Povežite se sa nama

DANAS, SJUTRA

Teror

Objavljeno prije

na

Umjetničkom direktoru Nikšićkog narodnog pozorišta  postalo je dosadno od terora priče o diskriminaciji nad ženama. Zato je odbio gostovanje predstave IzloŽene.  To mu je izlizano. On preferira  priče o  teroru nad Srbima. Valjda ne primjećuje da je postalo prilično  izlizano  da se o diskriminaciji nad Srbima sada mahom govori sa pozicija vlasti. Dobijenih zahvaljujući bliskosti Mitropoliji

 

 

Predstava “IzloŽene” neće igrati u Nikšićkom pozorištu jer je umjetničkom direktoru te institucije Janku Jeliću tema rodne ravnopravnosti, kojom se ova predstava bavi – izlizana. I ne samo to, po Janku u stvari – “žene diskriminišu”.

Umjetnički direktor Nikšićkog pozorišta je dao i nepobitne naučne dokaze za svoje tvrdnje, u pismu koje je uputio Nezavisnoj teatarskoj sceni Bunt, koja izvodi predstavu “IzloŽene”:

„ Uvažene koleginice, uz svo poštovanje prema vašem umjetničkom pregnuću ne nalazim nijedan opravdani razlog da do beskonačnosti razvlačimo izlizanu temu o ženskoj obespravljenosti i o tome kako žene neko diskriminiše, iskorišćava i ponižava. Igrom slučaja, ženjen sam, imam živu majku, u komšiluku mi živi udata sestra i oženjen brat, a usput sam zapamtio i babu, poznajem komšije, družim se sa kumovima i poznanicima… Ni u jednom od pomenutih primjera nijesam primijetio diskriminaciju žena, čak naprotiv, mislim da žene diskriminišu“.  Blagoš majci, i ženi.  Na Jankovom sokolovom oku, izoštrenom  da vidi i prepozna diskriminaciju.

Jelić je, veli, igrom slučaja ženjen. Igrom slučaja nije, međutim, umjetnički direktor Nikšićkog pozorišta. Na tu poziciju izabran je nakon avgusta 2020. najprije kao vršilac dužnosti.  Zvanične reference su mu svršene studije srpskog jezika i književnosti u Nikšiću, knjiga poezije Pobuna stvari, roman Bilježnica preobražaja, zbirka  priča Zlatni čovjek, za koju je dobio nagradu Radoje Domanović…  Pisao je  i nakon postavljenja. Objavio je nedavno  knjigu Braća na lomači, u kojoj se nalazi „17 momačkih priča“. Kako prigodno. Još prigodnije je što je promociju Jankove knjige organizovalo društvo Sveti Đorđe, a o njoj je na promociji govorio protojerej Mirko Vuković.

Sad se već malkice naziru Jelićeve nešto važnije reference.  Umjetnički direktor Nikšićkog pozorišta je tako : član Srpskog nacionalnog vijeća, član redakcije časopisa Sveviđa  čiji je osnivač Eparhija budimljansko nikšićka,  baš kao i , zanimjivo, direktor Nikšičkog pozorišta Radenko Krulanović. Jelić je dalje  – jedan od “progonjenih profesora koji su ostali bez posla jer nisu hteli da predaju crnogorski jezik, tu nakaradnu tvorevinu režima”, član je Redakcionog odbora koji je radio na monografiji „Do Hristove pobjede – Ne damo svetinje“. I tako redom, znate već.

Besjedio je na mnogim prigodama Mitropolije crnogorsko primorske i  Matice srpske, čiji je član. Pisao je za mnoge portale koji u nazivu imaju srpski. Uglavnom o diskriminaciji. Srba, ne žena.  U jednom od tekstova je recimo napisao: „Ne znam da li je i koliko realna politika onoga što se danas zove srpskim svetom. Ipak je to koncept u nastajanju. Volio bi da uspije i volio bih da budem dio njegovog uspjeha“.

Janku je, objasnio je dodatno, odbijanje da predstava IzloŽene igra u Nikšićkom pozorištu, postalo dosadno od terora priče o diskriminaciji nad ženama. On preferira  priče o teroru nad Srbima. Od strane DPS-a posebno.

Okružen svojim momčadima, poznanicima, komšijama i braćom, moguće ne primjećuje da je postalo prilično  izlizano  da se o diskriminaciji nad Srbima sada govori uglavnom sa pozicija vlasti. Dobijenih zahvaljujući bliskosti Mitropoliji. Kojom smo zamijenili člansku kartu DPS-a.

Zato ne čudi što Janko vidi da su žene te koje u stvari diskriminišu. Što bi rekao patrijarh SPC Porfirije: „Plakao bih, vrištao bih od muke, kad vidim jadnicu koja menja teze, pa kaže `a zašto nisu brinuli se o ženama, žene su ugrožene“. Pa jesu ugrožene, svi smo ugroženi od tebe“ bre bedo jedna“. Patrijarh se bogougodno obratio javnosti nakon reakcije brojnih žena iz javnog života Srbije pa i Brankice Janković, povjerenice za zaštitu ravnopravnosti,  koja je navela da su „duboko ponižavajuće i uznemiravajuće riječi koje su se pojavile u javnom prostoru, kojima se žene nazivaju bednicama i jadnicama, posebno jer ih izgovara patrijarh SPC“.

To je taj  Jankov senzibilitet.

Milena PEROVIĆ

Komentari

DANAS, SJUTRA

Vatra i mržnja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok Crna Gora gori, izvršna vlast organizuje donatorske linije, starješine VCG nude opravdanja, popovi mole za četnike i kišu, lokalni funkcioneri sanjaju Pavla Đurišića… Svi obećavaju kako će biti bolje. Samo od sebe –neće

 

U danu kada završavamo ovaj broj Monitora (četvrtak 14. avgust) država se, zvaničnim danom žalosti, oprašta od čovjeka, pripadnika Vojske Crne Gore, koji je dao život braneći svoju zemlju. Od vatre.

Slava Dejanu Božoviću. Brz oporavak njegovom teško povrijeđenom kolegi Marku Ikoviću. Mnogo  sreće svima što ovih dana gase požare po Crnoj Gori, bilo da su domaća čeljad  ili susjedi i stranci koji su priskočili u pomoć.

Je li moralo ovako?

Načelnik Generalštaba VCG Miodrag Vuksanović saopštio je da “nema odgovornosti vojne organizacije” za nesreću u kojoj je jedan njen pripadnik poginuo a drugi teško povrijeđen. Komisija koju je formirao  potvrdila je da je do tragedije došlo zbog loših uslova na terenu, gustog dima i uskog lokalnog puta. Alibi priča čelnika VCG podsjeća na ono što iz MUP-a i Uprave policije slušamo već tri godine, od zločina u Medovini.

Vuksanović je još kazao da Vojska ima planove za unaprjeđenje protivpožarnih sposobnosti, pa se nada da ćemo “sljedeću sezonu dočekati znatno spremniji”. Ako ćemo dogodine biti znatno spremniji – a za to, u VCG postoje (samo) planovi i nada: kakvi smo onda sada? Što se izvršne vlasti tiče, očigledno  – nikakvi. Aviona za gašenje požara čiju je kupovinu premijer Spajić obećao prošle godine u ovo doba, nema. Oni koje smo od ranije imali, godinama nijesu u funkciji. Ni ministarstva nadležna da organizuju/iskontrolišu uklanjanje lako zapaljive vegetacije i stvaranje zaštitnih pojaseva nijesu uradila svoj posao. Njihovi čelnici se ne oglašavaju.

Dok Vlada sa telefonskih sjednica isijava nemoć, brigu o finansiranju školovanja četvoro djece poginulog pripadnika VCG preuzela je crnogorska porodica iz Berlina. Ista ona koja, uz još mnogo toga, izdašno pomaže rad javnih kuhinja u Crnoj Gori. Pošto država  za to nema ni sluha ni para.

Vlada je na telefonskoj sjednici pribavila saglasnost većine članova za otvaranje računa za sanaciju štete nastale tokom požara “imajući u vidu veliko interesovanje pojedinaca, kompanija i država koje nude pomoć i podršku za obnovu i sanaciju uništene imovine”. Crnogorski Telekom bio je inventivniji i izdašniji. Pokrenuo je donatorsku liniju kako bi zajedno sa građanima pomogao u obezbjeđivanju opreme za prevenciju i reagovanje u slučaju požara. Opreme koju vlast nije u stanju da obezbijedi jer joj je preča  kupovina vlastitog komfora i namirivanje  političkih interesa.

SPC je otišla korak dalje. U crkvama i manastirima pod okriljem Mitropolije crnogorsko-primorske održan je moleban za kišu. Sudeći po dostupnim vijestima, u Eparhiji budimljansko-nikšićkoj, drugoj po veličini filijali SPC u Crnoj Gori, kišu nijesu prizivali. Odmarali su, može biti, od pisanja opširnog saopštenja kojim su stali u odbranu svog starješine, mitropolita Metodija Ostojića. Iskazujući “protest, duboko nezadovoljstvo i zabrinutost zbog selektivnog i diskriminatornog postupanja Tužilaštva i organa krivičnog gonjenja” prema njemu. Iako je, vele, “suština delovanja mitropolita Metodija pozivanje na mir, ljubav, zajedništvo, solidarnost, na istinu”.

Sve to, i ljubav i zajedništvo i solidranost i borbu za istinu,  Metodije Ostojić našao je u liku i djelu Pavla Đurišića. Pa je osvjedočenog zlikovca i odlikovanog saradnika fašističkih i nacističkih okupatora i formalno stavio pod zaštitu vjerske organizacije koju predvodi. Na oduševljenje one kolone vlasti kojoj na čelu maršira predsjednik parlamenta Andrija Mandić, a terenske vragolije izvodi Vladislav Dajković, rukovodilac Službe za građane Glavnog grada.

Dajkoviću se Pavle Đurišić “javio u snu”, došapnuo mu da stane u njegovu odbranu. Sljedeći snove, Dajko je prepriječio  put  onima koji su, kao, krenuli da uklone spomenik zločincu, o čijim zlodjelima, ovih dana nanovo, svjedoče i potomci njegovih nekadašnjih saboraca iz četničkog pokreta. Dajković će, bez brige, ostati da na javnim jaslama, kao funkcioner Glavnog grada, priziva Crnu Goru u kojoj će Đurišić biti mjera čojstva i junaštva.

Spomenik Pavlu Đurišiću  nije uklonjen nego sklonjen. Stavljen pod zaštitu SPC, najmoćnijeg jataka u državi, čeka zgodu  da ga iznesu na svijetlo dana. Na sramotu države i strah mnogih  građana.  Sa tim požarom nosićemo se mnogo  teže nego sa ovim u kojem gore trave i šume. Njegove posljedice mogu biti nesrazmjerno tragičnije.  Piromane znamo. Mnogi među nama  javno ih slave kao svoje – pastire. Tu vatru kiša ne gasi.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Testiranje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ovo su dani istine. Ako nikne spomenik Joanikijevom heroju Pavlu, biće porušena Crna Gora. Ako se Predsjednik,  premijer i vlada odlučno ne suprotstave vođama SPC, glavnom arhitekti spomenika, biće odgovorniji  za prekrajanje istorije i  slavljenje zločina,  nego Mandić, bivši DF i vođe MCP na čelu sa Joanikijem. Ako odole prtisku u odbrani crnogorske  antifašističke tradicije, neće im biti lako. Ali,  sigurno je: neće biti istorijski gubitnici

 

U Beranama, u selu Zaostro, nikao je spomenik ratnom zločincu i komandantu četničkog pokreta Pavlu Đurišiću. Ili, kako nedavno reče  mitropolit Joanikije – “heroju nepobjedivog karaktera”.  Hapšenje pedesetdevetogodišnjeg Beranca, osumnjičenog da je bronzanog ratnog zločinca postavio mimo procedura i zakona, ni približno nije dovoljna reakcija vlasti i institucija. Uhapšeni je samo u bronzu pretočio heroja Mitropolije crnogorsko primorske. I dijela vlasti. Oni već dugo na sva zvona slave zločin i krvavu ideologiju zemlje i tla. Dok ostali u vlasti ćute.

Nije prvi put da se pokuša postaviti spomenik Đurišiću u selu Zaostro, u kom se i ove godine održava sabor poštovalaca četničkog pokreta. Na tim saborima,  čest  je gost predsjednik parlamenta Andrija Mandić.  Prvi put je 2003. pokušan biti postavljen spomenik, u organizaciji takozvanog Odbora za gradnju crnogorske Ravne gore. Stiglo se do postamenta, čije je rušenje naložilo tadašnje  Ministarstvo kulture. Postament je na istom mjestu nikao i godinu kasnije. I opet porušen. U avgustu 2017., promovisana je  takozvana deklaracija Vojvodskog savjeta ujedinjenog ravnogorskog pokreta „o pomirenju i podizanju spomenika vojvodi Pavlu Đurišiću u Gornjem Zaostru kod Berana“. Goran Kiković, tadašnji predsjednik Skupštine opštine Berane i funkciner  Mandićeve NSD  saopštio je da imaju „izliven spomenik Pavlu Đurišu za Zaostro“ i da će tražiti od Vlade da finansira podizanje spomenika i u Beranama.  Spomenik je očito dugo čekao. A onda je Mandićeva NSD ušla u Vladu.

Uslijedili su sastanci sa Dodikom u skupštini, trobojke, sjedjenje u Vučićevom izbornom štabu privatno, odlazak Mandićevih funkcionera u Vučićev parlament na raport srpskom svetu, rezolucija o Jasenovcu, pogoršavanje odnosa sa Hrvatskom i ugrožavanje evropskog puta, podržavanje slobode govora mitropolita Joanikija da ratnog zločinca nazove herojem, dodjele državnih nagrada zagovornicima četničke ideologije…Nijesu pomagali premijerovi raznorazni sporazumi i pokušaji da se ne insistira na temama koje dijele. Nije pomagalo ni njegovo ćutanje. Ili šaljivo komentarisanje funkcionera NSD u četničkim pohodima na društvenim mrežama. Konačno, nikao je i spomenik Pavlu Đurišiću. Kao konačni test, za premijera i njegovu vladu.

Oglasio se premijer. Najavio je da država neće tolerisati  nezakonite poteze i koji uznemiravaju društvo. Mogao je reći a nije –  poteze koji slave zločinca.  Jednog od najvećih. Oglasilo se i  Ministarstvo kulture, na čelu sa ministricom Tamarom Vujović i saopštilo da će poslati inspekciju i naložiti Opštini Berane da ukloni bronzanog Pavla Đurišića.

Reagovao je i gradonačelnik Berana, Đole Lutovac iz  Pokreta Evropa sad. Kazao je  da najoštrije osuđuje postavljanje spomenika i saopšto da je podignut bez znanja opštine i nadležnih.

“Očekujem hitnu reakciju nadležnih državnih organa, kako bi se ovaj nezakonito postavljen spomenik uklonio u najkraćem mogućem roku. Važno je naglasiti da ovaj čin ne predstavlja samo flagrantno kršenje zakona, već i pokušaj dodatne polarizacije našeg ionako podijeljenog društva. Berane je grad koji pripada svim svojim građanima, bez obzira na njihovu nacionalnu, vjersku ili ideološku pripadnost. Naša je obaveza da čuvamo društveni mir, poštujemo zakone i njegujemo istorijsku istinu”, ocijenio je.

Postavljanje spomenika osudila je jednoglasno i opozicija, i dio vlasti iz Bošnjačke partije. Predsjednik države Jakov Milatović zatražio je da se  bez odlaganja ukloni spomenik Pavlu Đurišiću.  Kazao je da podizanje spomen-obilježja osobi koja simbolizuje fašističku kolaboraciju, etničku i vjersku mržnju, i masovne zločine nad civilima, predstavlja direktan pokušaj rehabilitacije ideologije koja je u suprotnosti s temeljnim vrijednostima antifašističke Crne Gore.

Ovo su dani istine. Ako nikne spomenik Joanikijevom heroju Pavlu, biće porušena Crna Gora. Ako  se Predsjednik,  premijer i vlada odlučno ne suprtostave vođama SPC, glavnom arhitekti spomenika, biće odgovorniji  za prekrajanje istorije i  slavljenje zločina,  nego Mandić, bivši DF i sve vođe MCP.  Ako odole pritisku u odbrani crnogorske  antifašističke tradicije, neće im biti lako. Ali,  sigurno je: neće biti istorijski gubitnici.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Miloševićevo

Objavljeno prije

na

Objavio:

To što je inicijativa da se Pavle Bulatović za ratni zločin deportacija nagradi ulicom u Podgorici došla iz redova Demokrata, dok je ostatak vlasti  uz loše izgovore institucionalno gura, govori da je ideologija devedesetih utkana  u politiku novih vlasti.  Onu jedinstvenog DPS.  Đukanović bi, da je do kraja ostao vjeran  Miloševiću,  ispunjavao kriterijume Demokrata za budući spomenik

 

A da Podgoricu vlast preimenuje u Slobograd, ili Miloševićevo? Ako ulicu u Podgorici zaslužuje Pavle Bulatović, ministar policije Đukanovićeve vlade pod Miloševićem, čijim je potpisom 1992. naređen lov na bosanske izbjeglice i njihovo izručenje  Radovanu Karadžiću samo zbog  imena, red je i da Slobodan Milošević dobije glavni grad. Milošević je umro u Hagu tokom suđenja za ratne zločine i genocid, Bulatović je bio pod istragom koja je prekinuta nakon njegovog ubistva. Kad već slavimo velikosrpsku verziju ideologije krvi i tla –  red je da se zna ko je zaslužniji.

Onda redom: trg Radovana Karadžića, bulevar Ratka Mladića…  Pa po istorijskim dubinama. Heroju nepobjedivog karaktera Pavlu Đurišiću ulica ispred hrama Mitropolije Crnogorsko primorske. Da mitropolitu Joanikiju, duhovnom predvodniku, bude ugodnije kad sa svitom krene na redovno veličanje četničke ideologije. A zaredao je.

Želja Mitra Vukovića i Vladimira Čađenovića, funkcionera Demokrata, partije koja se  predstavlja kao građanska i voli parole tipa Mir je naša nacija, da Bulatović dobije ulicu, nije zalutala inicijativa ili greška pojedinaca.  Ona je  prirodna posljedica ideologije utkane u politiku najvećeg dijela vlasti. I zato,  korak po korak,  napreduje u proceduri. Uostalom, ulica Pavla Bulatovića još od juna 2020. godine  postoji u Pljevljima. Raznorazne inicijative nove pljevaljske vlasti i svakodnevno veličanje zločina, jasno pokazuju da ništa  slučajno nije.  Naprotiv. S državnog vrha – niko ništa.

Ove sedmice sedam članova podgoričkog Savjeta za davanje predloga naziva naselja, ulica i trgova dalo je zeleno svjetlo da se o inicijativi da Bulatović dobije ulicu u Podgorici raspravlja u podgoričkom parlamentu. Protiv je bio samo  predstavnik Evropskog saveza Miloš Đuričković. Članovi Savjeta su iz svih partija vlasti i opozicije. Savjet broji 12 članova, plus predsjednik. Kojih je sedam glasalo, a ko je odlučio da mudro ćuti, nema zvaničnih informacija. Ostaće zapisano –  jedan jedini glas protiv.

Članovi Savjeta nijesu se oglašavali ni nakon kritika civilnog sektora, izuzev predsjednika Dragutina Vučinića iz Pokreta za Podgoricu, bliskog  Jakovu Milatoviću.  On je glasao za.

“Što se tiče Pokreta za Podgoricu, smatramo da se ni pravno, ni društveno, ni politički nijesu stekli uslovi da se ovo pitanje u ovom trenutku zaokruži davanjem tog imena konkretnoj ulici”, kazao je Vučinić. Pojasnio je da nije još proteklo dovoljno vremena za istorijski sud o bivšem ministru policije. To je njegov zvanični stav. Ima i lični.

On iz ličnog afiniteta  i porodičnih razloga koje ima prema pokojniku, „kao nesumnjivo istorijskoj ličnosti, nije mogao niti htio da bude brana da ova inicijativa ne stigne do odbornika na izjašnjavanje na nekom od skupštinskih zasijedanja u budućnosti”. Potom je, odgovarajući poslaniku DPS Andriji Klikovcu koji je kritikovao zeleno svjetlo inicijativi, kazao: “Bulatović nije  mogao donijeti bilo kakvu odluku – uključujući i onu koja mu se danas imputira – bez znanja svog nadređenog”. Aludirajući  na  Mila Đukanovića.

Odgovornost Đukanovića,  premijera u vrijeme deportacija, nesporna je i neizbrisiva.  Kao što nema tog protoka vremena koji može izbrisati odgovornost Pavla Bulatovića za ratni zločin deportacija.  Zna to nova vlast. Koja bi oprostila Đukanoviću kriminal o kom danas bruji, samo da je ostao na podešavanjima do 1997.  Đukanovićeve prošlosti ne odriču se ni njegovi. Samo se prave da ne postoji. Zato im se  glas nije ni čuo u Savjetu.

To što je inicijativa da se Pavle Bulatović nagradi za zločin došla iz redova Demokrata, dok je ostatak vlasti  uz loše izgovore institucionalno gura, govori još nešto. Navodni građanski dio nove vlasti- PES i Demokrate – samo se krije iza Andrije Mandića i bivšeg DF-a, kao nosioca pokreta za povratak u prošlost.  Udruženo je nova vlast izglasala Rezoluciju o Jasenovcu na mig Aleksandra Vučića i SPC. Da se izvinu  zbog glasa u UN za  Srebrenicu.   Ideologija devedesetih utkana je u njihovu politiku. Onu jedinstvenog DPS. Da je do kraja ostao  vjeran Miloševiću, Đukanović bi  ispunjavao kriterijume Demokrata – za budući spomenik.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo