Povežite se sa nama

DUHANKESA

Prekrajanje Balkana mrkvom i štapom

Objavljeno prije

na

Poslije 27 godina, najbesmisleniji politički spor između dvije države svih vremena, bliži se svom – moglo se pretpostaviti – najapsurdnijem razrješenju. Republika Grčka iznudila je, ovaj put neočekivano brzo – totalnu saglasnost Republike Makedonije po svim, poznatim i nepoznatim, tačkama ultimatuma kojim se zahtijeva promjena ustavnog imena Republike Makedonije izglasanog na referendumu prilikom sticanja nezavisnosti 1991. godine.

Zapravo, i nije riječ o nikakvom sporu, nego upravo o jednostranom ultimatumu: Makedonska strana ne traži ništa i nema nikakvih primjedbi. Uz očiglednu podršku SAD i EU, grčka strana gura svoju bizarnu agendu, uz pozivanje na krajnje iracionalne argumente. I tu počinje zaplet. Politika je sfera pragmatičnih, konkretnih, interesa a ne borba za ezoterične principe od kojih nema nikakve koristi. Grčka ne traži ništa konkretno i lukrativno: ni 100km2 teritorije, ni koncesiju za eksploataciju prirodnih bogatstava, ni socijalni tretman svojih građana – ukratko ništa što bi Makedoniju koštalo pet para. Eto razloga za alarm! U politici važi pravilo: Oni koji najmanje traže, a najviše daju – najopasniji su. Grčka (SAD i EU), ne traže da Makedonija nešto da, nego samo da sadašnje ime zamijeni nekim drugim uz geografsku odrednicu! Naravno, treba to učiniti sama, dobrovoljno, jer niko drugi na svijetu to ne može učiniti umjesto nje ili u njeno ime, na silu ili na osnovu zakona.

A kad jednom učini tu sitnicu koja je ništa ne košta, Makedonija će dobiti brda i doline, članstvo u NATO paktu, početak pregovora za EU; naravno, tu su i finansijske injekcije, krediti, investicioni programi, da ti pamet stane! Repriza klasične priče o Petru Šlemilu, koji je zauzvrat što se odrekao svoje sjenke (sitnica, koja nas i tako ništa ne košta i od koje nemamo nikakve koristi), dobio kesu dukata koja se nikada ne može isprazniti!

I grdno se prevario!

Od samog početka, dva pitanja su se morala postaviti: 1. Šta odricanje od sadašnjeg ustavnog imena Republike Makedonije (sjenka Petra Šlemila), donosi, odnosno, kakvu prednost daje onima koji toliko insistiraju na tom činu?; 2. Kakve veze ima ime bilo koje države sa kriterijima za pristupanje bilo kojoj međunarodnioj organizaciji, uključujući NATO i EU!? Budući da je sasvim sigurno da se ime nijedne države ne nalazi na listi uslova za prijem u bilo koju organizaciju (jer bi to bio slučaj apsolutno neprihvatljive diskriminacije), pa ni u NATO i EU, zec svakako leži u drugom grmu.

Ovo postaje još jasnije kada se shvati da uz obećanja ako se prihvati dobrovoljna promjena imena, slijede i sankcije, ako se to odbije! Mrkva i štap, nagrada i kazna, korist i šteta, u skladu sa principima nauke poznate pod nazivom Tehnologija ljudskog ponašanja koja narode pa i čovječanstvo tretira kao laboratorijske pacove, zamorčad čije ponašanje se u potpunosti kontroliše i usmjerava, preko uslovnog refleksa baziranog na ova dva suprotna principa.

Ukratko, Dogovor o promjeni ustavnog imena Republike Makedonije, jeste nova etapa u prekrajanju međunarodnih granica na Balkanu, pomoću mrkve i štapa. Izmoreni pritiscima koji traju punih 27 godina, da se ustavno ime promijeni, uz obećanja o slatkoj i velikoj mrkvi, i nešto diskretnije, ali ne manje efikasno, pokazivanje štapa, već nekoliko puta isprobanog na leđima neposlušne Republike Makedonije, njena vlada, a dijelom i građani, konačno su digli ruke i potpisali sve što im je pripremila druga strana!

A pripremili su im mnogo šta, od direktno ucjenjivačkog, preko promjene ustava, do odsijecanja od sopstvene istorije i naziva najviših sopstvenih nacionalnih institucija, kao što su MANU (Makedonska akademija nauka i umjetnosti), MRT (Makedonska radio televizija), MNT (Makedonski naroden reatar)…ukratko, svih institucija koje u imenu sadrže pridjev ,,makedonski/a/o”. I dok je ovim Dogovorom predviđena totalna invazija Grčke u unutrašnje institucije, makedonsku istoriju, tradiciju, onomastiku, kulturu, sve do uklanjanja šahti na ulicama na kojima je izgravirano sunce sa 16 krakova (na koje Grčka polaže monopolsko pravo??), i naravno, promjenu Ustava, registracija na automobilima, svih ličnih dokumenata, u Preambuli se nevjerovatno drsko naglašava i obaveza dogovornih strana, da se “…u skladu sa Poveljom UN i međunarodnim pravom, se, pod bilo kakvim izgovorom i u bilo kojoj formi ne miješaju u unutrašnje stvari i nadležnosti druge Strane”(italic, F.M.).

Kamen na kamenu nisu ostavili na svom mjestu, isprevrtali su ne samo unutrašnje stvari o nadležnosti Republike Makedonije, nego i utrobu i dušu makedonskog naroda, i svih njenih građana, ali Dogovor sklapaju pozivajući se na nemiješanje pod bilo kojim izgovorom i u bilo kojoj formi?? Sprdanje sa zdravim razumom, šta drugo reći!

Uz naglašeno nesimetričan Ugovor o prijateljstvu sa Bugarskom na štetu Makedonije, potpisan nedavno, mrkva i štap već sasvim određeno ocrtavaju moguće nove promjene na geopolitičkoj karti Balkana, precizno kontrolišući i usmjeravajući ponašanje miliona ljudske zamorčadi.

Snaga ova dva odgojna sredstva, u pravim rukama majstora tehnologije ljudskog ponašanja, tako je velika i efikasna da se čak i radikalna desničarska partija (čije ime će se takođe morati promijeniti iz VMRO-DPMNE u VRSMRO-DPRSMNE), sasvim mlako suprotstavila i ovom Dogovoru i nizu proceduralnih prekršaja u postupku njegove Ratifikacije, prijeteći pozivanjem na Venecijansku komisiju. Toliko mlako da je postupak ekspresno završen i Ratifikacija izglasana već danas, 20.juna 2018 godine.

U Dogovoru, pokraj niza nevjerovatnih implikacija koje proizilaze iz njegove primjene, posebno iznenađuje i bezuslovni pristanak na princip erga omnes. Riječ je o prihvaćenoj obavezi Republike Makedonije da ne samo u bilateralnoj komunikaciji sa Grčkom, nego i u unutrašnjoj upotrebi , striktno poštuje sve tačke Dogovora, i da uz to, na svoju inicijativu, poništi sve bilateralne dogovore sa državama koje su je već priznale pod ustavnim imenom. Treba imati u vidu da je riječ o 140 država, među kojima su i SAD, Rusija, Kina, Kanada, gotovo sve države EU i da se ovakvi bilateralni dogovori ne mogu raskinuti drugačije nego na inicijativu države koja traži promjenu imena!

To praktično znači da se Republika Makedonija našla pred imperativom ili da se pravda kako je u svih tih 140 bilateralnih dogovora pogrešno navela svoje ustavno ime pa sada moli da se ta greška ispravi i upiše se tačan naziv države; ili da se ponaša kao da je uhvaćena u krađi tuđeg imena pa je sada prinuđena pokajnički da prizna krađu i zamoli za oproštaj pod novim imenom.

Uprkos svim ovim nevjerovatnim zahtjevima od strane Grčke formulisanim sa patološkom pedanterijom sistematskog sadizma, i još nevjerovatnijim njihovim prihvatanjem od strane Makedonije, premijer Zoran Zaev zaslužuje priznanje za ogromnu hrabrost i odlučnost. Obje ove osobine je potvrdio kada se osmjelio da konačno zatvori ovaj apsurdni i iracionalni ultimatum nametnut uz stalno pokazivanje privlačne mrkve koja se može tako lako dobiti, prostom promjenom ustavnog imena; i rjeđim ali odlučnim udarcima štapom. Svi njegovi prethodnici su izbjegavali konačnu odluku, odugovlačili, kupujući vrijeme za sebe i trošeći vrijeme cijelih generacija tokom 27 godina koliko je ovaj problem gnojio u društvenom tkivu.

Sada je Zorn Zaev konačno prekinuo ovu agoniju bez kraja i suočio državu i njene građane sa činjenicom da je za sve njih nastupio momenat istine. Prihvatajući ovakav Dogovor u cjelini, bez ijedne primjedbe, pružio je svima priliku da provjere od kakvog su tijesta zamiješeni!

Na predstojećem Referendumu će svi, od poslanika u Sobraniju, preko članova Vlade, Predsjednika i Premijera, članova pozicije i opozicije, partijski neutralnih, penzionera i studenata, Makedonci i Albanci, Turci i Srbi, Bošnjaci, Romi i Vlasi, vjernici i ateisti, moći da se zagledaju sebi u dušu i shvate ko su uistinu, procjenjujući korist i štetu, nagradu i kaznu, obećanu mrkvu i prijeteći štap u zavisnosti od prihvatanja i neprihvatanja ovog Dogovora.

Treba reći da mrkva ni izdaleka nije tako slatka i velika kao što se čini građanima željnim normalnog i prosperitetnog života u državi bez suludih ultimatuma i pritisaka. Prijem u NATO uslijediće ne prije godinu i po nakon kompletiranja svih obaveza preuzetih ovim Dogovorom; prijem u EU najvjerovatnije za 10-12 godina, a moguće ni tada. Ipak, finansijska infuzija, povećane investicije smanjenih kamata, programi i projekti svakako će uslijediti: u slučaju da Dogovor ne prođe na Referendumu, ni štap ne bi bio suviše strašan; novi pritisci, moguća izolacija, otežana i smanjena trgovačka razmjena, ukidanje pomoći i fondova, i tek u krajnjem slučaju, konkretne sankcije.

Poslije Referenduma sve će postati jasno. Namjesto protesta protiv Vlade, protiv Albanaca, protiv južnog susjeda i prijatelja iz međunarodne zajednice, svako će se morati suočiti sa samim sobom. Sokratovski imperativ samospoznaje odlučiće hoće li prevagnuti privlačnost mrkve ili strah od štapa. Hic Rhodos, hic salta! Odluka na Referendumu biće konačna volja svih građana, cijelog naroda, kako onih koji će izaći da glasaju tako i onih koji će ga bojkotirati. Vox populi, vox dei!

U razgovoru sa jednim poslanikom parlamenta, doznao sam da će se opredijeliti za treću opciju, odnosno, kako je sam rekao, za autonomiju moralnog uma. Za život kao moralni podvig, najjednostavnije rečeno – za sopstvenu savjest. Postupiće, kaže, bez obzira na mrkvu i na štap, ne procjenjujući ni korist ni štetu, ni nagradu ni kaznu, čak ni to da li takva odluka vodi u život ili u smrt, nego samo i jedino da li je ona časna ili nečasna, pravedna ili nepravedna.

Nije rekao da li takav pristup vodi ka pozitivnom ili ka negativnom stavu prema ovom Dogovoru.

Nisam ga ni pitao.

Ferid MUHIĆ

Komentari

DUHANKESA

Koliko traje sreća

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kao i ljepota, i sreća je neprolazna. Trenutak prave sreće traje cijeli život i vrijedi bezmjerno, jer se odnosi kao nešto prema ničemu

 

 

Ovaj susret sa Bigorom, poslije nepodnošljivo dugog rastanka koji je trajao nešto više od godinu dana, učinio me je srećnim! Nije to bila ona svakodnevna sreća kakvu čovjek često osjeti a koja ponekad zna proći brže od poslovnog ručka i trajati kraće nego što traje ljetnje popodne. Ovo je bila sreća za koju sam osjetio da će trajati i još dugo ostati nepomućena i blistava, ovakva kakva je  bila sada.

Zato sam rado prihvatio prijedlog mog domaćina  da, suprotno mojoj prvoj namjeri,  tu noć prenoćim na bačilu, riješen da se sutra u praskozorje, sa Bigorom uputim ka Restelici a popodne da se zajedno vratimo kući u Skopje. Provesti jednu  noć sa Bigorom na Šar Planini, na njegovom bačilu, bila je dragocjena prilika i za njega i za mene, koju je ne bih propustio za ništa na svijetu, a Bigor, znao sam, ni za cijeli svijet. Kada su domaćini i njihovih pet djevojčica otišli na spavanje (svih sedmoro su spavali na širokom krevetu od grubo usječenog bukovog kolja sa kojeg čak nije bila ni oguljena kora!), a ovce, zbijene jedna uz drugu  uživale u sigurnosti tora, Bigor i ja smo ostali dugo sjediti na velikoj crvenoj jamboliji, koju su gostoljubivi domaćini prostrli za mene u travi ispred ulaza u bačilo. Kroz  otvorena vrata bačila, titrale su sjenke vatre sa ognjišta. Noć je bila  prijatno svježa bez daška vjetra, nebo potpuno vedro, bez mjesečine. Zagledan u Mliječni Put koji je blistao preko cijelog ponoćnog neba, sjetio sam se čuvene prve rečenice Tolstojeve “Ane Karenjine“:

“Sve srećne porodice liče jedna na drugu, svaka nesrećna porodica nesrećna je na svoj način.“

Ova rečenica je stekla svjetsku slavu i ušla u sve školske lektire. Poenta koja je ovoj rečenici donijela takvu reputaciju, svodi se na tvrdnju da je sreća banalna i bezlična, da je prolazno, takoreći plebejsko osjećanje,  za razliku od nesreće koja uvijek ima svoj aristokratski individualni pečat i na neki način, više dolikuje plemenitim karakterima. Te  tihe zvjezdane noći na bačilu Gini Voda, uvjerio sam se da i vrhunski pisac, a Lav Tolstoj bez sumnje jeste jedan od onih na samom vrhu,  kao i stotine književnih krtičara i milioni čitalaca mogu, zavedeni  efektnošću njene formulacije,  jednu  notornu neistinu kakva je navedena rečenica,   proglasiti za univerzalnu istinu!

Cijeli dan sam proveo sa ovom očigledno srećnom porodicom i uvjerio sam se da ne liči ni na jednu  srećnu porodicu koju poznajem i uz to, da je srećna na svoj  način: unikatno, jedinstveno, na autentično svoj način, više nego što su mnoge nesrećne porodice ikada bile autentično nesrećne na svoj  način!

Navodna banalna bezličnost srećnih porodica i isto tako, navodna posebnost i autentičnost svake nesrećne porodice, predastavlja klasičnu ilustraciju – locus classicus –  književne floskule, stilsku paradu bez pokrića u stvarnosti! U realnom životu, svaka sreća i svaka nesreća ima svoje lice, svoju posebnost, nesvodiva je na anonimne klasifikacijske tipove fiktivne književne  sreće ili nesreće. Ni jedna porodica ne liči ni na jednu drugu porodicu. Ako je srećna, svaka je srećna na svoj način, ako je nesrećna, svaka je takođe nesrećna na svoj način. Sreća može biti i banalna i veličanstvena, kao što i nesreća može biti i banalna i veličanstvena.

Šta god o tome mislili, pisali  i rekli svi književnici, kritičari i čitatelji  svijeta, porodica koja je te noći snivala u bačilu na Gini Vodi, bila je veličanstveno srećna, na jedinstven, samo  svoj način, kao ni jedna druga porodica ispod tajanstvenog, pobožno tihog Mliječnog Puta!

Shvatio sam da je, kao i ljepota, i sreća neprolazna. Trenutak prave sreće traje cijeli život i vrijedi bezmjerno, jer se odnosi kao nešto prema ničemu!

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Gdje si krenuo bez ljepote, čovječe?

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ne možete bagatelisati ništa zato što je prolazno, u svijetu u kom je sve – ama baš sve – prolazno. Trajanje nije i ne može biti mjera u svijetu u kom sve prolazi. Život u kom je postojao trenutak ljepote, vrijedi beskrajno više od bezvrijednog života u kom ljepote nije bilo

 

 

Kad god čujem nekoga da kaže: „Ljepota je prolazna!“, uvijek uzvratim kontra pitanjem: „A šta je neprolazno?“ Moć? I najmoćnije imperije su odavno propale. Bogatstvo? Ko ga je odnio sa sobom? Snaga? Istruhle su davno kosti i najvećih junaka. Mladost? Zdravlje? Pogledajte svog djeda, pitajte svoju baku. Ne možete bagatelisati ništa zato što je prolazno, u svijetu u kom je sve – ama baš sve! – prolazno. Trajanje nije i ne može biti mjera u svijetu u kom sve prolazi. Uistinu, kada jednom prođu, sve stvari se poravnaju i postanu „ono čega više nema“. Jer, kada ono što je bilo, jednom prođe – ono postane isto kao ono čega nikada nije bilo. Isto? Ipak ne sasvim isto. Razlika je određena odnosom onog što se desilo i onoga što se nije desilo, onog što jednom jeste bilo i onog što nikada nije bilo. Upravo ta razlika jeste ono bitno. Tek kada čovjek shvati ovu neizmjerno veliku razliku, presudnu važnost dobija pitanje: „Da li je u mom životu bilo ljepote ili je nije bilo!?“ I znaće: Život u kom je postojao trenutak ljepote, vrijedi beskrajno više od bezvrijednog života u kom ljepote nije bilo!

Quo vadis, Domine? Gdje si krenuo, Gospode? Pitao je Petar Isusa bježeći iz Rima da spasi goli život, kada mu se ukazao Isus kako nosi svoj krst. U Rim, da me ponovo raspnu. – glasio je odgovor. Shvativši u trenutku koliko je ružan njegov kukavičluk i koliko je lijepo biti uz prijatelja i u smrti, vratio se u Rim da i njega razapnu. Quo vadis, homine? Quo vadis, demokratijo? Quo vadis, mahniti svijete?  Quo vadis, svemoćni gospodari rata, otimači tuđeg, krvoloci žedni vlasti!? Zar ne znate da bez ljepote ne možete nigdje stići!? Da se ne možete pokrenuti ni korak, da ćete bez ljepote sigurno propasti u ambis zaborava!?

Helena Trojanska je svojom ljepotom mogla pokrenuti 1000 brodova. Mjera ljepote od tada je: 1 milihelen. Koliko da pokrene jedan brod. A šta je ono što pokreće čovjeka? Vjetar? Jeste! Ali ne vjetar u leđa. Teško onome koga vjetar u prsa može zaustaviti, jao onome kome vjetar u leđa može pomoći da krene! Vjetar da! – ali ne svaki vjetar nego samo vjetar ljepote. I ne vjetar u leđa nego vjetar u jedra! U jedra srca! Da mu da snagu. I najnježniji lahor ljepote u jedra našeg srca može učiniti da ono ponovo zakuca i da produžimo plovidbu pučinom života! Jedan lijep osmjeh dovoljan je da mrtva jedra u zamrlom srcu zadrhte, da se užad zategnu, jarbol da se uspravi, da sa kobilice našeg broda, zahrđale od dugog stajanja u baruštini bez ljepote, počnu otpadati školjke, otkidati se pramenovi algi, da naš brod s tim lahorom u jedrima, opet  zaplovi.

Zlo je ružno. Dobro je lijepo. Okrutnost je ružna. Milost je lijepa. Mržnja je ružna. Ljubav je lijepa. Podmuklost je ružna. Povjerenje je lijepo. Kukavičluk je ružan. Hrabrost je lijepa. Neprijateljstvo je ružno. Prijateljstvo je lijepo. Zato jedno volimo a drugo ne volimo. Sve je u ovom svijetu prolazno. Baš sve. Samo je ljepota neprolazna! Pu pas horis kalos!? Kuda bi čovjek bez ljepote!? – pitao je Alkibijad članove atinske Agore kada su mu sudili zbog javne veze sa heterom Laisom iz Korinta, već tada legendarnoj po ljepoti. Ljubaznim riječima Alkibijad je zamolio Laisu da ukloni veo i otkrije svoje lice pred porotom. Začarani njenom ljepotom, članovi porote ostali su dugo nijemi. Kada su se pribrali, prvi među jednakima je progovorio: Da smo je našli, i mi bismo za njom. Produži za ljepotom sada kad si je našao, Alkibijade! – uz ovo obrazloženje, porota ga je jednooglasno oslobodila! Zar su mogli drugačije kada su, suočeni sa ljepotom, shvatili: nigdje bez ljepote! Ljepote duše, ljepote dobrote, ljepote moralnog čina, ljepote zore i ljepote sumraka, ljepote prijateljstva, ljepote ljubavi.

Gdje si krenuo bez ljepote, čovječe!?

Zar još ne vidiš: Ovdje smo zbog ljepote!

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

U svijetu oksimorona

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ovo je vrijeme u kom je oksimoron ukinuo sve ključne pojmovne razlike i time razorio moralni, pravni i vrijednosni sistem čovječanstva. Napad je proglašen za odbranu, smrt za život, okupacija za oslobođenje, tiranija za demokratiju, očaj za sreću, razbojništvo za pravo jačeg

 

Slažem se: Ovo je vrijeme protivrječnosti. Ali, svako vrijeme je bilo vrijeme protivrječnosti. Rob i gospodar, kmet i feudalac, radnik i kapitalist, eksploatisani i eksploatator, okupator i okupirani, zlo i dobro u čovjeku, vlast i narod u svakoj državi… kraja nema protivrječnostima, a ako je po Heraklitu i filozofima dijalektike, tako je oduvijek i uvijek će biti.

Međutim, ovo vrijeme je vrijeme u kom je zavladala jedna posebna protivrječnost – protivrječnost u mišljenju! Što je najgore, suptilna a opaka, ova protivrječnost je promovisana u princip mišljenja i dovoljan razlog za opravdanje svih vrsta nasilja i bezakonja! Relativizam i moralna ravnodušnost savremenog čovjeka, podmuklo su se ušuljali u moderno društvo upravo sa afirmacijom pojmovne protivrječnosti. Jednom prihvaćena, pojmovna protivrječnost je  nahrupila kao bujica i uz rutinski izvršenu eutanaziju zdravog razuma, pustila niz vodu sve moralne vrijednosti i ideale na kojima je čovječanstvo zasnivalo svoj život.

Sve je počelo kada je Napoleonov aforizam: „Napad je najbolja odbrana!“ svesrdno prihvaćen od najmoćnijih i najagresivnijih država svijeta, koje se od tada do danas  „brane“ napadajući i okupirajući države udaljene hiljadama kilometara od svojih granica. U književnosti su raspad morala i smrt vrijednosnih ideala izazvan ovim atentatom na rasudnu snagu uma, zapazili Zamjatin (Mi), Haksli (Novi vrli svijet) i Orvel (1984); u filozofiji Unamuno kada se osmjelio ukazati španskom diktatoru Franku na protivrječnost fašističkog pokliča: Živjela smrt! (Viva el muerte!).

Ovo je vrijeme u kom je oksimoron ukinuo sve ključne pojmovne razlike i time razorio moralni, pravni i vrijednosni sistem čovječanstva. Napad je proglašen za odbranu, smrt za život, okupacija za oslobođenje, tiranija za demokratiju, očaj za sreću, razbojništvo za pravo jačeg. Vrijeme u kom su srećno spojene tupoglavost i oštroumnost (Oksimoron: oxis  –  oštar; moros – tup), postao je svijet prepun oštroumnih glupaka! Svijet u kom egzaltirano buja autentično epigonstvo plodonosne etičke sterilnosti; svijet u kom se odnos višestruko moćnije države  sizerena i slabašne države – vazala, uz fanfare proslavlja kao „strateško partnerstvo“; svijet u kom predsjednik deklarativno „najdemokratskije države na svijetu“, javno, na mitingu svoje stranke i  preko svih mejn strim medija, obećava 5.000 $ svakome ko glasa za njega i njegovu partiju na prvim narednim izborima (mid-term elections); svijet u kom je oksimoron zamijenio logičke zakone mišljenja, a filozofija za svoj osnovni zadatak proglasila  dekonstrukciju svijeta koji je mukotrpnono konstituisala tri hiljade godina; svijet u kom se onaj isti predsjednik, na partijskom skupu održanom 9. 10. 2026. godine, indignirano obraća cijelom svijetu naglašavajući:  „Odluka Komiteta da Nobelovu nagradu za mir ne dodijeli meni, ostavila je neizbrisivu mrlju (indelible stain) na Norveškoj državi, jer tu nagradu sam zaslužio ja zato što sam spasio više ljudskih života nego iko drugi u historiji!“

U svijetu oksimorona, u pravu je! Iako je činjenica da je ovaj predsjednik pomogao Izraelu da ubije u Gazi 79.000 civila, od toga 33.000 djece; iako je naredio da se legitimni predsjednik Venecuele Nikolas Maduro i njegova supruga Selia Flores vojnom intervencijom kidnapuju, da bi država čiji je on predsjednik smjesta preuzela cjelokupnu eksploataciju nafte suverene države Venecuele; iako je direktno odgovoran za ubistvo ajatolaha Hamneija počinjeno u toku mirovnih pregovora, kao i za ubistvo 165 djevojčica u školi u Iranu, uz hiljade civila – ipak je upravo on  opozvao  svoju prethodno najavljenu naredbu da nuklearnim  napadom totalno uništi Iran i pobije sve njegove stanovnike Čime je spasio 92 miliona ljudskih života – Iranaca!

U svijetu oksimorona u kom se ne broji koliko si nevinih  ubio, nego koliko ih nisi ubio iako si mogao, ovo je skromna brojka.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo