Povežite se sa nama

DUHANKESA

Prekrajanje Balkana mrkvom i štapom

Objavljeno prije

7 godina

na

zaev

Poslije 27 godina, najbesmisleniji politički spor između dvije države svih vremena, bliži se svom – moglo se pretpostaviti – najapsurdnijem razrješenju. Republika Grčka iznudila je, ovaj put neočekivano brzo – totalnu saglasnost Republike Makedonije po svim, poznatim i nepoznatim, tačkama ultimatuma kojim se zahtijeva promjena ustavnog imena Republike Makedonije izglasanog na referendumu prilikom sticanja nezavisnosti 1991. godine.

Zapravo, i nije riječ o nikakvom sporu, nego upravo o jednostranom ultimatumu: Makedonska strana ne traži ništa i nema nikakvih primjedbi. Uz očiglednu podršku SAD i EU, grčka strana gura svoju bizarnu agendu, uz pozivanje na krajnje iracionalne argumente. I tu počinje zaplet. Politika je sfera pragmatičnih, konkretnih, interesa a ne borba za ezoterične principe od kojih nema nikakve koristi. Grčka ne traži ništa konkretno i lukrativno: ni 100km2 teritorije, ni koncesiju za eksploataciju prirodnih bogatstava, ni socijalni tretman svojih građana – ukratko ništa što bi Makedoniju koštalo pet para. Eto razloga za alarm! U politici važi pravilo: Oni koji najmanje traže, a najviše daju – najopasniji su. Grčka (SAD i EU), ne traže da Makedonija nešto da, nego samo da sadašnje ime zamijeni nekim drugim uz geografsku odrednicu! Naravno, treba to učiniti sama, dobrovoljno, jer niko drugi na svijetu to ne može učiniti umjesto nje ili u njeno ime, na silu ili na osnovu zakona.

A kad jednom učini tu sitnicu koja je ništa ne košta, Makedonija će dobiti brda i doline, članstvo u NATO paktu, početak pregovora za EU; naravno, tu su i finansijske injekcije, krediti, investicioni programi, da ti pamet stane! Repriza klasične priče o Petru Šlemilu, koji je zauzvrat što se odrekao svoje sjenke (sitnica, koja nas i tako ništa ne košta i od koje nemamo nikakve koristi), dobio kesu dukata koja se nikada ne može isprazniti!

I grdno se prevario!

Od samog početka, dva pitanja su se morala postaviti: 1. Šta odricanje od sadašnjeg ustavnog imena Republike Makedonije (sjenka Petra Šlemila), donosi, odnosno, kakvu prednost daje onima koji toliko insistiraju na tom činu?; 2. Kakve veze ima ime bilo koje države sa kriterijima za pristupanje bilo kojoj međunarodnioj organizaciji, uključujući NATO i EU!? Budući da je sasvim sigurno da se ime nijedne države ne nalazi na listi uslova za prijem u bilo koju organizaciju (jer bi to bio slučaj apsolutno neprihvatljive diskriminacije), pa ni u NATO i EU, zec svakako leži u drugom grmu.

Ovo postaje još jasnije kada se shvati da uz obećanja ako se prihvati dobrovoljna promjena imena, slijede i sankcije, ako se to odbije! Mrkva i štap, nagrada i kazna, korist i šteta, u skladu sa principima nauke poznate pod nazivom Tehnologija ljudskog ponašanja koja narode pa i čovječanstvo tretira kao laboratorijske pacove, zamorčad čije ponašanje se u potpunosti kontroliše i usmjerava, preko uslovnog refleksa baziranog na ova dva suprotna principa.

Ukratko, Dogovor o promjeni ustavnog imena Republike Makedonije, jeste nova etapa u prekrajanju međunarodnih granica na Balkanu, pomoću mrkve i štapa. Izmoreni pritiscima koji traju punih 27 godina, da se ustavno ime promijeni, uz obećanja o slatkoj i velikoj mrkvi, i nešto diskretnije, ali ne manje efikasno, pokazivanje štapa, već nekoliko puta isprobanog na leđima neposlušne Republike Makedonije, njena vlada, a dijelom i građani, konačno su digli ruke i potpisali sve što im je pripremila druga strana!

A pripremili su im mnogo šta, od direktno ucjenjivačkog, preko promjene ustava, do odsijecanja od sopstvene istorije i naziva najviših sopstvenih nacionalnih institucija, kao što su MANU (Makedonska akademija nauka i umjetnosti), MRT (Makedonska radio televizija), MNT (Makedonski naroden reatar)…ukratko, svih institucija koje u imenu sadrže pridjev ,,makedonski/a/o”. I dok je ovim Dogovorom predviđena totalna invazija Grčke u unutrašnje institucije, makedonsku istoriju, tradiciju, onomastiku, kulturu, sve do uklanjanja šahti na ulicama na kojima je izgravirano sunce sa 16 krakova (na koje Grčka polaže monopolsko pravo??), i naravno, promjenu Ustava, registracija na automobilima, svih ličnih dokumenata, u Preambuli se nevjerovatno drsko naglašava i obaveza dogovornih strana, da se “…u skladu sa Poveljom UN i međunarodnim pravom, se, pod bilo kakvim izgovorom i u bilo kojoj formi ne miješaju u unutrašnje stvari i nadležnosti druge Strane”(italic, F.M.).

Kamen na kamenu nisu ostavili na svom mjestu, isprevrtali su ne samo unutrašnje stvari o nadležnosti Republike Makedonije, nego i utrobu i dušu makedonskog naroda, i svih njenih građana, ali Dogovor sklapaju pozivajući se na nemiješanje pod bilo kojim izgovorom i u bilo kojoj formi?? Sprdanje sa zdravim razumom, šta drugo reći!

Uz naglašeno nesimetričan Ugovor o prijateljstvu sa Bugarskom na štetu Makedonije, potpisan nedavno, mrkva i štap već sasvim određeno ocrtavaju moguće nove promjene na geopolitičkoj karti Balkana, precizno kontrolišući i usmjeravajući ponašanje miliona ljudske zamorčadi.

Snaga ova dva odgojna sredstva, u pravim rukama majstora tehnologije ljudskog ponašanja, tako je velika i efikasna da se čak i radikalna desničarska partija (čije ime će se takođe morati promijeniti iz VMRO-DPMNE u VRSMRO-DPRSMNE), sasvim mlako suprotstavila i ovom Dogovoru i nizu proceduralnih prekršaja u postupku njegove Ratifikacije, prijeteći pozivanjem na Venecijansku komisiju. Toliko mlako da je postupak ekspresno završen i Ratifikacija izglasana već danas, 20.juna 2018 godine.

U Dogovoru, pokraj niza nevjerovatnih implikacija koje proizilaze iz njegove primjene, posebno iznenađuje i bezuslovni pristanak na princip erga omnes. Riječ je o prihvaćenoj obavezi Republike Makedonije da ne samo u bilateralnoj komunikaciji sa Grčkom, nego i u unutrašnjoj upotrebi , striktno poštuje sve tačke Dogovora, i da uz to, na svoju inicijativu, poništi sve bilateralne dogovore sa državama koje su je već priznale pod ustavnim imenom. Treba imati u vidu da je riječ o 140 država, među kojima su i SAD, Rusija, Kina, Kanada, gotovo sve države EU i da se ovakvi bilateralni dogovori ne mogu raskinuti drugačije nego na inicijativu države koja traži promjenu imena!

To praktično znači da se Republika Makedonija našla pred imperativom ili da se pravda kako je u svih tih 140 bilateralnih dogovora pogrešno navela svoje ustavno ime pa sada moli da se ta greška ispravi i upiše se tačan naziv države; ili da se ponaša kao da je uhvaćena u krađi tuđeg imena pa je sada prinuđena pokajnički da prizna krađu i zamoli za oproštaj pod novim imenom.

Uprkos svim ovim nevjerovatnim zahtjevima od strane Grčke formulisanim sa patološkom pedanterijom sistematskog sadizma, i još nevjerovatnijim njihovim prihvatanjem od strane Makedonije, premijer Zoran Zaev zaslužuje priznanje za ogromnu hrabrost i odlučnost. Obje ove osobine je potvrdio kada se osmjelio da konačno zatvori ovaj apsurdni i iracionalni ultimatum nametnut uz stalno pokazivanje privlačne mrkve koja se može tako lako dobiti, prostom promjenom ustavnog imena; i rjeđim ali odlučnim udarcima štapom. Svi njegovi prethodnici su izbjegavali konačnu odluku, odugovlačili, kupujući vrijeme za sebe i trošeći vrijeme cijelih generacija tokom 27 godina koliko je ovaj problem gnojio u društvenom tkivu.

Sada je Zorn Zaev konačno prekinuo ovu agoniju bez kraja i suočio državu i njene građane sa činjenicom da je za sve njih nastupio momenat istine. Prihvatajući ovakav Dogovor u cjelini, bez ijedne primjedbe, pružio je svima priliku da provjere od kakvog su tijesta zamiješeni!

Na predstojećem Referendumu će svi, od poslanika u Sobraniju, preko članova Vlade, Predsjednika i Premijera, članova pozicije i opozicije, partijski neutralnih, penzionera i studenata, Makedonci i Albanci, Turci i Srbi, Bošnjaci, Romi i Vlasi, vjernici i ateisti, moći da se zagledaju sebi u dušu i shvate ko su uistinu, procjenjujući korist i štetu, nagradu i kaznu, obećanu mrkvu i prijeteći štap u zavisnosti od prihvatanja i neprihvatanja ovog Dogovora.

Treba reći da mrkva ni izdaleka nije tako slatka i velika kao što se čini građanima željnim normalnog i prosperitetnog života u državi bez suludih ultimatuma i pritisaka. Prijem u NATO uslijediće ne prije godinu i po nakon kompletiranja svih obaveza preuzetih ovim Dogovorom; prijem u EU najvjerovatnije za 10-12 godina, a moguće ni tada. Ipak, finansijska infuzija, povećane investicije smanjenih kamata, programi i projekti svakako će uslijediti: u slučaju da Dogovor ne prođe na Referendumu, ni štap ne bi bio suviše strašan; novi pritisci, moguća izolacija, otežana i smanjena trgovačka razmjena, ukidanje pomoći i fondova, i tek u krajnjem slučaju, konkretne sankcije.

Poslije Referenduma sve će postati jasno. Namjesto protesta protiv Vlade, protiv Albanaca, protiv južnog susjeda i prijatelja iz međunarodne zajednice, svako će se morati suočiti sa samim sobom. Sokratovski imperativ samospoznaje odlučiće hoće li prevagnuti privlačnost mrkve ili strah od štapa. Hic Rhodos, hic salta! Odluka na Referendumu biće konačna volja svih građana, cijelog naroda, kako onih koji će izaći da glasaju tako i onih koji će ga bojkotirati. Vox populi, vox dei!

U razgovoru sa jednim poslanikom parlamenta, doznao sam da će se opredijeliti za treću opciju, odnosno, kako je sam rekao, za autonomiju moralnog uma. Za život kao moralni podvig, najjednostavnije rečeno – za sopstvenu savjest. Postupiće, kaže, bez obzira na mrkvu i na štap, ne procjenjujući ni korist ni štetu, ni nagradu ni kaznu, čak ni to da li takva odluka vodi u život ili u smrt, nego samo i jedino da li je ona časna ili nečasna, pravedna ili nepravedna.

Nije rekao da li takav pristup vodi ka pozitivnom ili ka negativnom stavu prema ovom Dogovoru.

Nisam ga ni pitao.

Ferid MUHIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

DUHANKESA

Dijalektika ljudskog života

Objavljeno prije

7 dana

na

10 Januara, 2025

Objavio:

Bez zla nema ni dobra, bez vrline, nema ni poroka; bez ropstva nema ni slobode; bez mržnje, nema ni ljubavi; bez smrti nema ni života

 

A ja vam opet kažem: Bez zla nema ni dobra, bez vrline, nema ni poroka; bez ropstva nema ni slobode; bez mržnje, nema ni ljubavi; bez smrti nema ni života!   Ako je tako – a jeste! – onda ni zlo nije zlo po sebi, nego je nužni uslov za postojanje dobra; ni dobro nije dobro po sebi, nego  je nužni uslov za postojanje zla! Sada ću prvu rečenicu dopuniti sa dvije riječi: “…i obratno!“ Što znači da  bez dobra, nema ni zla; bez poroka, nema ni vrline;  bez slobode nema ni ropstva; bez ljubavi, nema ni mržnje; bez života, nema ni smrti!

I gle, zlo postade nužni uslov dobra, i dobro se preokrenu u nužni uslov zla! Od apsolutnih kategorija, i dobro, i zlo; i vrlina, i porok; i sloboda, i ropstvo; i ljubav, i mržnja; i život, i smrt – postadoše relativne kategorije! I tako je svugdje i u svemu.  Sve naše društvene aktivnosti i instituicije nastaju iz dijalektike napetosti između dvije dijametralno suprotne  kategorije. Bez sportista, dakle, bez  ljudi koji žele da se takmiče, ne bi bilo ni pobjednika, ni poraženih. I obratno. Jer, kao što je postojanje pobjednika nužni uslov za postojanje poraženih, bez poraženih,  ne bi bilo ni pobjednika. Njihova dijalektika je uslov za postojanje sporta.  Bez pacijenata, dakle, bez ljudi koji pristaju da se liječe, ne bi bilo ni doktora. I obratno. Bez doktora, dakle, bez ljudi kojima je posao da liječe, ne bi bilo ni pacijenata. Njihova dijalektika je uslov za postojanje zdravstvenog sistema.

Bez građana, dakle, bez ljudi voljnih da bitan dio svoje slobode prenesu na vlast, ne bi bilo ni vlasti. I obratno. Bez vlasti, dakle, bez ljudi koji su preuzeli dio predate slobode, ne bi bilo ni građana. Bez jednih  i drugih, ne bi bilo  demokratske države. Ali otvorite sada oči! To zapravo znači da je demokratska država moguća samo dok vlast uskraćuje punu slobodu građanima i dok se građani bore da vrate što više dobrovoljno ustupljene slobode!  Pogledajte koju god demokratsku državu hoćete i vidjećete  da ona  nije ono što većina prihvata zdravo za gotovo – institucija utemeljena na principima slobode, čak i ako se desi da ponekad malo  skrene sa pravog puta. Sve država,  pa tako i demokratske države,  postuliraju sopstvenu nepogrešivost, pa su utoliko direktno  suprotne principima slobode. Ne samo što između bilo koje države i slobode ne postoji ništa zajedničko, nego su to dva, iz temelja različita i antagonistički suprotstavljena principa. Jedan predstavlja oholost, silu, samoljubivost, stagnaciju i smrt: drugi, srdačnost, saosjećajnost, blagost, napredak, i život,

Tako je i sa ljudima. Iako je međunarodnim pravom proglašena jednakost svih ljudi u cijelom svijetu, među ljudima vlada krajnja nejednakost. Desetak ili stotinu hiljada celebrities – ljudi koji su imali uslove, snagu, upornost, sreću, da steknu nezamislivu moć, neprocjenjivo bogatstvo, besmrtni slavu, i u svojim očima i u očima “običnih“ ljudi, uzdigli su se u nadzemaljska bića. Diviti im se i pratiti svaki detalj njihovog privatnog života, predstavlja najviši smisao i razlog postojanja za milijarde  “običnih“  ljudi širom svijeta koji u tome nisu i nikada neće uspjeti.

Nije pravda. Nije  ni nepravda. Prosto, dijalektika ljudskog života.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

“Preča posla”

Objavljeno prije

2 sedmice

na

3 Januara, 2025

Objavio:

Stalno odlaganje ličnih ciljeva zbog “prečih poslova“ završava tako što čovjek na kraju odloži cijeli  svoj život

 

Sigurno vam se mnogo puta desilo da vas prekinu u nečemu što radite ili odvrate od onoga što ste planirali raditi, uzvikom:“Imaš preča posla!“ Svejedno da li je riječ o nekom prijatnom trenutku – ćaskanju sa prijateljem, relaksiranom posmatranjem prolaznika ili mislima u koje ste se zadubili – preča posla predstavljaju ultimatum pred kojim i najhrabriji  polože oružje. Što je još gore, brzo naučimo da bespogovorni autoritet ove  sintagme iskoristimo kao izgovor da u nedogled odlažemo neki svoj namjeravani posao samo zato što nije hitan. Razlijenimo se a sebe tješimo pozivajući se na  “preča posla“.  Čak i kada namjeravamo uraditi  nešto do čega nam je stalo, nešto što je nama važno, naviknemo se da uvijek nađemo nešto “preče“,  što se mora baš sada uraditi! Zaboravljamo da život nikada nije bez prijekih i prečih stvari, ali i da promišljen, osmišljen, planiran život, treba slijediti svoje trajne ciljeve i ideale završavajući te preče poslove,  usput, rutinski, takoreći u hodu. Stalno odlaganje ličnih ciljeva zbog “prečih poslova“ završava tako što čovjek na kraju ‘odloži’ cijeli  svoj život i  proćerda ga u ništa!

Ta nespremnost da se ozbiljno osmisli sopstveni život i da se neumorno slijedi sopstveni san, našla je svoj notorno popularni izgovor u svaljivanju krivice na nikog drugog nego na – babu, prijekorom: “Selo gori, baba se češlja!“  Upečatljiva slika, što jeste – jeste. Dovoljno sugestivna da u ljudima izazove revolt  protiv te lude “babe koja nema preča posla nego da se češlja“, dok je selo u plamenu. Niko da se sjeti da baba nema nikakve veze sa požarom, ni požar sa babom, pa da podvikne: “Gasite požar ljudi, ne gledajte šta radi baba !“ Jer, pod 1. Baba selo nije ni zapalila, zašto očekujete da ga baš baba prva gasi!?; pod 2. Ako ste spali na to da baba gasi požar, teško vama!; pod 3. Uvijek negdje gori neki požar, znači li to da se nijedna baba nikada ne smije ni počešljati?; pod 4. Možda se baba sprema za smrtni čas pa se  češlja da uredna iziđe pred Gospodara Svjetova?; pod 5. Metaforički rečeno, mnogi pisci, naučnici, umjetnici, izabrali su da budu “babe koje se češljaju“ čak i kada je svijet gorio, dok je bjesnio požar svjetskih ratova! Iznjedrili su iz tog “babinog češljanja“ velika književna poetska i prozna ostvarenja, epohalne izume, briljantna umjetnička remek djela i time su i za sebe i za čovječanstvo učinili mnogo više od miliona onih koji su bezglavo jurili, uzaludno pokušavajući ugasiti požar i prozivajući ni krivu ni dužnu babu zato što se češlja! Uhavizajte se, o ljudi! Gasite požare, treba i to,  ali neka vas ni jedan požar ne odvrati od onoga što je najvažnije – od vas samih! Svako je sebi najpreči posao! Omogućite onoj  “babi“ u sebi da se na miru “češlja!” – ne prekidajte je nikakvim “prečim poslovima” nego pišite svoje knjige, smišljajte svoje izume, stvarajte svoja umjetnička djela, živite svoj život, sanjajte svoje snove!

Odazivajući se uvijek pozivu da najprije završi “preča posla”, čovjek ostavlja nezavršen najpreči posao – zanemari svoj  najvažniji cilj – ultimnu obavezu da sebi pošteno položi račun slijedi li taj cilj, slijedi li sebe, je li još uopšte svoj ili je sebe izgubio!? Ne dopustite da dođe trenutak kada više nećete znati ni ko ste, ni čiji to život živite!  Ni u Novoj 2025. ni u bilo kojoj godini!

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

O “evropskom kršćanstvu“ i “neevropskom islamu“

Objavljeno prije

1 mjesec

na

13 Decembra, 2024

Objavio:

Istorijski, sve države u Evropi mogu se podijeliti na hrišćanske i islamske,   nikako ne na države sa evropskim i države sa islamskim (neevropskim) uređenjem! Samo ako se oslobodi iluzije da je “monokulturni, ekskluzivno hršićanski kontinent“, i prihvati istinu da je njen duhovni identitet inkluzivno judeo-hrišćansko-islamski, Evropa će obnoviti svoje najplemenitije ideale

 

U najavi knjige (Dževada Suško, Faith and Loyalty; About the book, Google ), piše: “Krajem 19-og vijeka, Bosna i Hercegovina, mala ali strateški značajna (sa pretežno muslimanskim stanovništvom)…do tada dio Osmanlijske Imperije, potpala je pod Austro-Ugarsku vlast 1878. godine. Posljedice ove promjene na Bošnjački narod, koji se odjednom našao pod upravom evropske umjesto stoljećima duge islamske vlasti (The impact of this on the Bosniak people suddenly finding themselves under the authority of European rather than centuries old Islamic rule), te način na koji su rješavali ovaj prijelaz u kontekstu vjere i lojalnosti je tema ovog djela.“

Smjesta mi sinu: Opet bi da Islam i muslimane  izbace iz Evrope!

  1. Metodološki, klasifikacija je neodrživa. Geografski, teritorijalni kriterijum (“Evropskom vlašću“), nespojiv je sa religijski definisanim kriterijumom (“Islamskm vlašću”), jer implicira da je kršćanstvo evropska a islam neevropska (azijska) religija, odnosno da je vlast u kršćanskim državama navodno po definiciji evropska, dok je islamska vlast, takođe po definiciji, neevropska (azijska);
  2. Zapravo, riječ je o promjeni jednog religijski definisanog modela, drugim religijskim modelom, konkretno – islamskog sa kršćanskim; a ne promjeni evropskog i neevropskog sistema vladavine;
  3. Ovom klasifikacijom promovisana je u “činjenicu“ kobna zabluda da je kršćanstvo evropska religija, za razliku od islama koji to, navodno – nije! Međutim, nepobitan historijski fakt je da su i judejstvo i kršćanstvo i islam izvorno neevropske religije, nastale u Aziji, na Bliskom Istoku;
  4. Tako je još jednom nametnut ideološki konstrukt da je kršćanstvo domicilna evropska religija, dok je islam nekakv uljez kome u Evropi nije mjesto (??),  ne koji sam ukazao još 2011. godine u knjizi Islamski identitet Evrope, prevedenoj na više jezika, uključujući i engleski i njemački, odnosno arapski), pa je nedavno imala i svoje deseto izdanje!
  5. Ova podvala političkih centara antiislamskog ekstremizma, ignoriše ključnu činjenicu da su i judejstvo, i kršćanstvo i islam izvorno neevropske religije, što znači da je pozivanje bilo koje od njih na status navodno “evropske religije“, bez osnove. Isto tako, ignoriše se i činjenica da je Islam na tlu Evrope prisutan već 14 stoljeća (od 711. godine), i da je od samog početka svoje prisustvo uspostavio kroz tada najrazvijeniju državu sa svim svojim političkim, vojnim, kulturnim i ekonomskim institucijama, za razliku od kršćanstva koje je (iako par stoljeća ranije), u Evropu pristiglo sa  robovima, bjeguncima i emigrantima  sa Bliskog Istoka. Takođe je potpuno pogrešna slika da je Islam stigao u već potpuno “kršćansku Evropu“. U periodu od osmog vijeka do početka jedanaestog vijeka, dakle, punih 300 godina, Evropa je većim dijelom bila pod vlašću islamskih nego kršćanskih država. Naime, kroz cijeli ovaj period, daleko najveći dio Evrope – teritorija koju danas zauzimaju Danska, Norveška, Švedska, Finska, Njemačka, Poljska, Mađarska, Češka, Slovačka, Bjelorusija, Rusija, Ukrajina i najveći dio Balkanskog poluostrva, još nije primio kršćanstvo.  Prihvatanje kršćanstva, na ovom ogromnom području, uzelo je maha tek početkom 11. vijeka. U međuvremenu, Islam je zauzimao praktično cijeli bazen Sredozemlja, Španiju, Portugaliju, Južnu Francusku, prostirući se u jednom periodu do južne Švajcarske. Kada je, nakon gotovo 800 godina, često dominatnog i kroz cijeli period aktivnog kulturnog, ekonomskog, vojnog  i administrativnog prisustva, evropska islamska država  El Endelus konačno prestala postojati (1492. godine), na Jugoistoku Evrope već je uveliko najmoćnija i najrazvijenija evropska država – Osmanli Devlet – takođe bila islamska a veliki procenat njenih građana, stanovnika ovog dijela Evrope, bili su i do danas ostali – Evropljani muslimani.

Historijski, sve države u Evropi mogu se podijeliti na kršćanske i islamske,   nikako ne na države sa evropskim i države sa islamskim (neevropskim) uređenjem! Samo ako se oslobodi iluzije da je “monokulturni, ekskluzivno kršćanski kontinent“, i od srca prihvati istinu da je  multikulturni kontinent,  a da je njen duhovni identitet inkluzivno judeo-kršćansko-islamski, Evropa će pobijediti svoju najtežu bolest i obnoviti svoje najplemenitije ideale.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo