Cijeli život podredio sam traženju sigurnosti. Sigurnost je temelj opstanka, krajnji cilj, cilj svih ciljeva – telos, entelehija, causa finalis – stanje u kom se razriješava tajna našeg postojanja i potvrđuje se njegov produžetak, tako sam mislio.
Zato sam izabrao nauku, uvjeren da je nauka jedini oslonac, spasonosno ostrvo u matici potpune neizvjesnosti, istinska tvrđava sigurnosti koja odlijeva mutnoj bujici nepredvidljivosti života i naših nepromišljenih odluka. Svoju filozofiju sigurnosti utemeljio sam na postulatu da moramo vjerovati samo u fakte i u ništa drugo: njih nam daje priroda a priroda nas ne može prevariti. Zato, u svakom trenutku moramo potčiniti svoj razum imperative činjenica, i nikada ne smijemo tražiti istinu drugačije nego putem eksperimenta i opservacije.
Danas, poslije četrdeset godina takvog života, poželio sam se da raznesem u paramparčad, da podmetnem dinamit pod najčvršću kulu naučne sigurnosti u koju sam se zatvorio cijeli život. Gledajući gnijezdo lastavica shvatio sam da im je ono potrebno dok ptićima porastu krila! Ali njihov pravi život je izvan gnijezda, u plavim visinama. Sigurnost je za njih pretpostavka a ne cilj. Pogotovo, ne krajnji cilj!
Izabravši život u sigurnosti gnijezda, ostao sam bez krila, uskratio sam sebi plave visine! Život u sigurnosti omamljuje, anestezira, u krajnjoj liniji, eutanazira! Umjesto da živimo, umiremo dugo i neosjetno. Sigurnost nam oduzima ne samo život nego i doživljaj smrti! Sasvim sam smetnuo s uma da niko ne živi u sigurnosti; sigurnost je tek predah za pravi život koji je uvijek neizvjesnost! Nema garancije ni za sutra, ni za slijedeći trenutak. Ne držimo ništa pod kontrolom, ponajmanje sebe i sopstveni život! To što smo apsolutno sigurni u svoj fizički kontinuitet i mentalnu stabilnost, čak i to je iz navike, iz slijepog i potpuno neosnovanog povjerenja u ponavljanje, u cikličnost. Ali povjerenje je zamjena za sigurnost, cvijet autentičnog života u sterilnom vrtu sigurnosti! Sigurnost je iluzija. Naš život – svaki život! – jeste dar, privilegija blagoslov – ne znamo ni čime smo ga zaslužili, ni kako ga sačuvati, ni kada i zašto će nam jednog dana biti oduzet!
Živjeći u iluziji sigurnosti, propustio sam ono najvrijednije i najbolje: neizvjesnost, tajnu, čudo! Prihvatiti samo ono vidljivo, držati se samo sigurnog! – kakva ogromna greška, kakva kolosalna zabluda! Ko je ikada odgonetnuo tajnu!? Ko je ponovio eksperimentom čudo nastanka svijeta!?
Osjećaj sigurnosti blokira u čovjeku impuls traženja smisla, odvažnost zamire, ideali postaju predmet podsmjeha, isključuje samu ideju podviga, žrtve, sopstvenih i zajedničkih snova, ukida razloge utemeljenja etičke sfere; a tek kada se sjetim da se eksperimentom ne može do ljepote, i da niko nikada nije stigao do umjetnosti podvrgavši svoj razum samo onome što je empirijski provjerljivo!? Na kojim to faktima ljubav zasniva svoje postojanje, može li nam bilo kakva sigurnost u činjenice osigurati prijateljstvo – sve mi je to odjednom došlo u svijest, izišlo pred oči! I nisam mogao poreći da je upravo nesigurnost najznačajniji i najvrijedniji elemenat života, nužan uslov da bi čovjek shvatio ko je i kakav je, pretpostavka otkrivanja i razvijanja svih naših sposobnosti, konačno, jedini put koji vodi do sticanja samosvijesti i samopoštovanja!
I još jedno sam shvatio: sigurnost je bezbožna! Smiješna u svojoj bijednoj arogantnosti, sigurnost je od mene učinila goluždravo pile, zakržljalih krila, dobrovoljni zarobljenik kobne iluzije sigurnosti!
Cijelog života gledao sam svijet iz sigurnosti svoje tvrđave, iz udobnosti iluzije da je gnijezdo važnije od krila.
A trebalo je izići!
Moralo se poletiti!
Ferid MUHIĆ