Povežite se sa nama

DUHANKESA

Prekrajanje Balkana mrkvom i štapom

Objavljeno prije

na

Poslije 27 godina, najbesmisleniji politički spor između dvije države svih vremena, bliži se svom – moglo se pretpostaviti – najapsurdnijem razrješenju. Republika Grčka iznudila je, ovaj put neočekivano brzo – totalnu saglasnost Republike Makedonije po svim, poznatim i nepoznatim, tačkama ultimatuma kojim se zahtijeva promjena ustavnog imena Republike Makedonije izglasanog na referendumu prilikom sticanja nezavisnosti 1991. godine.

Zapravo, i nije riječ o nikakvom sporu, nego upravo o jednostranom ultimatumu: Makedonska strana ne traži ništa i nema nikakvih primjedbi. Uz očiglednu podršku SAD i EU, grčka strana gura svoju bizarnu agendu, uz pozivanje na krajnje iracionalne argumente. I tu počinje zaplet. Politika je sfera pragmatičnih, konkretnih, interesa a ne borba za ezoterične principe od kojih nema nikakve koristi. Grčka ne traži ništa konkretno i lukrativno: ni 100km2 teritorije, ni koncesiju za eksploataciju prirodnih bogatstava, ni socijalni tretman svojih građana – ukratko ništa što bi Makedoniju koštalo pet para. Eto razloga za alarm! U politici važi pravilo: Oni koji najmanje traže, a najviše daju – najopasniji su. Grčka (SAD i EU), ne traže da Makedonija nešto da, nego samo da sadašnje ime zamijeni nekim drugim uz geografsku odrednicu! Naravno, treba to učiniti sama, dobrovoljno, jer niko drugi na svijetu to ne može učiniti umjesto nje ili u njeno ime, na silu ili na osnovu zakona.

A kad jednom učini tu sitnicu koja je ništa ne košta, Makedonija će dobiti brda i doline, članstvo u NATO paktu, početak pregovora za EU; naravno, tu su i finansijske injekcije, krediti, investicioni programi, da ti pamet stane! Repriza klasične priče o Petru Šlemilu, koji je zauzvrat što se odrekao svoje sjenke (sitnica, koja nas i tako ništa ne košta i od koje nemamo nikakve koristi), dobio kesu dukata koja se nikada ne može isprazniti!

I grdno se prevario!

Od samog početka, dva pitanja su se morala postaviti: 1. Šta odricanje od sadašnjeg ustavnog imena Republike Makedonije (sjenka Petra Šlemila), donosi, odnosno, kakvu prednost daje onima koji toliko insistiraju na tom činu?; 2. Kakve veze ima ime bilo koje države sa kriterijima za pristupanje bilo kojoj međunarodnioj organizaciji, uključujući NATO i EU!? Budući da je sasvim sigurno da se ime nijedne države ne nalazi na listi uslova za prijem u bilo koju organizaciju (jer bi to bio slučaj apsolutno neprihvatljive diskriminacije), pa ni u NATO i EU, zec svakako leži u drugom grmu.

Ovo postaje još jasnije kada se shvati da uz obećanja ako se prihvati dobrovoljna promjena imena, slijede i sankcije, ako se to odbije! Mrkva i štap, nagrada i kazna, korist i šteta, u skladu sa principima nauke poznate pod nazivom Tehnologija ljudskog ponašanja koja narode pa i čovječanstvo tretira kao laboratorijske pacove, zamorčad čije ponašanje se u potpunosti kontroliše i usmjerava, preko uslovnog refleksa baziranog na ova dva suprotna principa.

Ukratko, Dogovor o promjeni ustavnog imena Republike Makedonije, jeste nova etapa u prekrajanju međunarodnih granica na Balkanu, pomoću mrkve i štapa. Izmoreni pritiscima koji traju punih 27 godina, da se ustavno ime promijeni, uz obećanja o slatkoj i velikoj mrkvi, i nešto diskretnije, ali ne manje efikasno, pokazivanje štapa, već nekoliko puta isprobanog na leđima neposlušne Republike Makedonije, njena vlada, a dijelom i građani, konačno su digli ruke i potpisali sve što im je pripremila druga strana!

A pripremili su im mnogo šta, od direktno ucjenjivačkog, preko promjene ustava, do odsijecanja od sopstvene istorije i naziva najviših sopstvenih nacionalnih institucija, kao što su MANU (Makedonska akademija nauka i umjetnosti), MRT (Makedonska radio televizija), MNT (Makedonski naroden reatar)…ukratko, svih institucija koje u imenu sadrže pridjev ,,makedonski/a/o”. I dok je ovim Dogovorom predviđena totalna invazija Grčke u unutrašnje institucije, makedonsku istoriju, tradiciju, onomastiku, kulturu, sve do uklanjanja šahti na ulicama na kojima je izgravirano sunce sa 16 krakova (na koje Grčka polaže monopolsko pravo??), i naravno, promjenu Ustava, registracija na automobilima, svih ličnih dokumenata, u Preambuli se nevjerovatno drsko naglašava i obaveza dogovornih strana, da se “…u skladu sa Poveljom UN i međunarodnim pravom, se, pod bilo kakvim izgovorom i u bilo kojoj formi ne miješaju u unutrašnje stvari i nadležnosti druge Strane”(italic, F.M.).

Kamen na kamenu nisu ostavili na svom mjestu, isprevrtali su ne samo unutrašnje stvari o nadležnosti Republike Makedonije, nego i utrobu i dušu makedonskog naroda, i svih njenih građana, ali Dogovor sklapaju pozivajući se na nemiješanje pod bilo kojim izgovorom i u bilo kojoj formi?? Sprdanje sa zdravim razumom, šta drugo reći!

Uz naglašeno nesimetričan Ugovor o prijateljstvu sa Bugarskom na štetu Makedonije, potpisan nedavno, mrkva i štap već sasvim određeno ocrtavaju moguće nove promjene na geopolitičkoj karti Balkana, precizno kontrolišući i usmjeravajući ponašanje miliona ljudske zamorčadi.

Snaga ova dva odgojna sredstva, u pravim rukama majstora tehnologije ljudskog ponašanja, tako je velika i efikasna da se čak i radikalna desničarska partija (čije ime će se takođe morati promijeniti iz VMRO-DPMNE u VRSMRO-DPRSMNE), sasvim mlako suprotstavila i ovom Dogovoru i nizu proceduralnih prekršaja u postupku njegove Ratifikacije, prijeteći pozivanjem na Venecijansku komisiju. Toliko mlako da je postupak ekspresno završen i Ratifikacija izglasana već danas, 20.juna 2018 godine.

U Dogovoru, pokraj niza nevjerovatnih implikacija koje proizilaze iz njegove primjene, posebno iznenađuje i bezuslovni pristanak na princip erga omnes. Riječ je o prihvaćenoj obavezi Republike Makedonije da ne samo u bilateralnoj komunikaciji sa Grčkom, nego i u unutrašnjoj upotrebi , striktno poštuje sve tačke Dogovora, i da uz to, na svoju inicijativu, poništi sve bilateralne dogovore sa državama koje su je već priznale pod ustavnim imenom. Treba imati u vidu da je riječ o 140 država, među kojima su i SAD, Rusija, Kina, Kanada, gotovo sve države EU i da se ovakvi bilateralni dogovori ne mogu raskinuti drugačije nego na inicijativu države koja traži promjenu imena!

To praktično znači da se Republika Makedonija našla pred imperativom ili da se pravda kako je u svih tih 140 bilateralnih dogovora pogrešno navela svoje ustavno ime pa sada moli da se ta greška ispravi i upiše se tačan naziv države; ili da se ponaša kao da je uhvaćena u krađi tuđeg imena pa je sada prinuđena pokajnički da prizna krađu i zamoli za oproštaj pod novim imenom.

Uprkos svim ovim nevjerovatnim zahtjevima od strane Grčke formulisanim sa patološkom pedanterijom sistematskog sadizma, i još nevjerovatnijim njihovim prihvatanjem od strane Makedonije, premijer Zoran Zaev zaslužuje priznanje za ogromnu hrabrost i odlučnost. Obje ove osobine je potvrdio kada se osmjelio da konačno zatvori ovaj apsurdni i iracionalni ultimatum nametnut uz stalno pokazivanje privlačne mrkve koja se može tako lako dobiti, prostom promjenom ustavnog imena; i rjeđim ali odlučnim udarcima štapom. Svi njegovi prethodnici su izbjegavali konačnu odluku, odugovlačili, kupujući vrijeme za sebe i trošeći vrijeme cijelih generacija tokom 27 godina koliko je ovaj problem gnojio u društvenom tkivu.

Sada je Zorn Zaev konačno prekinuo ovu agoniju bez kraja i suočio državu i njene građane sa činjenicom da je za sve njih nastupio momenat istine. Prihvatajući ovakav Dogovor u cjelini, bez ijedne primjedbe, pružio je svima priliku da provjere od kakvog su tijesta zamiješeni!

Na predstojećem Referendumu će svi, od poslanika u Sobraniju, preko članova Vlade, Predsjednika i Premijera, članova pozicije i opozicije, partijski neutralnih, penzionera i studenata, Makedonci i Albanci, Turci i Srbi, Bošnjaci, Romi i Vlasi, vjernici i ateisti, moći da se zagledaju sebi u dušu i shvate ko su uistinu, procjenjujući korist i štetu, nagradu i kaznu, obećanu mrkvu i prijeteći štap u zavisnosti od prihvatanja i neprihvatanja ovog Dogovora.

Treba reći da mrkva ni izdaleka nije tako slatka i velika kao što se čini građanima željnim normalnog i prosperitetnog života u državi bez suludih ultimatuma i pritisaka. Prijem u NATO uslijediće ne prije godinu i po nakon kompletiranja svih obaveza preuzetih ovim Dogovorom; prijem u EU najvjerovatnije za 10-12 godina, a moguće ni tada. Ipak, finansijska infuzija, povećane investicije smanjenih kamata, programi i projekti svakako će uslijediti: u slučaju da Dogovor ne prođe na Referendumu, ni štap ne bi bio suviše strašan; novi pritisci, moguća izolacija, otežana i smanjena trgovačka razmjena, ukidanje pomoći i fondova, i tek u krajnjem slučaju, konkretne sankcije.

Poslije Referenduma sve će postati jasno. Namjesto protesta protiv Vlade, protiv Albanaca, protiv južnog susjeda i prijatelja iz međunarodne zajednice, svako će se morati suočiti sa samim sobom. Sokratovski imperativ samospoznaje odlučiće hoće li prevagnuti privlačnost mrkve ili strah od štapa. Hic Rhodos, hic salta! Odluka na Referendumu biće konačna volja svih građana, cijelog naroda, kako onih koji će izaći da glasaju tako i onih koji će ga bojkotirati. Vox populi, vox dei!

U razgovoru sa jednim poslanikom parlamenta, doznao sam da će se opredijeliti za treću opciju, odnosno, kako je sam rekao, za autonomiju moralnog uma. Za život kao moralni podvig, najjednostavnije rečeno – za sopstvenu savjest. Postupiće, kaže, bez obzira na mrkvu i na štap, ne procjenjujući ni korist ni štetu, ni nagradu ni kaznu, čak ni to da li takva odluka vodi u život ili u smrt, nego samo i jedino da li je ona časna ili nečasna, pravedna ili nepravedna.

Nije rekao da li takav pristup vodi ka pozitivnom ili ka negativnom stavu prema ovom Dogovoru.

Nisam ga ni pitao.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Stepom jezdi četa kozačka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svaki narod, svaka porodica, jeste takva četa; dok god je živ, i svaki čovjek jezdi svijetom – stepom beskrajnom

 

Desi se da ono što smo godinama  uzaludno tražili, nađe nas!

Tako je jedan stih izvorne pjesme, pronašao  Ivana Bunjina. Prije  nego što je pristupio pisanju svog romana Život Arsenjeva, za koji je dobio Nobelovu nagradu 1933. godine, ovaj veliki ruski pisac je godinama tražio misao koja će izraziti, obuhvatiti, sublimirati suštinu njegovog doživljaja svijeta onako kako ga je on namjeravao prenijeti u planiranom romanu. Misao nije  našao, ali zato je misao pronašla njega! Desilo se  to u magnovenju, kada mu je u svijesti zazvonila davna, gotovo zaboravljena pjesma koju je, mnogo godina ranije jednog jutra čuo na imanju Bunjinovih:

,,Stepom jezdi četa kozačka…”

Veličanstvenost prizora beskrajne stepe kojom jezdi četa kozačka, u velikom piscu kristalisala se u sliku istorije čovječanstva. Svaki narod, svaka porodica, jeste takva četa; dok god je živ, i svaki čovjek jezdi svijetom – stepom beskrajnom. Za Bunjina, u tom stihu se sabrala sva ljepota i vrijednost slobode kao najdragocjenije sadržine ljudskog života, koja nema cijene i koju ništa drugo ne može zamijeniti! Učinilo mu se da je našoj neutaživoj potrebi za slobodom, na raspolaganju svo prostranstvo ovoga svijeta! Taj prizor je u trenutku i trajno potisnuo osjećanje tjeskobe koje ga je sve više obuzimalo u svijetu bezbrojnih propisa i ograničanja, željeznih ograda i ucrtanih staza,  kapija dvoraca i zidova tvrđava, državnih granica i astmatično kratkog daha svakodnevnog života, prepunog briga i obaveza. Pred snagom vizije tih jahača koji pod beskrajnim nebom, beskrajno slobodni jezde beskrajnom stepom, pitanja tipa: ,,Zar smo mi rođeni kao ljudi da bismo živjeli kao mravi!? Zar nam zato duša žudi za daljinama a srce nam brže zakuca na sam pomen slobode, da bismo skončali ne upoznavši daljine i ne okusivši slobodu!?”, dobila su svoj odgovor a Ivan Bunjin je mogao pristupiti pisanju svog velikog romana.

Moć takvih iznenadnih vizija nije privilegija ni darovitih pojedinaca, pisaca, mislilaca, filozofa, ni neke posebne epohe.  Svaki čovjek je  doživio taj blijesak koji  osvijetli, obuhvati i označi njegovu stvarnu poziciju u cjelini svijeta. Taj sijev uvida izvede ga iz tijesnih okvira svakodnevnog života prepunog problema, otvori mu daleke horizonte i situira ga u njegovo davno zaboravljeno sopstveno središte. Čovjek shvati da bi život bez slobode bio nepopravljiva greška.  Da je, u svijetu bez slobode  zaboravio ko je i da živi nečiji tuđi a ne svoj život. Eto, upravo u takvim rijetkim ali prosvjetljujućim magnovenjima, naš život koji smo uzalud godinama tražili, pronađe nas. Ako ga tada ispustimo iz ruku, niti ćemo mi više naći svoj život, niti će naš život naći nas.

Pogledaj čovječe pažljivije: kud god se okreneš, tebe nema nigdje. O svemu ti govore, samo ne o tebi. Kao da im je glavni cilj da zaboraviš na sebe i na svoj život. Pregovori oko integracije u EU, međunarodni politički interesi, unutrašnji sukobi pozicije i opozicije, nacionalistički ispadi, diskriminacija, stalna poskupljenja troškova života… Pokraj svih problema koje svaki čovjek ima preko glave svakog dana,  nije čudo što više ne znaš ko si,  nego što ne znaš ni da si to ti!

Ako pitaš mene, sačuvaj u sebi jasnu svijest da je sopstveni život najveći praznik. U vrijeme kada te svuda u svijetu sistematski izlažu rastrojstvu, jedini spas ti je trijezna glava. Na osnovu mog skromnog iskustva, rekao bih da se trijezna glava najbolje može sačuvati kada pred očima imaš sliku slobode. Bunjinu se sloboda ukazala u Kozacima koji jezde stepom; ti je nađi za sebe. Ne da bi zaboravio na probleme svijeta u kakvom živiš, ne da bi dezertirao od tog svijeta, nego da bi shvatio prolazni karakter svih problema i sačuvao svijest o potrebi da ostaneš svoj i slobodan u svijetu ovakvom kakav jeste.

Ne plaši se problema. Imati probleme, znači imati dokaze da si živ. Kada čovjek riješi neki veliki problem, kad sa olakšanjem odahne i pomisli da je najsigurniji, tada je njegov život u najvećoj opasnosti. Tada treba smjesta pronaći neki  novi problem, izmisliti ga ako već ne vidi da  su problemi uvijek tu, na svakom koraku! Bolje je imati i nerješiv problem, nego nemati nikakvih problema.

Šta god bilo, u kakvim god problemima se našao, čovjek ne smije zaboraviti sebe kao ličnost, mora sačuvati jasnu svijest o svojoj slobodi, znati  da istinski živi samo dok živi kao da jezdi stepom beskrajnom.

           Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Otvaranje ili zatvaranje islamskih umova

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ko god govori o islamskim i neislamskim umovima, govori o svemu osim o umu

 

Ovih dana, prijatelj mi je poslao intervju koji me je već naslovom živo zainteresovao. Naslov je zaista intrigantan: ,,Bojim se slijepih ulica koje i dalje zatvaraju muslimanske umove”. Naježio sam se: Muslimani koji zatvorenih umova i dalje šetaju ćorsokacima! Da te strah uhvati. Ipak, činjenica da je intervjuisani Mustafa Akjol (Akyol) autor nekoliko zapaženih knjiga, da je od 2013. godine kolumnista ,,The New York Times-a”, te da ga je britanski magazin Prospect uvrstio među prvih 50 mislilaca svijeta (za razliku od ATP renkinga tenisera,  nikad mi nije bilo jasno kako se pravi ova rang lista!), zebnju je zamijenilo  uvjerenje da ću u tekstu naći odgovor kako da se otvore zatvoreni muslimanski umovi da bi najzad našli izlaz iz svojih slijepih ulica. Povod za intervju (koji je sa M. Akjolom napravila Amila Buturović), bila je njegova najnovija knjiga Ponovno otvaranje islamskih umova. Naslov  obećava, rekoh sebi i prihvatih se čitanja.

Zapeo sam već na početku:,,Pokušajte danas sugerirati da bi muslimani mogli uzeti neke ideje  od Johna Lockea ili Karla Poppera, i nećete dobiti veoma tople odgovore iz strogih krugova”. Zar se odgovori ne traže iz upućenih a ne iz strogih krugova!?  – pomislih. Hajde da vidimo šta kažu upućeni krugovi. Koje  bi to ideje muslimani mogli uzeti od Džona Loka i Karla Popera. Na prvom mjestu, ideju vjerske tolerancije kao državne politike, koju je navodno prvi razvio upravo Džon Lok u svom djelu  Pismo o toleranciji (A Letter Concerning Toleration, objavljenom 1689. Kao naručeno da se otvore islamski umovi zatvoreni u slijepe ulice netolerancije.

Prije nego što razgledamo tu ideju u njenoj izvornoj formi, treba znati da je Lok, kao najistaknutiji zastupnik liberalne sekularne države, između ostalog napisao i da lokalni žitelji Amerike ili bilo kojih drugih teritorija (native people), nemaju nikakva prava na život, slobodu, ličnu sopstvenost, pa čak   ni na zemlju na kojoj žive, jer te teritorije legalno pripadaju ,,tolerantnim“ osvajačima,  U vezi religijske tolerancije Lok je smatrao da Engleska država treba tolerisati religiju (ali samo anglikansku crkvu), dok je katolike isključio iz  ove priče. U  Engleskoj  je politika protjerivanja Jevreja počela znatno ranije nego u Španiji (1492). Naime, 200 godina prije toga, kralj Engleske,  Edvard I je (18. jula 1290), izdao Kraljevski Edikt o totalnom protjerivanju Jevreja iz Engleske. Ovaj Edikt je ostao na snazi tokom cijelog srednjeg vijeka i zvanično je ukinut tek 1657. Razumije se, bila je ukinuta samo zabrana boravka Jevreja  na tlu Engleske, tako da Loku nije nije bilo na kraj pameti da se zalaže za toleranciju njihove religije.

Kao bismo se pitali mogu li hrišćani uzeti neke ideje  od muslimana  da bi otvorili svoje  zatvorene umove,  predložio bih im Medinski Ustav. Napisao ga je Muhamed a.s. 622 godine – punih 1067 godina prije Lokovog Pisma o toleranciji.  Medinskim Ustavom prava  nemuslimana u muslimanskim  državama bila su regulisana na principu vjerske tolerancije. Navodimo dva od ukupno 47 članova ovog Ustava:

  1. Pravo na vjerovanje u Boga jednako je za sve (čl. 33).
  2. Ne-muslimani u muslimanskoj državi imaju ista politička i kulturna prava kao i muslimani. Njima se garantuje kulturna autonomija i sloboda religije (čl. 34).

Završni, 47 član, naglašava: Ovaj Ustav ne može biti poništen ni prekršen, ni od strane neprijatelja, ni od države. Od tada do danas, princip vjerske tolerancije ostao je na snazi u svim islamskim državama.  Ipak, niko nije našao za shodno da spomene revolucionarne zaključke Medinskog Ustava – da bi otvorio zatvorene neislamske umove!?

Kad smo kod Popera, njegova knjiga Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji, (1945), je jedva prikrivena kanonizacija totalitarnog društva. Kao i svako totalitarno društvo, i Poperovo Otvoreno društvo je otvoreno samo za istomišljenike i zatvoreno za sve neistomišljenike. Niti će nekome otvoriti um, niti će nekome pokazati izlaz iz slijepe ulice.

Ko god govori o islamskim i neislamskim umovima, govori o svemu osim o umu! Ko god drugome otvara um, čini to da bi izbacio ono što mu tamo smeta i zamijenio ga onim što njemu ide na ruku. Um je jedino što je naše. Um – to smo mi!  Nezamjenjljivu vrijednost posjedovanja svog sopstvenog uma, odslikava onaj morbidni ali britki aforizam Erazma Roterdamskog:,,Kada bi svim ljudima odsjekli glave i zakotrljali ih niz padinu, svako bi trčao za svojom glavom!” Nemojte dopustiti da vam drugi  otvori um, da ne biste poslije trčali za svojom glavom,

Sačuvajte svoj um! Svejedno da li smatrate da vam je dat od prirode, ili da je blagoslov od Boga.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Otočani na trgu velegrada

Objavljeno prije

na

Objavio:

„Lovac koji sam jede svoju lovinu,
Filozof koji svoje misli čuva za sebe –
Ima li strašnijeg prizora?”

Dok sam već treći put prolazio između visokih stolova oko kojih su stajali ljudi sa čašama kuhanog crvenog vina, uz poneku veliku kriglu piva i obaveznim sendvičima s viršlama i senfom, u trenutku u kom sam izgubio nadu da ću pronaći slobodan stol za sebe,  dva čovjeka oslobodiše stol sa moje desne strane. Učinili su to iznenada, kao po komandi, usred glasnog razgovora. Pokušah ljubazno da im se zahvalim, uz smiješak. Ako izuzmem začuđeni pogled jednog od njih i njegove, sa očiglednom indignacijom podignute obrve, dva gospodina me zaobiđoše sa toliko pažnje sa koliko bi zabišli kakav stub.

Praznično ukrašen, blještavo osvijetljen, trg velegrada bio je preplavljen velikim raznobojnim šatorima, montažnim tendama pod kojima su bile tezge sa najraznovrsnijom robom, provizornim roštiljima i pultovima sa alkoholnim i bezalkoholnim pićima. Oko svih ovih mjesta rojili su se ljudi, hiljade i hiljade ljudi. Probijajući se kroz tu bujicu, zapazio sam nekoliko beskućnika koji su se vrzmali oko tezgi sa hranom i pultova sa pićem.  Neki su direktno tražili sendvič sa viršlom, pljeskavicu, čašu kuhanog vina ili kriglu piva; drugi su samo molećivo gledali u ljude koji su jeli ili pili, kao što umiljat pas skitnica gleda u goste za stolom u bašti kakvog provincijskog restorana. Za sve vrijeme dok sam tražio slobodno mjesto, nisam primijetio da je bilo koja od ove dvije strategije uspješna. I jedni i drugi bili su podjednako ignorisani, iako su, u dva incidenta, toliko zasmetali ljudima zanijetim u svoje jelo, piće i razgovor, da su im se obrecnuli i otjerali ih, prijeteći da će im poslati policiju.

Kada sam, pukom srećom, konačno pronašao ovaj slobodni stol i malo se opustio od iscrpljujućeg guranja kroz neopisivu gužvu, sami od sebe, zazvoniše mi u mislima tri stiha:

„Lovac koji sam jede svoju lovinu,

Filozof koji svoje misli čuva za sebe –

Ima li strašnijeg prizora?”

Posmatrajući tu zatvorenost ljudi u sebe, učinilo mi se da gledam beskrajnu flotu podmornica hermitički zatvorenih, da ne prime u sebe ni kap okeana kroz koji plove dubinama svoje sebičnosti. Pomisao na okean asocirala me je na sasvim drugu vrstu ljudi, domorodaca sa jednog ostrva u Tihom okeanu. Naime, antropologe koji su tamo prvi došli, veoma je iznenadila nevjerovatna nesebičnost i potpuno odsustvo egoizma u psihologiji pripadnika lokalnog plemena. U studijama koje su uslijedile, naveli su veliki broj konkretnih primjera koje su detaljno opisali i analizirali. Šta god bi neko od pripadnika plemena pronašao sam u šumi, prva pomisao mu je bila da ga odnese nekome od saplemenika kome bi to moglo najbolje poslužiti. Ako bi naišao na deblo oboreno od oluje, pogodno za gredu kuće, odmah bi to javio onome kome je takva greda bila najpotrebnija. Sve plodove koje bi sam sabrao, svako bi nedirnute odnijeo u selo, da ih podijeli sa drugima. Ulovljenu divljač, kako sitniju tako i krupniju, nijedan lovac ne bi krišom donio svojoj kući, nego bi je, bez izuzetka,  netaknutu odnio u selo da je podijeli sa drugima.

Sasvim relaksiran, izvadio sam iz džepa zelenu metalnu tabakeru („Clubmaster, Superior Brazil”). Sa uživanjem sam zapalio jedan cigarillos.  Tabakeru, sa desetak preostalih cigarillosa, vratio sam u džep. Udobno nalakćen na glatku plastičnu površinu visokog stola, premišljajući se čime da sebe počastim na ovom hladnom jesenjem danu, ugledah jednog od onih beskućnika. Žudno je posmatrao dim moje cigare, kao da ga očima udiše. Trenutak zatim, odvaži se i tihim ali jasnim glasom mi se obrati:

„Gospon, imate li jednu cigaru za mene!?” Po akcentu sam osjetio da nije iz ovog grada pa ga upitah.

„Odakle si, prijatelju?”

„Otočanin, gospon. Ja sam Vam Otočanin.”

Izvadih tabakeru iz džepa i dadoh mu je. Oči mu radosno sinuše, zahvali se i žurno se udalji. Odmah zatim ugledah kako sav srećan vadi tabakeru i preostale cigare dijeli sa dva jednako loše odjevena druga. „Evo još dva Otočanina u  velegradu”, pomislih.

Do danas me peče saznanje da bih ga sasvim sigurno i ja odbio, samo da se nisam sjetio onih pacifičkih otočana.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo