Povežite se sa nama

INTERVJU

GOJKO PEJOVIĆ, GENERALNI INSPEKTOR AGENCIJE ZA NACIONALNU BEZBJEDNOST CRNE GORE: Unutrašnja kontrola kao ukras

Objavljeno prije

na

Gojko Pejović izabran je, na osnovu sporazuma DPS-a i dijela opozicije o formiranju Vlade izbornog povjerenja, na prijedlog Socijaldemokratske partije za generalnog inspektora Agencije za nacionalnu bezbjednost Crne Gore. Pejović ima višegodišnje radno iskustvo u crnogorskoj i jugoslovenskoj službi državne bezbjednosti. Penzionisan je 1991. godine na sopstveni zahtjev kao službenik SDB Jugoslavije. Bilo je to vrijeme kada su iz tadašnjeg MUP-a penzionisani službenici koji su se nacionalno izjašnjavali kao Crnogorci.

Na početku razgovora za Monitor, gospodina Pejovića zamolili smo da prokomentariše aktuelni Zakon o Agenciji za nacionalnu bezbjednost.

– Zakon o ANB je donesen 2005. i od tada je pet puta mijenjan, što dovoljno govori o kvalitetu osnovnog zakonskog teksta. Poređenja radi, u Hrvatskoj Zakon o sigurnosno obavještajnom sustavu je donesen 2006. godine i nije mijenjan. Moja ozbiljnija zamjerka je što Zakon ne definiše precizno osnovnu djelatnost Agencije. Sve se podrazumijeva po onom – ,,može da bude, ali ne mora da znači”. Korišćena su zakonska rješenja nekih zemalja iz regiona, najviše iz slovenačkog zakona, koja nijesu najsrećnije ,,upakovana”. Tako se Agencija, odnosno njena djelatnost, može tumačiti i kao obavještajna i kao kontraobavještajna služba, što je miješanje nespojivih poslova i to sigurno može da utiče negativno na efikasnost rada. Ovako skrojen zakon uticao je i na kvalitet podzakonskih akata koji ga prate, što opet ima negativne posljedice kako na zakonitost tako i na efikasnost i profesionalnost u radu Agencije, kaže Pejović.

MONITOR: Zar nije logičnije da se Agencija zove Agencija za državnu bezbjednost?
PEJOVIĆ: Da, za sve ovo moglo bi se postaviti i pitanje – zašto ,,nacionalna bezbjednost”, a ne ,,državna bezbjednost”? Očito, živimo u vremenu kada se prioritet daje formi a ne sustini u svemu, pa i ovdje.

Poslovi unutrašnje kontrole bilo kojeg bezbjednosnog sistema su, a posebno kada su u pitanju tajne službe, veoma ozbiljni, osjetljivi i odgovorni. Za njih su potrebni stručni i profesionalni kadrovi lišeni bilo kakvih ideoloških ograničenja. Sama priroda posla, odnosno činjenica da se radi o tajnim i osjetljivim podacima, od čije zaštite često zavisi i bezbjednost države, usložnjava i poslove kontrole zakonitosti rada ovih službi. Potreba za apsolutnom nezavisnošću u radu pretpostavlja da ovi državni organi organizaciono i fizički budu odvojeni od organizacionih jedinica koje kontrolišu. Taj model se primjenjuje u skoro svim državama EU, ali u Crnoj Gori nije tako.

MONITOR: Šta je po Zakonu o ANB-u generalni inspektor?
PEJOVIĆ: Generalnog inspektora kao funkcionera imenuje Vlada Crne Gore i on je u skladu sa Zakonom samo njoj odgovoran za svoj rad. No, Zakon je jedno, podzakonski akti su drugo, a praksa nešto sasvim treće. Lex specialis se tu sasvim dobro uklopio sa svojim ograničenjima. Ne treba biti ekspert, dovoljan je i površan pogled, da bi se uočilo da je pozicija generalnog inspektora ANB-a u suštini samo formalnog karaktera, da on nema nadležnosti da ocjenjuje i analizira sa stručnog aspekta pojedine radnje ili analitičke izvještaje Agencije. Zakon mu daje ovlašćenja samo da vrši inspekcijski nadzor sa formalno-pravnog aspekta.

MONITOR: Da li je tako i u okruženju?
PEJOVIĆ: Za razliku od našeg zakona o ANB-u, na primjer hrvatski Zakon o sigurnosno–obavještajnom sustavu Republike Hrvatske, pored Vijeća za nacionalnu sigurnost kao stručnog tijela koje u nadležnost ima, pored ostalog, i unutrašnju kontrolu sistema sigurnosti, predviđa poseban Ured Vijeća za nacionalnu sigurnost. Pored brojnih zadataka Ured ima i obavezu da ,,analizira i ocjenjuje sigurnosno-obavještajne podatke od značaja za nacionalnu sigurnost Republike Hrvatske, surađuje sa sigurnosno-obavještajnim agencijama u izradi strategijskih procjena i ocjena sigurnosnih pojava važnih za nacionalnu sigurnost Hrvatske”. Razlika je, dakle, ogromna. Crna Gora nema državni organ sa sličnim ovlašćenjima i ovim segmentom niko se ne bavi, ali to će se morati imati u vidu u narednoj fazi pristupnih pregovora sa EU.

MONITOR: Šta ste još uočili kad je riječ o pravnoj regulativi?
PEJOVIĆ: Iako je Zakon, kao što sam rekao, vrlo jasan kada normira da generalnog inspektora postavlja i razrješava Vlada i on za svoj rad samo njoj odgovara, u praksi je sasvim drugačije. U podzakonskim aktima, kojima se razrađuju poslovi i zadaci ANB-a, pozicija unutrašnje kontrole se ne pominje! Tu se ostavlja mogućnost jednostranog tumačenja što, naravno, ne ide u prilog jačanju nezavisne pozicije generalnog inspektora, a samim tim i efikasnosti i profesionalnosti njegovog rada. To je dovelo do toga da u praksi funkcioniše model koji neki ,,krste” kao mješoviti mada ne vidim šta je tu mješovito.

MONITOR: Pa kako onda funkcioniše unutrašnja kontrola?
PEJOVIĆ: Unutrašnja kontrola u ANB-u funkcioniše kao glavni sanitarni inspektor, koji ozbiljno i vrlo temeljno, po planu i programu koji usvoji Vlada, obavlja sanitarni pregled objekata kojima je ranije najavio tačan datum inspekcije i šta će biti predmet inspekcije. Ovo je, naravno, karikiranje stvarnosti, ali da navedem nekoliko činjenica koje je to potkrepljuju.

Organizaciju i sistematizaciju radnih mjesta u Kabinetu generalnog inspektora, koji je zadužen za unutrašnju kontrolu donosi Vlada, ali na prijedlog direktora ANB-a. Odabir službenika radno angažovanih u Kabinetu generalnog inspektora je u nadležnosti direktora ANB-a. Sva prava i obaveze iz radnih odnosa zaposleni u Kabinetu generalnog inspektora crpe iz Zakona o ANB, što je opet u nadležnosti direktora ANB. Kabinet generalnog inspektora nema svoj djelovodni protokol i svoj pečat, već sve funkcioniše preko arhive ANB. Generalni inspektor nema pravilnik o postupanju prilikom vršenja inspekcijskog nadzora.

U Kabinetu generalnog inspektora pune tri godine, od momenta kada je sistematizovano, nepopunjeno je radno mjesto od ključnog značaja za profesionalnu i nezavisnu kontrolu pojedinih segmenata ANB. Moja inicijativa da se to radno mjesto popuni, jer bez toga nema profesionalne kontrole, nije naišla na razumijevanje.

MONITOR: Šta se radi u slučajevima kada nešto nije definisano zakonom?
PEJOVIĆ: Ako Zakon nešto ne propisuje onda se primjenjuje praksa, ne evropska nego domaća. A kakva nam je domaća praksa nije teško pretpostaviti.

MONITOR: Da li to znači da se unutrašnjoj kontroli u ANB-u i ne pridaje odgovarajući značaj?
PEJOVIĆ: Koliki je značaj u ranijem periodu pridavan unutrašnjoj kontroli ANB govore i činjenice da u praksi nije registrovano da je parlamentarni Odbor za odbranu i bezbjednost pokazao interes da prilikom godišnje analize Izvještaja direktora ANB bude prisutan i generalni inspektor čiji je godišnji izvještaj dio izvještaja direktora ANB. Podjednako je to bilo neinteresantno i za predstavnike vlasti i opozicije. Generalni inspektor nije imao priliku da razmijeni mišljenja, bar na nivou principa i zakonskih rješenja, sa predstavnicima iz zemalja regiona i šire. Za njegov rad nijesu pokazivale interesovanje ni partnerske službe. Toliko o značaju ove pozicije za koju je bio potreban apsolutni konsenzus u Vladi.

MONITOR: Ima li u današnjoj tajnoj policiji pomaka nabolje u odnosu na vrijeme kada ste Vi bili aktivni?
PEJOVIĆ: Ima pomaka nabolje, posebno kada se imaju u vidu radni uslovi, zaštita tajnosti podataka i tehnička opremljenost. Što se tiče poštovanja zakona i ljudskih prava hoću da vjerujem da je i po tim pitanjima ostvaren određeni napredak, ali treba podsjetiti i na mogućnosti koje danas pruža ubrzani razvoj tehnike i jednoj i drugoj strani. Napomenuo bih da se zakon sa formalno-pravnog aspekta poštovao i prije devedesetih. Procedure su skoro iste, samo što je neke odluke tada odobravala izvršna vlast, a danas o tome odlučuje sudska. Forma je zadovoljena, a je li i suština – to je druga tema.

MONITOR: Da li će policija biti (zlo)upotrijebljena tokom kampanje za oktobarske izbore i na dan izbora kao što se dešavalo ranije?
PEJOVIĆ: Za kontrolu ponašanja policije u izbornom procesu nadležni su Unutrašnja kontrola MUP-a i Savjet za građansku kontrolu policije. Sve zloupotrebe tokom izbornog procesa su sada u nadležnosti Specijalnog državnog tužioca.

Ograničena ovlašćenja

MONITOR: Da li ste za ova dva mjeseca koliko obavljate tu dužnost uspjeli ponešto da iskontrolišete?
PEJOVIĆ: Iskreno, da sam u momentu kada mi je ponuđen ovaj posao znao da poslije tolikih provjera, konsenzusa i natezanja slijedi ograničeni mandat , ja ga ne bih prihvatio. Na kraju, činjenica je da generalni inspektor izabran po ovom sporazumu i zakonu nije funkcioner Vlade u punom kapacitetu. Polje djelovanja mu je ova godina, kao da je život počeo ove godine. Pri bilo kojoj kontroli susrećem se sa upozorenjem osoba čiji rad kontolišem – ovo su rješenja iz 2016., možemo Vam dati i ona ranija, ali onda kršimo zakon! Naravno da to ne dolazi u obzir, jer tamo nijesam došao da kršim zakon nego da kontrolišem da se to ne radi. Da budem precizniji: u pitanju je nametnuti generalni inspektor sa ograničenim ovlašćenjima i kapacitetima, i sve to po Lex specialisu.

Stranke bi prvo da kontrolišu tajnu policiju

MONITOR: Koliko je tajna policija značajna za državu?
PEJOVIĆ: Da tajna policija u svim državama nije veoma bitan organ ne bi se sve političke partije odmah po osvajanju vlasti trudile da prvo nju stave pod svoju kontrolu. Svježi primjer su dešavanja nakon posljednjih izbora u Hrvatskoj, a Hrvatska je članica EU i NATO. Da ne pominjem dešavanja u Turskoj. Zato je i nazavisna pozicija generalnog inspektora od ključnog značaja u sprječavanju mogućih zloupotreba.

Nepotrebno mistifikovanje

MONITOR: Vi ste, koliko znamo, jedini generalni inspektor ANB-a koji je o Agenciji ovako javno i detaljno govorio za neki medij?
PEJOVIĆ: Po pravilu funkcioneri ANB vrlo rijetko komentarišu bilo kakav događaj koji uznemiri javno mnjenje, što vrlo često dodatno nepotrebno mistifikuje rad ove službe. Mislim da se to precjenjuje, jer ima dosta toga što se nepotrebno sakriva od javnosti. Na ovu poziciju imenovan sam na osnovu posebnog sporazuma i zakona i imam dodatnu obavezu da crnogorsku javnost informišem o realnoj poziciji, posebno o onome što smatram da me onemogućava da profesionalno i nezavisno obavim posao za koji sam predložen i imenovan od strane Vlade. Smatram da potenciranje nepopunjavanja pojedinih radnih mjesta u ANB nije tajni podatak, posebno ako se to izbjegava više godina i što se može negativno odraziti na efikasnost i profesionalnost rada untrašnje kontrole.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

VESELIN RADULOVIĆ, ADVOKAT: Kultura nekažnjivosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izjava ministra pravde da „niko ne treba da podnese ostavku“ šalje poruku institucionalne samodovoljnosti i nastavka izbjegavanja odgovornosti. Odsustvo ličnih i hijerarhijskih posljedica i bilo kakve odgovornosti godinama generiše kulturu nekažnjivosti, u kojoj se neznanje i neuspjeh, a moguće i korupcija, nagrađuju novim koordinacionim tijelima umjesto ostavkama ili smjenama

 

 

MONITOR: Tužiteljica Lidija Mitrović, koja je u bjekstvu, obratila se pismom javnosti u kom navodi da „je donijela odluku da ne ide na izvršavanje kazne zatvora“ i objašnjava razloge, koji se svode na tvrdnje da je žrtva progona specijalnog državnog tužioca Vladimira Novovića. Kako to komentarišete?

RADULOVIĆ: Izjave osobe koja je pravosnažno osuđena za koruptivno krivično djelo i koja se nalazi u bjekstvu ne mogu se tretirati kao vjerodostojan izvor za ozbiljne optužbe o „progonu“. Moramo imati u vidu da ovdje ne govorimo o uzbunjivaču – zviždaču, već o bivšoj specijalnoj tužiteljki koja je, zloupotrebom položaja, urušavala sistem koji je trebalo da štiti. Njena odluka da „ne ide na izvršenje kazne“ nije građanski čin, već otvoreno nepoštovanje pravnog poretka. Institucije su dužne da omoguće pravično suđenje i pravnu zaštitu, ali niko nema pravo da sam sebe izuzme od pravnosnažne presude. Takva retorika služi isključivo relativizaciji lične odgovornosti. Posebno je važno podsjetiti da je Lidija Mitrović osoba koja je decenijama bila integralni dio pravosudnog sistema i učestvovala je u njegovom funkcionisanju prvo kao sudija, a onda i kao specijalna tužiteljka. Taj sistem, prema njenim sadašnjim tvrdnjama, postaje „neprofesionalan“ i sklon „neosnovanom progonu“ tek u trenutku kada se ona sama našla na optuženičkoj klupi i kada je pravosnažno osuđena. To dodatno problematizuje vjerodostojnost njenih navoda i jasno ukazuje na pokušaj da se ona predstavi kao žrtva, a ne na principijelnu kritiku pravosuđa.

MONITOR: Za Lidijom Mitrović je raspisana međunarodna potjernica samo sedmicu nakon bjekstva Miloša Medenice.  Nadležni prebacuju odgovornost jedni na druge.  Gdje  vidite odgovornost za ova bjekstva?

RADULOVIĆ: Odgovornost je institucionalna i sistemska, isključivo u sektoru bezbjednosti kada su u pitanju bjekstva Miloša Medenice i Lidije Mitrović. Ovo posebno u slučaju Miloša Medenice gdje je rizik od bjekstva bio nesporan, a posebno izražen baš na dan izricanja presude. Odgovornost leži u nedostatku procjene rizika, lošem operativnom radu, zakašnjelim mjerama obezbjeđenja, neefikasnoj koordinaciji i očiglednom odsustvu preventivnog djelovanja. Najopasnije je što se stiče utisak da niko zbog toga neće snositi posljedice.

Poslije početnog međusobnog optuživanja i prebacivanja odgovornosti, nakon sastanka čelnika bezbjednosnog sektora i sudstva kod premijera Milojka Spajića, čuli smo izjavu ministra pravde da je postignut dogovor “o hitnom formiranju zajedničkog radnog tima koji će se baviti rješavanjem zastoja u sudskim procesima” i da “niko ne treba da podnese ostavku”. Ovakva izjava šalje poruku institucionalne samodovoljnosti i nastavka izbjegavanja odgovornosti. Formiranje „zajedničkog radnog tima“ ne može biti zamjena za utvrđivanje konkretne odgovornosti zbog propusta koji su već proizveli ozbiljne posljedice. Upravo odsustvo ličnih i hijerarhijskih posljedica i odsustvo bilo kakve odgovornosti godinama generiše kulturu nekažnjivosti, u kojoj se neznanje i neuspjeh, a moguće i korupcija nagrađuju novim koordinacionim tijelima umjesto ostavkama ili smjenama. Bez jasne poruke da funkcija podrazumijeva i odgovornost, svaki „dogovor“ ostaje administrativni manevar, a ne suštinska reforma sistema.

MONITOR: Više puta ste upozoravali da je konačni cilj odlaganja suđenja Vesni Medenici bjekstvo  njenog sina Miloša. Kako vam danas sve izgleda?

RADULOVIĆ: Nažalost, ispostavilo se da sam bio u pravu, pa danas sve upravo izgleda kao realizacija ranije upozoravanog scenarija. Činjenice da su se suđenja u ovom predmetu odlagala bez opravdanog razloga, sa jasnim ciljem da proteknu tri godine i da se ukine pritvor Milošu Medenici, pokazuju da njegovo bjekstvo nije incident, već logična posljedica institucionalne pasivnosti, a lično vjerujem i dogovora. Ako smo, s punim pravom, godinama tvrdili da bjekstvo Svetozara i Miloša Marovića nije bilo slučajnost već rezultat političkog i institucionalnog dogovora koji je tadašnja vlast omogućila, onda i danas moramo imati iste aršine i istu principijelnost. Vlast koja kontroliše bezbjednosni sektor i ima politički uticaj na pravosudni ambijent, ne može se praviti nijema i naivna pred posljedicama takvog postupanja. Moramo priznati da dogovori i dalje postoje, samo sa drugim akterima iz drugih političkih partija i odustati od svake iluzije da se sistem suštinski promijenio od kada DPS nije na vlasti.

MONITOR: Kako komentarišete izjave ministra unutrašnjih poslova Danila Šaranovića da oni znaju ko je „logistička podrška“ bjekstvu  Medenice,  a da se to ne saopštava javnosti ?

RADULOVIĆ: Takva izjava je izuzetno problematična jer ako ministar i policija znaju ko pomaže bjekstvo optuženog za najteža krivična djela, a ne preduzimaju vidljive radnje u cilju procesuiranja tih osoba, onda se šalje poruka selektivne pravde. Razumljivo je da se određeni detalji ne iznose radi istrage, ali ovakve tvrdnje i samohvalisanja bez konkretnog djelovanja postale su odavno pravilo ponašanja kod čelnih ljudi MUP-a i Uprave policije. Istovremeno, dok je ministar Šaranović u istom intervjuu upozoravao da je protivzakonito komentarisati aktivne policijske istrage, bez zadrške je komentarisao aktivne sudske postupke, rokove, odluke i presude, pokazujući tako potpunu nedosljednost i nepodnošljivo i za ministra neprihvatljivo nerazumijevanje vladavine prava.

MONITOR: A izjavu direktora Uprave policije Lazara Šćepanovića u emisiji Načisto, da će procesuirati autora Petra Komnenića   zbog vrijeđanja policije ,  nakon što je Komnenić pitao da li je policija fikus ?

RADULOVIĆ: To je opasan signal jer kritičko pitanje novinara, pa i ono koje može zvučati kao oštro ili ironično, spada u domen slobode izražavanja. Umjesto da se institucije zapitaju zašto javnost ima utisak da su pasivne, direktor policije je na ovaj način nastavio sa praksom političke partije koja ga je dovela na tu poziciju. Kao i njegovi politički mentori, pokušao je da problem uzrokovan njegovim propustima rješava prijetnjom novinaru.

U istoj emisiji direktor policije izjavio je da policija „nije mogla ništa da preduzme“ čak i u hipotetičkoj situaciji da je vidjela kako Medenica napušta mjesto stanovanja, što predstavlja otvoreno priznanje institucionalne nemoći ili nespremnosti da se djeluje u okviru zakonskih ovlašćenja. Istovremeno, direktor policije koji tvrdi da policija nije mogla uraditi ništa pa i da je vidjela kako Medenica napušta mjesto stanovanja, pokazao je visok stepen odlučnosti kada je riječ o najavi procesuiranja novinara zbog postavljenog pitanja. Takav odnos direktora policije koji je nemoćan pred bjeguncem optuženim za teška krivična djela, ali je revnostan i strog prema kritičkoj riječi i pitanju novinara, šalje poruku ozbiljno narušenih prioriteta. Dodatno zabrinjava što se direktor policije u istoj emisiji postavio kao vrhovni tumač zakona, korektor sudske prakse i kritičar rada ANB-a, stvarajući utisak osobe koja „sve zna“, osim onoga što joj je osnovna ustavna i zakonska dužnost: da efikasno spriječi bjekstva i sprovodi zakon bez selektivnosti i sujete.

MONITOR: Opet je u fokusu tema izmjena Zakona o krivičnom postupku. Da li je sistem i u okviru ovog zakonodavstva mogao bolje reagovati?

RADULOVIĆ: Apsolutno da. Zakonik o krivičnom postupku već sada omogućava čitav niz mjera koje mogu spriječiti procesne zloupotrebe i omogućiti nesmetano vođenje krivičnog postupka. To je pokazala i postupajuća sutkinja Vesna Kovačević koja je prvostepeni postupak okončala za manje od godinu dana od kada je zadužila predmet, dok je prehodno sud bio potpuno pasivan pune dvije i po godine.

Problem ovdje nije primarno u normi, već u njenoj nedosljednoj i neodlučnoj primjeni. Izmjene zakona ne mogu biti alibi za institucionalni nemar.

MONITOR: Ovo je ključna godina kada je u pitanju evropski put, a posebno poglavlja 23 i 24 koja se tiču vladavine prava i borbe protiv korupcije i organizovanog kriminala. Kakva poruka se šalje nakon ovih potjernica?

RADULOVIĆ: Izrazito negativna. Bjekstva osoba koje su bile ili su i dalje simboli sistema šalju signal da se borba protiv korupcije vodi selektivno i sporo. Evropski partneri ne gledaju samo broj otvorenih istraga, već konačne ishode i sposobnost države da sprovede sopstvene odluke. Potjernice nijesu dokaz snage sistema, već dokaz da je zakazao u ranijoj fazi.

MONITOR:Možemo li zatvoriti ova poglavlja a da nam Brisel ne progleda kroz prste?

RADULOVIĆ: Ne možemo. I ne bi ni trebalo. Poglavlja 23 i 24 se ne zatvaraju političkom voljom, već povjerenjem u održivost institucija. Bez jasne odgovornosti, efikasnih presuda i stvarne kontrole nad sistemom, svako formalno zatvaranje poglavlja bilo bi privremeno i krhko. Evropski put zahtijeva suštinske, a ne kozmetičke promjene.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR IVO JOSIPOVIĆ, BIVŠI PREDSJEDNIK REPUBLIKE HRVATSKE: Jedina budućnost EU je transformacija u Sjedinjene evropske države

Objavljeno prije

na

Objavio:

Jedan o ključnih elemenata je i jačanje evropskog identiteta na način koji ne umanjuje naše nacionalne i druge identitete

 

 

MONITOR: Poslije nedavnog Tompsonovog nastupa u čast rukometaša-SDP je događaj nazvao državnim udarom na lokalnu samoupravu. Kako biste  ocijenili ovaj „efekat Tompson“? 

JOSIPOVIĆ: Da, pravno je sporna odluka Vlade da koncert organizira protivno odlukama lokalne samouprave. Ako Ustavni sud i stane na stanovište da to nije protuustavno, politički je poruka takve organizacije koncerta neugodna i ugrožavajuća za lokalnu samoupravu.

MONITOR: Najnovija analiza javnog mnjena (CRODEMOSCOP), pokazuje porast popularnosti HDZ i premijera, ali i Možemo- dok je Domovinski pokret pao. Ide li jedan pjevač ka tronu moderatora –ne samo hrvatskog javnog mnjenja?

JOSIPOVIĆ: Odgovor bi tražio detaljniju sociološku analizu. U svakom slučaju, anketa pokazuje da ukupno desnica nije značajnije porasla, već da su se neki glasovi prelili od krajnje desnice prema HDZ-u. A što se Thompsona tiče, njegov utjecaj nije za potcijeniti. Međutim, on je prije sredstvo politike a ne njen kreator. Kad Vlada organizira njegov koncert, na njemu ne uzvikuje ustaški poklič, jer to ipak vladi nije u interesu. Puno su značajniji faktor na desnici sam HDZ ali i utjecaj dijela Katoličke crkve.

MONITOR: „Slučaj Tompson-Vlada“ je vidljivi pokretač učestalih napada na srpsku manjinu i njene istaknute pojedince. Može li to komplikovati odnose Hrvatske sa zemljama regiona -posebno sa Srbijom?

JOSIPOVIĆ: Nažalost, uvijek je bilo određenih napada na srpsku zajednicu u Hrvatskoj. Fizičkih napada možda nema bitno više no prije, ali je mrzilačka retorika u značajnom porastu i postala je glasnija. Ali, ustašoidi napadaju verbalno i prijete i Hrvatima ljevičarima. Mnogi od nas dobivamo brojne uvredljive, nekada i prijeteće poruke. Valja primijetiti da su vodeća srpska stranka, SDSS i njen vođa g. Pupovac često opravdano verbalno artikulirali otpor ustašofiliji i diskriminaciji Srba. No to im nije smetalo da godinama, nekada formalno sudjelujući u vlasti desnice, nekada neformalno je podržavajući, ostavljaju dojam da su za određene, prije svega financijske privilegije, spremni odustati od principa i nastavljati suradnju s desnicom. Naravno da napadi na manjinske zajednice i ugrožavanje njihovih manjinskih i općih građanskih prava utječe na odnose u regiji. Agresivni nacionalizmi u svim državama bivše Jugoslavije važni su faktor loših odnosa. Međutim, vidljivo je da na loše odnose najviše utječe spremnost vladajućih političara, a i onih koji pretendiraju iz oporbe doći do vlasti, da zloupotrebe međudržavne odnose za interese lokalne politike. To je najočitije u Srbiji. Tamošnjoj je vlasti za skoro sve probleme koje imaju kriva Hrvatska. Našoj ekstremnoj desnici za sve su krivi Srbija i Srbi.

MONITOR: EU je na proustaške manifestacije reagovala ukazivanjem na, za EU zemlje obavezujuću- Okvirnu odluku o borbi protiv rasizma i ksenofobije, ali sa primjedbom da je sankcionisanje u nadležnosti nacionalnih vlasti. Koliko je to izvodljivo?

JOSIPOVIĆ: U Hrvatskoj postoji pravni okvir u kaznenom i prekršajnom pravu za kažnjavanje ustaštva i drugih ekstremizama, ne baš savršen, ali postoji. Postoji značajan broj predmeta u kojima su prekršajni sudovi kažnjavali one koji su izvikivali „Za dom spremni“ ili pjevali ustaške pjesme ili javno isticali ustaško znakovlje. Međutim, doktrina dvostrukih konotacija prihvaćena od Vlade temeljem Vijeća za suočavanje s prošlošću promijenila je sudsku praksu kada je riječ o Thompsonovoj pjesmi Bojna Čavoglave i znakovlju iz Domovinskog rata. Mislim da je ta pogrešna doktrina znatno doprinijela rehabilitaciji i širenju ustaškog pokliča ZDS. Ono što je važno, Ustavni je sud vrlo jasno rekao da je ustaški poklič ZDS protivan Ustavu.

MONITOR: I u drugim zemljama EU i SAD zaštita ljudskih prava i tradicija antifašizma, padaju u drugi plan. Šta su  razlozi sve veće popularnosti ekstremnih političkih opcija?

JOSIPOVIĆ: Agresivni nacionalizmi maskirani u domoljublje i populizam, ruku pod ruku, najveća su prijetnja zapadnom modeludemokracije i ljudskim pravima koja su tako dugo i mukotrpno nastajala i razvijala se na političkom Zapadu. Političari u strahu od izbornog neuspjeha koketiraju s nacionalizmom i populizmom, iako im možda izvorno nisu bliski. Doktrina „America first“ kako se primijenjuje zapravo je pobjeda ta dva fenomena u nekada za mnoge uzornoj demokraciji najjače svjetske sile. Uvijek su tu ekonomski i politički interesi. Ultradesne, ekstremne stranke i političke opcije majstori su korištenja nacionalizma i populizma za svoj uspon. Važno je pitanje zašto njihova politika uspijeva. Očito, povjesni razlozi, nezadovoljstvo građana ekonomskim stanjem, nefunkcioniranje pravne države, korupcija, i druge slabosti društva potiču prihvaćanje ekstremizma kao mogućeg rješenja njihova nezadovoljstva. A onda im umjerene stranke, u strahu za svoju poziciju i vlast, pomažu tako da i same klize prema ekstremizmu, umjesto da mu se beskompromisno suprotstave.

MONITOR: EU je-nizom izjava lidera i odlukama da ulaže u sopstvenu bezbjednost, pokazala odlučniju namjeru da manifestuje snagu neke vrste vrijednosne alternative. Šta su glavni aduti EU u tome, s obzirom i na njenu unutrašnju kompleksnost?

JOSIPOVIĆ: Načelno, EU ima sve predispozicije da postane velesila ravnopravna Americi, Kini i Rusiji. Ne da bi s njima ili s drugima ratovala, nego da u okvirima čvrste sigurnosti bude partner u stvaranju boljeg društva i razvoja. Broj stanovnika, ekonomski potencijali, industrija, znanost, obrazovanje i sve druge predispozicije velesile postoje, ali EU danas ipak nije velesila. Smatram da je jedina dobra budućnost EU njena transformacija u Sjedinjene Europske Države, državne zajednice s velikom autonomijom država članica, ali i s čvrstim zajedništvom u ključnim pitanjima politike, razvoja i sigurnosti. Do danas je ova teza izgledala kao utopija. Odnos SAD prema Evropi i rat u Ukrajini kao da mijenjaju stvari. Jedan o ključnih elemenata je i jačanje europskog identiteta na način koji ne umanjuje naše nacionalne i druge identitete. Na europskom identitetu, iako ima i do sada rezultata, posebno kod mlađe populacije, EU i članice moraju više raditi. Malo u šali, malo u zbilji, rekao sam kako bi EU trebala sa svojom reprezentacijom nastupati na svjetskim prvenstvima i olimpijadama, posebno na svjetskom nogometnom prvenstvu, zajedno s timovima zemalja-članica. Eto, ja bih tada navijao da Hrvatska bude prva, a EU druga na svijetu. A jedna od važnih prepreka transformaciji EU u Sjedinjene Europske Države je i filozofija mnogih vodećih političara kako je bolje biti prvi u selu, nego drugi u gradu.

 

Četnici, ustaše i još neki pokreti bili su na istoj, fašističkoj i nacističkoj strani

MONITOR: U Hrvatskoj Marko Perković Tompson kao da postaje i „politički“ idol. Koliko je njegova muzika postala „hit“, a koliko su proustaški elementi njegovog nastupa pokazali da se, možda, dešavaju i neke dublje društvene promjene?

JOSIPOVIĆ: Smatram da je u Hrvatskoj, i u mnogim drugim državama, došlo do ozbiljnog jačanja radikalno desnih, pa i ekstremnih politika. Negdje su one artikulirane kroz  više ili manje jake političke stranke, negdje kao svojevrsni društveni pokreti. To je vidljivo i u našoj regiji. U Hrvatskoj, još uvijek dominira desni centar artikuliran kroz vladajući HDZ. Iako se i ta stranka pomakla još desnije od centra, sigurno ne predstavlja ekstremnu desnicu. Međutim, ta je stranka prinuđena raditi kompromise zbog toga što su joj najdesnije stranke koalicijski partneri koji im sjutra opet mogu trebati. Kad govorimo o proustaštvu, ne možemo sve mlade koji su bili na Thompsonovu koncertu poistovijetiti s ustaštvom. Bilo je tamo ionih koji su zaista ustaškim znakovljem i pokličima artikulirali svoj proustaški stav. Međutim, mnoštvo mladih je tamo bilo, ne zbog ustaštva, nego zbog muzike koja nije vrhunske kvalitete, ali je profesionalna. Velik broj onih koji je vole i koji misle da kroz tu muziku artikuliraju svoje domoljublje. Međutim, globalni rast proustaštva je vidljiv. Ali, veliko je pretjerivanje danas Hrvatsku zvati ustaškom zemljom. Ipak, stoji moja teza iz govora u Knesetu pred petnaestak godina. Ustaška zmija nije nestala. Tu je, sikće i može biti vrlo opasna. Međutim, i u susjedstvu, da ne idem dalje, rastu simpatije za ratne kolaboracioniste Hitlera i Musolinija. Mislim da je očito kako je četništvo ponajviše u Srbiji, dijelom i u Crnoj Gori i BiH otišlo čak i dalje od onoga što se u Hrvatskoj događa s ustaštvom. U Srbiji su rehabilitirani, politički i sudski, gotovo svi značajniji četnici, brojne im ulice nose imena a spomenici im se nalaze širom zemlje. A povijesni je revizionizam izmislio tezu o dva antifašistička pokreta u Srbiji. A četnici, ustaše i još neki pokreti bili su u ratu na istoj, fašističkoj i nacističkoj strani i to treba ostati prepoznati dio povijesti. U Hrvatskoj ipak najznačajnije ustaše nisu rehabilitirane a ni ulice ne „krase“ njihova imena. Istina tu i tamo ustaše u pojedinim mjestima još imaju svoju ulicu, no oni nisu bili vrh ustaške vlasti. Mnogim takvim ulicama ipak su promijenjena imena. Ali, proustaški sentiment je vidljiv i rezultira rasizmom, napadima, pa i fizičkim na strane radnike, i ljude druge vjere i nacije, posebno Srbe. Na žalost, povijesni revizionizam je na djelu i kada je riječ o poimanju uloge Srbije u prošlom ratu, agresiji na Hrvatsku i BiH. Suprotno tome, svojevremena isprika Crne Gore zbog sudjelovanja u agresiji, dala je tada veliki doprinos poboljšanju naših odnosa. Ono što mi je drago je to da najvažnije političke stranke u Hrvatskoj smatraju da treba podržati ulazak svih naših susjeda u EU, naravno uz ispunjavanje uvjeta koje EU propisuje za buduće članice.

 

Svijet je već okernut naglavačke

MONITOR: Mogu li se spriječiti ambiciozni kršitelji međunarodnog pravnog poretka-da svijet „okrenu naglavačke“?

JOSIPOVIĆ: Svijet je već  okrenut naglavačke. Međunarodno pravo kao da ne postoji, pravo jačega je postalo ključno u novom svjetskom poretku u nastajanju. UN još nije, ali bi uskoro mogao postati nevažna institucija zajedno sa svim svojim tijelima. Eto, SAD istupa iz mnogih međunarodnih ugovora i organizacija, multilateralizam gubi utakmicu s unilateralizmom i novim kolonijalizmom u dresu America First, ali i u mnogim drugim dresovima. Krvavi ratovi koji se vode širom svijeta, ne samo u Ukrajini i Gazi, nego i na mnogim žarištima u Africi, a i na drugim kontinentima govore da čovječanstvo nije naučilo ništa iz povijesti i da ona latinska izreka „historia est magistra vitae“, zapravo nije točna. Čovječanstvo i oni koji ga vode nisu naučili da su ratovi najstrašija stvar na svijetu i da je najvažnija zadaća političara da ne dopuste njihovo postojanje, da osiguraju trajni mir.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIODRAG VUJOVIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Političarenjem se skrivaju neznanje i nerad

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ovakva “politika”, sa ili bez navodnika, ne proizvodi vrijednost, već troši  najvrjednije što imamo, naše vrijeme. Zato izlazak DNP-a iz Vlade ne vidim kao politički prelom, već kao nastavak uspostavljenog obrasca političke nestabilnosti

 

 

MONITOR: Šta nam izlazak DNP iz Vlade može donijeti (novo) na političkom, a šta na ekonomskom planu?

VUJOVIĆ: Bilo bi po građane najbolje da je politika praktična djelatnost koja rješava konkretne probleme, da se bavi pitanjima razvoja, javnih servisa, socijalne sigurnosti, ekonomije, obrazovanja, zdravstva… Međutim, kako vidimo da to u Crnoj Gori nije slučaj, ne bih ulazio u političke procjene koje se svode na analizu kalkulacija unutar vladajuće većine. Oni koji prave te računice imaju informacije, planove i dogovore u koje mi nemamo uvid. Ono što mi, kao građani, imamo jeste posljedica takve politike.

Posljedica takvog stanja je da vlast nema obavezu da ponudi rješenja održivog razvoja, niti da gradi funkcionalno društvo. Ovakva “politika”, sa ili bez navodnika, ne proizvodi vrijednost, već troši ono najvrjednije što imamo, naše vrijeme. Svaki dan proveden u političkim igrama je dan manje za rješavanje stvarnih problema. Zato izlazak DNP-a iz Vlade ne vidim kao politički prelom, već kao nastavak uspostavljenog obrasca političke nestabilnosti koja ne proizvodi promjene, nego zadržava suštinski status quo političkog sistema koji nas blokira na svakom polju, prije svega na polju razvoja i emancipacije.

Na ekonomskom planu efekti su još porazniji. Tržišta, investitori i privreda ne reaguju na partijske manevre, već na predvidivost sistema. To ne uspijevamo da izgradimo pošto politička klasa time ne želi da se bavi. Iz dva razloga: neznanja i činjenice da bi ih slobodan pojedinac koji privređuje i ne zavisi od njih zapavo ugrozio.

MONITOR: Kako se ostavka Kneževićevih ministara i njihovi “identitetski” zahtjevi prema Skupštini mogu odraziti na ovogodišnji plan zatvaranja svih pregovaračkih poglavlja sa EU?

VUJOVIĆ: Svi znamo da je Brisel donio političku odluku da Crnu Goru primi u Evropsku uniju. Međutim, isto tako je jasno da eventualno usporavanje ili blokiranje tog procesa ne bi bilo slučajno. Naprotiv, to bi bila logična posljedica djelovanja ove i ovakve vlasti.

Na desetine zakona usvajaju se u jednom danu bez ozbiljnih javnih rasprava, mišljenja struke i stvarnog prihvatanja evropskih standarda koji podrazumijevaju promjenu prakse, a ne samo prepisivanje normi. Iz cijelog tog procesa mi dobijamo minimum onoga što je moguće dobiti: zakonska rješenja za koja ni usko stručna javnost nema pouzdano predviđanje šta će značiti u praksu i da li je njima postignuta ravnoteža obaveza koje trebamo ispuniti i naših potreba. To nije bilo nemoguće uraditi ali, za to treba znanja, rada i nekompromitovanog iskustva. Zapravo, svega onog što fali ovoj vlasti.

Stvorena je politička oligarhija koja ne zna ništa drugo da radi osim da se bavi politikom. Sve ostalo je kulisa. Sve se našminka da izgleda evropski, reformski i napredno, ali suština izostaje. Kao kod onog prodavca voća koji nije poznat po poštenju: u izlog stavi najljepše jabuke, a u kesu vam pakuje trule. To je slika našeg evropskog puta danas.

MONITOR: Šta će s nama biti kada zatvorimo sva ta poglavlja?

VUJOVIĆ: Formalno, tada se priprema Ugovor o pristupanju koji je zahtjevan administrativni posao. Da apsurd bude najveći, pošto nismo pripremljeni za ulazak u EU, tada se možemo suočiti sa problemima koji su trebali i morali biti naša šansa, jer pravo pitanje nije šta ćemo potpisati, već šta smo zaista ispregovarali i da li smo spremni da to primjenjujemo.

Na primjer, u oblasti poljoprivrede, široj javnosti nije poznato koje su kvote ispregovarane, pod kojim uslovima i sa kakvim posljedicama po domaće proizvođače? Dalje, šta će biti sa dijelom administracije koja se seli u Brisel? Imamo li ovdje ljude koji mogu da preuzmu njihove poslove? Da li smo obučili kadar za korišćenje strukturnih fondova ili ćemo, kao i do sada, ostavljati novac neiskorišćen jer nemamo kapacitet da ga upotrijebimo?

Administrativna nespremnost je naš najveći rizik, a o njoj se gotovo i ne govori.  Trenutno je sve zabašureno političkim pozorištem i populizmom koji se dodvorava javnosti i odlaže suočavanje sa realnim problemima. A njih imamo kako na administrativnom, tako i na socijlnom ali i privrednom, odnosno, preduzetničkom polju.

MONITOR: Kome onda trebaju zakoni koje niko nije pročitao i gdje oni na koje se odnose ne znaju šta u njima piše?

VUJOVIĆ: Ne treba velika pamet da se vidi da se radi o golom otaljavanju posla. Skupština je odavno izgubila smisao kao mjesto dijaloga, razmjene argumenata i ideja. Ako je ikada to i bila, danas sigurno nije. Sada je to mjesto za doskočice, pošalice, performanse, glumu i dizanje ruku.

To nije problem od juče. Makar deceniju idemo ka tački u kojoj više ne znamo čemu služi parlament, pa ni da li je demokratija uopšte moguća u Crnoj Gori, jer imamo političku klasu koja vlada bez obzira na izborne rezultate, jer se uvijek nekako “preslože” i vidimo samo rokade i prepakivanje ljudi koji budu uz svaku vlast.

MONITOR: Među zakonima koji su usvojeni dio se odnosi na poslovni ambijent (osnivanje i funkcionisanje preduzeća, računovodstvene usluge, finansijske institucije…). Jeste li uspjeli pogledati o čemu se radi i šta nam donose novi propisi?

VUJOVIĆ: Nemoguće je dubinski pročitati te propise u tako kratkom roku. Ipak, evo mojih zapažanja:

Deklarativno, oni donose usklađivanje sa EU standardima i veću pravnu sigurnost. Suštinski, radi se dobrim dijelom o normama koje su uglavnom tehničkog karaktera. One ne zadiru u strukturne slabosti sistema.

To je propuštena prilika da se kroz evropski proces otklone dubinske nepravde: selektivna primjena propisa, nelojalna konkurencija, privilegovani položaj velikih sistema u odnosu na male preduzetnike.

Imate i posve drugačiju situciju kod recimo Zakona o zaštiti potrošača koji je donesen po hitnom postupku. Ukupan materijal je dat na 435 strana, a sam Zakon na 116 i ima 261 član. On, između ostalog, tretira i digitalne usluge, dakle vrlo složenu materiju, kao i recimo modernizaciju distributivne mreže. Na sajtu Skupštine nije dostavljen ni material koji možete uz pretraživač po riječima i izrazima lakše pogledati. Dakle, nije učinjen napor, moguće i namjerno, da tekst bude pregledniji, a da apsurd bude veći, zakon tretira i ono što se odnosi na digitalnu aktivnost.

Jednako je važno to što niko ne može pouzdano znati koje sve posljedice po budžet mogu proizvesti zakoni o kojima nije dovoljno debatovano. Moguće je da se pokaže kako neke nove odredbe u praksi proizvede prostor za zloupotrebu ili narušavaju nečije pravo… Svu štetu, na kraju, plaćaju građani novcem iz državnog budžeta.

MONITOR: Na društvenim mrežama aktuelna je rasprava da li će burek koštati četiri eura dok stignemo u EU (2028?). Šta govori ta debata?

VUJOVIĆ: Ta priča je trivijalna samo na prvi pogled. Ona zapravo ogoljeva ekonomsku logiku vlasti. Naš rast se bazira na inflaciji i dizanju cijena, a ne na produktivnosti. Ušli smo u trku s vremenom do momenta do kada to može biti održivo tj. do kada javne finansije ili kućni budžeti mogu to izdržati.

Od zvaničnika vlasti već smo čuli da je “inflacija dobra za državu”. To je suština problema. Preduzetnička “misao” ove vlasti je da država uzme više nego što da i da razlika ostaje njoj. To nije razvoj, to je političko preduzetništvo u kome vlast direktno ubira koristi na račun štete koju građani i privreda trpe zbog rasta cijena.

MONITOR: Umjesto integracijama i ekonomijom, mi se bavimo porno snimcima i optužbama za međusobne ucjene doskorašnjih državnih zvaničnika. Insajderi tvrde da to nije usamljen slučaj. Đe nas vode takvi kadrovi?

VUJOVIĆ: Vode nas u banalizaciju javnog prostora. Lakše je baviti se tračevima, skandalima i podmetanjima nego ozbiljnim poslom. To je bijeg od odgovornosti.

Otvorili smo politiku za ljude koji nemaju znanja, dovoljno sposobnosti ali, što je najopasnije, ni skrupule. Većina njih je spremna prekršiti mnogo toga ne bi li ostali u toj političkoj “muzičkoj stolici”. Da to što gledamo i slušamo nije toliko ozbiljno, bilo bi komično, ali se radi o ljudima kojima povjeravamo naše resurse na upravljanje.

I, moram da kažem, umoran sam od priča da su za sve krivi političari. Neko glasa te političare. Odgovornost je i na nama građanima. Čuvene su priče o “bačenom glasu” za male političke subjekte, ali kako sada stoje stvari bačen je glas dat ovakvoj političkoj “eliti”, jer ništa njime ne mijenjamo, već saučestvujemo pod izgovorom biranja manjeg zla.

MONITOR: Ne govori se o PPOV u Botunu, zagađenju u Pljevljima, ponovo zatrpanom puta na Sokolovini, Marezi, Savinom kuku, sudbini Velike plaže i Budvanske rivijere… Mogu li se  problemi rješavati tako što ćemo prestati da pričamo o njima?

VUJOVIĆ: To je infantilna logika. Kada treba raditi, mi nemamo ni kapaciteta ni spremnosti. Zato se rad na konkretnim stvarima zamjenjuje bukom. Napravljen je model u kojem ljudi bez iskustva i znanja upravljaju najznačajnijim društvenim i privrednim oblastima. Onda oni bježe od toga što im je u opisu posla i idu u političaranje koje im omogućava preživljavanje u politici, odnosno na funkciji, jer je to za njih isto.

MONITOR: Šta raditi?

VUJOVIĆ: Nije previše komplikovano: treba raditi, graditi sistem, promovisati preduzetništvo, insistirati na usvojenim pravilima i poštovati ih bez selektivnosti.

Dodatno, improvizaciju kao model rješavanja problema i odlaganja suočavanja sa njima moramo smanjiti na najmanju moguću mjeru. Volio bih da i sasvim odsutanemo od takvog pristupa, ali mi je jasno da za to treba mnogo vremena.

Potom moramo da uvežemo sve postojeće državne registre kako bismo locirali gdje su pomoć i podrška države najpotrebniji, pa da sistem krene da sanira svoje neuralgične tačke, od socijalnih do privrednih. Sa spoznajom koji su nam ključni problemi i ko ima kapacitet da ih rješava na korak smo od puta koji vodi izlazu iz ovog socio-ekonomskog besmisla. Tada moramo tim ljudima omogućiti da odlučuju i rade. I naravno, mjeriti njihova postignuća i u odnosu na to se i određivati o njihovom daljem angažmanu ili zamjeni.

To nije spektakularno, ali je jedino održivo.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo