulicama Podgorice i Nikšića ili u prirodi.

Dokumentujem motive koji me inspirišu kroz fotografije objekata ili nekih situacija. Tako, na primjer, prije dvije godine sam na Adi Bojani naišla i fotografisala napuštenu kamp kućicu s mrežama za ribolov. Te fotografije su me inspirisale da kasnije, u Americi, napravim rad od mreža za ribolov, od klopke za hvatanje jastoga, koje sam pretvorila u muzički instrument.

Trenutno radim na seriji kinetičkih skulptura inspirisanih pričama o vilama koje su mi majka, tetka i đed pričali dok sam bila mala. Te priče su duboko povezane sa Pivom, odakle potiče porodica moje majke. Inače, mislim, da je svijet tih fantazija, bajki uz koje sam odrastala, nekako mene opredijelio ka umjetnosti, jer umjetnost je najviše mašta. 

Umjetnost mi je omogućila da i dalje na neki način živim sa vilama, da sanjam da će me krila koja pravim još od mojih dječijih dana odvesti na neotkrivena mjesta, da će mi pomoći ne samo da stvaram umjetnost, već i da naša umjetnost stvara bolji svijet, svijet koji će čuvati i prirodu i ljude sa više brige i pažnje. 

Pored ovih uticaja, skulpture pravim i od predmeta vezanih za domaćinstvo, takozvane ženske poslove, pa je poslednja skupltura napravljena od usisivača. Dosta koristim i motive prirode Crne Gore, recimo moja ranija platna inspirisana su kanjonom Komarnice, željom da se on sačuva. Na Komarnici je odrasla moja baka Jela, a moja sestra od tetke Jelena sa svojim prijateljima ekolozima, angažovana je oko zaštite kanjona, pa je moj rad bio doprinos cijelom tom pokretu koji shvata značaj očuvanja prirode. Planiram da moje radove jednog dana realizujem i na tlu Crne Gore.

MONITOR: Kakvi su planovi i da li je budućnost vezana za SAD?

MIJOVIĆ: Moji planovi u Americi su vezani za umjetničku zajednicu u kojoj sam izgradila snažne veze. Trenutno sam u Njujorku sa mnogim prijateljima sa kojima sam studirala u Bostonu ali i sa nekim drugim, koje sam srijetala u raznim prilikama. Velika smo podrška jedni drugima i mnogi naši radovi rezultat su i kolektivnog promišljanja. Trenutno radimo na projektima kao što su putujući bioskop i otvaranje nezavisne galerije, ali i zajedničkih umjetničkih perfomansa. Taj kolektivni rad mi je izuzetno važan, kako za profesionalni razvoj, tako i za osjećaj pripadnosti jednoj grupi koju smo stvorili skupa, našim radom, zajedničkim akcijama, promišljanjima i druženjem.  

Pored tog kolektivnog angažmana, pravim i moje sopstvene radove u malom ateljeu u Bruklinu. 

MONITOR: Ove godine si primljena u ULUCG i tvoj rad je objavljen na tradicionalnoj izložbi udruženja. Koliko ti to znači i kada publika u Crnoj Gori i regionu može da očekuje nove radove?

MIJOVIĆ: Jako sam srećna što sam postala članica ULUCG-a i na taj način i formalno dio crnogorske umjetničke scene. Nadam se da me tek čekaju izložbe u mojoj zemlji kojima ću moći da doprinesem i svojim radom, ali zajedničkim projektima sa umjetnicima iz Crne Gore i Evrope. Želim da ta veza sa zemljom bude još jača i da otvori prostor za buduću saradnju na izradi zajedničkih produkcija, stvaranju novih rezidencija i razmjeni ideja. Sve češće, zajedno sa mojom sestrom, glumicom Almom Prelec, razmišljam o selu našeg djeda Velimira, Brijege u Crmnici, kao o mjestu koje bi moglo okupljati umjetnike i omogućiti im da tamo stvaraju. Gdje god da smo, svi mi dugujemo nešto svojoj zemlji.

Ja bih taj dug najrađe vratila kroz umjetnost i povezivanje sa drugima, podsticanje zajedničkog rada i projekata. 

Za našu zemlju iz koje mnogi odlaze, važno je učiniti nešto da se ljudi počnu vraćati. Mislim da ne treba druge da čekamo da nešto urade za nas, već da i mi sami pokušamo da mijenjamo prilike i tako damo doprinos društvu.

P. NIKOLIĆ 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo