Monitor donosi izvode iz knjige Gusarska republika Ulcinj, publiciste i novinara Mustafa Canke, u kojoj su sabrane priče o znamenitom gusarskom gradu i ratnicima koji su stvarali sopstvenu istoriju preko dva vijeka
Venecija je odmah nakon sklapanja mira 1699. godine obnovila svoju trgovinu i plovidbu na Istoku. Ali, u 18. vijeku Mlečani su sve slabiji i više ne predstavljaju onu pomorsku velesilu iz ranijih stoljeća. Trst i riječki bazen ugrožavaju Veneciju, koja više nema snage da se odupre borbi za prevlast na Jadranu. Uz Engleze, tu su sada i novi akteri: Francuzi, Holanđani, Austrijanci i Rusi.
To posebno pogađa Bokelje. Iz niza razloga (prvi pomorski susjed, jeftini proizvodi, privredna komplementarnost) Albanija je bila glavno izvozno područje za Boku. Kad je riječ o skrobnoj hrani, žitaricama i varivu, Albanija je u bukvalnom smislu ishranjivala Boku. Iako je još bjesnio Morejski rat, Bokelji su u martu 1695. godine preuzimali pšenicu u Ulcinju i Baru. Dozvolu su imali Stijepo Davidović iz Paštrovića i Luka Medin iz Budve.
Kotorani su u Albaniju išli radi snabdijevanja svog življa, Peraštani, Budvani i Paštrovići su to činili zbog trgovine. Svi su oni tvrdili da ne mogu živjeti bez trgovanja sa Albanijom. Kupovano je gotovim srebrnim novcem, mletačkom ili dubrovačkom monetom, rijetko zamjenom robe za robu.
Krajem 17. vijeka ulcinjsko brodarstvo se sastojalo od svega 16 do 20 barki, jer je djelimično bilo uništeno tokom Prvog morejskog rata. Međutim, poslije toga, veoma brzo je ojačalo. Prevozeći so i žito, iako s malom flotom, Ulcinjani se bogate. Začuđujuće lako grade i kupuju nove brodove, uspostavljaju nove veze i povećavaju obim svog poslovanja. Već početkom 18. vijeka imaju preko stotinu brodova nosivosti između 60 i 120 tona i praktično preuzimaju svu trgovinu iz albanskog primorja.
I odmah nastavljaju sa gusarenjem. Kod obala Valone, u ljeto 1699. godine jedna ulcinjska galeota zarobila je brod francuskog kapetana Danijela Ina.
Francuska se krajem 17. vijeka ugnijezdila u albanskim lukama i tu razvila snažnu pomorsku trgovinu. Slijedile su je Holandija i Engleska, što je ugrožavalo trgovinu ostalih zemalja. Te države su početne kapitale za izgradnju kolonijalnih imperija stekle upravo poslujući na istočnom Sredozemlju. Francuska trgovačka ekspanzija na Balkanu označena je otvaranjem niza konzulata u jadranskim lukama, čiji je glavni zadatak bio da se izvoz iz Albanije, prije svega žita, preusmjeri na luku Marsej.
Najviše stranih konzula sjedjelo je u luci Drač. Bili su tu francuski, engleski, holandski, austrijski i dubrovački trgovački predstavnici, pa je trgovina bilježila visoke stope rasta.
Gubici koje su prouzrokovali ulcinjski gusari imali su značajnu ulogu u postepenom slabljenju moći Venecije. Pod njenim snažnim pritiskom Porta je u avgustu 1706. godine odredila ulcinjskog kapetana Mustafu Mučoćera da na čelu jedinice od 160 ljudi, sa platom od 60 aspri dnevno, štiti albansko primorje od Ulcinja do Valone od sjevernoafričkih ili bilo kojih drugih gusara. Ali, mletački konzul u Draču kaže da u to ne treba vjerovati uzimajući u obzir „nevjernu prirodu Ulcinjana, koji zaslužuju da se osude hiljadu puta svakog dana“.
Generalni providur Đakomo da Riva piše 1706. godine da je očigledan veoma brzi uspon pomorstva kod Ulcinjana: oni sigurno već imaju 120 brodova od po 350 stara nosivosti. „Plovidba Ulcinjana je sve jača i oni svakoga dana povećavaju svoje brodove po kvantitetu i kvalitetu“, piše iste te godine mletački konzul u Draču.
Samo godinu kasnije, uznemiren fantastičnim napretkom Ulcinjana, on predlaže da se ,,dračka luka nekako zatvori, pa neka propadnu Ulcinjani“. „Sada je svako u Ulcinju pošao na more, a polako se uče i oni iz njihovog susjedstva koji se time nikada nijesu ranije bavili“, navodi konzul u izvještaju Senatu 30. jula 1709. godine. U Veneciji se dodaje da su se Ulcinjani, koji su se u prošlosti posvetili ,,primjeni pluga i malo gusarstvu, odjednom zaljubili u more, u posao i u profit”, da imaju 300 brodova od kojih je stotinjak relativno velikih, s kapacitetom između 1.000 i 2.000 bušela (65-130 tona).
U isto vrijeme dubrovački vicekonzul u Draču, Pasarević, javlja da svi trgovci koji stignu u tu luku svoju robu daju na ulcinjske brodove, pa dubrovački pomorci ne mogu doći do posla.
Kako bi obuzdali Ulcinjane Mlečani (1710., pa 1712. i 1713. godine) traže od sultana spaljivanje gusarskih brodova, ali su njihovi zahtjevi odbijeni. Iz Istanbula su mletačkom bailu odgovorili da su ulcinjske lađe pogranične oružane snage Osmanske države.
Krajem 1711. godine u svom izvještaju mletačkoj vladi komandant Jadranskog mora Marin Kapelo tvrdi da je uhvaćeni gusarski brod, jedna od dvije najveće koje su imali Ulcinjani, sa sedamnaest klupa ,,naoružan sa dva topa (potriere), jednim gvozdenim topčićem, sa 102 člana posade i jednim robom koji im je služio kao vodič”.
U proljeće naredne godine Kapelo je saopštio da je napao i potopio ulcinjski komandni brod, odnosno veliku galeotu, na kojoj je bilo 17 članova posade.
Neposredno nakon toga na Jadranu je nađen jedan brod sa razapetim jedrima i vezanim kormilom, sa četiri ubijena čovjeka. Brod se bio uputio ka Veneciji sa teretom vina, gdje pretpostavljaju da su ovaj zločin počinili Ulcinjani.
Francuski ambasador u Veneciji Fremon izvještava početkom septembra 1712. godine da su Ulcinjani naoružali 11 brodova od kojih svaki ima posadu od oko 150 ljudi. Nakon toga i Austro-Ugarska šalje nekoliko brodova da se bore protiv ulcinjskih gusara, a tu su uz mletačke i pet galija Napuljskog kraljevstva.
U oktobru 1711. godine jedna mletačka galija iz sastava eskadre, koja je plovila prema Livornu, prateći nekoliko trgovačkih brodova, zarobila je jednu galeotu sa stotinak Ulcinjana, koje su okovali u lance. U Veneciji je javljeno da je tom prilikom oslobođeno mnogo hrišćana koji su se na brodu nalazili kao roblje.
Godinu kasnije Ulcinjani su oteli neku mletačku barku, pa je iz Istanbula u februaru u Ulcinj stigao kapidži-baša da ispita stanje i „napokon riješi pitanje od tolike važnosti“.
U proljeće 1712. godine sedam ulcinjskih galeota krstarilo je po Jadranu. U maju su opljačkali gradove Armeri i Terranova, gdje su zarobljene 32 osobe. Generalni providur Anđelo Emo naložio je stanovnicima dalmatinskih ostrva da organizuju noćne straže zbog upada ulcinjskih gusara.
Francuski konzul u Veneciji navodi da ove akcije Ulcinjana izazivaju naročiti strah u onim djelovima Papske države koji se nalaze na obali mora, tako da su tamošnji stanovnici danonoćno na oprezu kako bi ih spriječili u iskrcavanju na kopno. Sultan je 1. juna 1712. godine izdao novi ferman o zabrani gusarenja.
No, ni te ni godinu kasnije Venecija nije uspjela u naporima da privoli Turke da spale ulcinjske lađe. Samo u tom periodu oni su na moru imali 11 brodova od kojih je svaki imao posadu sa 150 ljudi i bili su pod komandom snažnog i odlučnog gusara (forte e risoluto corsaro) Ali Korze.
U ljeto 1714. godine ulcinjski gusari su mnogo operisali na teritoriji Napuljskog kraljevstva. U Kalabriji su zarobili više od 300 ljudi. Napali su i jedan napuljski brod na kome je u Bakru bilo ukrcano 43 oficira i sedam španskih vojnika. Dvojicu od ovih oficira su ubili, a ostale su odveli kao roblje skupa sa vojnicima, sedam mornara, četiri žene i jednim djetetom. Nešto kasnije iskrcali su se na obalu Lećea gdje su zarobili tridesetak osoba. ,,Ulcinjani ne nailaze na nikakav otpor na Jadranu“, rezignirano je pisao vladi u Parizu francuski konzul u Veneciji L Blan.
(Nastaviće se)