Povežite se sa nama

FELJTON

MUSTAFA CANKA: GUSARSKA REPUBLIKA ULCINJ (XIV): Zadnji vijek gusarenja

Objavljeno prije

na

Monitor donosi izvode iz knjige Gusarska republika Ulcinj, publiciste i novinara Mustafa Canke, u kojoj su sabrane priče o znamenitom gusarskom gradu i ratnicima koji su stvarali sopstvenu istoriju preko dva vijeka

 

Venecija je odmah nakon sklapanja mira 1699. godine obnovila svoju trgovinu i plovidbu na Istoku. Ali, u 18. vijeku Mlečani su sve slabiji i više ne predstavljaju onu pomorsku velesilu iz ranijih stoljeća. Trst i riječki bazen ugrožavaju Veneciju, koja više nema snage da se odupre borbi za prevlast na Jadranu. Uz Engleze, tu su sada i novi akteri: Francuzi, Holanđani, Austrijanci i Rusi.

To posebno pogađa Bokelje. Iz niza razloga (prvi pomorski susjed, jeftini proizvodi, privredna komplementarnost) Albanija je bila glavno izvozno područje za Boku. Kad je riječ o skrobnoj hrani, žitaricama i varivu, Albanija je u bukvalnom smislu ishranjivala Boku. Iako je još bjesnio Morejski rat, Bokelji su u martu 1695. godine preuzimali pšenicu u Ulcinju i Baru. Dozvolu su imali Stijepo Davidović iz Paštrovića i Luka Medin iz Budve.

Kotorani su u Albaniju išli radi snabdijevanja svog življa, Peraštani, Budvani i Paštrovići su to činili zbog trgovine. Svi su oni tvrdili da ne mogu živjeti bez trgovanja sa Albanijom. Kupovano je gotovim srebrnim novcem, mletačkom ili dubrovačkom monetom, rijetko zamjenom robe za robu.

Krajem 17. vijeka ulcinjsko brodarstvo se sastojalo od svega 16 do 20 barki, jer je djelimično bilo uništeno tokom Prvog morejskog rata. Međutim, poslije toga, veoma brzo je ojačalo. Prevozeći so i žito, iako s malom flotom, Ulcinjani se bogate. Začuđujuće lako grade i kupuju nove brodove, uspostavljaju nove veze i povećavaju obim svog poslovanja. Već početkom 18. vijeka imaju preko stotinu brodova nosivosti između 60 i 120 tona i praktično preuzimaju svu trgovinu iz albanskog primorja.

I odmah nastavljaju sa gusarenjem. Kod obala Valone, u ljeto 1699. godine jedna ulcinjska galeota zarobila je brod francuskog kapetana Danijela Ina.

Francuska se krajem 17. vijeka ugnijezdila u albanskim lukama i tu razvila snažnu pomorsku trgovinu. Slijedile su je Holandija i Engleska, što je ugrožavalo trgovinu ostalih zemalja. Te države su početne kapitale za izgradnju kolonijalnih imperija stekle upravo poslujući na istočnom Sredozemlju. Francuska trgovačka ekspanzija na Balkanu označena je otvaranjem niza konzulata u jadranskim lukama, čiji je glavni zadatak bio da se izvoz iz Albanije, prije svega žita, preusmjeri na luku Marsej.

Najviše stranih konzula sjedjelo je u luci Drač. Bili su tu francuski, engleski, holandski, austrijski i dubrovački trgovački predstavnici, pa je trgovina bilježila visoke stope rasta.

Gubici koje su prouzrokovali ulcinjski gusari imali su značajnu ulogu u postepenom slabljenju moći Venecije. Pod njenim snažnim pritiskom Porta je u avgustu 1706. godine odredila ulcinjskog kapetana Mustafu Mučoćera da na čelu jedinice od 160 ljudi, sa platom od 60 aspri dnevno, štiti albansko primorje od Ulcinja do Valone od sjevernoafričkih ili bilo kojih drugih gusara. Ali, mletački konzul u Draču kaže da u to ne treba vjerovati uzimajući u obzir „nevjernu prirodu Ulcinjana, koji zaslužuju da se osude hiljadu puta svakog dana“.

Generalni providur Đakomo da Riva piše 1706. godine da je očigledan veoma brzi uspon pomorstva kod Ulcinjana: oni sigurno već imaju 120 brodova od po 350 stara nosivosti. „Plovidba Ulcinjana je sve jača i oni svakoga dana povećavaju svoje brodove po kvantitetu i kvalitetu“, piše iste te godine mletački konzul u Draču.

Samo godinu kasnije, uznemiren fantastičnim napretkom Ulcinjana, on predlaže da se ,,dračka luka nekako zatvori, pa neka propadnu Ulcinjani“. „Sada je svako u Ulcinju pošao na more, a polako se uče i oni iz njihovog susjedstva koji se time nikada nijesu ranije bavili“, navodi konzul u izvještaju Senatu 30. jula 1709. godine. U Veneciji se dodaje da su se Ulcinjani, koji su se u prošlosti posvetili ,,primjeni pluga i malo gusarstvu, odjednom zaljubili u more, u posao i u profit”, da imaju 300 brodova od kojih je stotinjak relativno velikih, s kapacitetom između 1.000 i 2.000 bušela (65-130 tona).

U isto vrijeme dubrovački vicekonzul u Draču, Pasarević, javlja da svi trgovci koji stignu u tu luku svoju robu daju na ulcinjske brodove, pa dubrovački pomorci ne mogu doći do posla.

Kako bi obuzdali Ulcinjane Mlečani (1710., pa 1712. i 1713. godine) traže od sultana spaljivanje gusarskih brodova, ali su njihovi zahtjevi odbijeni. Iz Istanbula su mletačkom bailu odgovorili da su ulcinjske lađe pogranične oružane snage Osmanske države.

Krajem 1711. godine u svom izvještaju mletačkoj vladi komandant Jadranskog mora Marin Kapelo tvrdi da je uhvaćeni gusarski brod, jedna od dvije najveće koje su imali Ulcinjani, sa sedamnaest klupa ,,naoružan sa dva topa (potriere), jednim gvozdenim topčićem, sa 102 člana posade i jednim robom koji im je služio kao vodič”.

U proljeće naredne godine Kapelo je saopštio da je napao i potopio ulcinjski komandni brod, odnosno veliku galeotu, na kojoj je bilo 17 članova posade.

Neposredno nakon toga na Jadranu je nađen jedan brod sa razapetim jedrima i vezanim kormilom, sa četiri ubijena čovjeka. Brod se bio uputio ka Veneciji sa teretom vina, gdje pretpostavljaju da su ovaj zločin počinili Ulcinjani.

Francuski ambasador u Veneciji Fremon izvještava početkom septembra 1712. godine da su Ulcinjani naoružali 11 brodova od kojih svaki ima posadu od oko 150 ljudi. Nakon toga i Austro-Ugarska šalje nekoliko brodova da se bore protiv ulcinjskih gusara, a tu su uz mletačke i pet galija Napuljskog kraljevstva.

U oktobru 1711. godine jedna mletačka galija iz sastava eskadre, koja je plovila prema Livornu, prateći nekoliko trgovačkih brodova, zarobila je jednu galeotu sa stotinak Ulcinjana, koje su okovali u lance. U Veneciji je javljeno da je tom prilikom oslobođeno mnogo hrišćana koji su se na brodu nalazili kao roblje.

Godinu kasnije Ulcinjani su oteli neku mletačku barku, pa je iz Istanbula u februaru u Ulcinj stigao kapidži-baša da ispita stanje i „napokon riješi pitanje od tolike važnosti“.

U proljeće 1712. godine sedam ulcinjskih galeota krstarilo je po Jadranu. U maju su opljačkali gradove Armeri i Terranova, gdje su zarobljene 32 osobe. Generalni providur Anđelo Emo naložio je stanovnicima dalmatinskih ostrva da organizuju noćne straže zbog upada ulcinjskih gusara.

Francuski konzul u Veneciji navodi da ove akcije Ulcinjana izazivaju naročiti strah u onim djelovima Papske države koji se nalaze na obali mora, tako da su tamošnji stanovnici danonoćno na oprezu kako bi ih spriječili u iskrcavanju na kopno. Sultan je 1. juna 1712. godine izdao novi ferman o zabrani gusarenja.

No, ni te ni godinu kasnije Venecija nije uspjela u naporima da privoli Turke da spale ulcinjske lađe. Samo u tom periodu oni su na moru imali 11 brodova od kojih je svaki imao posadu sa 150 ljudi i bili su pod komandom snažnog i odlučnog gusara (forte e risoluto corsaro) Ali Korze.

U ljeto 1714. godine ulcinjski gusari su mnogo operisali na teritoriji Napuljskog kraljevstva. U Kalabriji su zarobili više od 300 ljudi. Napali su i jedan napuljski brod na kome je u Bakru bilo ukrcano 43 oficira i sedam španskih vojnika. Dvojicu od ovih oficira su ubili, a ostale su odveli kao roblje skupa sa vojnicima, sedam mornara, četiri žene i jednim djetetom. Nešto kasnije iskrcali su se na obalu Lećea gdje su zarobili tridesetak osoba. ,,Ulcinjani ne nailaze na nikakav otpor na Jadranu“, rezignirano je pisao vladi u Parizu francuski konzul  u Veneciji L Blan.

(Nastaviće se)

Komentari

FELJTON

BOŽIDAR PROROČIĆ: LEGENDE I PRIČE SA LOVĆENA (X): Vuči do

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor objavljuje izvode iz knjige književnika i publiciste Božidara Proročića u kojoj su sakupljena predanja i svjedočenja o planini legendi -Lovćenu

 

 

LEGENDA O KATUNU VUČI DO – NJEGUŠKI: Katun Vuči do – njeguški nalazi se u prostranoj vrtači na kolskom putu koji vodi od Krsca ka katunu Bižaljevac i Ivanovim Koritima. Sa samog katuna Vuči do vodi planinarska staza i nekada glavni put koji ide preko Maroša dolova do Međuvršja, a odatleprema Ivanovim Koritima i Cetinju. Vuči do sada krase brojna stabla bukve i munike, dok nad njim mirno spava i stoji, kao vječiti stražar, planina Štirovnik.

Legenda kaže da su u dalekoj prošlosti pod samu planinu Štirovnik došli prvi stanovnici koji su tu podigli svoje omanje kamene kuće-katune. Mnogi od njih živjeli su tu tokom čitave godine. Na prostranim dolovima sijala se pšenica, raž, ovas i druge poljoprivredne kulture, dok su se na pašnjačkim kamenjarima bijeljela stada ovaca. Omanji obori sazidani su
,,u suvomeđi“ od kamena i služili su za stada koja su u njima boravila. Ovce su dobro trpjele snjegove i oštre zime. No, najveći problem za sve pastire bili su veliki čopori vukova koji su često upadali u ove torove i nanosili veliku štetu. Mijat je bio jedan od najsiromašnijih mještana. Često je radio i pomagao drugim mještanima kako bi prehranio svoju mnogobrojnu porodicu. Svojim mukotrpnim radom oformio je malo stado od svega sedam ovaca. Njegov tor je bio podignut pod jednom stijenom i na taj način je imao prirodni zaklon. Svako veče je spavao među ovcama naloživši malu vatru kako se ne bi smrzao. U decembru je na katunu pao veliki snijeg. Mještani su znali da treba biti oprezan jer su tada vukovi najopasniji po stada. Jedne noći Mijat je zaspao, umjesto u toru pored ovaca, u svojoj kući. Vuk je upao u njegov tor, Mijat je čuo lavež pasa, brzo opalio iz svoje stare kremenjače prema toru i vuk
je nestao u noći. Dok je gazio kroz duboki snijeg, vidio je krvave tragove, nije znao da li je vuk ranjen ili su to tragovi krvi od ovce. Kada je prišao toru, vidio je da su ovce uznemirene, ali sve na broju, a vuk da je ranjen. Sačekao je da zora svane u nadi da će pronaći vuka i odstrijeliti ga.

Stavio je krplje na noge, pripremio pušku, dobro se obukao i krenuo da prati tragove vuka. U svoju vunenu torbicu stavio je pogaču i omanji sir jer je znao da takve potrage za vukovima mogu da traju satima, a može i nevrijeme da ga na tom putu zadesi. Gazio je snijeg, dok su mu mraz i stud stezali prste. Krvavi tragovi vuka vodili su prema samom
Štirovniku. Teško se uspinjao uz planinu, ali bio je odlučan da pronađe vuka. Ispod samog Štirovnika, na omanjoj zaravni koja je prekrivena munikama, vidio je vuka, uzeo svoju pušku, nanišanio i u posljednjem trenutku odustao od pucnja. Vidio je da dva mlada vuka ližu ranu, tada je shvatio da je to vučica. Čim su ga osjetili, mladi vukovi su se udaljili, a
Mijat je prišao vučici kojoj je zrno prošlo kroz plećku. Ona je režala prema Mijatu, ali je bila nemoćna da se udalji. Bilo mu je žao da je odstrijeli. Iz svoje torbe izvadio je pogaču i sir i ostavio pored nje. Udaljio se od vučice i o ovom događaju nije pričao nikome, znao je da
bi ga mještani osudili. Kada se spustio na sami katun, ubrzo je zaboravio na ovaj događaj. Međutim, te zime vukovi više nijesu upadali u torove na samom katunu. Legenda dalje kaže da je vučica tu odgojila svoje mlade, ali da nikada nijesu napadali stada na ovom katunu.

U narednim godinama, kada bi naišli čopori drugih vukova, vučica bi dugim zavijanjem upozoravala stanovnike katuna da im se bliži čopor vukova. Tada bi mještani, pucnjima iz pušaka u vazduh, odbijali čopore koji su dalje nastavljali svoj put. To je trajalo duži niz godina. Mijat je svoje iskustvo ispričao mještanima poslije par godina na jednom śedniku. Od tada katun dobi naziv Vuči do i nastade ova lijepa legenda koja se i danas može čuti.

PRIČA O NASTANKU IZVORA KAMENICA NA VELJEM BOSTURU Posvećeno Marku (Jovičinom) Markoviću: Izvorske vode na Lovćenu krase njegove predjele. U prošlosti su one bile izvor života za brojna bratstva na katunu Velji Bostur koja su ovdje imala svoja stada, a to su: Maštrapi, Markovići, Bećiri, Ševaljevići, Maroši i Radonjići. Izvor Kamenica na ovom katunu čini jednu od najljepših dragocjenosti. U samom kršu, u goloj stijeni, kaptiran je, obnovljen i uređen još
1901. godine. Priča o nastanku ovog izvora je fascinantna.

Brojni pastiri s ovog katuna su u prošlosti vodili svoja stada na pojila i izvor na Međuvršju, Ivanovim Koritima, vodi Turuntaš na Kuku i izvoru Studenac na istom katunu. No, tačno se znalo u prošlosti kada i kojim redom se stoka pojila na ovim izvorima. Većina ovih izvora bi tokom ljetnjih mjeseci imala tanku žicu izdašnosti ili bi potpuno presušila do
prvih septembarskih kiša. Na katunu Velji Bostur živio je 90-godišni starac Maroš, koji je sa svojim članovima porodice čuvao veliko stado ovaca i goveda. To ljeto je bilo pogotovo sušno tako da je sva bukva i rastinje, ali i ljetina kojoj su se nadali bila uništena. Od početka
druge polovine maja mjeseca nije pala ni kap kiše. A sunce je svakim danom sve jače sijalo. Izvori su otanjili, mnogi presušili, a velika stada koja su mještani čuvali bila su osuđena na propast. Kako su svaki dan mještani Veljeg Bostura bili u poljskim radovima i čuvanju stada,
zbog svojih godina stari Maroš je bio sam kući. No, noge su ga dobro držale i on bi svaki dan pješačio do planine Mali Babljak. Kada se peo uz kamenjar iznad katuna, primijetio je da na jednom kamenjaru sitno rastinje i par stabala bukve imaju zdravu zelenu boju i zeleno lišće
i njemu je to bilo neobično. Čudno mu je bilo da se sve oko kamenjara odavno osušilo, a tih dvadesetak kvadrata da ima neobičnu zelenu boju. Vratio se svojoj kući i sa sobom ponio nešto od alata koji se koristi u poljskim radovima. Sjeo je na jedan poveći kamen i počeo polako da kopa i da baca zemlju, sitno rastinje i sitno kamenje u stranu. Ljuti kraški krš se pod njegovim udarcima lomio i pucao. Vidio je da zemlja ima puno vlage. Kada se umorio, starac je napravio mali predah. Savio je rezani duvan i zapalio. Bilo je već podne i njegovi sinovi su ga zvali da im se pridruži na ručku. On je samo odmahnuo rukom i nastavio i dalje
da kopa i razbija kamen.

Sinovima je to bilo čudno, plašili su se da, zbog njegovih godina i jakog sunca, ne dobije sunčanicu. No, znali su da je on autoritet u porodici i nijesu željeli ništa dalje da ga pitaju. U kasnim popodnevnim časovima krenuo je tanak mlaz vode između stijena, starac je bio više nego zadovoljan. Uzeo je sa sobom alat i s malo suvog granja i rastinja prekrio sve ono što je radio. Došao je u svoju kuću, a sinovi su već bili otišli da povedu stoku na ispašu. Te kasne večeri nije pričao njima ništa. Legao je kasnije umoran pitajući se u sebi da li će to zaista biti izvor. Pala je noć, sparina u vazduhu, starac nije mogao da spava, samo se okretao čas na jednu čas na drugu stranu. S prvim kokotima, u osvit zore, krenuo je do mjesta gdje je kopao i razbijao kamen. Vidio je da teče tanak mlaz vode i da je to žica od izvora. Jako se radovao, znao je da će to sušno ljeto, kakvo nijesu zapamtili stanovnici ovog katuna, spasiti ovaj, iako mali, ali dovoljan izvor da prežive. Ujutro je rekao da svaka kuća da po jednog člana porodice da izvor urede i da izdube drveno korito od stabla bukve i da poznati majstori isklešu jedno veliko kameno korito na kome će da se poje ovce i goveda. Tako je i bilo.

Zbog stijena i okolnog kamenjara, iz kojih se izvor pojavio, dadoše mu ime Kamenica. Kroz naredne decenije i vjekove izvor je uređivan i održavan. Potomci starca Maroša danas žive u Vojvodini, a na Veljem Bosturu je još uvijek sačuvano njihovo kućište kao svjedočanstvo da su tu živjeli.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

BOŽIDAR PROROČIĆ: LEGENDE I PRIČE SA LOVĆENA (IX): Zvončić

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor objavljuje izvode iz knjige književnika i publiciste Božidara Proročića u kojoj su sakupljena predanja i svjedočenja o planini legendi -Lovćenu

 

KLETVA MARE KOKOTOVE: Kada krenete od Cetinja ka NP ,,Lovćen“ prolazite pored katuna Pavlov krst, na kome boravi bratstvo Lipovina s Bjeloša, i katuna Duge njive, koji vjekovima koristi i naseljava bratstvo Martinović iz Bajica. U dalekoj prošlosti vodopoji i katuni na planini Lovćen bili su jasno podijeljeni. No, kako je to bilo u dalekoj prošlosti, ti se dogovori često nijesu poštovali i padale su mnoge glave u plemenskim sukobima zbog voda, pašnjaka i plandišta. I sami Sveti Petar Cetinjski je čitav svoj život posvetio mirenju bratstava i plemena i sprečavanju krvne osvete. Svako bratstvo je imalo svoj katun, svoj vodopoj i svoje plandište. Ali su tačke sporenja često bile oko granica pašnjaka, ispaša, plandišta i voda. Ovo je jedna legenda koja je sačuvana do danas i govori o tome.

Mare Kokotova bila je udovica kojoj je muž poginuo u jednom od plemenskih sukoba. Sama je odgajala pet sinova: Nika, Krsta, Jovana, Iliju i Pera. Njihovi su se posjedi nalazili uz samu granicu koja je dijelila katun Pavlov krst od katuna Duge njive. Godine su prolazile, sinovi su ojačali. Mare se sa sinovima spremala za proljećnu sjetvu. Upregli su svoje volove i krenuli da oru. U jednom momentu volovi su u mjestu stali, nijesu mogli

dalje. Mare ih je ošinula više puta, volovi opet krenuše svom snagom. U tom trenutku iz brazde izbi veliki kamen. Kada su ga potpuno sklonili u kraj dola, na mjesto gdje je izvađen kamen potekao je izvor. Njihovoj radosti nije bilo kraja, počeli su svi da kopaju i da usmjeravaju izvor prema svojim posjedima. Poslije nekog vremena, a naročito poslije velikih kiša i snjegova, izvor je bio prilično izdašan. No, u ljetnjim mjesecima izvor je imao vrlo tanku žicu i slabu izdašnost.

Bajice, kao veće i brojnije pleme, su insistirali da tokom ljeta dobiju udio u tom vodopoju tvrdeći da su to podzemne vode s njihovih posjeda. Mare i njeni sinovi to nijesu dozvoljavali govoreći da se tačno znaju vode i granice posjeda između ova dva plemena. Međutim, Bajice nijesu odustajali od svojih zahtjeva i to je dovodilo do novih sukoba ova dva plemena. Sukobi su u davnoj prošlosti bili teški i krvavi, padale su glave i stradali pastiri.

Marini sinovi Niko i Krsto su poginuli u tim sukobima. To je Mari kao majci bila neprebolna rana na njenom srcu koje je imalo brojne ožiljke. Izgubila je ranije muža, pa dva sina. Plašila se za budućnost Jovana, Ilije i Pera. Mnogo puta je dogovoreno da se napravi umir među plemenima, ali svaki put je taj umir kršen, bilo sa jedne ili druge strane. Bližio se Božić, najradosniji hrišćanski praznik. U to doba godine nema stanovnika na lovćenskim katunima. Mare je uoči Badnjeg dana pozvala svoje sinove i rekla im: „Jednom ovo prokletstvo i stradanje mora stati i ja sam naumila da izvor na našem posjedu zatrpam kako bih spriječila stradanja i krvnu osvetu između naša dva plemena, a zima je najbolje vrijeme, snjegovi, kiše, oluje i nevrijeme će, osjećam – bole me stare kosti“. Sinovi bespogovorno poslušaše svoju, sada već ostarjelu majku. Upregoše svoje volove u toj januarskoj hladnoj noći i u rani sumrak, da ih ko ne vidi, polako dođoše do izvora. Čitavu noć su vukli kamenje, stabla bukve, zemlju i bacali preko izvora da ga što bolje zatrpaju. Sinovi su neumorno zatrpavali

ovaj izvor. S prvim kokotima koji su se oglasili stali su s radom. Vratili su se svojim kućama, počeo je da pada snijeg i sniježna mećava. Mećava je prekrila izvor i sve tragove oko njega. Mare i sinovi nijesu pričali nikome o onome što su uradili.

Stiglo je proljeće, od izvora nije bilo ni traga. Prvi pastiri koji su izdigli na katune nijesu mogli da vjeruju da izvora više nema. Mare Kokotova je pozvala Bajice da se sretnu na katunu Duge njive. Kada su se sastali, Mare reče: „Među vama i među nama palo je dosta glava zbog ovog izvora. Izgubila sam dva sina, kud te sreće da se taj izvor nikada nije pojavio. Da znate, Bajice, ja sam izvor zatrpala i bacila kletvu na sve one koji budu pokušali da ga opet otkopaju. Dabogda, od onog ko ga otkopao traga od njega ne ostalo“. Tako je i bilo, prolazile su godine, niko nikada nije pokušao da opet pronađe ovaj izvor. Kletve su bile moćne riječi od kojih su se gotovo svi plašili. Mare Kokotova se sa svojim sinovima, u strahu za njihove živote, spuštila s katuna Pavlov krst na niže katune. Legenda se prenosi iz generacije u generaciju i ostala je kao trajno svjedočanstvo o jednom vremenu i ljudima.

LEGENDA O LOVĆENSKOM ZVONČIĆU I NASTANKU IMENA ZLATARICE: Legenda o nastanku lovćenskog zvončića (lat. Edraianthus wetstainii ssp. lovcenicus) jedna je od najljepših i najdragocjenijih sačuvanih i zapisanih. U starom gradu Kotoru, mjestu trgovine i pomorstva, u drugoj polovini XIV vijeka, za vrijeme vladavine

Mletačke Republike, živio je Marko, istaknuti filigranski majstor i zlatar. Marko je bio nadaleko poznat. Njegovo filigransko umijeće bilo je poznato i van granica Mletačke Republike pa su njegovi zlatarski i draguljarski radovi krasili mnogobrojne carske i kraljevske palate i bili simbol prestiža među kraljevima i carevima, prinčevima i princezama, ali i među vlastelom. Marko je nakon dugo godina braka sa svojom suprugom Lucijom dobio ćerku jedinicu Filomenu. Kako je Filomena odrastala i pokazivala sklonost ka lijepim umjetnostima, Marko je šalje u Firencu da studira slikarstvo. Filomena je svako ljeto provodila u Kotoru, a u septembru se vraćala u Firencu.

Filomena, visoka, vitka, plave kose i plavih očiju, svojom ljepotom je podsjećala na mitske sirene koje su mamile mornare na dalekim hridima i ostrvima. Marko je bio veoma bogat, imao je brojne sluge. Odlučio se da kupi posjede u blizini Kuka na Lovćenu kako bi tamo njegova ćerka jedinica s prostranih padina i pašnjaka na slikarsko platno prenijela ljepotu i najljepše boje Lovćena, Boke i Primorja. Za te potrebe je podignuta i omanja kamena kuća. Filomena je svakog ljeta dio svog odmora provodila na tim posjedima. Kada je Filomena otišla za Firencu, nedugo nakon odlaska je stiglo pismo da je teško bolesna. Marko je vrlo brzo pronašao iskusnog kapetana da njegovu voljenu ćerku jedinicu, svojim jedrenjakom, što prije vrati u Kotor. Marko i Lucija su sa svojim slugama sačekali dolazak

teško bolesne ćerke u Kotor. Marko je naredio slugama da njegova ćerka dobije svu neophodnu brigu i pažnju. Kada su je smjestili u staru palatu u Kotoru, Marko je vidio njenu blijedu boju lica. Od njene nekadašnje ljepote ostali su samo blijedi obrisi crta lica. Marko i Lucija su krišom plakali. Prvog jutra nakon dolaska Filomena je zamolila oca da je još jednom odvede na njihove posjede na Lovćenu, da ima želju da slika i da još jednom, makar

i posljednji put, vidi Lovćen i Jadran u zagrljaju, dok su joj suze prekrivale lice. Marko je zajedno sa svojim slugama odveo Filomenu na Lovćen, na svoje posjede. Filomena je uzela svoju kičicu i na slikarskom platnu počela da slika cvijet (zvončić) nestvarne ljepote, koji je oslikala zajedno sa stijenom, u zagrljaju između mora i planina. Kada je, onako krhkog zdravlja, završila, samo joj je glava klonula na rad i tako je umrla.

Marko je bio slomljen gubitkom svoje ćerke jedinice. Na mjesto đe je umrla, Marko je stalno dolazio i sa sobom nosio njen posljednji naslikani rad s čudesnim cvijetom (zvončićem). Na tom mjestu je Marko, u znak sjećanja na svoju ćerku jedinicu, posuo zlatnu prašinu na obližnju stijenu s koje je njegova ćerka slikala. Sljedeće godine na tom mjestu nikao je zvončić nestvarne ljepote, baš isti onaj kao sa slikarskog platna. Od tada na Lovćenu raste cvijet lovćenski zvončić, a sam predio po Marku zlataru dobi naziv Zlatarice. Ova dirljiva legenda se prenosi generacijama.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

BOŽIDAR PROROČIĆ: LEGENDE I PRIČE SA LOVĆENA (VII): Njeguška trešnja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor objavljuje izvode iz knjige književnika i publiciste Božidara Proročića u kojoj su sakupljena predanja i svjedočenja o planini legendi -Lovćenu

 

 

LEGENDA O NASTANKU NJEGUŠKE TREŠNJE: Neguška Trešnja predstavlja jedan od ljepših katuna na ovim predjelima. Jedna od najljepših i najpitkijih izvorskih voda koja je sagrađena i kaptirana u vrijeme Petra II Petrovića Njegoša je voda Šanik. Njeguška Trešnja se dijeli na Gornju i Donju. Od nje put vodi ka katunu Kruševica. Sada je napuštena i sanja nekadašnje svoje pastire i stanovnike da se ponekad vrate u svoj rodni zavičaj i da ga sačuvaju od zaborava.

Katun Trešnju krase brojna stabla trešnje od kojih su neka stara sigurno dva vijeka. U davnoj prošlosti ona je bila naseljena većim dijelom godine. Rani mart mjesec ozelenio je brojne pašnjake i vrijeme je bilo neobično toplo za ovo doba godine. Pastiri su pustili svoja stada da ih poslije duge zime sunce ogrije, ali i na ispašu mlade zelene trave pune hranjivih sokova. Nije prošlo mnogo vremena, već u samo podne vrijeme se velikom brzinom promijenilo. Oblaci sa Lovćena i jezivi huk vjetra koji je prolazio kroz bukove šume sve je uplašio. Počela je da duva jaka mećava i stanovnici ovog katuna su se brzo sklonili u svoje kuće i zatvorili stada. Samo je poneki pogled kroz malene prozore govorio kako je napolju jaka mećava. Takve promjene vremena su se često dešavale na brojnim katunima Lovćena.

U momentu dok su svi sjeđeli oko ognjišta i razgovarali, neko jako zalupa na vrata.
– Pomozite, ako ima čovjeka i junaka, putnik sam u nevolji.
Stari domaćin Savo otvori masivna bukova vrata.
– Dobro ti Bog dao, prijatelju, kuda si krenuo po ovom nevremenu?
– Pomozite mi, ćerka od šest godina je sa mnom, sva gori, pomozite mi.

Svi članovi Savove porodice priskočiše, hitro im dadoše preobuku od sukna, a malenu djevojčicu brže-bolje smjestiše na krevet. Čitavu noć se porodica borila da je otrgne od visoke temperature. Njen organizam nije izdržao udare groznice i ona je umrla u zoru. Otac, skrhan bolom, reče da je putnik-trgovac i da ih moli da je sahrane na mjesto odakle je najljepši pogled. Ispriča priču da ih je jaka mećava skrenula s puta i da će, dok je živ, morati da se kaje zašto je svoju ćerku poveo na put sa sobom. Svi mještani priskočiše, razgrnuše snijeg i sahraniše djevojčicu na jednom brežuljku odakle se vidio čitav katun. U znak zahvalnosti bogati trgovac ostavi punu kesu zlatnih dukata mještanima katuna i zamoli ih, dok ponovo ne dođe, da se njen grob održava. Uzjaha svog vranca i krenu sa suzama koje su se slivale niz njegovo tužno lice.

Mještani katuna se vratiše svojim svakodnevnim poslovima. Domaćin Savo, koji ih je primio, često se pitao što je s trgovcem i ko je bio on, to mu je ostala velika misterija. Vrijeme je prolazilo, a trgovac se nije pojavio da posjeti ćerkin grob. Tačno na godinu dana od njene smrti, iz njenog groba niče stablo trešnje. Mještani su vjerovali da je to duša djevojčice pretvorena u najljepši cvijet. Njen otac se više nikada nije pojavio i nikada mještani ovog katuna nijesu saznali njegovu dalju sudbinu. U narednim decenijama, u maju mjesecu, trešnja je počela da cvjeta najljepšim cvjetovima i da katunom širi opojni miris. Od tada
katun dobi naziv Trešnja, a stabla ove prelijepe voćke i dan-danas krase ovaj katun svojom čarobnom ljepotom.

ĐAVOLJE KOLO NA FULJIKOVOM DOLU: Paninari, putnici, istraživači koji se odluče da posjete rezervat bukovih sastojina Konjsko u sklopu NP „Lovćen“, kada krenu makadamskim putem prema njemu, na pola puta s lijeve strane naići će na put, to jest Siljevičko ždrijelo, a tu je i prostrana vrtača Siljevički dolovi. Tim putem stiže se do krajnje tačke Grabovog Dola, katuna Zubera i Kapa. U neposrednoj blizini se nalazi impozantna kuća od kamena – sveštenika Steva Kape, dužine
13 metara i evidentno je po njenoj gradnji da je pripadala imućnoj porodici. Sveštenik Stevo je bio vrlo omiljen u narodu i poznat kao jako pravičan, čestit i izuzetno hrabar čovjek. Ostala je priča i predanje o svešteniku Stevu Kapi i jednoj noći poslije koje više nije bio isti.

Sveštenik Stevo je imao brojna prijateljstva s Poborima i Mainama pa je često znao da gostuje kod svojih prijatelja koji su ga rado dočekivali i uvažavali. Sveštenik Stevo odluči da jednog ljetnjeg jutra u julu mjesecu posjeti svoje prijatelje. Uzjaše svoga konja vranca, opaše sablju, a krst mu se presijava preko svešteničke odore. Bez oružja se nije išlo na bilo
koji put jer su znale da vrebaju brojne opasnosti. Kada je sveštenik Kapa stigao kod svojih prijatelja u Pobore, oni su ga lijepo primili, ugostili i dočekali. Pričalo se o raznim temama vezanim za vladavinu knjaza Nikole Petrovića, gospodara Crne Gore. Razgovori su dugo
trajali jer su prilike bile rijetke da se prijatelji sretnu i da mogu na miru da popričaju o svemu. Vrijeme je polako odmicalo, padao je prvi sumrak. Na nagovaranje svojih domaćina da konači u njihovom skromnom domu, Stevo je to odbio govoreći: „Ujutro imam službu, ipak sam ja Božji sluga“. Hitro je uzjahao svoga vranca i krenuo iz Pobora na put ka Grabovom Dolu. Noć ga je ubrzo zatekla, a zvijezde su se kupale u mjesečevom odsjaju na nebu. Posmatrao je pop sve to, ali ga je čitavim putem hvatala neka jeza. Polako se sa svojim konjem peo uz planinske masive koji su ga okruživali. Preko Majstora se uputio ka Ošnjoj lokvi,
preko koje je put vodio k Manatom počivalu, a odatle ka Grabovom Dolu. U daljini je čuo zavijanje vuka. U blizini Fuljikovog dola konj je počeo uplašeno da rže. Sveštenik se skide s konja da ga umiri, uze ga za uzdu i poče da ga vodi. U jednom trenutku na Fuljikovom dolu vidio je ogromne vatre i ljude kako igraju u kolu. Opijen muzikom i igrom odjednom se našao u kolu, a kada su ga uhvatili u kolo tek tada je počela igra. Vidio je da su to đavoli. Sav unezvijeren i u transu igrao je sveštenik u tom kolu iz koga nije mogao izaći.

Prvi pastiri koji su ujutro prolazili preko Fuljikova dola našli su sveštenika Steva Kapu čitavog u bunilu, bez konja i oružja, sav je bio u ritama. Kada je stigao svojoj kući, pričao je o ovom događaju. Od tada kažu da sveštenik Stevo nikada više po noći nije boravio vani. Ako bi se zatekao u čijoj kući, tu je i konačio. Dr Ivo Jovićević u svojoj memoarskoj
knjizi „O ljudima i događajima“ navodi da je gospodar Nikola Petrović znao da se našali sa sveštenikom Stevom i da mu kaže: „Donesi mi grančicu ljeskovine iz Borovika i traži što poželiš“ (to je otprilike 1,5 km od dvora), a Stevo bi odgovorio: „Neću, vala, pa da mi čitav
dvor daš“.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo