Povežite se sa nama

SVIJET

POSLIJE SUSRETA DIONALDA TRAMPA – KIM DŽONG UNA: Istorijski sporazum ili istorijsko rukovanje

Objavljeno prije

na

Da li je na prvom samitu aktuelnog predsjednika Sjedinjenih Američkih Država i predsjedavajućeg Demokratske Narodne Repulike Koreje (DNRK) postignut istorijski sporazum ili samo istorijsko rukovanje, pokazaće događaji koji će uslijediti. Lideri SAD Donald Tramp i Sjeverne Koreje Kim Džong-un srdačno su se rukovali, razgovarali, osmjehivali jedan drugom i, najvažnije, potpisali sporazum.

Napredak je što je samit u Singapuru u utorak, 12. juna organizovan poslije decenija neprijateljstva. Istorijski, prvi samit lidera dviju zemalja očekivan je s velikim nadama: 65 godina poslije završetka Korejskog rata i 70 godina od osnivanja Sjeverne Koreje, dvije strane traže rješenje za mir. Spor oko nuklearnog odnosno raketnog programa Sjeverne Koreje jedan je od najopasnijih sukoba na svijetu.

Tokom preko pet sati u hotelu Kapela na tropskom ostrvcu Sentosa kraj obala glavnog ostrva grada-države Singapur, predsjednik Tramp i maršal Kim su razgovarali u više mahova, nasamo uz prisustvo samo prevodilaca, te u društvu savjetnika. Na kraju je svečano potpisan sporazum između dvije države koje su tehnički još u ratu. Na Korejskom poluostrvu vlada primirje među davno zaraćenima, Južne Koreje koju su pomagale SAD na čelu trupa Ujedinjenih nacija i Sjeverne Koreje koju su podržavali Narodna Republika Kina, ondašnji Sovjetski Savez i zemlje socijalizma (minus tadašnja Jugolavija).

Deklaracija koju su potpisala dvojica lidera poziva na uspostavljanje novih međusobnih odnosa; izgradnju mira na Korejskom poluostrvu; i predviđa saradnju na povratku posmrtnih ostataka vojnika. Najvažnije, Sjeverna Koreja se ponovo obavezala, kao i prilikom takođe izuzetno značajnog samita Kima s predsjednikom Južne Koreje Mun Đe-inom 27. aprila, da radi na denuklearizaciji Korejskog poluostrva. Denuklearizacija bi trebalo da „veoma brzo počne”, najavio je Tramp koji je zauzvrat Sjevernoj Koreji dao „sigurnosne garancije”, za odustajnje od daljih vojnih vježbi SAD i Južne Koreje.

Predsjednik Tramp se predstavio – prije svega svojim građanima – kao državnik koji je konačno smirio jedan nerješiv sukob. Tramp je proteklih nedjelja porazbijao toliko diplomatskog porcelana da mu je za njegove birače bio potreban neki spoljnopolitički uspjeh. Sada bi to trebalo da bude mir sa Sjevernom Korejom, koji nisu uspeli da ostvare prethodnih 11. predsjednika SAD. Pokazao se pragmatičniji od svih njih, republikanaca i demokrata kada je pristao da se sretne s Kimom i da, u stvari, proces krene s vrha, susretom vođa, a ne diplomata nižeg ranga kakva je do sada bila praksa u međunarodnim odnosima.

No, kao pobjednik prije može da se osjeća 33. godišnji Kim. Za njega je dogovor postignut u Singapuru veliki uspjeh. Probama nuklearnih bombi i raketa, čak interkontinetalnih koje navodno mogu da dosegnu do SAD, probio se do pregovaračkog stola. Tamo je kao čelnik jedne od najizolovanijih država na svijetu, pod najtežim međunarodnim sankcijama, razgovarao na ravnoj nozi s presjednikom globalno najmoćnije zemlje na planeti. Ne želeći da DNRK i njegov režim završe kao Irak ili Libija pod Sadamom Huseinom i Muamarom el Gadafijem oslonio se na nuklearno zastrašivanje.

Prvi i najvažniji korak je učinjen, ali za uspostavljanje povjerenja biće potrebno vrijeme – a opasnosti se kriju u detaljima. To je pokazao i s mukom postignut sporazum s Iranom, koji je Tramp prije mesec dana poništio, uprkos protivljenju najvećeg dijela svijeta.

Samiti Tump-Kim i prethodno dvije Koreje, mogli bi da na Korejskom poluostrvu konačno donesu trajni mir. Za to su zainteresovani Kina i Rusija čiju je podršku Kim veoma rafinirano uspio da obezbijedi, pa su dvije sile-zaštitnice na sastanku na vrhu u Singapuru sjedjele za stolom, samo su bile nevidljive (Kim je do Singapura i natrag putovao avionom kineske nacionalne avio kompnije koji koriste i zvaničnici Pekinga).

Optimizam se temelji naročito na činjenici da su Južna i Sjeverna Koreja same incirale ovaj proces. Najviše zasluga za neočekivani preokret pripada južnokrejskom predsjedniku Munu. On, koji se rodio u logoru sjevernokorejskih izbjeglica u Južnoj Koreji, ne krije da mu je velika želja da ,,uzme za ruku 90. godišnju majku” i odvede je u rodni kraj. Nekadašnji studentski aktivista protiv južnokorejskih diktatorskih generala, pa advokat, branilac boraca za ljudska prava liberalni političar, Mun nastavlja ono što su počeli njegovi prethodnici od kraja devedesetih, Kim De Džung i Ro Mu Hjun. Kim je dobio Nobelovu nagradu za mir 2002. jer je inicirao Sunčanu politiku (naziv pozajmljen iz Ezopove basne Sjeverni vjetar i sunce), a Mun je bio šef kabineta i ključni saradnik predsjedniku Rou. Svima je zajedničko nastojanje da budu uspostavljeni mostovi saradnje sa Sjevernom Korejom koji bi eventualno u budućnosti vodili ujedinjenju starog naroda, jednog od najhomogenijih na svijetu.

Jedan petogodišnji mandat Muna poklopio se s vladavinom veoma mladog sjevernokorejskog vođe koji ima malo drugačiji životni put od svog oca i djeda, Kim Džong-ila i Kim Il Sunga, osnivača prve komunističke dinastije. Kim je obrazovan u Švajcarskoj i vidio je nešto svijeta.

Promijenila se i situacija u okruženju. Kina i zemlje koje koriste njen model ekonomskog razvoja, Vijetnam, Kambodža i Laos u Aziji, ili Etiopija u Africi već su decenijama među nacionalnim privredama s najvišom stopom privrednog rasta u svijetu. Očekuje se da će i DNRK u budućnosti slijediti ,,pekinški konsenzus”.

Mladi vođa, po svemu sudeći, želi da pomjeri fokus na ekonomski razvoj Sjeverne Koreje, a za to mora da u drugi plan stavi program nuklearnog razvoja. Jasno mu je da će nastavi li putem kojim su krenuli djeda i otac u sukobu sa SAD te uzimanjem sredstava iz domaće ekonomije za razvoj vojne industrije, oslabiti privredu. Kim želi da se otvori za svijet i uspostavi trgovinske odnose sa SAD i Japanom, Južnom Korejom i drugim zemljama.

Činjenica je da su dugodišnje sankcije SAD i Zapada protiv Sjeverne Koreje urodile plodom. Tramp je već na početku mandata prošle godine pojačao tvrdu politiku prema Pjongjangu. Sa jedne strane bile su to veoma snažne vojne prijetnje da će uništiti Sjevernu Koreju. Veoma veliki broj ljudi na poluostrvu, u regionu, pa i u svijetu se plašio da bi Tramp mogao učiniti nešto što će izazvati rat.

Čini se da je Tramp želio da promijeni ono što je nazivao ,,starom igrom” u djelovanju sa Severnom Korejom i to sasvim sigurno jeste uradio. Zaprepastio je mnoge specijaliste za spoljnu politiku u Vašingtonu pristavši da se susretne sa Kimom. No, možda će se pokazati da je to bio ogroman korak za koji je trebala smjelost.

Odlučno američko sprovođenje ,,politike maksimalnog pritiska”, jačanje sankcija UN, na koje je pristala i Kina uveliko smanjivši ogromnu trgovinsku razmjenu sa Sjevernom Korejom, natjerali su Kima na neke ustupke. Proglasio je krajem aprila okončanje svih nuklearnih i raketnih proba, Sjeverna Koreja je u maju uništila svoj poligon Pungje-ri za testiranje nuklearnog naoružanja…

Sankcije nisu nužno zaustavile sjevernokorejski raketni ili nuklearni program ali, su definitivno nanijele štetu bazičnoj ekonomiji. Sasvim sigurno su prosječni građani osjećali uticaj sankcija, poput nedostatka nafte, neophodne za tako mnogo stvari u svakodnevnom životu.

Mnogo toga što se događalo od 1. januara ove godine, kada je Kim Džong-un ponudio da pošalje delegaciju u Južnu Koreju tokom zimske Olimpijade i razgovora koji su uslijedili između Sjevera i Juga, uradile su dvije Koreje. Preduzimale su korake bez presedana.

Predsjednik Mun s bliskim savjetnicima i saradnicima za posljednjih mjesec i po dana dva puta se sreo s predsjedavajućim Kimom. Zvaničnici dviju Koreja i mnogo češće. Dvije strane su izašle s nekim veoma jakim obećanjima na riječima u Deklaraciji iz Panmundžomu, koju su Mun i Kim potpisali u aprilu.

Već je urađeno nešto od onoga oko čega su se dva državnika dogovorili. Djeluju veoma odlučno da ovoga puta okončaju ratno stanje, da ostvare mirovni sporazum i okončaju nuklearnu krizu Sjeverne Koreje sa SAD.

Kraj svjetskog policajca

Ukoliko i kada na Korejskom poluostrvu srednjoročno zavlada mir, sve će se glasnije postavljati pitanje kakve perspektive SAD žele u Aziji. SAD ne mogu mnogo toga da suprotstave budućoj supersili Kini, čije su ekonomske veze s azijskim susedima sve tješnje.

No, SAD i dalje sebe vide kao silu reda koja mora da pokaže Kini gde joj je mjesto. Tramp je na samitu u Singapuru još jednom mogao da na velikoj pozornici istakne centralnu ulogu SAD kao svjetske sile. Kada ratni brodovi SAD patroliraju morima, poruka je uvijek ista: mi kontriramo Kini i stojimo uz naše partnere.

No, sve je više sumnji u to da bi SAD – kao prije 65 godina u Korejskom ratu – poslale u borbu mlade vojnike da se na drugoj strani planete bore i umiru za demokratiju i slobodu. Svojom maksimom „Amerika na prvom mjestu”, uvođenjem carina i raskidanjem mnogih ugovora, Tramp ni u Aziji nije stekao veliko povjerenje. Možda je istorijski susret u Singapuru, pored ostale simbolike, označio početak kraja SAD kao svjetskog policajca i sile reda.

Suočeni s prevrtljivcem

Portparol iranske vlade upozorio je sjevernokorejskog vođu Kim Džong-una da bi predsjednik SAD Donald Tramp mogao da poništi nuklearni sporazum postignut sa Sjevernom Korejom. ,,Suočeni smo s čovjekom koji povlači svoje potpise date u inostranstvu”, rekao je Mohamad Baher Nobakt.

SAD su se u maju povukle iz iranskog nuklearnog sporazuma potpisanog 2015. između Teherana i šest svjetskih sila. No, iranski zvaničnik je mislio i na najnoviji Trampov gest kada je poslije odlaska sa samita Grupe sedam (G7) najmoćnijih privreda Zapada u subotu u Kanadi u Tviter poruci napisao da povlači američku podršku sa zajedničkog saopštenja s tog sastanka.

Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

GEOPOLITIČKI TAKMACI NAORUŽANI DO ZUBA: Mir kao udaljena prijetnja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Španski premijer Pedro Sančez upozorava da su vlade posljednjih godina sve više usmjerene na pripreme za moguće ratove, dok diplomatski napori i međunarodna saradnja gube na značaju. „Ništa nije opasnije od normalizacije rata”, poručio je. Brojke mu daju za pravo

 

 

Vidimo već duže vrijeme u kom pravcu se kreće svijet. Upozorio je na to protekle sedmice u kolumni za Foreign Affairs i španski premijer Pedro Sančez. Svijet kreće opasnim putem koji bi mogao završiti novim svjetskim ratom, ocijenio je on. U tekstu pod naslovom Posljednja prilika za mir: Kako spriječiti novi svjetski rat Sančez upozorava da su vlade posljednjih godina sve više usmjerene na pripreme za moguće ratove, dok diplomatski napori i međunarodna saradnja gube na značaju.

„Ništa nije opasnije od normalizacije rata”, poručio je svima španski premijer, upozoravajući na opasan trend po kom se vojna agresija sve češće opravdava nacionalnom sigurnošću, istorijskim pravima ili potrebom za zaštitom vlastitih interesa.

Da je Sančez u pravu govore i podaci. U svijetu je 2025. godine zabilježeno 65 oružanih sukoba u kojima je učestvovala najmanje jedna država, što je najveći broj od 1946. godine, pokazuje godišnji izvještaj Trendovi sukoba Instituta za istraživanje mira u Oslu (PRIO). Isti izvještaj pokazuje i da je 2025. bila treća godina po broju poginulih u sukobima od završetka Hladnog rata. Više ljudi stradalo je samo 1994. i 2021. godine. U organizovanom nasilju 2025. poginulo je oko 245.000 ljudi. Tome su najviše doprinijeli ruski rat u Ukrajini, nasilje u Sudanu i izraelsko bombardovanje Gaze. Gotovo 76.500 ljudi stradalo je u napadima u kojima su civili bili direktna meta. To je nagli porast u odnosu na 14.200 takvih žrtava u 2024.

Sukoba ima na svim stranama svijeta. Kompleksniji su i mnogo teži za saniranje. Prema izvještaju PRIO-a, u posljednjih pet godina u ratovima je poginulo više ljudi nego tokom čitave dvije decenije koje su prethodile 2021. godini. „Obično uspijem da iz ovih podataka izvučem makar nešto pozitivno, ali ovogodišnje brojke su šokantne“, rekla je prilikom predstavljanja izvješštaja istraživačica Siri Aas Rustad.

Izvještaj o globalnim rizicima za 2026. godinu stigao je početkom druge polovine ove burne decenije. Preko hiljadu učesnika ankete ovog izvještaja negativno ocjenjuju i kratkoročne i dugoročne izglede. Polovina ispitanika očekuje buran ili veoma buran razvoj događaja u naredne dvije godine, dok za narednih deset godina takvu procjenu daje 57 odsto ispitanika. Mirne prilike očekuje samo jedan odsto ispitanika u oba vremenska okvira.

Po ovom izvještaju globalni rizici rastu, sve su povezaniji, mehanizmi saradnje slabe, vlade se povlače iz multilateralnih okvira, a stabilnost je pod sve većim pritiskom. Oblikuje se multipolarni poredak u kojem se sile nadmeću, konfrontacija potiskuje saradnju, a povjerenje gubi na vrijednosti.

Stokholmski međunarodni institut za istraživanje mira (SIPRI) objavio je godišnju procjenu stanja naoružanja, razoružanja i međunarodne bezbjednosti. Jedan od glavnih nalaza Godišnjaka za 2026. jeste da se države sve više oslanjaju na nuklearno oružje kao instrument državne moći. Time se preokreće višedecenijski trend smanjivanja broja nuklearnih oružja i njihove uloge, dok istovremeno rastu rizici od pogrešne procjene i eskalacije.

Devet država koje posjeduju nuklearno oružje, SAD, Rusija, Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska, Kina, Indija, Pakistan, Sjeverna Koreja i Izrael, nastavilo je tokom 2025. programe modernizacije i unapređenja svojih nuklearnih arsenala.

Od procijenjenih 12.187 bojevih glava u svijetu u januaru 2026, oko 9.745 nalazilo se u vojnim zalihama i bilo je na raspolaganju za  upotrebu Procjenjuje se da je 4.012 bojevih glava bilo raspoređeno na raketama ili u sastavu vazduhoplovnih snaga, dok su ostale bile u skladištima. Između 2.100 i 2.200 raspoređenih bojevih glava nalazilo se na balističkim raketama u visokom stepenu operativne pripravnosti. Gotovo sve pripadale su Rusiji ili SAD-u, a manji broj Francuskoj i Ujedinjenom Kraljevstvu. Moguće je da Kina i Indija sada povremeno raspoređuju manji broj bojevih glava postavljenih na rakete i u mirnodopskim uslovima.

„Uticajni pojedinci, među kojima su i neki svjetski lideri, zagovaraju nuklearno oružje kao garanciju protiv napada neprijateljske države. Međutim, ako se nacionalne strategije odbrane i bezbjednosti zasnivaju na nuklearnom oružju ili se još više na njega oslanjaju, to bi moglo znatno povećati nuklearne rizike“, rekao je direktor SIPRI-ja Karim Hagag. Objasnio je i da opasnosti povezane s nuklearnim oružjem rastu zbog napretka tehnologije naoružanja, urušavanja sistema kontrole nuklearnog naoružanja i pojačanih geopolitičkih tenzija, između ostalog

U narednim godinama vjerovatno će rasti broj raspoređenih bojevih glava i u Rusiji i u SAD-u, u dvije zemlje koje posjeduje najveći nuklearni arsenal. Bilateralni Sporazum o mjerama za dalje smanjenje i ograničavanje strateškog ofanzivnog naoružanja iz 2010. godine (New START) istekao je u februaru 2026. U Rusiji bi do povećanja došlo prvenstveno modernizacijom preostalih strateških snaga kako bi svaka raketa mogla nositi više bojevih glava. U SAD-u bi do povećanja moglo doći raspoređivanjem dodatnih bojevih glava na postojeće lansere, ponovnim aktiviranjem praznih lansera i uvođenjem novog nestrateškog nuklearnog oružja u arsenal.

Kina širi svoj nuklearni arsenal brže od bilo koje druge zemlje, a na vojnoj paradi 2025. predstavila je nekoliko novih nuklearnih sistema. Do januara 2026. postavila je stotine raketa u tri velika kompleksa raketnih silosa na sjeveru zemlje, dok je istovremeno radila na dovršavanju 30 silosa u tri planinska područja na istoku.

Smatra se da je Indija i tokom 2025. neznatno proširila nuklearni arsenal i nastavila razvoj novih sistema za nošenje nuklearnog oružja. Program modernizacije sve je više usmjeren na oružje dugog dometa. Pakistan je 2025. nastavio da razvija nove sisteme za nošenje nuklearnog oružja i da gomila fisilni materijal, što ukazuje na to da bi njegov nuklearni arsenal mogao porasti tokom naredne decenije. Sjeverna Koreja nastavlja razvoj nuklearnih kapaciteta kako bi ostvarila proklamovani cilj „eksponencijalnog“ širenja nuklearnog arsenala. Izrael javno ne potvrđuje da posjeduje nuklearno oružje, iako se smatra da ova zemlja modernizuje svoj nuklearni arsenal.

Tačan broj nuklearnih oružja koje posjeduje svaka zemlja strogo je čuvana državna tajna, pa su procjene uvijek praćene priličnom neizvjesnošću. „Uz smanjenu transparentnost i gubitak diplomatskih kanala za upravljanje krizama, zaokret ka autoritarizmu u pojedinim državama s nuklearnim oružjem doprinosi još većoj nepredvidljivosti“, rekao je Mat Korda, viši istraživač saradnik u SIPRI-jevom Programu za oružje za masovno uništenje. On tvrdi : „Više ne možemo pretpostaviti da će lideri u takvim sistemima tokom nuklearnih kriza dobijati tačne podatke, niti da će postupati racionalno u periodima pojačanih tenzija“.

U prošlom izdanju,  Monitor je pisao  o trilateralnom sastanku lidera tri najveće svjetske sile. Razgovori Donalda Trampa, Ksija Đinpinga i Vladimira Putina, predsjednika država sa najvećim i najrazornijim nuklearnim arsenalima ići će i u tom pravcu. Kineski i ruski lideri održali su bilateralni sastanak ove srijede, a sa Trampom se sreću  na marginama samita APEC-a u kineskom Šenženu dok ovaj broj nedjeljnika ide u štampu. Bijela kuća najavila je da Tramp želi razgovor o smanjenju nuklearnog naoružanja. Peking je temu formulisao šire, kao razgovor o svjetskom miru i strateškoj stabilnosti među velikim silama. Ponešto o razgovorima znaćemo već u petak.

Nije problem samo nuklearno oružje. Zemlje širom svijeta ulažu u naoružanje. NATO članice povećavaju izdvajanja za odbranu. Rast vojnih budžeta već opterećuje javne finansije dobrog dijela Evrope. Pod pritiskom američkog predsjednika, članice su se obavezale da do 2035. godine izdvajaju 5 odsto BDP-a. Od toga je 3,5 odsto namijenjeno osnovnim vojnim rashodima, a 1,5 odsto širim bezbjednosnim izdacima. Evropske članice i Kanada u 2025. su na odbranu potrošile 90 milijardi dolara više nego 2024. godine  kada se uračuna inflacija.

Njemačka, Poljska i baltičke zemlje prednjače. Njemačka je ublažila ograničenja zaduživanja za odbranu i planira da do 2030. godine udvostruči godišnju potrošnju na više od 200 milijardi eura, dok je Poljska već 2025. izdvajala 4,3 odsto BDP-a. Velika Britanija najavila je dodatnih 15 milijardi funti, ali za trećinu tog iznosa još nema pokriće. Francuska planira da do kraja decenije podigne izdvajanja sa oko 2 na 2,5 odsto BDP-a, dok će najveći dio italijanskog povećanja otići na unutrašnju bezbjednost, uključujući policiju. Španija za sada ostaje pri granici od 2,1 odsto BDP-a.

Usamljeni vapaj španskog premijera zaglušen je zveckanjem oružja.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PREGOVORI U ŠENŽENU: Zmaj, orao i medvjed imaju nešto zajedničko

Objavljeno prije

na

Objavio:

Učesnici sastanka u Šenženu imaju barem dvije zajedničke stvari. Preslabi su da bi ostvarili svoje ambicije i previše su koncentrisani na vlastite ciljeve da bi trajno sarađivali

 

 

Nekoliko dana prije pregovora u Šenženu, u blizini spomenika Ruzveltu, Staljinu i Čerčilu – smještenog pokraj palate u kojoj je u februaru 1945. godine održana Jaltinska konferencija – postavljeni su veliki portreti američkog, kineskog i ruskog lidera. Poruka je jasna: Donald Tramp, Si Đinping i Vladimir Putin mogu se uporediti s učesnicima Jaltinske konferencije. A njihov susret, održan na marginama samita Azijsko-pacifičke ekonomske saradnje (APEC), trebalo bi posmatrati kao događaj jednako značajan kao što su bile višednevne rasprave „velike trojke” o poslijeratnom preuređenju Njemačke i Evrope.

Kratkoća i struktura trilateralnih pregovora u Šenženu, održanih 19. novembra, kad ovaj broj Monitora ide u štampu, nisu davale osnova za očekivanje da će na njima biti postignuti bilo kakvi važni sporazumi. Pored toga, aktuelnim liderima SAD-a, Rusije i Kine nedostaje ključni uslov za zajedničko djelovanje koji su imali učesnici Jaltinske konferencije – zajednički neprijatelj. Štaviše, njihovi ciljevi su prilično različiti. Trampova administracija teži tome da SAD pretvori u silu koja može samostalno dominirati na globalnom nivou. Kremlj želi da Rusija bude priznata kao jedan od globalnih lidera, sa sferom uticaja koja obuhvata veliki dio postsovjetskog prostora i Istočne Evrope. Peking nastoji osigurati sigurne trgovinske puteve i globalno tehnološko liderstvo, što je nemoguće postići bez uspostavljanja političke kontrole nad Tajvanom. Lidere sve tri zemlje vode velike historijske ambicije, no svi su oni daleko od ostvarenja svojih ciljeva.

Trojici lidera nedostaje kako zajednička vizija, tako i sposobnost da formulišu zajednički pristup globalnoj trgovini i sigurnosti. Peking je nastojao da se razgovori fokusiraju prvenstveno na pitanja globalne sigurnosti. Ipak, Kremlj je uspio nametnuti i pitanje rješavanja sukoba u Ukrajini. Administracija Donalda Trumpa uspjela je u dnevni red uvrstiti i kontrolu nuklearnog naoružanja, što se može smatrati uspjehom. Kina je prvi put pristala na pregovore o nuklearnom oružju. Ipak, čini se da nije postignut pozitivan ishod. Teško je procijeniti kakvi su bili stvarni rezultati razgovora o sukobu između SAD-a i Irana. Čak i ako je Peking odlučio izvršiti snažniji pritisak na Teheran, biće gotovo nemoguće promijeniti stav iranske vlade. Neposredno uoči pregovora, 18. novembra, Iran je napao američke vojne baze u zemljama Zaljeva, čime je pokazao da nema namjeru popustiti pred američkim zahtjevima, te da se ne plaši eskalacije sukoba.

Pregovori u Shenzhenu ukazali su na dvije činjenice. Prvo, Kina i Rusija su postale čvrsto povezane, ali obje istovremeno žele unaprijediti odnose sa SAD-om. Drugo, sve tri zemlje – koje pretenduju na status globalnih lidera – zapravo su preslabe da bi kontrolisale zbivanja na svjetskoj sceni. Istovremeno, sve tri žele promijeniti postojeći svjetski poredak. Zbog njihove vlastite razlike, međutim, ne uspijevaju postići konsenzus o tome čime bi ga mogle zamijeniti (za razliku od učesnika konferencije u Jalti). Nijedna od njih nije u stanju ponuditi stabilnu alternativu trenutnom globalnom političkom sistemu. Ipak, sve one pokušavaju potkopati taj sistem, doduše iz različitih razloga i na različite načine.

U Shenzhenu se pojavio i vrlo ohrabrujući znak. Xi Jinping je pokazao da želi stabilizovati odnose između Kine i SAD-a, te eliminisati ili umanjiti faktore koji bi mogli dovesti do eskalacije međusobnih tenzija. Predsjednik Atlantskog vijeća Frederick Kempe napisao je, uoči pregovora u Shenzhenu, da je jedno od najvažnijih pitanja bilo hoće li kineski predsjednik pokušati iskoristiti američku ranjivost i nastupiti agresivnije. Očigledno Xi Jinping je od samog početka pokazao da takva opasnost ne postoji.

Kineski lider došao je na aerodrom da dočeka Trumpa (što nije učinio za Putina). Tokom fotografisanja učesnika samita APEC-a, Xi Jinping je stao pored američkog predsjednika, a između njih i Putina postavio je svoju suprugu, kako bi stvorio utisak da američki i kineski lideri drže jedni uz druge. To ne znači da je Xi Jinping želio postići značajne sporazume kroz trilateralne pregovore. Nastojao je pokazati da ne postoji opasnost od vojnog sukoba između SAD-a i Kine. Prema anketama, više od 80 posto Kineza ne vjeruje SAD-u ili ih smatra neprijateljskom silom. Ipak, manje od 20 posto njih smatra da Kina ne bi trebala izbjegavati konfrontaciju.

Xi Jinping je nastojao pokazati da su trilateralni pregovori potrebni prvenstveno radi neformalne razmjene mišljenja. Čak je i sama lokacija trebala ostaviti utisak opuštenog i prijateljskog susreta. Samit APEC-a održan je u Međunarodnom centru za razmjenu u Shenzhenu. Međutim, trilateralni pregovori odvijali su se u vili Kyllin – luksuznom odmaralištu u vrtnom okruženju na periferiji Shenzhena, smještenom na obali prelijepog jezera. Ovo odmaralište ima lični značaj za Xi Jinpinga, jer je izgrađeno na inicijativu njegovog oca, Xi Zhongxuna. On je od 1978. do 1981. godine obnašao dužnost prvog sekretara Pokrajinskog komiteta Komunističke partije u Guangdongu, kao i guvernera te pokrajine. Bila je to njegova prva zvanična funkcija nakon puštanja iz zatvora poslije smrti Mao Zedonga. Xi Zhongxun je bio uvjeren da Shenzhen, zahvaljujući svom položaju, ima sjajne ekonomske izglede. Pokrenuo je izgradnju fabrika i razvoj turističke infrastrukture u tom malom ribarskom selu na granici s Hong Kongom. Danas je Shenzhen ogroman grad sa 17,5 miliona stanovnika i jedan od najvažnijih industrijskih centara u zemlji. Stoga se u Kini razgovori u vili Kyllin vjerovatno doživljavaju više kao prijateljski razgovor nego kao zvanični pregovori. Čini se da su Kinezi koji prate politiku ciljna publika ovog poteza. Njima je poslata poruka da nacionalni lider vodi vanjsku politiku koja je u skladu s njihovim vlastitim stavovima. On izbjegava sukob sa SAD-om, a istovremeno pruža podršku Rusiji – zemlji koja u Kini uživa najveće simpatije.

Trumpu simbolične geste nisu dovoljne. Potrebni su mu značajni uspjesi u vanjskoj politici kako bi opravdao svoju usmjerenost na međunarodne odnose i zanemarivanje unutrašnjih ekonomskih pitanja. Ako Trump prisili Iran da zaustavi razvoj vlastitog nuklearnog oružja, a Kinu navede da ograniči širenje svog nuklearnog arsenala, moći će tvrditi da je otklonio prijetnje po nacionalnu sigurnost SAD-a. Trump i njegovi saradnici dobit će dovoljno podrške američke javnosti da nastave sa svojim vanjskopolitičkim aktivnostima, čiji je prvenstveni cilj promjena fokusa američke vanjske politike i zauzimanje oštrijeg stava prema Evropskoj uniji.

Peking ne želi preuzeti obaveze koje bi mogle zahtijevati vršenje pritiska na njegove saveznike ili dovesti do daljeg pogoršanja odnosa Kine s Evropskom unijom. Ipak, ako demokrate budu ometale Trumpa u provođenju njegove vanjske politike, Kina će se neizbježno suočiti s novim prijetnjama. Bidenova administracija pokušavala je formirati savez – koji je trebao uključivati zemlje EU, Australiju i kineske regionalne rivale – s ciljem suzbijanja kineskog utjecaja.

Predsjedavajuća Predstavničkog doma SAD-a, Nancy Pelosi, posjetila je Tajvan u augustu 2022. godine kako bi pružila podršku tamošnjoj vlasti, koja je razmatrala proglašenje formalne nezavisnosti od Kine. Taj potez zabrinuo je čak i Joea Bidena, koji je u to vrijeme bio predsjednik. Naravno, Trump smatra Kinu američkim rivalom čiji bi razvoj trebalo usporiti, ali on ne želi dovesti Kinu i SAD na rub rata samo kako bi pridobio podršku kineskih protivnika. Štaviše, Kini je potrebno nekoliko mirnih godina kako bi izašla iz problema u kojima se našla uslijed pokušaja da ubrzano podigne životni standard i takmiči se sa SAD-om za globalno tehnološko liderstvo.

Kina se suočava s ozbiljnim ekonomskim poteškoćama. Njihov nedavni tehnološki napredak može se nazvati novim kineskim čudom. Međutim, prati ga kriza nekretnina, demografski pad, slaba domaća potražnja i visoki troškovi transportne infrastrukture. Sjedinjene Američke Države su nadmašile Kinu u stvaranju infrastrukture najvažnije za razvoj vještačke inteligencije, jer kinesko unutrašnje tržište ostaje nespremno za inovacije. Ako se Kina upusti u dugotrajnu konfrontaciju sa SAD-om, ove poteškoće će se brzo pretvoriti u opasne prijetnje.

Učesnici sastanka u Shenzhenu imaju barem dvije zajedničke stvari. Preslabi su da bi ostvarili svoje ambicije i previše su koncentrisani na vlastite ciljeve da bi trajno sarađivali. Neposredno prije početka pregovora, Trump je rekao da bi iz njih moglo proizaći nešto lijepo. Možda će sporazumi postignuti u Shenzhenu zaista pomoći u okončanju ratova u Iranu i Ukrajini. Ali nijedan od učesnika trilateralnog sastanka ne može osigurati globalnu stabilnost. I ne mogu ujediniti napore za taj cilj.

Dmitri GALKIN

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

GLOBALNA JEDNAČINA SA TRI NEPOZNATE: Pregovori u Šenženu odrediće Trampove planove za Rusiju i Evropu

Objavljeno prije

na

Objavio:

SAD ostaju jedina zemlja koja Rusiji može ponuditi ono što joj je prijeko potrebno, a zauzvrat iznuditi prekid neprijateljstava. Za razliku od EU, Tramp nema ništa protiv toga da Rusija zadrži teritorije koje je osvojila, uz povlačenje ukrajinskih snaga iz onog dijela Donbasa koji je pod kontrolom Ukrajine. Međutim, on neće pomoći Rusiji da to postigne sve dok ne definiše kakvi mu odnosi s Rusijom i Evropom zapravo trebaju

 

 

Hongkonški list The South China Morning Post – koji kineska vlada često koristi za iznošenje svojih stavova – objavio je 11. novembra, da se na trilateralnom sastanku lidera SAD-a, Rusije i Kine neće razgovarati o situaciji u Ukrajini. Sastanak je planiran na marginama ekonomskog samita APEC-a, koji će se održati u kineskom gradu Šenženu 18. i 19. novembra.

Ruski predsjednik Vladimir Putin zasigurno je bio obaviješten o nespremnosti kineskog lidera Si Đinpinga da u dnevni red sastanka uvrsti mirovno rješenje za Ukrajinu, i to mnogo prije nego što je to javno saopšteno. Zbog toga su pregovori u Abu Dabiju, održani 10. i 11. novembra, bili osuđeni na propast i prije nego što su počeli.

Putin prije svega želi da ga smatraju vladarom koji je Rusiji vratio status globalne sile. Ubrzo nakon aneksije Krima,  u Kremlju se pojavila ideja o pregovorima između Rusije, SAD-a i Kine – svojevrsnoj novoj konferenciji u Jalti, nalik onoj iz februara 1945. godine, kada su Staljin, Ruzvelt i Čerčil dogovorili podjelu poslijeratnih sfera uticaja. Bilo je jasno da Bajdenova administracija nikada neće pristati na takve pregovore. Dakle, realizacija projekta „Nova Jalta” je odgođena. Ali Kremlj na njega nikada nije zaboravio.

Trilteralni sastanak, planiran u Šenženu bi doprinio stvaranju utiska da je Rusija priznata kao jedna od globalnih sila. Moskvi bi pružilo priliku da dogovori ozbiljne ustupke kako bi se okončao rat u Ukrajini. U tom slučaju, ostavljanje dijela Donbasa izvan sastava Rusije izgledalo bi kao žrtva podnesena u ime konsenzusa između tri globalna lidera.

Ako se o situaciji u Ukrajini ne bude razgovaralo, Putin gubi priliku da napravi teritorijalne kompromise, a da pritom ne mora priznati vlastiti neuspjeh. U takvoj situaciji, on nema razloga da smanjuje svoje zahtjeve za teritorijalnim dobicima. Čini se da je Kremlj pregovore u Abu Dabiju posmatrao kao uvod u sastanak tri najveće svjetske nuklearne sile. Zbog toga Moskva insistira na raspravi o sigurnosnoj arhitekturi cijele Evroazije (a ne samo Evrope). Cilj je pronaći izgovor za uključivanje Kine u definisanje uslova mirovnog rješenja u Ukrajini. Kremlj je čak organizovao Međunarodni forum o kolektivnoj sigurnosti, uz učešće predstavnika država članica Šangajske organizacije za saradnju. Forum je održan 10. novembra, istog dana kada su počeli pregovori u Abu Dabiju.

Nakon što je Peking odbio raspravljati o uslovima mira u Ukrajini, razgovor o evroazijskoj sigurnosnoj arhitekturi izgubio je praktični smisao za Kremlj. Šef ruske delegacije u Abu Dabiju Vladimir Medinski – savjetnik ruskog predsjednika – pretvorio je razgovore o sigurnosnim pitanjima u farsu. Zahtijevao je povlačenje vojne infrastrukture i NATO snaga iz svih zemalja koje su se pridružile savezu nakon 1997. Iznio je i zahtjev da se Rusiji prepuste sve ukrajinske teritorije koje su okupirale ruske trupe, čak i one izvan regija koje Rusija smatra novim dijelom svoje teritorije. Rekao je da zemlja na koju je kročio ruski vojnik treba da pripada Rusiji. To je odbijanje i  pomisli na mir prije kapitulacije Ukrajine.

Izjave Medinskog ne treba shvatiti kao konačan stav Kremlja koji se ne može promijeniti. Riječ je o pokušaju da se rasprava privremeno zaustavi, sve dok Putin ne procijeni da bi okončanje rata za njega bilo korisnije od  nastavka. Očekivao je da će mu Kina pružiti dobar izgovor za ustupke, ali to se neće dogoditi. Lideri EU ne žele da Rusija izgleda kao pobjednik, što je delegacija EU u Abu Dhabiju još jednom jasno pokazala. Stoga SAD ostaju jedina zemlja koja Rusiji može ponuditi ono što joj je prijeko potrebno, a zauzvrat iznuditi prekid neprijateljstava. Treba imati na umu da se finansijske poteškoće s kojima se Rusija suočava zbog rata – uprkos visokim cijenama nafte – sve više produbljuju. Zbog toga će Putinovi zahtjevi neminovno morati biti smanjeni.

Za razliku od EU, Donald Trump nema ništa protiv toga da Rusija zadrži sve teritorije koje je osvojila, uz povlačenje ukrajinskih snaga iz onog dijela Donbasa koji je još uvijek pod kontrolom Ukrajine. Međutim, on neće pomoći Rusiji da to postigne sve dok ne definiše kakvi mu odnosi s Rusijom i Evropom zapravo trebaju.

Trumpove planove dodatno su poremetile namjere Xi Jinpinga da dnevni red razgovora prilagodi kineskim interesima. Trumpu je od ključne važnosti da zaustavi širenje kineskog nuklearnog arsenala, koji prvenstveno prijeti Japanu i Južnoj Koreji – glavnim američkim saveznicima u istočnoj Aziji – te koji osigurava kinesku vojnu dominaciju u toj regiji. Peking je, s druge strane, zainteresovan za jačanje vlastitih nuklearnih kapaciteta.

Trump i američki državni sekretar Marco Rubio izjavili su da Kina mora biti uključena u novi sporazum o ograničavanju nuklearnog naoružanja, te da bi o tom pitanju trebalo razgovarati u Shenzhenu. Peking je, međutim, kategorički odbacio svaku mogućnost trilateralnih pregovora o toj temi. Kina ne želi biti ograničena nikakvim međunarodnim ugovorom, a njen nuklearni arsenal i dalje je znatno manji od ruskog ili američkog. Ukoliko Kini ne bude dozvoljeno da proširi svoj nuklearni arsenal, Peking neće moći svojim saveznicima ponuditi onakvu vojnu zaštitu kakvu pružaju Sjedinjene Države. To bi također moglo omesti kinesku globalnu ekspanziju, koja bi, u trenutnim okolnostima, mogla postati ključna za očuvanje već postignutog nivoa ekonomskog prosperiteta.

Prema dostupnim informacijama, Kina je predložila da se rasprava usmjeri na uvođenje ograničenja u pogledu integracije vještačke inteligencije u nuklearne arsenale. Ishod takvih rasprava mogao bi biti nepovoljan za američke planove. Zauzimanje vodeće pozicije u svijetu na polju vještačke inteligencije nalazi se na samom vrhu zvanične liste prioriteta Bijele kuće. Trumpovoj administraciji nisu potrebna nikakva ograničenja koja bi mogla spriječiti ostvarivanje svih mogućih prednosti koje proizlaze iz takvog globalnog liderstva.

Očekivanja SAD, Rusije i Kine od njihovog trilateralnog sastanka značajno se razlikuju. Do sada nisu uspjele prevazići ni nesuglasice oko formata i dnevnog reda pregovora. Peking insistira da se sastanak odvija prema unaprijed utvrđenom scenariju, kako bi se izbjegao bilo kakav neočekivani tok rasprave. Trumpova administracija insistira na slobodnoj razmjeni mišljenja, neopterećenoj krutim protokolom. Xi Jinping mora izbjegavati sve što je nepredvidivo; njemu od predstojećeg samita nije potrebno ništa osim propagandnog efekta koji bi mogao uticati na javno mnijenje.

Nedavni plenum Centralnog komiteta Komunističke partije Kine (KPK), usvojio je rezoluciju kojom se KPK poziva na jačanje unutrašnje discipline i borbu protiv nepotizma. To znači da će se nastaviti antikorupcijska kampanja koju je 2012. godine pokrenuo Xi Jinping. Podaci o rezultatima ove kampanje nisu dostupni, ali je poznato da je do 2023. godine gotovo 2,4 miliona državnih i partijskih birokrata (uključujući pripadnike policije i vojske) bilo krivično gonjeno ili disciplinski kažnjeno. Od tada je intenzitet kampanje dodatno pojačan. Plenum je zabilježio historijski nisku stopu prisutnosti od samo 74 posto, čak 97 članova nije prisustvovalo, a pretpostavlja se da su izostali jer su pod istragom. Plenum je potvrdio isključenje 33 člana iz Centralnog komiteta, što predstavlja rekord. S obzirom na kontinuirane pokušaje Xi Jinpinga da suzbije protivljenje vojske njegovoj vojnoj strategiji, među isključenima se našlo 16 vojnih zapovjednika, čime je zastupljenost vojske značajno smanjena. U takvim okolnostima, Xi Jinping ne može djelovati ni previše popustljivo, ali ni previše agresivno po pitanjima nacionalne sigurnosti, te mora izbjegavati pregovore koji bi mogli dovesti do pogubnih odluka. Stoga on ne može ni razmatrati značajnije ustupke koji bi mogli utjecati na nacionalnu sigurnost ili ekonomski razvoj.

Trump će morati pojačati pritisak na Kinu kako bi prisilio Peking na pregovore. Da bi to postigao, potrebna mu je Rusija na njegovoj strani; Rusija bi trebala postati politički ovisna o Trumpovoj administraciji. Zbog toga bi se konfrontacija između EU i Rusije trebala intenzivirati, dok bi SAD trebale zadržati dobre odnose s obje strane. Moskva mora biti u velikoj mjeri ovisna o američkoj podršci i dovedena na rub vojnog sukoba s EU. Samo u tom slučaju može je se navesti da pristane na američke zahtjeve za postizanje sporazuma o ograničavanju nuklearnih arsenala. Eskalacija sukoba između Rusije i EU mogla bi biti izuzetno opasna za obje strane, no Trumpa to gotovo nimalo ne zabrinjava. Barem dok postoji mogućnost da manipuliranjem Putinom dobije ono što mu treba.

Dmitri GALKIN

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo