Povežite se sa nama

ALTERVIZIJA

Eksproprijacija tehnološke rente

Objavljeno prije

na

Izuzetan porast društvene proizvodnje u poslednjih nekoliko vekova, koji već danas omogućava uvođenje osnovnog ili minimalnog prihod za sve, najvećim delom, ostvaren je zahvaljujući odgovarajućem naučno-tehnološkom progresu. U poslednjih deset milenijuma neolita, ovaj progres bio je postojan, u poslednjih pola milenijuma kapitalizma, on je čak eksponencijalan. Budući da je akumulacija i delo svih prethodnih generacija, ovaj izuzetni progres, kao i onaj isto takav porast društvene proizvodnje, u obliku tehnološke rente, morao bi da bude zajedničko društveno dobro. Ali on to nije, nego je i dalje nezaslužen plen i deo profita aktuelne generacije kapitalista, i u tome je najveća od svih nepravdi kapitalističkog sistema. I glavni razlog zbog kojeg se onaj osnovni ili minimalni prihod za sve, još uvek ne uvodi.

A glasova i argumenata za podruštvljavanje tehnološke rente, u ovom ili onom obliku, nikada nije nedostajalo. „Eksproprijacija eksproprijatora” bila je formulacija Karla Marksa. Ali na ovaj zahtev nailazimo i pre Karla Marksa, najeksplicitnije kod Tomasa Pejna, jednog od vođa velike francuske buržoaske revolucije, krajem XVIII veka. Doduše, svoj zahtev, ovaj je formulisao na materiji zemljišne rente, ali je suština njegovog argumenta bila ista, i kao takva ostala trajna inspiracija, za sve koji su došli posle njega.

U XX veku, broj glasova i argumenata ove vrste, samo se povećao. Već u prvoj polovini ovog veka, pod imenom „socijalne dividende”, za ovaj zahtev, založila su se i dvojica uglednih britanskih ekonomista, najpre laburistima blizak Džordž D. H. Kol, a zatim i oksfordski nobelovac Džejms Mid.

U drugoj polovini XX i početkom XXI veka, broj glasova i argumentata za eksproprijaciju eksproprijatora, još više se povećao, tako da bi i samo nabrajanje ovih glasova i argumenata, uzelo previše prostora. I o ovome, međutim, zainteresovani mogu da se obaveste, na onom istom sajtu udruženja BIEN basicincome.org, na koji smo, u ovoj seriji Altervizije, jednom već upućivali.

A od najnovijih glasova i argumenata ove vrste, ovde ćemo uputiti samo na dva takva. Prvi je tekst Janisa Varufakisa iz 2016., posvećen osnovnom ili minimalnom prihodu za sve, preveden i objavljen i kod nas, u nezavisnom dnevniku Vijesti. U ovom tekstu, posebno upućujemo na formulaciju Janisa Varufakisa, „osnovna ili minimalna dividenda”, kojom je ovaj, već u samom nazivu kritične institucije, izneo izričit i precizan stav o tehnološkoj renti, a ne o poreskoj masi, kao izvoru za finansiranje osnovnog ili minimalnog prihoda za sve. Drugi tekst je jedan tekst odnosno intervju Branka Milanovića, dat časopisu Social Europe 6. decembra 2016., u kojem se i ovaj svetski priznati ekonomist, naše gore list, založio za jednu vrstu eksproprijacije tehnološke rente, i to, kako je i on precizirao, u „pre-distributivnoj”, a ne u „re-distributivnoj” fazi procesa.

Za sam kraj, ostalo je još samo da se odgovori na jedno zanimljivo pitanje. Zbog čega su, naime, javne debate i političke akcije, posvećene „pre-distributivnoj” problematici tehnološke rente, toliko odsutne, ili, u najboljem slučaju, marginalizovane, kao što je to slučaj danas, i to u skoro svim savremenim društvima, kada se za njih, već najmanje dva veka, zalažu najveći i najbolji umovi ovog sveta? Odgovor je u odnosu između znanja i moći. Znanje jeste moć, kako je postulirao još V. I. Lenjin, ali je ono kao levitacija, uvek u jednom teškom i neizvesnom procesu. A, obrnuto, moć je znanje, preciznije ideologija, indoktrinacija i propaganda, u jednom uvek spontanom procesu, koji je kao gravitacija, kako je to isticao još Fridrih Niče. Pa tako i danas, na svim stranama imamo neuporedivo više „horizontalnih” breksitovskih, trampovskih i sličnih identitetskih histerija, nego ozbiljnih javnih debata i političkih akcija, u pravcu one jedino produktivne, „vertikalne” i „pre-distributivne” eksproprijacije.

Milan POPOVIĆ

Komentari

ALTERVIZIJA

Paket Šinavatra

Objavljeno prije

na

Objavio:

Minimum za Vrhovnika

 

 

U poslednje tri decenije, Taksin Šinavatra razvio se u jednog od najznačajnijih i najkontroverznijih političara Tajlanda. Premijer ove zemlje 2001-2006., svrgnut vojnim udarom, a zatim i osuđen za korupciju, u egzilu je, pored ostalog i uz pomoć državljanstva Crne Gore, od svrgavanja do 22. avgusta 2023., kada se vraća u Tajland. Povratak je bio spektakularan. Odmah po sletanju na aerodrom, sproveden je u zatvor, na izdržavanje kazne, ali su već naredni dani i meseci, jasno pokazali, da je sve, ipak, bilo unapred dogovoreno. Najpre, premeštanje iz zatvora u bolnicu, a zatim i kraljevo pomilovanje. Paket Šinavatra iz naslova ove kolumne.

Ali zbog čega se u podnaslovu ove iste kolumne, paket Šinavatra preporučuje kao minimum i za našu malu i jedinu, i za njenog odnosno našeg Vrhovnika. Pa prosto zbog toga što između Taksina Šinavatre i Mila Đukanovića, a još više i važnije, između Tajlanda i Crne Gore, uz sve poznate razlike, postoje i brojne sličnosti. Pripadaju turbulentnoj poluperiferiji svetskog kapitalističkog sistema. Imaju dinamične ali zavisne i nestabilne ekonomije. I još dinamičnije i nestabilnije politike. Utemeljene na beskonačnom političkom klijentelizmu, polarizaciji i konfliktu. Ima još, ali je ovo ono glavno.

Sličan paket, kao neku vrstu iznuđenog rešenja, nužnog zla i „krastave žabe“ za našu malu i jedinu, pomenuo sam jednom svom starom prijatelju, u jednom neformalnom ali važnom razgovoru, još danas daleke 2010., na samom početku procesa koji je doveo do velike smene 2020. Prijatelj kojem sam ovu ideju tada izložio, netremice me je posmatrao, i najmanje tri puta ljutito ponovio „Zar i ti profesore“, očigledno i kategorički se ne slažući sa bilo kakvim oprostom odnosno abolicijom za Vrhovnika. Nije pomoglo ni to što sam mu nekoliko puta eksplicitno i precizno naglasio, da bi ova abolicija bila opravdana, samo u slučaju da našoj maloj i jedinoj, bez ovog oprosta, preti unutrašnje nasilje većih razmera. Uzalud, i danas mi u glavi odjekuje ono njegovo, malo je reći, prekorno „Zar i ti profesore“.

Razgovora sa starim prijateljem iz 2010., setio sam se ovih dana, petnest i po godina posle razgovora, i pet i po godina posle smene vlasti 2020. I došao do prilično sumornog zaključka. Da je potonjih pet i po godina nove vlasti, samo pojačalo onu moju argumentaciju o „krastavoj žabi“ iz 2010. (O tome detaljnije u ovoj istoj kolumni u prošlom broju Monitora.) Pa je zbog toga Paket Šinavatra, ostao minimum za našeg Vrhovnika, i za našu malu i jedinu, i dan danas.

A u slučaju naše male i jedine, postoji i jedna stvar, koja je gora, čak mnogo, mnogo gora, nego što je u Tajlandu. I Tajland je u poslednjih trideset godina imao velike unutrašnje političke polarizacije, nestabilnosti i turbulencije, ali ne i ono što smo imali mi, u Crnoj Gori i na Balkanu, u našim najmračnijim 1990-im. Unutrašnje međuetničko i ukupno nasilje velikih razmera i dugog trajanja, uključiv i genocid, etnička čišćenja, deportacije i druge najteže ratne zločine. I žrtve od više desetina hiljada najnevinijih ljudskih duša. Koje bi, čak i u slučaju Paketa Šinavatra kao minimuma, ostale bez potpunog zadovoljenja.

Šta bi onda tek moglo da se kaže, ako bi se pokazalo ono što nagoveštavaju mnoge okolnosti i činjenice, naime da naša mala i jedina nema unutrašnjeg kapaciteta čak ni za ovaj minimum. A šta drugo nego da Crne Gore više nema. Makar ne one u kojoj stanuju Luča mikrokozma i Primjeri čojstva i junaštva. Ali i to je moguće. Neki novi, mračni i opaki kosmos. Tmina mikrokozma i Primjeri nečovještva i ništavila. Što je, naravno, samo još jedan razlog, onaj potonji i najveći, da se ovoj mračnoj mogućnosti, svim svojim preostalim snagama, do kraja suprotstavimo.

Milan POPOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

ALTERVIZIJA

Dubine ćutanja

Objavljeno prije

na

Objavio:

O ratovima i ratnim zločinima 1990-ih. Trideset i pet godina poslije

 

 

Pet i po godina posle velike smene vlasti, činjenice su još uvek prilično kontradiktorne. S jedne strane, procesi koji su pokrenuti protiv ne malog broja vrhova stare mafiokratije, svakako ohrabruju. S druge strane, međutim, najmanje je tri aspekta ovih istih procesa, koji istovremeno zabrinjavaju, pa i obeshrabruju.

Najpre, to je činjenica, da su ovi procesi, zbog zarobljenosti dela pravosuđa, još uvek daleko od pravosnažnih osuđujućih presuda. Zatim, to je činjenica da su svi pokrenuti procesi, procesi protiv organizovanog kriminala, a ni jedan među njima, proces za genocid, deportacije i druge ratne zločine 1990-ih, koji su najteži, i, kao takvi, nezastarivi. Konačno, to je i činjenica, da do današnjeg dana, ni jedan od ovih procesa, nije pokrenut protiv vrha svih onih vrhova, odnosno protiv Vrhovnika. Što ona zastara Afere Telekom, i oni satovi ASK-a, samo dovode do nepodnošljive muke u stomaku.

Šta se iz ovako kontradiktornih činjenica može očekivati u budućnostu? Optimista ni najmanje ne sumnja, po njemu, započeti procesi, samo su najava drugih procesa, pa i onih za najteže i nezastarive ratne zločine iz 1990-ih, i onih protiv samog Vrhovnika. Pesimista, naravno, misli sasvim suprotno. Ali, u ovako ozbiljnim stvarima, nije dobro biti ni optimista, ni pesimista, emocije ovde samo smetaju. Nego treba biti realista.

Realista sam bio čitavog života, pa ću to biti i sada. A realizam u ovoj stvari kaže, da je optimistički razvoj moguć, mada manje verovatan. Ili, kvantitativno, 70 posto verovatnoće je da će Vrhovnik izbeći, a 30 posto da ipak neće izbeći odgovornost za sve, pa i za najteže ratne zločine 1990-ih. A sve ovo, zbog najmanje četiri objektivna faktora.

Prvo, zbog sastava nove, posttridesetoavgustovske vlasti i opozicije. I u ovoj vlasti, i u ovoj opoziciji, naime, dominiraju izotopi ratnonacionalističkih stranaka odgovornih za ratove i ratne zločine 1990-ih. DPS i njegovi velikosrpski kooperanti i oponenti. Pa, naravno, ni oni neće na sebe same. U ovoj činjenici su najdublje dubine njihovog udruženog ćutanja o ratovima i ratnim zločinima 1990-ih.

Drugo, što takođe otežava naše „poznanije prava“, jeste naše sve haotičnije društveno i političko stanje, koje je 2020. samo prešlo iz skoro dovršene mafiokratije, u jednu vrstu teškog dvovlašća, nove vlasti, i stare mafiokratije. Pa je pokretanje procesa za genocid, deportacije i druge ratne zločine, u ovakvim uslovima, još zahtevnije i teže.

Treće, to je smena generacija, koja je koincidirala sa smenom vlasti 2020. Te koja je dodatno udaljila suočavanje sa ratovima i ratnim zločinima 1990-ih. Posebno ako se ima na umu činjenica, da je u školama, tokom svih onih trideset godina DPS vlasti, a u velikoj meri i danas, istina o ratovima i ratnim zločinima 1990-ih, bila i ostala, najblaže rečeno, potisnuta i zatamnjena.

I četvrto, to je infernalna, potencijalno apokaliptička, kriza međunarodnog prava, koja kulminira sa Gazom, najtransparentnijim genocidom u celokupnoj ljudskoj istoriji. I sa drugim, saučesničkim mandatom Donalda Trampa. U kojem naši današnji izotopi nepogrešivo pronalaze svoje nove slobodane miloševiće, franje tuđmane i ostale. Pa sve ovo još i dodatno otežava pokretanje procesa za ratne zločine počinjene u našim mračnim 1990-im.

Uprkos svemu pobrojanom, na krivično-pravnoj odgovornosti vrhova i Vrhovnika za genocid, deportacije i druge ratne zločine iz 1990-ih, mora se istrajati, zbog najmanje dva dodatna razloga. Prvo, zbog toga što ni onih 30 posto verovatnoće iz naše gornje procene, nije malo, a, dodatnim naporom, može još i da se poveća. I drugo, zbog toga što, čak i ukoliko u tome ne uspemo danas, o tome moramo ostaviti makar odgovarajući zapis, za generacije koje dolaze.

Milan POPOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

ALTERVIZIJA

Slaganje vremena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od pozne antike i poznog feudalizma do poznog kapitalizma

 

 

U svakom momentu, istorija je kompleksna kombinacija ili dvojstvo ponavljanja i promene, nikada ni samo ponavljanje, ni samo promena, kako mnogima najčešće izgleda. A ovo kompleksno dvojstvo, opet, dolazi iz dva druga, ne manje kompleksna dvojstva. Najpre, iz dve različite komponente i dinamike čovekovog bića, njegove moralne i političke komponente i dinamike, koja je, po pravilu, spora, stagnantna, ili čak negativna, i njegove naučno-tehnološke komponente i dinamike, koja je, po pravilu, progresivna, brza, ili čak eksponencijalna, iz one prve, dakle, koja je ciklična i usporena, i one druge, koja je sekularna i ubrzana. A onda, i iz dva kvalitativno različita stanja konkretnog istorijskog sistema, prvog, koje je stabilno i manje ili više determinističko, i drugog, koje je nestabilno i više probabilističko.

Ali sve ovo gore bilo bi preterano pa i loše apstraktno bez odgovarajuće istorijske konkretizacije. Koju najavljuje podnaslov ove kolumne. Upoređivanje našeg istorijskog vremena poznog kapitalizma sa prohujalim vremenima pozne antike i poznog feudalizma. Uz pomoć postnjutnovske fizike Ilje Prigožina, društvene i kulturne dinamike Pitirima Sorokina, istorije dugog trajanja Fernana Brodela, i teorije svetskog sistema Imanuela Volerstina, u ovim trima velikim poznim epohama, nije teško prepoznati njihova zajednička ciklična ponavljanja, posebno ponavljanja opasnih povećanja, a onda i eskalacija haosa i nasilje, ali i odgovarajuće istorijske promene i razlike među njima.

Ove druge, promene i razlike među njima, najbolje se mogu videti pri upoređivanju poznog kapitalizma, u kojem još uvek živimo, i poznog feudalizma (koji nam je, ipak, bliži od pozne antike). A sve ovo, dakle i ciklična ponavljanja, i sekularne promene, najbolje se mogu videti u izvanrednom konceptu, ideji i kritici Tehno-feudalizma, grčkog ekonomiste i socijaliste Janisa Varufakisa. Koncept koji nije ni pozni kapitalizam, ali ni prosti povratak u pozni feudalizam, nego neka njihova kompleksna istorijska kombinacija. A u kojoj je glavna novost, koja pravi odlučujuću razliku među njima, zapravo, nova, digitalna tehnologija. Pa i feudalizam, feudalci i kmetovi u, da to kažemo rečima samog Janisa Varufakisa, digitalnim oblacima.

Odmah posle Drugog svetskog rata, 1945., ubrzani progres u razvoju novih tehnologija, doveo je i do otkrića, pa i prve ekstremne (zlo)upotrebe, novog, apokaliptičkog, nuklearnog i drugog oružja za masovno uništavanje. A dinamika čovekovog morala, svesti i politike, ostala je i dalje (mnogo) sporija. Pri ovakvom stanju stvari, kako je to pre desetak godina primetio još jedan veliki svetski mislilac, Noam Čomski, pravo čudo je što do nuklearno-ekološke apokalipse, već nije došlo. Pogledajte samo izuzetne likove, tikove i ponašanja, tri najveća i najpoznatija nuklearna vrhovnika na planeti, Donalda Trampa, Vladimira Vladimiroviča Putina i Kim Džong Una. O svemu ovome, ovi njihovi likovi, tikovi i ponašanja, jednako dobro govore, kao i sve najbolje knjige ovog sveta.

Tako da je naša ukupna situacija, ovde i danas, na planeti Zemlji, postala krajnje, čak nepodnošljivo kontradiktorna. Zahvaljujući jednom istom faktoru, eksponencijalnom napretku u razvoju nauke i tehnologije, čovek nikada u svojoj dosadašnjoj istoriji nije bio bliži ostvarenju najprogresivnijih ciljeva svog ukupnog razvoja (pomislite samo na oslobađanje rada u obliku uvođenja četiri radna i tri neradna dana u okviru jedne radne sedmice), ali, istovremeno, zbog velikog deficita one kritične svesti, i svom strašnom, apokaliptičkom kraju. Biti ili ne biti, pitanje je sad. Ali zaista, u najužem smislu te reči.

Milan POPOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo