Povežite se sa nama

DUHANKESA

Prekrajanje Balkana mrkvom i štapom

Objavljeno prije

na

Poslije 27 godina, najbesmisleniji politički spor između dvije države svih vremena, bliži se svom – moglo se pretpostaviti – najapsurdnijem razrješenju. Republika Grčka iznudila je, ovaj put neočekivano brzo – totalnu saglasnost Republike Makedonije po svim, poznatim i nepoznatim, tačkama ultimatuma kojim se zahtijeva promjena ustavnog imena Republike Makedonije izglasanog na referendumu prilikom sticanja nezavisnosti 1991. godine.

Zapravo, i nije riječ o nikakvom sporu, nego upravo o jednostranom ultimatumu: Makedonska strana ne traži ništa i nema nikakvih primjedbi. Uz očiglednu podršku SAD i EU, grčka strana gura svoju bizarnu agendu, uz pozivanje na krajnje iracionalne argumente. I tu počinje zaplet. Politika je sfera pragmatičnih, konkretnih, interesa a ne borba za ezoterične principe od kojih nema nikakve koristi. Grčka ne traži ništa konkretno i lukrativno: ni 100km2 teritorije, ni koncesiju za eksploataciju prirodnih bogatstava, ni socijalni tretman svojih građana – ukratko ništa što bi Makedoniju koštalo pet para. Eto razloga za alarm! U politici važi pravilo: Oni koji najmanje traže, a najviše daju – najopasniji su. Grčka (SAD i EU), ne traže da Makedonija nešto da, nego samo da sadašnje ime zamijeni nekim drugim uz geografsku odrednicu! Naravno, treba to učiniti sama, dobrovoljno, jer niko drugi na svijetu to ne može učiniti umjesto nje ili u njeno ime, na silu ili na osnovu zakona.

A kad jednom učini tu sitnicu koja je ništa ne košta, Makedonija će dobiti brda i doline, članstvo u NATO paktu, početak pregovora za EU; naravno, tu su i finansijske injekcije, krediti, investicioni programi, da ti pamet stane! Repriza klasične priče o Petru Šlemilu, koji je zauzvrat što se odrekao svoje sjenke (sitnica, koja nas i tako ništa ne košta i od koje nemamo nikakve koristi), dobio kesu dukata koja se nikada ne može isprazniti!

I grdno se prevario!

Od samog početka, dva pitanja su se morala postaviti: 1. Šta odricanje od sadašnjeg ustavnog imena Republike Makedonije (sjenka Petra Šlemila), donosi, odnosno, kakvu prednost daje onima koji toliko insistiraju na tom činu?; 2. Kakve veze ima ime bilo koje države sa kriterijima za pristupanje bilo kojoj međunarodnioj organizaciji, uključujući NATO i EU!? Budući da je sasvim sigurno da se ime nijedne države ne nalazi na listi uslova za prijem u bilo koju organizaciju (jer bi to bio slučaj apsolutno neprihvatljive diskriminacije), pa ni u NATO i EU, zec svakako leži u drugom grmu.

Ovo postaje još jasnije kada se shvati da uz obećanja ako se prihvati dobrovoljna promjena imena, slijede i sankcije, ako se to odbije! Mrkva i štap, nagrada i kazna, korist i šteta, u skladu sa principima nauke poznate pod nazivom Tehnologija ljudskog ponašanja koja narode pa i čovječanstvo tretira kao laboratorijske pacove, zamorčad čije ponašanje se u potpunosti kontroliše i usmjerava, preko uslovnog refleksa baziranog na ova dva suprotna principa.

Ukratko, Dogovor o promjeni ustavnog imena Republike Makedonije, jeste nova etapa u prekrajanju međunarodnih granica na Balkanu, pomoću mrkve i štapa. Izmoreni pritiscima koji traju punih 27 godina, da se ustavno ime promijeni, uz obećanja o slatkoj i velikoj mrkvi, i nešto diskretnije, ali ne manje efikasno, pokazivanje štapa, već nekoliko puta isprobanog na leđima neposlušne Republike Makedonije, njena vlada, a dijelom i građani, konačno su digli ruke i potpisali sve što im je pripremila druga strana!

A pripremili su im mnogo šta, od direktno ucjenjivačkog, preko promjene ustava, do odsijecanja od sopstvene istorije i naziva najviših sopstvenih nacionalnih institucija, kao što su MANU (Makedonska akademija nauka i umjetnosti), MRT (Makedonska radio televizija), MNT (Makedonski naroden reatar)…ukratko, svih institucija koje u imenu sadrže pridjev ,,makedonski/a/o”. I dok je ovim Dogovorom predviđena totalna invazija Grčke u unutrašnje institucije, makedonsku istoriju, tradiciju, onomastiku, kulturu, sve do uklanjanja šahti na ulicama na kojima je izgravirano sunce sa 16 krakova (na koje Grčka polaže monopolsko pravo??), i naravno, promjenu Ustava, registracija na automobilima, svih ličnih dokumenata, u Preambuli se nevjerovatno drsko naglašava i obaveza dogovornih strana, da se “…u skladu sa Poveljom UN i međunarodnim pravom, se, pod bilo kakvim izgovorom i u bilo kojoj formi ne miješaju u unutrašnje stvari i nadležnosti druge Strane”(italic, F.M.).

Kamen na kamenu nisu ostavili na svom mjestu, isprevrtali su ne samo unutrašnje stvari o nadležnosti Republike Makedonije, nego i utrobu i dušu makedonskog naroda, i svih njenih građana, ali Dogovor sklapaju pozivajući se na nemiješanje pod bilo kojim izgovorom i u bilo kojoj formi?? Sprdanje sa zdravim razumom, šta drugo reći!

Uz naglašeno nesimetričan Ugovor o prijateljstvu sa Bugarskom na štetu Makedonije, potpisan nedavno, mrkva i štap već sasvim određeno ocrtavaju moguće nove promjene na geopolitičkoj karti Balkana, precizno kontrolišući i usmjeravajući ponašanje miliona ljudske zamorčadi.

Snaga ova dva odgojna sredstva, u pravim rukama majstora tehnologije ljudskog ponašanja, tako je velika i efikasna da se čak i radikalna desničarska partija (čije ime će se takođe morati promijeniti iz VMRO-DPMNE u VRSMRO-DPRSMNE), sasvim mlako suprotstavila i ovom Dogovoru i nizu proceduralnih prekršaja u postupku njegove Ratifikacije, prijeteći pozivanjem na Venecijansku komisiju. Toliko mlako da je postupak ekspresno završen i Ratifikacija izglasana već danas, 20.juna 2018 godine.

U Dogovoru, pokraj niza nevjerovatnih implikacija koje proizilaze iz njegove primjene, posebno iznenađuje i bezuslovni pristanak na princip erga omnes. Riječ je o prihvaćenoj obavezi Republike Makedonije da ne samo u bilateralnoj komunikaciji sa Grčkom, nego i u unutrašnjoj upotrebi , striktno poštuje sve tačke Dogovora, i da uz to, na svoju inicijativu, poništi sve bilateralne dogovore sa državama koje su je već priznale pod ustavnim imenom. Treba imati u vidu da je riječ o 140 država, među kojima su i SAD, Rusija, Kina, Kanada, gotovo sve države EU i da se ovakvi bilateralni dogovori ne mogu raskinuti drugačije nego na inicijativu države koja traži promjenu imena!

To praktično znači da se Republika Makedonija našla pred imperativom ili da se pravda kako je u svih tih 140 bilateralnih dogovora pogrešno navela svoje ustavno ime pa sada moli da se ta greška ispravi i upiše se tačan naziv države; ili da se ponaša kao da je uhvaćena u krađi tuđeg imena pa je sada prinuđena pokajnički da prizna krađu i zamoli za oproštaj pod novim imenom.

Uprkos svim ovim nevjerovatnim zahtjevima od strane Grčke formulisanim sa patološkom pedanterijom sistematskog sadizma, i još nevjerovatnijim njihovim prihvatanjem od strane Makedonije, premijer Zoran Zaev zaslužuje priznanje za ogromnu hrabrost i odlučnost. Obje ove osobine je potvrdio kada se osmjelio da konačno zatvori ovaj apsurdni i iracionalni ultimatum nametnut uz stalno pokazivanje privlačne mrkve koja se može tako lako dobiti, prostom promjenom ustavnog imena; i rjeđim ali odlučnim udarcima štapom. Svi njegovi prethodnici su izbjegavali konačnu odluku, odugovlačili, kupujući vrijeme za sebe i trošeći vrijeme cijelih generacija tokom 27 godina koliko je ovaj problem gnojio u društvenom tkivu.

Sada je Zorn Zaev konačno prekinuo ovu agoniju bez kraja i suočio državu i njene građane sa činjenicom da je za sve njih nastupio momenat istine. Prihvatajući ovakav Dogovor u cjelini, bez ijedne primjedbe, pružio je svima priliku da provjere od kakvog su tijesta zamiješeni!

Na predstojećem Referendumu će svi, od poslanika u Sobraniju, preko članova Vlade, Predsjednika i Premijera, članova pozicije i opozicije, partijski neutralnih, penzionera i studenata, Makedonci i Albanci, Turci i Srbi, Bošnjaci, Romi i Vlasi, vjernici i ateisti, moći da se zagledaju sebi u dušu i shvate ko su uistinu, procjenjujući korist i štetu, nagradu i kaznu, obećanu mrkvu i prijeteći štap u zavisnosti od prihvatanja i neprihvatanja ovog Dogovora.

Treba reći da mrkva ni izdaleka nije tako slatka i velika kao što se čini građanima željnim normalnog i prosperitetnog života u državi bez suludih ultimatuma i pritisaka. Prijem u NATO uslijediće ne prije godinu i po nakon kompletiranja svih obaveza preuzetih ovim Dogovorom; prijem u EU najvjerovatnije za 10-12 godina, a moguće ni tada. Ipak, finansijska infuzija, povećane investicije smanjenih kamata, programi i projekti svakako će uslijediti: u slučaju da Dogovor ne prođe na Referendumu, ni štap ne bi bio suviše strašan; novi pritisci, moguća izolacija, otežana i smanjena trgovačka razmjena, ukidanje pomoći i fondova, i tek u krajnjem slučaju, konkretne sankcije.

Poslije Referenduma sve će postati jasno. Namjesto protesta protiv Vlade, protiv Albanaca, protiv južnog susjeda i prijatelja iz međunarodne zajednice, svako će se morati suočiti sa samim sobom. Sokratovski imperativ samospoznaje odlučiće hoće li prevagnuti privlačnost mrkve ili strah od štapa. Hic Rhodos, hic salta! Odluka na Referendumu biće konačna volja svih građana, cijelog naroda, kako onih koji će izaći da glasaju tako i onih koji će ga bojkotirati. Vox populi, vox dei!

U razgovoru sa jednim poslanikom parlamenta, doznao sam da će se opredijeliti za treću opciju, odnosno, kako je sam rekao, za autonomiju moralnog uma. Za život kao moralni podvig, najjednostavnije rečeno – za sopstvenu savjest. Postupiće, kaže, bez obzira na mrkvu i na štap, ne procjenjujući ni korist ni štetu, ni nagradu ni kaznu, čak ni to da li takva odluka vodi u život ili u smrt, nego samo i jedino da li je ona časna ili nečasna, pravedna ili nepravedna.

Nije rekao da li takav pristup vodi ka pozitivnom ili ka negativnom stavu prema ovom Dogovoru.

Nisam ga ni pitao.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Najbolji život

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zaboravili smo na svoj život trudeći se da živimo u skladu sa karikaturom i surogatom života koji su nam drugi nametnuli. Kako izgledati, kako se odjenuti, šta jesti, šta ne jesti – samo da drugima ugodimo.  Sasvim smo zaboravili da je za zdrav život najvažnije da čovjek ne jede samog sebe

 

Aristotel se zamislio nad pitanjem:,,Kako da se živi najboljim životom?“ Prije toga, razumije se, morao je odrediti pojam najboljeg života. Šta je, prema Aristotelu,  najbolji život za čovjeka?

Da bi došao do ovog odgovora, Aristotel najprije konstatuje da je čovjek  složeno biće čiju aktivnost određuju tri osnovne osobine: 1. Unutrašnji nagoni, porivi, odlike karaktera, urođene osobine koje su prisutne  u svim ljudima ali su  različito naglašene kod svakog pojedinca: 2. Želje, strasti, ambicije usmjerene prema svijetu i drugim ljudima, takođe zajedničke svakom čovjeku ali isto tako različite snage i sadržaja kod svih ljudi; 3. Razum i svijest o vrlini (arete), koji svaka na svoj način, svakom čovjeku otvaraju područje slobodne volje u djelovanju i utoliko pružaju mogućnost kontrole nagona i želja, u skladu sa principima razuma i vrijednosnim zahtjevima vrline. U zavisnosti od odnosa prema ovim osobinama, ljudi žive na tri načina: 1. Prepuštaju se bez bilo kakvog razmišljanja sopstvenom nagonu i strasti, djelujući onako kako im nalaže neposredni poriv; 2. Taktiziraju između jačine sopstvene strasti i snage njihove suptilnije i složenije želje, odnosno, neke dugoročne ambicije, dopuštajući da strast pobijedi želju, ili obratno, da neka dugoročna i velika ambicija, privremeno ili čak i trajno, potisne i savlada porive i zatomi želje; 3. Potpuno kontrolišu i svoje strasti isvoje ambicije pri čemu neposredne postupke i dugoročno djelovanje određuju isključivo u skladu sa zahtjevima života koji vodi do postizanja eudajmonije.

U najširem značenju, eudaimonija je, rekli bismo: mirna savjest, doslovno „najbolje stanje duše“ – koje sadržinski odgovara stanju stalne sreće i trajnog zadovoljstva, uključujući tu materijalnu sigurnost, društveni ugled, dobro zdravlje, čak i lijep izgled. Kao takva, eudaimonija predstavlja najviše ljudsko dobro i utoliko označava i najbolji život. Ovakva sreća postiže se kroz aktivan slobodni život vođen u skladu sa vrlinom (arete) i najvišim principima razuma. To znači da je, prema Aristotelu,  najbolji život zapravo život autonomnog pojedinca koji sam procjenjuje svoje postupke rukovodeći se moralnim i estetskim vrlinama i principima razuma, pri čemu su sve njegove strasti, porivi, želje i ambicije, ne samo pod stalnom čvrstom kontrolom, nego su nužno uvijek u drugom planu, posebno ukoliko su suprotne vrlinama i razumu. Najbolji ljudski život izvorno je određen vrlinom i uvijek je usklađen sa razumom. U svemu postaviti vrlinu (arete) kao svoj cilj, samo po sebi znači djelovati u skladu sa razumom, dok razum u svemu prepoznaje vrlinu kao svoj smisao i najviši cilj svakog djelovanja koje teži eudajmoniji.

Ko još danas razmišlja o najboljem životu, koga još zanima eudajmonija!? Mi taj luksuz odavno više ne možemo sebi priuštiti. Ne samo da ne razmišljamo više o najboljem životi, mi više nemamo ni svoj život. Mi više i ne razmišljamo o životu nego živimo po inerciji, pod težinom tereta koji su nam u svemu što čini život, nametnuli drugi. Anonimni, ogromni pritisak određuje nam svaki trenutak života. Naše strasti nisu naše, nego su one koje nam  podmeće ogromna mašinerija proizvodnje zadovoljstva, kao lični ultimatum i društvenu obavezu (,,Must do!;,,Must see!“;,,Must try“; ,,Must have!“) Naše ambicije nisu naše: upregli su nas u svoj jaram a nas uvjerili da je tegljenje njihovih taljiga naš najviši cilj i najveća ambicija.

Zaboravili smo na svoj život trudeći se da živimo u skladu sa karikaturom i surogatom života koji su nam drugi nametnuli. Kako izgledati, kako se odjenuti, šta jesti, šta ne jesti – samo da drugima ugodimo.  Sasvim smo zaboravili da je za zdrav život najvažnije da čovjek ne jede samog sebe! Posebno ne zbog toga što je takav kakav jeste, umjesto da mu puca prsluk što  nije onakav kako su mu drugi odredili da bude.

Živimo život bez svojih strasti, bez svojih nagona, bez svojih ciljeva, bez svojih ambicija; šta je vrlina, više i ne pamtimo; šta je razum,  nismo imali prilike ni upamtiti!

Bili smo grad, sada smo ruševine.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Strijela i bumerang

Objavljeno prije

na

Objavio:

Da li je naš život progonstvo, a ništavilo naš dom? Odgovor na ovo najvažnije pitanje koje možemo sebi postaviti, zavisi od odgovora na pitanje jesmo li odapeta strijela ili smo bumerang

 

Jesmo li odapeta strijela ili zamahom vještim hitnut bumerang – pitanje je sad?! Isto pitanje Šekspir je iz dramaturških razloga prenaglašeno formulisao kao egzistencijalnu dilemu: „Biti ili ne biti – pitanje je sad?!“ Prenaglašeno, zato što se pitanje „Biti ili ne biti?“, koje se svodi na pitanje: „Živjeti ili ne živjeti?“, već odgovorilo. Moraš najprije biti da bi se mogao pitati hoćeš li još da budeš ili hoćeš da više ne budeš; samo onaj ko je živ, može sebe zapitati da li želi još da živi, ili bi rađe da svoj život, kao iznošeno odijelo, baci tamo gdje je mjesto starim odijelima!

Da li je naš život progonstvo, a ništavilo naš dom? – odgovor na ovo najvažnije pitanje koje možemo sebi postaviti, zavisi od odgovora  na pitanje jesmo li odapeta strijela, ili smo bumerang? Ako smo strijela, znamo da će, koliko god brzo, visoko, daleko i dugo letila, ta strijela jednom pasti. Rasprostranjenost uvjerenja da je smrt definitivni završetak našeg postojanja, ide u prilog onima koji smatraju da je život strijela odapeta samo jednom i nepovratno! Ako smo strijela, onda postaje sasvim razumljiva ona „strahotna žeđ za besmrtnošću“ o kojoj govori Migel de Unamuno, smatrajući je za najdublji i bezuslovni poriv svakog čovjeka. Iz istog uvjerenja potiče i čuveni aforizam premudrog Baruha de Spinoze da je imperativ da se traje vječno, zauvijek, bez obzira na sve, da se bude kako god to bilo, onaj univerzalni impuls i zajednička suština koja izjednačava i poravnava sve što jeste – organsko i neorgansko, bakteriju i genija, novorođenče i stogodišnjaka: „Quod in suo esse perseverare conatur!“ – „Ono što svoju suštinu zna kao trajanje“.

Ko svoj život vidi kao strijelu, želi samo da njen let traje vječno! Svejedno  kakav je život, bitno je da se ostane živ! Slavni liječnik i vidar Galen se molio da vječno živi, ako ne drugačije, onda samo gledajući ovaj svijet: „Makar i sa pola duše, ali gledati ovaj svijet! Pa bilo to i preko leđa oznojene mazge.“ Veliki matematičar i filozof Blez Paskal predočio je tragičnost ljudskog života i smrti prizorom beskrajne povorke koja tumara svijetom ne znajući ni gdje je, ni otkuda je, ni kako je tu došla, ni gdje će, ni do kada će – bez najave i opomene, svakog trenutka neko zauvijek nestane iz te povorke! Tako je matematički saldo smrti stalno otvoren, račun života bez najave sveden, svjetlo ugašeno, gledanje završeno.

Saznanje da u kosmičkim proporcijama, tu povorku čine mikronske čestice, nastanjene na zrnu praha čiji gubitak ne bi ni najmanje poremetio cjelinu beskrajnih svjetova koji bi produžili da postoje, bitno relativizira tragiku Paskalove povorke i kompromituje važnost pitanja života i smrti na nivo beznačajne epizode.

Sam Paskal je bravurozno porekao beznačajnost sopstvene alegorije kada je shvatio da je sva ona cjelina beskrajnih svjetova zapravo sabrana iza čela, u svijesti svakog učesnika te povorke. Jeste, desi nam se da nas i u trenucima najveće razdraganosti, bez najave, obuzme zebnja, da nam pomisao na smrt kao jeza klizne leđima. Slabi smo, lomni, tek pusta smo trska.

Ali trska smo koja misli!

I tada shvatimo da život nije strijela, nego bumerang.

Jer bumerang nije ono što mislimo: potpuno neopravdana metaforu za oružje kojim čovjek, umjesto cilja pogodi samog sebe!  Bumerang je djelo genija, čudo na djelu, ni manje ni više nego strijela koja se, jednom odapeta, opet vraća na tetivu istog luka. Ako smo bumerang, onda je naš život kružni let kojim se nebrojeno mnogo puta vraćamo u onu istu vještu ruku koja nas je prvi put hitnula i koja nas, svakim novim izbačajem, šalje u sve višu i višu orbitu!

Dželaludin Rumi, Mevlana govori upravo o tome kada kaže: „Umro sam kao mineral i postao biljka, umro sam kao biljka i postao životinja, umro sam kao životinja i postao čovjek. Zašto da se bojim? Kada sam bivao manji umiranjem?”

Razumljivo je što nam se neće iz života: ni dijete neće iz majčine utrobe, sve dok nešto u njemu ne dozna da odlazak iz majčine utrobe nije odlazak iz života nego prelazak u novi, viši život. Razumljiva je i opravdana nostalgija, melanholični uzdah zahvalnosti kada se treba rastati od sve one ljepote koja nas je opčinjavala u ovom životu. Upravo ta nostalgija, onaj melanholični uzdah i osjećaj zahvalnosti, potvrđuju da naša svijest o smrti nije svijest o sopstvenom kraju. Ta svijest potvrđuje i da je svako od nas filozof i pjesnik, po tome što u filozofu ima nešto što ne postoji ni u jednoj filozofiji: svijest o sebi,  koja je izvor svake filozofije i koja zna da je uvijek i svugdje ’izvan doma’ – budući je samo tako kod sebe. Filozof i pjesnik su svoj vlastiti dom i drugi dom osim sebe nemaju!

Čovjek je bumerang koji se poslije svakog izbačaja vraća u ruku iz koje je bio izbačen, svaki put postajući ljepši i leteći sve dalje i u sve veće visine.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Aruš se odazvao

Objavljeno prije

na

Objavio:

Oduvijek oko nas odjekuje kosmička simfonija sveopšte telepatske veze kojom sve što je živo doziva ljude da s njima podijeli svoju ljepotu. Odavno gluhi za to dozivanje, ljudi obnevidjeli za ljepotu svijeta, pipaju rukama, tražeći da u mraku pronađu jedni druge

 

Za sunčanih dana pred kraj maja, uvijek se sjetim Aruša. Punih petnaest godina tražio sam Aruša. Prvi put sam čuo to ime na jednom šarplaninskom bačilu u rejonu mističnog vrha Ljubotena. Aruš je bio medvjed. Najveći i najsnažniji medvjed ikada viđen. Tokom tih petnaest godina, o Arušu su mi pričali čobani i lovci sa obje strane Šar Planine, kosovske i makedonske. Boravio je na potezu između Ljubotena do Kobilice na 40 kilometra dugom sektoru. Ovo podučje veliko oko 1000 kvadratnih kilometara, bilo je kraljevstvo Aruša. Nije bilo stada iz kog nije odnio ovcu, nije bilo lovca koji nije pucao na Aruša. Mnogi su ga pogodili ali ga nijedan nije oborio. Ni najhrabriji šarplaninci nisu mogli omesti Aruša da ugrabi ovcu; ni najjači bikovi nisu se mogli oduprijeti njegovoj ispolinskoj snazi; ni najbrži konji, pušteni preko ljeta da slobodno pasu po visokim i prostranim livadama, nisu mogli uteći Arušu!

Mada sam svake od tih petnaest godina boravio na teritoriji njegovog kraljevstva najmanje po dva mjeseca i za to vrijeme pravio desetine dvodnevnih i trodnevnih solo tura, kralja Aruša nisam nijednom ugledao. Budući da sam na ove ture uvijek išao sam i bez vatrenog oružja, nadao sam se da ću, tako tih i gotovo neprimjetan, jednom naići na Aruša. Ovo je bilo utoliko vjerovatnije što sam često viđao druge medvjede u daljini a nekoliko puta imao s njima bliske susrete na planinskim izvorima i zaticao ih u branju malina i jagoda. Traganje za Arušom toliko me je obuzelo da sam u nekoliko navrata imao neodoljivo jasan osjećaj da me Aruš posmatra. Jednom je taj osjećaj bio toliko jak da sam se uputio prema mjestu sa kog mi se činilo da me gleda. Osjećaj blizine vodio me je dobrih desetak kilometara do neprohodnih stijena mjesta nazvanog Ostri Karpi – Oštre Stijene. Ime je bilo više nego prikladno za neprohdnu, vertikalnu strminu formiranu od litica i oštrih stijena.

Petnaeste  godine mog traganja za Arušom, doznao sam da je sredinom maja pri upadu u stado ovaca na Tearečkom bačilu, u podnožju mjesta Ostrri Karpi, Aruš bio ranjen sa pet kugli i tri dvocijevke punjene najkrupnijom sačmom, ali je i tada umakao lovcima. Desetak dana kasnije, pred kraj maja, posjetio sam mog poznanika Ćamila, vlasnika tog bačila. Ispričao mi je da se te noći kod njega zatekla grupa iskusnih lovaca iz planinskog sela Đermo. Na lavež šarplaninaca istrčali su i Aruša, ocrtanog na punoj mjesečini, napunili kuglama i sačmom.

„Kako znaš da je to bio baš Aruš?“ – pitao sam ga nakon što je završio priču.

„Bio je velik kao bivolica, a kada su ga lovci pogodili od njegove rike tresla se planina. Nijedan moj pas nije se usudio ni tako ranjenom da se približi, a na druge medvjede idu kao metak! Poznao ga je i T., lovac iz Đerma, koji je do tada tri puta po danu pucao na Aruša. Kaže da u Arušu ima najmanje dvije kile olovnih kugli i krupne sačme, samo od pogodaka koje je on vidio svojim očima. Aruš je bio, sto posto, Aruš lično.“

Na povratku sa Ćamilovog bačila, trenutak prije nego što ću iz šume izići na jedan proplanak posut krupnim stijenama, čuo sam kliktaj orla i ugledao neki veliki predmet kako se s treskom odbija od velikog kamena i kotrlja kroz svježe zelenu travu. Pogledao sam u nebo i ugledao velikog orla kako se spušta prema onome što je, očito sam ispustio iz kandži. Ugledavši me kako trčim da vidim šta je to palo, uzletio je i uz lepet krila, zamakao iznad šume.

Veliki predmet boje kamena bila je ogromna medvjeđa lobanja – Aruševa lobanja. U prirodnonaučnom muzeju izmjerili su je i utvrdili da je to najveća ikada izmjerena lobanja evropskog mrkog medvjeda, veća i od najvećih lobanja grizli medvjeda. Desetak dana kasnije sanjao sam Aruša kako leži pred skrivenom pećinom u bespuću Ostri Karpi. Poslije tri sata mukotrpnog lutanja, naišao sam na tu pećinu iz sna. Pred pećinom je bio ogroman oglodan kostur i već raspadnuto mrko krzno. Aruš je čuo moje dozivanje i odazvao mi se.

Mnogo se govori a nešto se i zna o telepatiji – „tajnoj vezi“ među ljudima. Manje se govori i još manje se zna o telepatiji ljudi i životinje, čak i o telepatiji ljudi i biljaka, koje takođe imaju energetsko polje preko kog komuniciraju i međusobno i sa ljudima.

Oduvijek, bez prestanka, svuda oko nas, odjekuje kosmička simfonija sveopšte telepatske veze kojom sve što je živo doziva ljude da s njima podijeli svoju ljepotu. Odavno gluhi za to dozivanje, ljudi se odazivaju još samo šuštavom zovu novčanica dok obnevidjeli za ljepotu svijeta, pipaju rukama, tražeći da u mraku pronađu jedni druge.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo