Društva sa zakonskim propisima koji regulišu sve sfere socijalnog života,  u principu su neslobodnija od onih sa kratkim spiskom zakonskih propisa

Kad sam bio mali, najviše me je nervirala doskočica:“Ko gubi, ima pravo da se ljuti.“ Ako bih pobijedio u bilo kom nadmetanju, nikada nisam tu glupavu i arogantnu doskočicu uputio poraženom. Ako bih izgubio, nikada nisam dozvolio drskost pobjedniku da je kaže  meni, a ako bi se to desilo, nije ostalo  nekažnjeno. Da neko nekome može dati (ili ne dati) pravo da se ljuti – izgledalo mi je kao oholost! Ljutnja uopšte nije i ne može biti predmet prava! Čovjek se ne ljuti zato što mu je dato pravo da se ljuti, niti može da potisne gnjev zato što nema pravo da se ljuti!

U toku studija, na seminarima iz etike i sociologije, iz cipela su me mogle izvaditi diskusije o epohalnom doprinosu  Univerzalne deklaracije  o ljudskim pravima (Universal Declaration of Human Rights – UDHR)  ljudskoj slobodi kao civilizacijskoj i humanističkoj vrijednosti. Čak i nakon što sam sebi obećao da  niko i ništa neće stati  između mene i mog osmjeha, dešavalo se da me rasprave o ljudskim pravima izvade ne samo iz cipela nego i iz čarapa.

Od tada sam se zavadio sa legalistima. Kad god se neko pohvali da je legalista, pred očima mi se pojavi desetogodišnji  tupavko koji poslije utakmice, likujući davi  vršnjake iz poraženog tima: “Ko gubi, ima pravo da se ljuti!“

Nervira me njihova uvjerenost da zakoni donose slobodu i da zakone treba  i bezuslovno poštovati!  Samo po sebi postojanje zakona ne garantuje ni slobodu, ni pravednost u društvu. Naprotiv, društva sa razrađenim pravnim sistemom, zakonima i zakonskim propisima koji regulišu sve sfere socijalnog života,  u principu su neslobodnija od onih sa kratkim spiskom zakonskih propisa. Slabost zakona je njihova inherentna logička nekonsistentnost, preciznije rečeno, disparatnost. Sadržinski, svaki zakon je asertorični iskaz: konstatacija da je nešto zakonski zabranjeno ili dozvoljeno, koja ne implicira ni da je to pravedno, ni nepravedno. Međutim, uključen u pravni sistem, svaki zakon postaje apodiktički iskaz. Njegovo važenje je bezuslovno, a svako nepoštovanje zakona se sankcioniše! Ova disparatnost se reflektuira u činjenici da je svaki zakon podložan promjeni, odnosno da se može derogirati, poništiti, izbrisati ili zamijeniti novim zakonom, što znači da je svaki zakon samo surogat pravde, u najboljem slučaju, njena aproksimacija.

Svaki oblik vladavine je utemeljen na vladavini zakona, dakle –  zakonski. Legalisti zaboravljaju da i je nepravedan zakon  – zakon.  Treba podsjetiti da je i  institucija robovlasništva bila pravno regulisana zakonska kategorija. I da je to ostala do 1865. godine u SAD, oficijalno posljednoj robovlasničkoj državi svijeta. Ukidanje robovlasništva – abolicija! – dodatno znači da robovlasništvo nije osporeno pravnim razlozima, nego je ovaj zakon derogiran, poništen vanpravnim razlozima. Dok je postojalo, robovlasništvo je bilo zakonski precizno regulisano, što znači da je, dok god je ovaj zakon važio, borba  protiv robovlasništva bila protivzakonita! Ukidanjem robovlasništva, dojučerašnji robovi Crnci, nisu pred zakonom postali pravno jednaki sa Bijelcima. U SAD je, od 1870, do 1960, na snazi bio zakon “Džim Krou“ (“Jim Crow“), koji je legalizirao rasnu diskriminaciju u svim  sferama života, što znači da Crnci i druge rasne grupe, nisu imali ni pravo glasa. U sporu Dred Skot protiv Sanforda 1857., Vrhovni SAD je  presudio da „… Crnci nisu i nikada neće biti građani SAD te da se US Ustav i građanska prava ove države ne primjenjuju na njih“. SAD predsjednici, Abraham Linkoln i Tomas Džeferson bili su robovlasnici, a USA Deklaracija o nezavisnosti iz 1776. godine, iako počinje uvjerenjem  da su svi ljudi jednaki, završava asteriksom koji precizira:“Osim Crnaca, Imdijanaca, pripadnika žute rase i mestika (mješanaca)“. De jure segregacija je stavljena van zakona sa tri povezana pravna akta tek 1964., 1965. i  1968. godine.

Da nepravda i tiranija upravo u zakonu nalaze najbolji zaklon zapazio je   Hans Kelsen, naglasivši: „Besmislena je tvrdnja da u despotiji ne postoji nikakav pravni poredak … Poricati joj karakter prava samo je jedna prirodno-pravna naivnost … Ono što se tumači kao samovolja samo je pravna mogućnost autokrate da donese pravnu odluku po svojoj volji … i da, u svako doba svoje norme, opće ili posebne, ukine ili izmijeni.“

Legalisti ne smiju zaboraviti da je pravni sistem regulativna,  a ne konstitutivna, virtuelna a ne stvarna, asertorična a ne apodiktična  aproksimacija pravde  ali ne i – sama pravda. Pravda je stvarnija i jača od svih zakona zajedno  ukoliko protivrječe pravdi. Na sili zakona može se zasnovati prinuda ali ne i humanost i vrlina.

Ferid MUHIĆ

Ahmed al Ahmed, Arap, iz Sirije, bio je  svjestan da je Izraelska armija, uz dvije godine genocida u Gazi,  ubila ljude u Siriji, Libanu,  Kataru, Iranu, kad je goloruk jurnuo na naoružane napadače na Jevreje koji su slavili Hanuka praznik. Da je  bilo ko drugi, samo ne Arap i ne musliman, učinio  to isto, zasluživalo bi pohvalu i divljenje, ali to ne bi bio  čisto moralni čin,  savršen primjer moralnog kategoričkog imperativa. Kant se najzad umirio u grobu

Ahmed al Ahmed, poznatiji kao  “Bondi heroj”, u bolnici u kojoj se oporavlja od prostrijelnih rana,  primio je ček na A $2.5miliona. kao gest zahvalnosti građana Australije. Rane je zadobio kada je i goloruk skočio na jednog od napadača na Jevreje koji su na poznatoj Bondi plaži u Sidneju slavili Hanuka praznik i oteo mu oružje. Tom prilikom ranjen je sa više metaka i postoji opasnost da ostane bez jedne ruke ali je, nakon više hirurških intervencija, izvan životne opasnosti. Brojka od 15 ubijenih bila bi mnogo veća da se u ovaj napad nije umiješao “Bondi heroj“.

Australijski Premijer Antoni Albaneze, posjetio je 43-godišnjeg Ahmeda (oca dvoje djece) u bolnici i nazvao ga „najboljim u našoj zemlji“. U sirijskom selu Al Najrab, Ahmedovom rodnom mjestu, svi sa ponosom govore o svom nekadašnjem sugrađaninu. Bezrezervne pohvale su sasvim opravdane, ali su mahom ostale bez obrazloženja. kao da su samorazumljive. Međutim, njegov postupak je složeniji nego što izgleda i zaslužuje ozbiljnu filozofsku i etičku analizu. Iz razloga koji se mogu naslutiti ali  ne i opravdati, takva analiza je nažalost potpuno izostala. Čovjek je proglašen je za heroja. Da li je heroj za sve ljude? Ili je za jedne heroj a za druge anti-heroj, čak i izdajnik!?

Riječ je o filozofski i etički izuzetno komplikovanoj situaciji. Bez presedana, kako u teoriji i knijiževnosti, tako i  u historiji. Nema ga ni kod Homera, ni u mitologiji,  nema ga ni kod Šekspira. Ahmedovo obazloženje – poruka, upućena donatorima i svim ljudima svijeta je jednostavna: Branio sam živote ljudi iz uvjerenja i zato pozivam sve ljude svijeta da se ujedine u odbrani života. Ali u svijetu u kom živimo, kada vojnik pokuša spriječiti, ili samo odbije naređenje da strijelja civile, strijeljaju ga. Kao izdajnika. Da je ko-pilot bombardera “Enola Gej“ spriječio pilota da  baci A bombu na Hirošimu, spasio bi stotine hiljada ljudskih života. Da li bi ga njegovi smatrali herojem Hirošime? Ne bi, nego bi ga strijeljalii po povratku sa zadatka. Da Jevrej civil po cijenu sopstvenog života onesposobi barem jedan izraelski avion da istrese bombe i ubije desetine djece u Gazi, da li bi bio heroj u očima svojih sugrađana? Ni u snu.

Možda mislite da to nije isto!? U ravni čina, jeste isto i svodi se na ubijanje civila.  U ravni aktera, nije isto. Kada to čini vojnik, to je  kukavički čin izvršen pod okriljem države, iz  udobne bezbjednosti aviona. Kada to čine pojedinci progonjeni od države, svjesni neposredne izvjesnosti sopstvene smrti, to je čin ultimne hrabrosti. Moralna poenta cijelog događaja jeste činjenica da je glavni akter Ahmed al Ahmed, Arap, iz Sirije, svjestan da je Izraelska armija, uz dvije  godine genocida u Gazi,  ubila ljude u Siriji, Libanu,  Kataru, Iranu. Da je  bilo ko drugi, samo ne Arap i ne musliman, učinio  to isto, zasluživalo bi pohvalu i divljenje, ali to ne bi bio čisto moralni čin! Bio bi to zov pripadnosti,  odbrana “svojih”, ko god i šta god se pod tim podrazumijeva, ali ne bi bio zov moralne dužnosti. Ne bi bio ono što jeste: savršen primjer moralnog kategoričkog imperativa. Kant se najzad umirio u svom grobu! Dugo je ćekao. I dugo će čekati da se desi nova praktična potvrda njegove teorije o kategoričkom imperativu kao načelu morala.

Ahmed al Ahmed više je nego moralni junak 2025.  godine. Više nego junak stoljeća. Čak više nego junak milenija. Njegov podvig je moralni čin koji ostavlja bez riječi i daha, koji se uzdigao iznad svih ličnih i društvenih  interesa i u ravni morala dostigao sam rub ljudske sposobnosti da svoje postupke bezuslovno uskladi sa kategoričkim imperativom.

Etimološki, “Ahmed” znači “pohvaljeni”, “visoko hvaljeni”. U svjetlu ovog njegovog postupka, sasvim je sigurno da Ahmed al Ahmed zaslužuje pohvalu više nego bilo ko  od 8 i kusur milijardi nas, njegovih savremenika.

  Ferid MUHIĆ

Zbog sopstvene časti, zbog sramote svijeta u kom živi i bestidnosti ljudi čiji su zločini ostali nekažnjeni, njemu više ne priliči disati isti zrak koji oni dišu, ni dozvoliti da ga grije isto Sunce koje grije bezočne ubice hiljada i hiljada djece. Bez krvi. Bez svjedoka, bez saučesnika.  Svu svoju ušteđenu zaradu  zavještao je djeci Gaze. Momak iz Skopja, Makedonac

Samo mladost zna razliku između časti i sramote. Samo mladost može umrijeti i da odbrani svoju čast i zbog tuđe sramote. Svi drugi samo govore o časti  i ne stide se ni svoje, ni tuđe sramote.

Bio sam naumio za ovaj broj pisati o drugoj temi i vreć sam spremio tekst, kad mi stiže vijest! Ali kakva!? Ne bih si oprostio da sam je prešutio. Jer ta vijest je od onih vijesti zbog kojih se čovjek mora izjadati,  ne samo u tišini i pred sobom, nego na sav glas,  pred ljudima i pred Bogom.

Glavni junak ove vijesti je jedan momak iz Skopja, Makedonac.  Od ranog djetinjstva omiljen i druželjubiv   – “blistave duše“ kako reče jedan od njegovih prijatelja – blistao je svugdje: u školi, na fakultetu, u društvu,  u poslu kojim se bavio. Sve do prije dvije godine. Kada su svakodnevno počele stizati snimke ubijene djece u naručju majki i očeva, inserti djece bez ruku i nogu pod ruševinama i na zgarištima, izgladnjele i žedne djece pod šatorima bolnica, nepoodnošljivo dugi kadrovi djece siročadi u suzama nadnijetim nad tijelima mrtvih roditelja – kao da se jedna sjenka, bolje reći  slutnja sjenke  –  prevukla preko sjaja njegove blistave duše. Toliko nježna da su je samo njegovi najbliži prijatelji mogli primijetiti, ili pomisliti da su je primijetili. Jer, čim bi se u njihovoj blizini pojavilo neko dijete, i ta slutnja sjenke je smjesta nestajala a njegova blistava duša bi zasijala punim sjajem, pa bi povjerovali da im se ona sjenka samo pričinila.

Diplomirao je na fakultetu za informatiku i odmah se sa velikim uspjehom uključio u saradnju sa velikim IT kompanijama. Nije se hvalio ali su prijatelji znali da je to za njega veoma lukrativan posao.  Mučio se te dvije godine, do prije nekoliko dana, a onda je mladost u njemu presjekla  to mučenje: zbog sopstvene časti, zbog sramote svijeta u kom živi i zbog bestidnosti ljudi čiji su zločini ostali nekažnjeni, njemu više ne priliči disati isti zrak koji oni dišu, ni dozvoliti da ga grije isto Sunce koje grije bezočne ubice hiljada i hiljada djece.

Sve je pripremio besprijekorno. Inteligentno i efikasno. Bez krvi. Bez svjedoka, bez saučesnika. Bez patetike i suvišnih objašnjenja. Svu svoju ušteđenu zaradu  zavještao je djeci Gaze.

Do danas, nisam mogao povjerovati da je u čovječanstvu još ostalo toliko časti i pogotovo – takve časti! Ni danas ne znam za primjer u svjetskoj povijesti časti, s kojim se ovaj gest mladog Makedonca iz Skopja ne bi mogao mjeriti. Pred njegovim heroizmom ne bi ostali nijemi ni Eshil, ni Sofokle, ni Euripid!  Šekspir bi ga  ovjekovječio u možda najboljoj svojoj tragediji! Jer, njegov motiv časti je  dijamantski čist. Nije ni rasno, ni nacionalno, ni vjerski, ni kulturološki, ni ideološki, ni politički  motivisan. Bilo je primjera da zbog sramnog poraza svoje vojske, komandant izabere sopstvenu smrt da bi preživjele podsjetio na hrabrost koju su izdali, da bi ostatak života proveli u sramoti i preziru svog kukavičluka. Postoji li  atribut da dostojno opiše čovjeka  koji je to isto učinio da bi spasio svoju čast i  oprao sramotu moralnog poraza cijelog bestidnog ljudskog roda!?

I neka se niko ne pravi da nije svjestan tog poraza morala, tog gubitka časti tog kukavičluka čovječanstva, koji je počeo prije pune dvije godine, koji još traje  i koji se nikada više ne može zaboraviti; da ne vidi ovu sramotu koju više niko i ništa ne može oprati sa lica direktnih počinitelja i svih koji su ih na bilo koji način podržali i još podržavaju.

Ovaj heroj (namjerno anoniman, da ne pozleđujemo njegove najbliže), uvjerio me je da će, u ovoj mutnoj bujici ljudskog roda, uvijek zasijati poneka blistava duša – dok je mladosti! Jer samo mladost zna razliku između časti i sramote.

Ferid MUHIĆ