Povežite se sa nama

ALTERVIZIJA

Klase i klasne borbe

Objavljeno prije

na

Na vladajući oligarhijski kapitalizam, svetska ekonomska kriza 2008., delovala je kao najrazorniji zemljotres. Uz sve ostalo, rehabilitovala je i Karla Marksa. Posebno njegove analize klasa i klasnih borbi. Aktuelizacija ovih analiza,iz devetnaestog, u dvadesetprvi vek, međutim, daleko je od neophodne.

A i prvo i drugo, dakle i zaslužena rehabilitacija, i neophodna aktuelizacija, najbolje se vide kod pojma proletarijata. Kod Karla Marksa, naime, funkcionišu najmanje dva, a ne samo jedan pojam proletarijata.

Prvi je pojam prolatarijata kao manuelnog radništva industrijskog kapitalizma devetnaestog veka. Ovaj prolatarijat bio je jedna od dve glavne antagonističke klase toga vremena. Ove i ovakve klase više nema, kao što ni tog vremena više nema. U današnjim informatičkim društvima poznog kapitalizma dvadesetprvog veka, ova i ovakva klasa,ostala je da postoji, još samo u marginalizovanim ostacima. Stara, dogmatska levica, ovu veliku promenu nije ni primetila, kao što nije primetila ni onaj drugi pojam proletarijata, pa je zbog toga definitivno i nepovratno i sama istorijski marginalizovana.

A kod Karla Marksa, kritičara, ali i učenika velikog G. V. F. Hegela, funkcioniše i onaj drugi,opštiji, trajniji, najmanje polumilenijumski pojam prolatarijata. Klasa onih koji su lišeni sredstava za proizvodnju, koji raspolažu samo svojom golom, fizičkom ili intelektualnom radnom snagom svejedno, te koji su upravo zbog toga prinuđeni da tu snagu kao najamnu radnu snagu iznajmljuju kapitalistima kao vlasnicima sredstava za proizvodnju. Ima li se na umu ovaj i ovakav pojam proletarijata, jasno je da su Andre Gorc i ostali,pre skoro pola veka, požurili i pogrešili, kada su rekli „Zbogom proletarijatu”. Sa stanovišta ovog drugog pojma, proletarijat u dvadesetprvom veku, ne samo da je preživeo, nego se i značajno uvećao, tako da je njegov suštinski sastavni deo postao i „Prekarijat” (Gaja Stendinga), i “Mnoštvo” (Majkla Harta i Antonija Negrija), i drugi slični novi pojavni oblici.

Jedan od prvih, ako ne i prvi korak, u neophodnoj aktuelizaciji ovog drugog pojma prolatarijata, jeste njegovo aktuelizovanje, konkretizovanje i razvijanje, od industrijskog kapitalizma devetnaestog veka, koji je već prohujao, prema informatičkom društvu poznog kapitalizma dvadesetprvog veka, koji se tek zahuktava, a jedna od prvih i najznačajnijih, ako ne i najznačajnija razlika između ovih, jeste razlika između proleterske koncentracije, koju je zahtevao onaj prvi, i prekarne fragmentacije rada, koju omogućava ovaj drugi. U ovoj razlici je glavni izvor onog danas toliko nesrećnog prekarijata, ali je u njoj i glavni podsticaj za traženje i nalaženje novih integracija, ne samo rada, nego i rada i upravljanja, koje takođe omogućavaju, one iste nove, informatičke tehnologije našeg vremena. O ovom potonjem, najinspirativnije analize i ideje, razvio je američki ekonomist i futurolog, Džeremi Rifkin.

Tek na osnovu ovih i njima bliskih aktuelizacija, drugi pojam proletarijata Karla Marksa, može doći i do svog, kako bi to filozofi rekli,punog ozbiljenja. Do svoje razvijene i konkretizovane strategije, taktike i organizacije. Za potrebe dvadesetprvog veka.

Dva dodatna podsticaja za ovo aktuelizovanje jesu, najpre, katastrofalno loše stanje u ovom pogledu, koje je danas preovlađujuće, a zatim, još više, veliki, zapravo najveći mogući ulog, koji je ovde u pitanju. Od toga, naime, koliko se uspe, ili ne uspe, u svemu ovome, odlučujuće zavisi, ne samo progresivan ili reakcionaran ishod odnosno sistem, koji će oko 2050. zameniti kapitalizam, nego i sam opstanak čoveka kao vrste.Znamo, već više od pola veka, od otkrića i primene nuklearnog oružja, apokalipsa nije samo biblijskaslutnja, nego i najozbiljnija i najopasnija, zapravo najbesmislenija, poznokapitalistička (retro)alternativa.

Milan POPOVIĆ

Komentari

ALTERVIZIJA

Ulazak u EU

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prije i poslije

 

Za čitaoca koji to možda nije primetio, jedna kratka uvodna informacija. Altervizija koja upravo počinje, Ulazak u EU, i dve prethodne Altervizije, Crna Gora među vihorove i Teška terapija, predstavljaju jednu malu ali povezanu i trodelnu celinu za sebe. U kojoj je glavna upravo koncentracija naše male i jedine na ulazak u EU. I to ne bilo kada, i bilo kako, nego u narednih pola godine, godinu, odnosno 2028. U prethodne dve Altervizije, izložene su odgovarajuće istorijske i savremene formule i elementi za ovu koncentraciju i ulazak, u ovoj biće nešto više reči o samoj EU, kao izabranoj i privilegovanoj tački atrakcije.

Tako, na samom početku, valja istaći, kako ova atrakcija i koncentracija, nikako nije božanska ili dogmatska, kakva je, u najvećem delu, i za najveći broj ljudi, bila sve do skoro. Naprotiv, ona sve više postaje sasvim konkretna i pragmatska, u najboljem i najozbiljnijem smislu te reči. A i sama ova, relativno nova atrakcija EU, ima najmanje dva aspekta, onaj unutrašnji, crnogorski, i onaj vanjski, evropski i svetski.

Krenimo redom. Unutrašnji aspekt rečene atrakcije, dosta dobro je poznat, ali, uprkos tome, nedovoljno shvaćen i priznat. Poznato je, već skoro dvadeset godina, u Crnoj Gori je broj građana koji se zalažu za ulazak u EU, relativno visok, stabilan i dugotrajan. Dostiže, pa i prestiže dve trećine. Što u ovom istom vremenu nije zabeleženo ni u jednoj drugoj državi kandidatu odnosno kandidatkinji za ulazak u EU. I što je jedan od retkih ako ne i jedini takav konsenzus u samoj Crnoj Gori. U kojoj, poznato je i to, već vekovima, pa i danas, vladaju, a povremeno i pustoše, istorijske, etničke, verske i slične polarizacije, destrukcije i šizme.

Vanjski, evropski i svetski aspekt atraktivnosti EU, posebnu težinu i značaj dobija danas, u vreme velike, istorijske i strukturne krize svetskog kapitalističkog sistema, pa i Evrope i Zapada, unutar ovoga. Ni ovde, naravno, nije reč o dogmatskoj ili božanskoj privlačnosti, kakva je ova bila sve do skoro, nego, opet, o njenoj konkretnoj i pragmatskoj atrakciji, u najozbiljnijem i najboljem smislu te reči. U najkraćem, reč je o još uvek bogatom i snažnom nasleđu socijaldemokratskog kapitalizma druge polovine dvadesetog veka, posebno onog u skandinavskim zemljama. Koje je i u EU, i u ovim zemljama, počelo da slabi, ali je, u poređenju sa drugim delovima svetskog kapitalističkog sistema, na primer i onim u SAD, još uvek, a posebno u „naših“ narednih pola godine, godinu, pa i 2028., i još najmanje par decenija koje dolaze, u relativno dobrom i očuvanom stanju.

U prethodne dve Altervizije, naglasak naše teme, bio je na onome što se može očekivati pre ulaska u EU. Ali to ne znači da treba zapostaviti ono što možemo očekivati nakon tog ulaska. I to najviše zbog toga da bi se na vreme predupredila nerealna očekivanja i neizbežna posledična razočarenja. A kako mučna i razorna mogu biti ova druga, malo je reći, bolno smo osetili i mi sami, u našoj maloj i jedinoj, u poslednjih pet godina.

Slična razočarenja u EU zaista nam nisu potrebna. Zbog toga treba odmah reći. Uz sve relativne prednosti koje su gore upravo istaknute, EU će, i u bliskoj, i u daljoj budućnosti, ostati realna, ranjiva i problematična zajednica. U isto tako realnom, ranjivom i problematičnom svetu. U apokaliptičkom kapitalizmu. Na ivici nuklearno-ekološke apokalipse. O našoj maloj i jedinoj da i ne govorimo. Pa ipak, i to je bila i ostala glavna poenta ovog teksta, u ovom realnom vremenu i prostoru, EU je, za Crnu Gori, i za sve njene unutrašnje probleme, polarizacije i šizme, bila i ostala, najbolji izbor.

Milan POPOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

ALTERVIZIJA

Teška terapija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Koncentraciona vlada. Uz pomoć istorijske formule Vinstona Čerčila. I jednog izuzetnog Lex Specialisa

Krajem 2022., početkom 2023., za vreme onog dugog i predugog tehničkog mandata prethodne, 43. vlade Crne Gore, postalo je jasno da ni najveći deo političke alternative iz 2020., nije mnogo bolji od prethodne, nesmenjive, tridesetogodišnje vlasti DPS. Da je od teške bolesti mafiokratije, klijentelizma i partitokratije, obolelo čitavo crnogorsko političko društvo, a ne samo jedan njegov deo, kako smo do tada nekritički i pogrešno verovali. Pa je zbog toga, teška terapija koncentracione vlade, za ovako tešku bolest, postala jedino adekvatna.

Iako nije proklamovana kao takva, aktuelna 44. vlada je, od samog svog početka 2023., a pogotovo od njene rekonstrukcije 2024., u stvari, jedna vrsta polu-koncentracione vlade, jer je konstituišu stranke koje su pobedile na poslednjim parlamentarnim izborima i stranke manjinskih naroda. Ali se sve više pokazuje da ni ova polukoncentracija nije bila dovoljna. Da je neophodna njena puna koncentracija.

A pune koncentracije, bez DPS nema. Ali, kako biti u koncentracionoj vladi sa DPS, kada se ta partija nije odrekla čak ni svog Počasnog. Koji je vrh tridesetogodišnje nebeske Crne Gore. One iz skaj aplikacija. A borba protiv nebeske i ulazak u EU, morala bi biti glavna koncentracija ove vlade. Pa tako sve postaje kao neka vrsta začaranog kruga. Koncentracione vlade ne može biti bez DPS, ali ove vlade ne može biti ni sa ovakvim, mafiokratijom pre-kompromitovanim DPS. Pa umesto pozitivne koncentracije najboljih, dobijamo negativnu hemiju i koprodukciju najgorih. Iz vlasti i opozicije. Dakle upravo suprotno od onoga što nam je neophodno.

Ovde se pojavljuje i jedan novi, vanjski, geopolitički i istorijski moment. Agresija Putinove Rusije na Ukrajinu i Evropu, uz istovremeno opadanje, pa i raspadanje Zapada, posebno onog između SAD i EU. U ovom kontekstu, za samu EU, proširenje postaje geopolitički imperativ. Za Crnu Goru, prilika koja ne sme da se propusti. I to ne u sledećih pet ili deset godina, nego u sledećih pola godine, godinu, kada se ova stvar, za nas, suštinski prelama i odlučuje.

Za sve na ovoj planeti, pa i za našu malu i jedinu, VremeProstor savremenog svetskog kapitalističkog sistema kao našeg istorijskog sistema, svakodnevno i ubrzano se haotizuje. Zbog toga ne treba da čudi, što nam, i u rešavanju našeg glavnog problema, izlaska iz rečenog začaranog kruga, u pomoć dolazi, ona čuvena istorijska formula Vinstona Čerčila, od pre punih osamdeset godina. Koja je, prvu jugoslovensku vladu konstituisanu posle Drugog svetskog i Strašnog građanskog rata 1941-1945., vladu Tito-Šubašić iz 1945., sastavila od Titovih partizana-pobednika, i nekompromitovanih delova starog monarhističkog režima.

Uz ovu slavnu istorijsku formulu, još samo dva kratka i nepretenciozna komentara. Prvo, naravno da bi ovde i danas, drugi deo rečene formule, mogli i trebali da ispune nekompromitovani delovi DPS. I drugo, uz sve neizbežne razlike, koje u ovoj istorijskoj formuli postoje u njenoj realizaciji 1945. i 2025., u oba njena izdanja, jedno je zajedničko. Prevazilaženje snaga unutrašnje destrukcije i građanskog rata. I koncentracija na obnovu i izgradnju, kako se to govorilo pre osam decenija.

Ali ovde na scenu stupa specifičnost 2025. Ono što je Crnoj Gori danas neophodno, jeste i jedan Lex Specialis. Poslednja linija odbrane Ustava, građanskog mira i demokratije. Zakon koji bi, u ne više od nekoliko članova, kratko, jasno i precizno definisao, onaj minimum nekompromitovanosti, kao uslov za učešće u koncentracionoj vladi. Koji bi važio, naravno, pre svega za DPS, ali i za sve ostale.

Zbog čega ovaj zakon u ne više od nekoliko članova? Pa najpre zbog toga što više nemamo previše vremena. Suštinski prelom i odluka o ulasku u EU, dogodiće se, ili se neće dogoditi, u narednih pola godine, godinu. A zatim i zbog toga što nismo imali dovoljno volje ili kapaciteta. U poslednjih pet godina, uz stvarnu ili fingiranu pomoć Evrope i sveta, politička javnost zatrpana je beskonačnim mnoštvom zakonskih ideja, projekata i inicijativa o lustraciji, oduzimanju nezakonito stečene imovine, takozvanom antimafija zakonu, ovom ili onom vetingu, i tako dalje, i tome slično. A od svega ovoga, do današnjeg dana, ništa, ili skoro ništa.

Ali je ipak proizvedeno dovoljno upotrebljivog, pa makar i samo sirovog materijala. Od kojeg se, u ne više od mesec, dva, može doći do onih nekoliko članova. U krajnjoj liniji, u tih nekoliko članova, mogla bi da stanu najmanje tri najznačajnija indikatora one kompromitovanosti. Prvi, samo vršenje najviših javnih funkcija u vremenu nebeske Crne Gore skaj aplikacija. Drugi, vršenje konkretnih kompromitujućih poslova u tušilaštvu, sudstvu i drugim institucijama, koje je čak i najšira javnost zabeležila kao očigledno. Primera radi, zar to, u slučaju nedavne objave zastare Afere Telekom, nije sasvim očigledno, makar za one koji su za tu zastaru najzaslužniji. I treći, to je ekstremna nesrazmera između imovine kojom se raspolaže, i imovine čija se zakontost sticanja može dokazati. Zar je ovo previše?

Pri svemu ovome, mora se imati na umu, da je tridesetogodišnja mafiokratska razorenost pravosuđa i svih drugih institucija, o kojoj svedoče one strašne skaj aplikacije, toliko velika, da će, čak i u najoptimističkijoj varijanti, biti potrebno najmanje pet do deset godina, do njihove minimalne funkcionalne obnove. Ali se i za to vreme mora živeti u skladu za minimumom vladavine prava i evropske integracije. Tako da je Lex Specialis o kojem je reč zaista kao neka vrsta privremenog ali životnospasavajućeg bajpasa. Zbog toga bi ovaj zakon u parlamentu morao biti usvojen konsenzusom od najmanje dve trećine svih poslanika vlasti i opozicije.

Na kraju, još samo dve kratke napomene. Prvo, do odlučujuće koncentracije vlade u narednih nekoliko meseci, može se doći samo putem otvorenog, odgovornog i pragmatičnog dijaloga vlasti i opozicije. Vanredni izbori nisu dobar put u tom pravcu, zbog toga što bi tim putem moglo doći samo do još veće političke polarizacije i (samo)destrukcije. Umesto toga, potreban nam je novi, i, makar kod nas, sasvim atipični i kreativni politički duh. Sa minimalnim partitokratskim a maksimalnim holističkim efektom. Sa koncentracijom na ono što nam je svima u našoj maloj i jedinoj danas najznačajnije.

Druga napomena nadovezuje se na prethodnu i odnosi se na DPS. Da bi ušao u ovu koncentraciju, DPS konačno mora pokazati makar minimum samokritičnosti. Pa i kada je reč o Počasnom. Ali i o ukupnom nasleđu njihove nebeske Crne Gore skaj aplikacija. I pri tome biti skroman u zahtevima. Zadovoljiti se sa jednim ili dva direktorata, i, eventualno, jednim potpredsedničkim mestom u vladi. Posle trideset godina nesmenjive DPS skaj vlasti, za koju je, ne treba zaboraviti, predviđena i ustavna zabrana, a uz svu širinu i dubinu, koju ova partija u vlasti ima i danas, to je više nego dovoljno. O učestvovanju u jednom od najznačajnijih političkih projekata u novijoj istoriji Crne Gore, borbi protiv mafiokratije i evropskoj integraciji, da i ne govorimo. Za sve, pa i za DPS, narednih pola godine, godinu, biće odlučujuće. Hic Rhodus, hic salta!

Milan POPOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

ALTERVIZIJA

Crna Gora među vihorove

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od Vladike Rada do Vinstona Čerčila

 

U samo nekoliko dana, od kraja jula do početka avgusta 2025., naša mala i jedina doživela je ne jedan nego tri snažna udara. Najpre je SDT objavilo zastaru Afere Telekom. Samo dan, dva nakon toga, startovana je nanovija epizoda Afere Pavle Đurišić. Na kraju je celu Crnu Goru zahvatila velika vatrena stihija.

Mesec dana nakon ova tri udara, tlo se u Crnoj Gori još uvek ne smiruje. A teška mešavina političkih agresija i manupulacija, samo produžava. I sve to u jednom od najznačajnijih perioda u novijoj istoriji Crne Gore. Samo pola godine, godinu uoči očekivanog preloma o njenom članstvu u EU. Zbog toga treba biti, istovremeno, krajnje odlučan, ali i krajnje pažljiv.

Za početak, najvažnije je razlučiti, i istaći razliku, između onoga što su rečena tri udara ostavila u neizvesnosti, i onoga što su, ako ne do kraja, a ono makar u značajnoj meri, učinila izvesnijim. Ovih neizvesnosti i izvesnosti ima više, ali su među njima najvažnije dve plus dve.

Krenimo redom. Prva neizvesnost je, da li su, kako i koliko, ona tri udara, i uzročno-posledično, a ne samo hronološki povezana. Nije teško zamisliti negativnu hemiju i koprodukciju dve najopasnije mafiokratije u ovom delu sveta, onu Mila Đukanovića u našoj maloj i jedinoj, i onu Aleksandra Vučića u Srbiji, i to u sva tri naša udara, ali je naš problem u tome što se do potvrde ove zamisli mora doći mehanizmima pravne države, koje naša mala i jedina, znamo, još uvek nema.

Druga neizvesnost je deo prve, ali sa povećanim značajem za konačni ishod naše ukupne priče. Reč je o neizvesnosti stepena svesti ili nesvesti negativne hemije i koprodukcije između DPS i dela bivšeg DF, posebno u onom drugom i najopasnijem udaru, u širenju nacionalne i verske netrpeljivosti i mržnje, kao preludiju za eventualno izazivanje građanskog rata u našoj maloj i jedinoj.

A prva izvesnost, koju su naša tri udara proizvela, ili makar pojačala, jeste svest odnosno spoznaja, da bi u aktuelnim okolnostima, vanredni izbori, pa čak i samo još jedna rekonstrukcija aktuelne vlade Crne Gore, bili lošija opcija. Zbog toga što bi doneli samo povećanu političku polarizaciju i destrukciju.

Druga izvesnost, koju su tri udara isto tako samo pojačala, jeste svest odnosno spoznaja, da je u aktuelnim okolnostima, zbog svega ovoga, bolja, pa i najbolja opcija, koncentraciona vlada, kao vlada prevencije vanrednog stanja, i vlada uvođenja Crne Gore u predvorje EU.

Autor ove kolumne, za ovakvu, koncentracionu vladu, založio se već nekoliko puta, još od danas daleke 2022. Pri tome, glavni problem je bio, i ostao, kako u ovakvu, koncentracionu vladu, uključiti DPS. Koja je ponovo pojedinačno najjača stranka u Crnoj Gori. Ali koja se nije ni simbolički distancirala od svog Vrhovnika. Ni minimalno reformisala. I to u zemlji u kojoj je na to ne mogu naterati ni tužilaštvo, ni sudstvo, ni vladavina prava.

Ali je silina tri snažna udara s početka ove kolumne, delovala podsticajno, i na autora ove kolumne. S tim što je ovaj podsticaj, u podnaslovu kolumne, samo nagovešten. U pomenu Vinstona Čerčila. U njegovoj danas već istorijskoj formuli, kojom je odlučujuće pomogao u formiranju prve jugoslovenske vlade posle Drugog svetskog rata. Vlade Tito-Šubašić, sastavljene od Titovih pobednika, i nekompromitovanih delova starog režima, kako je to tražila ova formula.

O tome, kao i o tome kako se ova formula može primeniti u današnjoj Crnoj Gori i u njenoj koncentracionoj vladi, biće reči u sledećoj Alterviziji. A do tada, za današnje takozvane revizioniste istorije, samo jedan mali savet, naime da razmisle o tome, kako je to sam Vinston Čerčil, uprkos svim monarhijskim bliskostima njegove zemlje i Kraljevine SHS/Jugoslavije, u svoj njegovoj ideološkoj, antikomunističkoj orijentaciji, uopšte mogao da prizna Tita i njegove komuniste, a delove starog režima diferencira na kompromitovane i nekompromitovane.

Milan POPOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo