Izdvojeno
CANU NAJAVIO PRVU ENCIKLOPEDIJU CRNE GORE DO KRAJA 2028.: Pola vijeka čekanja
Objavljeno prije
1 godinana
Objavio:
Monitor online
I 54 godine od početka rada na enciklopediji, političke i nacionalističke prijetnje su iste. Kao i konstatacija da su istorija, kultura, umjetnost i nacionalni razvitak Crne Gore u enciklopedijama, istorijama i udžbenicima nepotpuni i često nenaučno i neravnopravno tretirani
Crnogorska akademija nauka i umjetnosti (CANU) spremna je za finalizaciju najznačajnijeg projekta u novijoj istoriji crnogorske kulture. Prvu enciklopediju Crne Gore dobićemo do kraja 2028. godine, najavio je za RTCG potpredsjednik crnogorske akademije nauka i umjetnosti Žarko Mirković.
,,Posao je krenuo od početka. U CANU je formirana radna grupa koja je radila punu godinu dana na poslovima pripreme za izradu enciklopedije, pripreme u pravnom, organizacijom i svakom drugom smislu”, kazao je Mirković. Objasnio je da je nedavno održana prva sljednica redakcije enciklopedije Crne Gore koja broji 18 članova i čiji je glavni odgovorni urednik predsjednik CANU Dragan Vukčević.
U junu ove godine Vlada je uslovno odobrila da se iz budžetske rezerve za CANU obezbijedi dodatnih 195.000 eura za nastavak realizacije programa Enciklopedija Crne Gore.
CANU je od Vlade zahtijevala dodatna sredstva, objašnjavajući da sredstva koja su im opredijeljena budžetom za 2024. godinu nijesu dovoljna za sprovođenje planiranih aktivnosti na tom programu. ,,Naime, u 2024. godini planirano je formiranje organa programa Enciklopedije Crne Gore: Redakcija, koja će brojiti oko 20 članova, kolegijum, novi Savjet Leksikografskog centra CANU… Prema planiranoj strukturi i organizacionoj strukturi Enciklopedije Crne Gore, u skladu sa predviđenim aktivnostima, povećan obim posla podrazumijeva mjesečne honorare za: glavnog i odgovornog urednika, sekretara redakcije, tri urednika oblasti, 13 urednika tema, urednike struka, članove organa Enciklopedije Crne Gore”, navodi se u zahtjevu CANU.
Navode još i da je potrebno angažovanje stručnih konsultanata iz pojedinih tematskih oblasti i struka, razvoj softverskog programa za rad na Enciklopediji, organizovanje stručnih skupova i edukativnih radionica u oblasti enciklopedistike,organizovanje službenih posjeta srodnim institucijama u regionu i šire…
Budžetom za 2024. godinu Crnogorskoj akademiji nauka i umjetnosti je opredijeljeno 2,87 miliona eura, a od toga je 1,6 miliona predviđeno za podršku naučnom i umjetničkom stvaralaštvu, gotovo milion za primanja, a oko 600.000 za usluge. CANU ima 66 članova i članica redovnih, vanrednih i inostranih u četiri odjeljenja.
Izrada ,,knjige znanja” Crne Gore nikako da se privede kraju. U proteklih 50 godina brojni crnogorski intelektualci okupljeni oko nekadašnjeg Leksikografskog zavoda Crne Gore, CANU i Dukljanske akademije nauka i umjetnosti (DANU) radili su na enciklopediji. Nakon referenduma 2006. potencirano je da nema države bez enciklopedije, ali i pored mnogo uloženog truda i novca Enciklopedija Crne Gore nije štampana.
Ideja o pisanju Enciklopedije datira još od 1969. godine sa glavnim motivom da su istorija, kultura, umjetnost i nacionalni razvitak Crne Gore u tadašnjim enciklopedijama, istorijama i udžbenicima bili nepotpuni i često nenaučno i neravnopravno tretirani. Prema zamisli Incijativnog odbora Enciklopedija je trebalo da bude napisana bez romantičarskih predrasuda i na temelju savremene naučne misli. Odbor je procijenio da bi Enicklopedija mogla da se završi za šest godina.
Rok je i tada probijen, pa je početak njene izrade CANU najavio tek 1978. Sljedeće godine, Predsjedništvo Crne Gore, inicira osnivanje Leksikografskog zavoda Crne Gore s ciljem da on uradi Enciklopediju. Zavod je počeo rad 1982. godine. Direktor mu je bio Ratko Đurović. Redakcija Enciklopedije od 22 člana formirana je krajem 1983. godine. Đurović tada odlazi u penziju, a za direktora Leksikografskog zavoda imenovan je književnik Sreten Perović.
Orijentaciono je predviđeno da Enciklopedija ima sedam tomova i oko hiljadu autorskih tabaka, da jezik bude srpsko-hrvatski ijekavskog izgovora, pismo ćirilica i latinica, a tiraž oko 20.000 primjeraka. Do kraja 1987. na Enciklopediji su obavljeni uglavnom pripremni radovi. Najavljeno je tada da će prvi tom biti publikovan 1992. a posljednji 1999. godine.
Krajem 1988. godine predloženo je da se Leksikografski zavod pripoji CANU. Planove je poremetila smjena crnogorske vlasti u januaru 1989. godine.
Tokom 1989. i 1990. godine književnici Ilija Lakušić, Gojko Čelebić, Novak Kilibarda, Miodrag Ćupić, Želidrag Nikčević i Radomir Uljarević u nekoliko medijskih nastupa označili su Leksikografski zavod kao bastion stare vlasti i separatizma i tražili smjenu Sretena Perovića. Dopisnik beogradske Politike iz Crne Gore Goran Sito Rakočević pozivao je tih godina na ukidanje Leksikografskog zavoda. I bi tako. U junu 1991. ugašen je Leksikografski zavod, a prikupljena građa i alfgabetar enciklopedije predati su CANU.
Rad na enciklopediji su nakon 2000-ih nastavili CANU i DANU. Vlada je 2012. formirala komisiju da ispita dokle se došlo i šta se desilo sa materijalom za Enciklopediju koji su pripremale dvije Akademije. Što su utvrdili nije poznato.
Finansiranje Enciklopedije Vlada je obustavila 2005. godine. Iz CANU su tada tvrdili da je prvi tom bio u završnoj fazi i da je malo falilo da ga štampaju. Umjesto toga objavljena je knjiga Priređivanje enciklopedije Crne Gore.
Krajem 2014. tadašnji predsjednik CANU Momir Đurović kazao je da Vlada neće da opredijeli sredstva za izradu nacionalne enciklopedije, iako je zakonom iz 2012. godine obavezala tu instituciju da završi taj projekat. ,,Enciklopedija Crne Gore se radila 13 i po godina, od toga 10 godina u Leksikografskom zavodu, a oko tri godine u CANU. Akademija je bila odgovorna da to radi, okupila je preko 400 domaćih stvaralaca, ali nijesmo imali sredstava za nastavak. Bili smo blizu završetka prvog toma, a onda se desio politički pritisak i razni napadi protiv dalje izrade enciklopedije i Akademije, zbog čega je prekinuto finansiranje. Tadašnja vlada je obustavila sve. Mi smo uložili 60 odsto novca i stali na urađenom“, istakao je Đurović. On je tada napomenuo da zakon predviđa da CANU enciklopediju mora da završi, iako im opet ne daju sredstva.
CANU je ponovo najavila realizaciju starog-novog projekta. A i nakon 54 godine od početka rada na enciklopediji političke i nacionalističke prijetnje su iste. Kao i glavni motiv da su istorija, kultura, umjetnost i nacionalni razvitak Crne Gore u enciklopedijama, istorijama i udžbenicima, kako u Crnoj Gori tako i u regionu, nepotpuni i često nenaučno i neravnopravno tretirani.
Iskustvo Rječnika
Početkom aprila 2016, CANU je objavila prvu knjigu Rječnika crnogorskog narodnog i književnog jezika, kao poklon narodu uoči deset godina nezavisnosti. Rječnik sadrži više od 12.000 riječi koje počinju slovima A, B i V, zajedno sa informacijama o njihovom izgovoru, značenju i primjerima upotrebe u narodnom i književnom jeziku.
Iz CANU je najavljeno da će Rječnik u cjelosti biti objavljen za deset godina, tako što će se svake druge godine objavljivati po tom. Uz napomenu da se radi o „kapitalanom projektu koji, osim naučnog, ima veliki kulturni i identitetski značaj“.
Uslijedila je oštra reakcija javnosti na prvi tom Rječnika. U otvorenom pismu više od 100 intelektualaca zahtijevalo je od CANU da se izvini građanima Crne Gore, posebno nacionalnim Bošnjacima, Albancima i pripadnicima islamske vjeroispovijesti, i povuče cijeli tiraž Rječnika.
Poslanik Albanske alternative Nik Đeljošaj je zbog Rječnika bojkotovao rad Skupštine i najavio da će podnijeti krivičnu prijavu protiv autora. Funkcioner BS Suljo Mustafić kazao je da se radi o nasrtaju na tradiciju manjinskih naroda u Crnoj Gori. Budimir Aleksić, predsjednik Političkog savjeta Nove, zaključio je da je CANU pokrao srpsko intelektualno i istorijsko nasljeđe. Crnogorski pokret ocijenio je da je Rječnik necrnogorski: ,,i lingvistički, i etički, i činjenično”….
Iz CANU su poručili da nije bilo zlih namjera prema bilo kome, a posebno prema bilo kojoj nacionalnoj manjini. Umjesto ispravljanja tada evidentiranih grešaka od ovog kapitalnog posla se odustalo.
Predrag NIKOLIĆ
Komentari
IZDVOJENO
-
PREDIZBORNE BAJKE I DOSIJEI GRJEHOVA: Još kad bi im vjerovali
-
DUPLI ARŠINI: Slava Amfilohiju, muk o Šahovićima
-
MONITOROVA ANKETA: Podsjetnik o vrijednostima vlasti
-
PROJEKAT VELJE BRDO: Dobar, loš, pogrešan
-
UČINAK PROJEKTA EKONOMSKO DRŽAVLJANSTVO: Za pet godina preko 2.000 zlatnih pasoša
-
CRNA GORA GUBI ČAROBNI DIO TERITORIJE: Malo vremena za spas Ade
Svoju zakonsku obavezu formiranja rezervi goriva ispunile su privatne kompanije. U potpunosti. To je 40 odsto predviđenih rezervi. Država, odnosno Uprava za ugljovodonike, nije nabavila i skladištila ni litar. Pa 60 odsto propisanih rezervi – nemamo
Nakon višednevnog juriša na benzinske pumpe, izgleda da su se stvari vratile u normalu. Tome su, više od obećanja crnogorskih zvaničnika kako nestašice neće biti, doprinijele nove cijene goriva koje važe od utorka u ponoć: benzin je skuplji sedam a dizel 16 centi po litru. Ko je imao para i vremena mogao je da napravi ozbiljnu uštedu. Ko nije, imaće novu priliku.
Iako se još nijesmo navikli na nove cijene, prodavci već najavljuju kako će naftni derivati značajno poskupiti i nakon naredne nivelacije. Ona, prema sada važećim pravilima, treba da uslijedi 23. marta. Ako se rokovi za korekciju cijena u međuvremenu ne skrate, što je od Vlade već zatražio dio dobavljača i maloprodavaca naftnih derivata.
“Prema podacima sa berzi, maloprodajna cijena eurodizela bi skočila 25 centi, a benzina za 17 centi po litru”, kazao je Danu sekretar Udruženja naftnih kompanija (UNKCG) Draško Striković, objašnjavajući kako će se aktuelne berzanske cijene odraziti na naredno usklađivanje cijena u maloprodaji. Striković ukazuje na opasnost da cijene goriva u doglednoj budućnosti ne budu najveći problem ovdašnjih potrošača. “Ukoliko se ništa ne promijeni (u modelu formiranja cijena goriva – prim. Monitora) i ukoliko kompanije budu poslovale sa gubitkom u dužem vremenskom periodu, može doći do nestašica. Za vikend je preko 20 odsto pumpi ostalo bez jednog od naftnih derivata”, saopštio je Striković.
Njegova izjava objavljena je u srijedu. Taj podatak je važan jer se, nakon najnovijeg sukoba na Bliskom istoku, cijene goriva na svjetskim berzama mijenjaju iz trena u tren. Ponekad u dramatičnim skokovima, pa niko ne može sa sigurnošću predvidjeti šta nas čeka u narednih deset dana, mjesec ili pola godine.
Goriva sada uglavnom ima. Samo što je ono kupcima skupo, dok prodavci tvrde da je, i nakon uvećanja cijene za 16 centi, dizel u veleprodaji kod dobavljača i dalje znatno skuplji od maloprodajnih cijena na ovdašnjim benzinskim pumpama. Posredno, i država im je dala za pravo.
Uprava za ugljovodonike u petak je poništila postupak javne nabavke eurodizela namijenjenog za formiranje državnih naftnih rezervi. Njihov plan je bio da se za 11 miliona eura (veći dio novca prikupljenog taksom od tri centa po litru za formiranje državnih rezervi goriva) kupi najmanje 19,6 miliona litara eurodizela. Zakasnili su. “Dramatičan porast cijena dizela na tržištu Mediterana, značajno smanjuje količinu naftnih derivata koje se mogu kupiti za opredijeljenu procijenjenu vrijednost, što zahtijeva bitnu izmjenu tenderske dokumentacije u dijelu procijenjene vrijednosti”, navedeno je u obrazloženju odluke o poništenju tendera.
Vlada, istovremeno, očekuje da vlasnici benzinskih pumpi rade baš ono za šta je država zaključila da se njoj ne isplati. Kupuju skupo pa prodaju – jeftinije.
Na dan kada je poništen državni tender za nabavku dizela, nabavne cijene u okruženju (Grčka, Albanija, Hrvatska, Italija) bile su za približno 40 centi veće od maloprodajnih u Crnoj Gori. Cijena na crnogorskim benzinskim pumpama u međuvremenu je porasla, berzanske cijene nafte su pale, ali je razlika između moguće nabavne i maloprodajne cijene dizela i dalje dovoljna da upropasti “male” igrače na ovdašnjem tržitu naftnih derivata. Ili ih gurne u zonu gubitka.
Crna Gora nema zvaničnu statistiku o broju pumpi i njihovoj vlasničkoj strukturi, ili makar nije vidljiva. Ipak, uspjeli smo da napravimo kakav-takav pregled strukture ovdašnjeg tržišta. Prednjači EKO, nakada državni Jugopetrol u vlasništvu grčkog Helenik petroleuma (HELLENiQ Energy), sa približno 45 benzinskih stanica. Slijede ga slovenački Petrol (približno 15), te hrvatsko-mađarska INA i rusko-austrijski Lukoil sa po desetak pumpi (INA ima koju više). Mali domaći i regionalni igrači (Europetrol, Alba, Hifa…) imaju, svi skupa, 20-30 benzinskih stanica, bez mogućnosti skladištenja ozbiljnijih količina goriva.
Skladištenje naftnih derivata je i državni problem. Prema pravilima EU i Evropske Energetske zajednice (EEZ), država mora imati rezerve goriva za oko 90 dana prosječne potrošnje. Po toj računici, Crna Gora treba približno 90–120 hiljada m³ uskladištenih rezervi goriva. Možda je slučajnost, a prije će biti da to nešto govori o ozbiljnosti nekadašnje SFR Jugoslavije: u vrijeme njenog raspada Crna Gora je imala skladišta goriva u Luci Bar, Lipcima (Kotor) i Bijelom Polju koja su ukupnim kapacitetima približno odgovorala sadašnjim EU standardima (oko 130 hiljada m3 skladišnog prostora). Zapravo, računajući tadašnju potrošnju ti su kapaciteti bili bliži šestomjesečnim zalihama potrebnog goriva.
Onda su došle međunarodne sankcije tokom kojih su ta postrojenja korišćena za skladištenje švercovanog goriva, a dijelom i za njegov “tranzit” prema Srbiji i Republici Srpskoj, ali nijesu adekvatno održavana. To što je preostalo dokusurila je privatizacija Jugopetrola 2002. godine. Jedna od najgorih, u moru loših, privatizacija obavljena je na način da se, pored svega ostalog, kupac (Helenik petroleum) i prodavac (Crna Gora) nijesu mogli usaglasiti oko toga čija su, nakon obavljene transakcije, skladišta goriva u Baru, Kotoru i Bijelom Polju.
Sudski spor trajao je 15-tak godina, dok nije presuđeno da najveći dio skladišnih postrojenja u Luci Bar (80.000 m3 ili 70-80 odsto ukupnih kapaciteta), uz prateće instalacije za pretovar goriva (iz brodova u skladišta i iz skladišta u cistijerne) pripada privatnoj kompaniji. Država je dobila dio postrojenja u barskoj Luci koja treba obnoviti (oko 17.500 m3) i ono što je ostalo u Lipcima i Bijelom Polju (10.200 + 27.700 m3). A što je, mahom, bilo neupotrebljivo.
Zbog toga, danas, država kuburi sa skladišnim prostorom za neophodne rezerve goriva. Ipak, zvaničnici govore drugačije.
Iz Ministarstva energetike i rudarstva tvrde da su “potpuno netačne” tvrdnje da država „nema nijedan litar rezervi goriva“. Prema podacima iz njihovog saopštenja, Crna Gora ima formirane obavezne rezerve naftnih derivata u količini od 44.260 metričkih tona, koje čine bezolovni benzin i eurodizel.
“Ove rezerve su formirane od septembra prošle godine i predstavljaju 40 odsto ukupne zakonske obaveze, u skladu sa Zakonom o sigurnosti snabdijevanja naftnim derivatima. Ukupna obaveza iznosi 112.340 metričkih tona, što odgovara 90 dana neto uvoza, u skladu sa evropskim standardima”, piše u saopštenju. Navodi se i da je sistem “organizovan tako da Uprava za ugljovodonike formira 60 odsto rezervi, dok najveći uvoznici naftnih derivata formiraju 40 odsto. Čak i dio rezervi koje čuvaju kompanije nijesu njihove privatne zalihe, već državne obavezne rezerve, kojima raspolaže isključivo država i koje se mogu koristiti samo po odluci Vlade Crne Gore”.
Ministarstvo je pojasnilo kako se 59,3 odsto postojećih rezervi skladišti u Crnoj Gori (u Baru), 28,3 odsto u Hrvatskoj, a 12,4 odsto u Grčkoj.
Pročitate li pažljivije, razumjećete da tvrdnje kako država nema ni litra rezervi goriva baš i nijesu potpuno netačne. Da budemo potpuno precizni: svoju zakonsku obavazu vezanu za formiranje rezervi goriva ispunile su privatne kompanije. U potpunosti. I to je onih 40 odsto ukupne zakonske obaveze. Država, odnosno Uprava za ugljovodonike, nije nabavila i skladištila ni litar. Pa tih 60 odsto propisanih rezervi nemamo.
Da li će nas zbog toga, i koliko, zaboljeti glava – sada ne zavisi od nas. Naredno pitanje glasi – koliko će gorivo koštati?
I pored osjetnog ovonedjeljnog poskupljenja, Crna Gora još nije dosegla rekordne cijene benzina i dizela. Rekordi su, još uvijek, oni iz 2022. Tada je, tokom energetske krize izazavane napadom Rusije na Ukrajinu, cijena benzina na ovdašnjim pumpama dostigla cijenu od 1,8 eura (mart), a dizela 1,78 eura (ljeto 2022. godine).
Zbog toga je ozakonjen mehanizam po kome Vlada može smanjiti akcize na gorivo do 50 odsto. Radi zaštite standarda građana i odbrane od neželjenog rasta cijena koji po pravilu prati poskupljenje naftnih derivata. Sada je akciza od 33 centa za litar dizela do 55 centi za litar benzina. Smanjenje akciza donosi i manji iznos na koji se obračunava PDV. Tako je ušteda (iz perspektive potrošača), odnosno gubitak planiranih državnih prihoda još veći.
Uzmimo za primjer aktuelne cijene goriva (1,5 eura). Od svakog litra benzina prodatog u Crnoj Gori država prihoduje 81 cent (54 odsto ukupne cijene), dok su kod dizel goriva ti iznosi nešto manji (59 centi odnosno 39 odsto cijene). Tako država, po osnovu akciza na gorivo, prihoduje 210-220 miliona (podaci su za prošlu i pretprošlu godinu). Uračunamo li i PDV na gorivo, to je još 140-150 miliona.
Poređenja sa regionom pokazuju da su samo u Srbiji ukupni državni nameti na gorivo veći nego u Crnoj Gori. U Sloveniji i Hrvatskoj oni su neznatno (par procenata), a u BiH i Sjevernoj Makedoniji osjetno manji (više od 20 centi po litru). Upoređujući aktuelne cijene goriva vidimo da je ono samo u Bosni i Herecgovini osjetno jeftinije. I u Makedoniji je jeftinije 10-tak centi, ali je ta razlika znatno manja od očekivane, kada se uporede državni nameti. Zato su Slovenija i Hrvatska, po cijeni goriva, mrvicu skuplji od Crne Gore.
Kako je to moguće ? Prodavci goriva u Crnoj Gori, zahvaljujući ograničenjima koja im je nametnula država, imaju najmanju zaradu po litru prodatog goriva. Što je dobro za potrošača sve do momenta dok ne dođemo u situaciju da trgovci, za neko vrijeme, treba da istrpe gubitak kako bi tržište ostalo funkcionalno.
Alternativa je da Vlada smanji državne namete kako bi ograničila rast cijena. Samo što je to komplikovana računica, pošto je teško zaključiti da li je Vladi u većem interesu da, zbog rasta cijena, uveća budžetske prihode ili da brani standard građana i obuzdava inflaciju tako što će umanjiti dotok novca u državnu kasu. U ovom trenutku Crna Gora je, uz Sjevernu Makedoniju, rekorder po visini državnog deficita. Država već potroši oko četiri odsto više od onoga što prihoduje. I to predstavlja ozbiljno ograničenje članovima Vlade kada promišljaju o posljedicama naftne krize. Manverski prostor je već sužen, nakon odricanja od prikupljanja doprinosa po osnovu doprinosa na zarade.
Kako Vlada ne reaguje, oglasila se opozicija. Iz GP URA Skupštini su dostavili prijedlog o smanjenju akciza na gorivo za 50 odsto u naredna tri mjeseca, počev od 1. aprila. “Ako neće Vlada, onda Skupština treba da preuzme ulogu i omogući stabilan i normalan život građanima i funkcionisanje privrede”, obrazložio je šef poslaničkog kluba URA Miloš Konatar.
“U ovom trenutku nismo na Vladi delegirali taj predlog, ali svakako da to ne znači da u narednom periodu nećemo reagovati, ako za tim bude potrebe”, odgovorio je ministar finansija NovicaVuković.
Da sačekamo. Druge nam ni nema.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
Izdvojeno
ZABILJEŽEN ISTORIJSKI MINIMUM ROĐENE DJECE U CRNOJ GORI: Demografski alarm koji nema ko da čuje
Objavljeno prije
2 danana
14 Marta, 2026
Negativni demografski trend u Crnoj Gori traje od 1991. godine, a prošle godine zabilježen je istorijski minimum rođene djece. Ukoliko se postojeće tendencije nastave, do 2070. godine demografska struktura Crne Gore mogla bi biti značajno izmijenjena. Stručnjaci upozoravaju da bi udio stanovništva starijeg od 65 godina mogao dostići više od 40 odsto ukupne populacije. Rješenje vide u sveobuhvatoj strategiji izgradnje društva u kom mladi vide perspektivu
Od januara do decembra protekle godine u Crnoj Gori rođeno je 6.910 djece, pri čemu je broj rođenih dječaka i djevojčica gotovo izjednačen, podaci su Monstata. Ovi preliminarni statistički pokazatelji ukazuju na zabrinjavajuću činjenicu da je riječ o najmanjem broju rođenih otkako se u zemlji sistematski prati vitalna statistika.
,,Taj podatak predstavlja ozbiljan demografski alarm i potvrdu dugoročnog pada nataliteta u Crnoj Gori i ukazuje na brojne strukturne promjene u stanovništvu u Crne Gore’’, naglasila je za TV Podgoricu mr Mileva Brajušković – Popović, iz Ministarstva socijalnog staranja, brige o porodici i demografije. Ocijenila je da je to upozorenje da se dugogodišnji trend smanjenja populacije – nastavlja.
Iz ovog ministrstva saopštili su da je je od 1991. stopa ukupnog fertiliteta pala ispod 2.1. U prevodu, u Crnoj Gori već duže od tri decenije ne obezbjeđuje se ni prosta reprodukcija, odnosno zamjena generacija.
,,Ovaj podatak predstavlja ozbiljan demografski signal koji zahtijeva dublju analizu i pažnju javnosti, stručne zajednice i donosilaca odluka”, upozorava za Monitor demograf, prof. dr Miroslav Doderović.
On objašnjava da pad broja rođenih nije izolovan fenomen jedne godine, već dio dugoročnog trenda smanjenja nataliteta. Ukupna stopa fertiliteta u Crnoj Gori iznosi oko 1,7–1,8 djece po ženi, što je znatno ispod nivoa potrebnog za prostu reprodukciju stanovništva (oko 2,1). Kao i u većini evropskih država, stopa fertiliteta u zemlji je već duže vrijeme ispod tog nivoa, što znači da se stanovništvo dugoročno smanjuje, a starosna struktura populacije mijenja se u pravcu povećanja udjela starijih generacija.
Iz Društva statističara i demografa Crne Gore navode da je kratak zaokret u kontinuiranom padu nataliteta zabilježen između 2006. i 2009. godine, kada je broj novorođenih dostigao 8.642 u 2009. godini, što je 1.700 novorođenih više nego danas, odnosno približno 25 odsto više nego u 2025. godini. Još jedan kraći period rasta bilježi se između 2012. i 2015. godine, dok se od 2016. godine broj rođenih smanjuje gotovo svake godine.
,,Uzroci ovakvog trenda mogu se objasniti kombinacijom demografskih i društvenih faktora. Dugoročni pad nataliteta prvenstveno je povezan sa emigracijom mladog stanovništva, odlaganjem roditeljstva i smanjenjem broja žena reproduktivne dobi. S druge strane, kratkotrajni porasti broja rođenih, poput onog između 2006. i 2009. godine, mogu se objasniti povoljnijom demografskom strukturom u tom momentu. Međutim, tome je vjerovatno doprinijela i društveno-ekonomska atmosfera optimizma nakon obnove nezavisnosti Crne Gore 2006. godine, što je kod dijela mladih porodica moglo podstaći odluku o rađanju djece, ali i usporiti emigraciju mladog stanovništva”, kaže za Monitor dr Gordana Radojević iz Društva statističara i demografa Crne Gore.
Od 2016. ponovo je prisutan kontinuirani godišnji pad nataliteta, iako je taj period obilježen povećanim izdvajanjem za majke sa troje i više djece, kao i značajnim rastom prosječnih zarada. ,,Iskustvo nas uči da kretanje nataliteta ne zavisi isključivo od ekonomskih faktora, već i od šireg skupa demografskih i društvenih promjena, kako na lokalnom, tako i na globalnom nivou, koje utiču na odluke o roditeljstvu, ali i na odluke mladih ljudi o tome u kojoj državi će živjeti i raditi”, kaže Radojević.
Doderović navodi da demografska kretanja treba posmatrati u širem kontekstu ukupnih ekonomskih, socijalnih, političkih, bezbjednosnih i kulturoloških okolnosti. ,,Među najčešće identifikovanim uzrocima pada nataliteta navodimo nekoliko međusobno povezanih faktora. Prije svega, riječ je o ekonomskoj nesigurnosti i rastućim troškovima života, koji značajno utiču na odluku o roditeljstvu. Snažan uticaj ima i kontinuirano iseljavanje mladog i radno sposobnog stanovništva. Sve prisutniji je i trend kasnijeg stupanja u brak i roditeljstvo, što skraćuje reproduktivni period i utiče na manji broj djece po porodici. Dodatni problem predstavlja nedovoljno razvijen sistem institucionalne podrške porodicama, koji se ogleda u nedostatku vrtića, ograničenim stambenim mogućnostima za mlade porodice i otežanom usklađivanju profesionalnih i porodičnih obaveza”, navodi Doderović.
Demografske projekcije za Crnu Goru ukazuju da će se negativni trendovi vjerovatno nastaviti i u narednim decenijama. Iz Duštva statističara i demografa ističu da savremene međunarodne migracije sve više utiču na lokalnu demografsku sliku, pa su dugoročne promjene teško potpuno predvidive. Navode da ratovi, klimatske promjene i druge krize mogu u kratkom periodu značajno promijeniti broj i strukturu stanovništva. Kao primjer toga uzimaju početak rata u Ukrajini 2022. godine, kada se u jednom trenutku broj ljudi koji borave u Crnoj Gori povećao i do oko 100.000, što je imalo vidljiv uticaj na ukupnu populaciju i ekonomske tokove.
,,Ono što se može očekivati sa mnogo većom sigurnošću jeste da će se broj državljana Crne Gore koji žive u zemlji nastaviti smanjivati, prije svega zbog emigracije mladog stanovništva”, ističe Radojević.
Preciznih podataka nema, ali projekcije govore da u inostranstvu živi preko pola miliona ljudi porijeklom iz Crne Gore.
Ukoliko se postojeće tendencije nastave, demografske projekcije govore da bi do 2070. demografska struktura Crne Gore mogla biti značajno izmijenjena. Doderović objašnjava da bi u takvom scenariju udio stanovništva starijeg od 65 godina mogao dostići više od 40 odsto ukupne populacije, dok bi ukupni broj stanovnika bio znatno manji (100 000) nego danas. ,,Takva demografska slika imala bi ozbiljne posljedice po funkcionisanje društva i ekonomije. Procjene ukazuju da bi domaćoj privredi u narednim decenijama moglo nedostajati više desetina hiljada radnika kako bi se održala stabilnost ekonomskog sistema”, kaže Doderović.
Demografi se slažu da kada je riječ o pokušajima da se negativni trendovi ublaže, određene mjere postoje, ali one uglavnom imaju ograničen domet, te da u Crnoj Gori nema ozbiljnih i dugoročnih politika koje se sistemski bave ovim pitanjem.
Lokalne samouprave su prethodnih godina uvodile skromne finansijske podrške porodicama, naknade za novorođenu djecu i mjere koje se odnose na roditeljska prava. Doderović smatra da je sve to nedovoljno,neodgovorno,skromno,i nefikasno, te da većina takvih mjera, ukoliko nijesu dio šire i dugoročne strategije, ne mogu značajnije promijeniti demografske tokove.
,,Postoje pojedinačne mjere i finansijski podsticaji, ali su one često fragmentirane i vezane za političke cikluse. Iako je ova Vlada najavila izradu Strategije demografskog razvoja za period 2027–2037., taj proces je pokrenut tek nedavno, i to posljednjoj godini mandata Vlade, zbog čega ostaje pitanje da li će ona predstavljati zaista dugoročan razvojni dokument ili samo pokušaj da se demografska pitanja ponovo otvore uoči narednih izbora”, ističe Radojević.
Višedecenijska demografska kriza nije samo pitanje niskog nataliteta, ističe Doderović. Smatra da je ona rezultat istovremenog djelovanja tri negativna procesa: niske stope fertiliteta, povećane smrtnosti i intenzivne emigracije. On naglašava da se ovaj problem ne može riješiti parcijalno, već je potrebna ozbiljna, sveobuhvatna i dugoročna državna strategija.
,,Prije svega, država mora prestati da demografiju tretira kao temu za povremene političke izjave i da je konačno postavi u središte razvojnih politika. Neophodno je obezbijediti sistemsku podršku porodicama sa djecom, razvijati dostupnu mrežu vrtića i predškolskih ustanova, omogućiti subvencionisano stanovanje za mlade, unaprijediti uslove rada i bolje uskladiti profesionalni i porodični život. Jednako je važno jačati obrazovni i zdravstveni sistem, posebno u manjim sredinama, i kreirati uslove koji će smanjiti odlazak mladih iz Crne Gore”, ističe Doderović.
On naglašava i da se važan segment tih mjera odnosi i na unapređenje rodne ravnopravnosti. Iskustva brojnih zemalja pokazuju da su stope fertiliteta više tamo gdje postoji bolja podrška roditeljima, ravnopravnija raspodjela porodičnih obaveza i veća usklađenost rada i roditeljstva. ,,To znači da demografska politika ne može biti uspješna bez snažnije zaštite porodice, ali i bez jačanja položaja žena na tržištu rada i unutar porodičnog života”, kaže Doderović.
Demografi tvrde da projekcije za Crnu Goru jesu ozbiljne i upozoravajuće, ali nijesu nepromjenjiva sudbina. ,,Negativni trendovi mogu se ublažiti samo ukoliko država bude djelovala odgovorno, planski i dugoročno. Ključni izazov nije samo povećati broj rođenih, već izgraditi društvo u kojem mladi vide perspektivu, žele da ostanu i u kojem imaju realne uslove da planiraju porodicu i budućnost. Bez toga, demografski pad će se nastaviti, a njegove posljedice će biti sve teže za čitavo društvo”, zaključuje Doderović.
Predrag NIKOLIĆ
Komentari
HORIZONTI
PIO FOND I BANJSKA REHABILITACIJA ZLA 90-IH: Crnogorski penzioneri u kući strave u RS
Objavljeno prije
2 danana
14 Marta, 2026
Nedavno je Fond penzionog i invalidskog osiguranja (PIO) na upit Antene M saopštio da “ima dugogodišnju uspješnu saradnju sa Rehabilitacionim centrom Vilina Vlas u Višegradu. Banjsko lječilište Vilina Vlas, je 1992, pretvoreno u sjedište Belih orlova . U hotelu su držane bošnjačke žene i djevojčice za iživljavanje zločinaca u pauzama između pljački, paljevina i likvidacija. Izvještaj posebnog Komiteta UN-a navodi da je tokom 1992. godine u Vilinoj Vlasi bilo zatočeno i sistematski silovano oko 200 žena. Neke od njih su ubijene, a neke su izvršile samoubistvo
Prije nekoliko dana odjeknula je vijest da je hrvatski pop pjevač Toni Cetinski odbio održati, već zakazani koncert, u hali Spensa u Novom Sadu za Dan žena. Razlog su nedavne tvrdnje udruga hrvatskih logoraša da je Spens navodno bio logor u kome su mučeni zarobljeni civili i vojnici nakon pada Vukovara 1991. godine. Iz Srbije su ubrzo stigli demantiji, kao i skepsa većeg dijela stručne javnosti, da je Spens bio nešto više od prihvatnog centra. Bivši hrvatski logoraši, ali i zvanični Zagreb i Hrvatsko nacionalno vijeće Crne Gore, su ranije problematizirali i preimenovanje sportskog centra u Kotoru koji od avgusta 2021. godine nosi ime poznatog vaterpoliste iz doba SFRJ Zorana Džimija Gopčevića. Od tada hrvatski vaterpolisti odbijaju igrati utakmice u Kotoru. Problem je što je Gopčević bio komandir straže u Logoru Morinj tokom Miloševićeve agresije na Hrvatsku 1991. u kojoj su mu vatreno pomagali Milo Đukanović i Momir Bulatović. Neki logoraši su svjedočili da je Gopčević ispitivao zarobljene hrvatske vojnike i civile i dozvoljavao da se maltretiraju i tuku. Gopčević nikada nije procesuiran jer je stradao u prometnoj nesreći 2000. godine, sedam godina prije nego će Hrvatska ustupiti Crnoj Gori dokaze za Morinj.
Za preimenovanje sportskog centra glasala je i Đukanovićeva navodno reformirana i proevropska Demokratska partija socijalista (DPS). Kakvi “reformski” vjetrovi duvaju kroz ovu partiju vidjelo se polovinom februara u Baru gdje je DPS i dalje na vlasti. Savjet za davanje prijedloga naziva naselja, ulica i trgova, prema pisanju Vijesti, neće dati zeleno svjetlo da jedna ulica u Baru dobije ime žrtava masakra iz 1945. godine. Time inicijativa koju su podnijeli aktivista za ljudska prava Aleksandar Saša Zeković i advokat Kolja Camaj neće ni stići do gradske skupštine na razmatranje. Jedinice Desete udarne brigade su u aprilu 1945. godine nakon oružanog incidenta s mobiliziranim kosovskim Albancima, koji su trebali biti prebačeni morem na front u Istru, izvršile pokolj nad preko 700 njih. Mnogi leševi su kasnije skupljeni na gomile, poliveni benzinom i zapaljeni van grada. Gradske vlasti su prošlog novembra odlučile podići spomenik nastradilima u zemljotresu 1979. godine – njih 49 iz barske opštine od ukupno 101 u Crnoj Gori.
Stratišta u Crnoj Gori iz novijeg doba, koja su i sudski priznata kao zločini, su i dalje neobilježena. Iako čelnici Herceg Novog obećavaju spomenik žrtvama Deportacija od toga nema još ništa. Bukovica i Kaluđerskog Laz su i dalje bez obilježja.
Dok Hrvati vode računa gdje ne idu i zbog čega ne idu, u Crnoj Gori je drugačija priča. Nedavno je Fond penzionog i invalidskog osiguranja (PIO) na upit Antene M saopštio da “ima dugogodišnju uspješnu saradnju sa Rehabilitacionim centrom Vilina Vlas u Višegradu po Ugovoru o uslovima pružanja ugostiteljskih i medicinskih usluga. Ugovor se obnavlja svake godine između tzv. Rehabilitacionog centra I PIO fonda. PIO je pojasnio da crnogorski penzioneri imaju povoljnije uslove boravka – nižu cijenu u odnosu na ostale i mogućnost plaćanja u osam mjesečnih rata putem administrativne zabrane na penziju uz objašnjenje kako se sve to papirološki završava. Troškove snose penzioneri a PIO je uspostavio saradnju “na zahtjev penzionera”. Javni servis je 2022., je izvještavao o „blagodetima rehabilitacionog centra u Višegradu”, kao izuzetnom mjestu za odmor i oporavak – bez riječi komentara ili osude jezive prošlosti tog mjesta!
Ako se o nekim mjestima može voditi debata, usljed nedostatka ili upitnosti materijalnih dokaza kao što je Spens u Novom Sadu, ratni užasi Višegrađana su dobro dokumentirani i obrazloženi osuđujućim presudama i Haškog i domaćih sudova.
Opština u kojoj su tada dvije trećine stanovništva činili Bošnjaci , 1992. je bila jedna od strateških meta Miloševićeve vojne mašinerije u velikosrpskom projektu. Kao i u Hrvatskoj, u napadu na BiH uz Miloševića su poslušno stali Bulatović i Đukanović. Užički korpus je početkom aprila 92. zauzeo grad i onda ga predao lokalnim srpskim snagama i paravojskama koje je formirao i kontrolisao Miloševićev Resor državne bezbedbosti (RDB).
Grad je temeljno etnički očišćen uz jeziva mučenja i masovne likvidacije bošnjačkog stanovništva. Prema podacima Centra za istraživanje i dokumentaciju, 1.661 Bošnjak je stradao u Višegradu nakon pada grada. Isto je utvrđeno presudama Haškog Tribunala. Od ubijenih je bilo oko 600 žena i 119 djece. Najjeziviji zločini su počinjeni 14. i 27. juna 1992. od strane paravojnih jedinica pod komandom Milana i Sredoja Lukića. Prvog datuma su u kuću u Pionirskoj ulici ugurali oko sedamdeset bošnjačkih civila, uglavnom djece, starih i žena iz sela Koritnik. Srpski paramilitarci grupno su silovali nekoliko žena. Onda je kuća zapaljena sa svima unutra. Oni koji su pokušali iskočiti su ubijeni. Najmlađa žrtva je bila beba rođena samo dva dana ranije. Nakon dvije sedmice u naselju Bikavac je opet ugurano u mali prostor i živo zapaljeno oko 70 Bošnjaka, većinom žena i djece, uključujući i bebu od nepune godine dana. I na drugim mjestima je bilo spaljivanja, ili klanja na mostu i bacanja u Drinu ili obližnje jame.
Banjsko lječilište Vilina Vlas, pet kilometara udaljeno od Višegrada, pretvoreno je u sjedište Belih orlova na čijem je čelu bio Milan Lukić. U hotelu su držane bošnjačke žene i djevojčice za iživljavanje zločinaca u pauzama između pljački, paljevina i likvidacija. Izvještaj posebnog Komiteta UN-a navodi da je tokom 1992. godine u Vilinoj Vlasi bilo zatočeno i sistematski silovano oko 200 žena. Neke od njih su ubijene, a neke su izvršile samoubistvo. Najpotresniji primjer je 22-godišnja Višegrađanka Jasmina Ahmetspahić koja je nakon četiri dana neprekidnog mučenja i silovanja skočila kroz prozor s drugog sprata hotela. Njene kosti pronađene su tek 2010. godine u masovnoj grobnici na dnu isušenog jezera Perućac.
U Vilinoj Vlasi ubijeno je i 17 otetih Bošnjaka iz Srbije, iz Sjeverina kod Priboja u oktobru 1992. Za ovaj zločin sud u Beogradu osudio je na po 20 godina zatvora Milana Lukića i Olivera Krsmanovića. Još dvojica su dobila po 15 godina zatvora.
Za zločine u Višegradu suđeno je u Hagu i pred sudovima u Bosni i Hercegovini (BiH). Haški tribunal je osudio Milana Lukića na doživotnu kaznu zatvora, Sredoja Lukića na 27 godina, te Mitra Vasiljevića na 15 godina zatvora. Još u devet predmeta za ratne zločine počinjene u Višegradu donesenih pred Sudom BiH i Vrhovnim sudom osuđeno je deset pripadnika srpskih vojski i policije dok se dvojici još sudi.
Vlasti Republike Srpske (RS) i lokalne vlasti, sada gotovo jednonacionalne opštine, ne žele priznati da se bilo što loše dešavalo u banji tokom rata i pored brojnih presuda. Postavljanje memorijalne ploče ili bilo kakvog spomenika za sada ne dolazi ni na razmatranje. Lokalne vlasti su ranije oštetile ploču postavljenu na muslimanskom groblju u kome se navodi da su tu pokopane žrtve genocida.
S druge strane Drine, u državi braće Vučić, je u februaru na 47. sajmu turizma u Beogradu organizovana promocija hotela Vilina Vlas. Ovu promociju je osudila Islamska zajednica u BiH i REKOM mreža pomirenja, inicijativa za osnivanje komisije za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima u Jugoslaviji. REKOM je poručio preko društvene mreže X da promocija Viline Vlasi na Međunarodnom sajmu turizma u Beogradu nije previd. „To je“izbor da se ćuti o silovanju i da se žene ponovo izbrišu iz javnog prostora. Na taj izbor ne pristajemo”. Na upite i urgencije Radio Slobodne Evrope oko promocije ovog mjesta nisu odgovarali ni srbijanske ni vlasti RS-a.
Britanski Guardian je 2018. godine prenio izjavu tadašnjeg gradonačelnika Mladena Đurevića koji je rekao: “Ne znam ništa o tim silovanjima, mučenjima i likvidacijama… ne želim se vraćati u prošlost”.
Postavlja se pitanje: kako bi penzioneri koje PIO šalje na “rehabilitaciju” u Višegrad reagovali da ih isti Fond pošalje na “rehabilitaciju” u Loru, kod Splita, ili u bivši ustaški logor na Pagu da uživaju u blagodetima Jadrana._ Vrlo je moguće da bi se tada oglasili brojni novokomponovani Srbi i tobožnji svetosavski v(j)ernici.
Ako će ovakav PIO, čiji upravni odbor postavlja Vlada Crne Gore, nastaviti sa “rehabilitacijama” u Višegradu, onda Crna Gora kao država i narod ima ogroman moralni i svaki drugi problem.
Jovo MARTINOVIĆ
Komentari

NAFTNA KRIZA I MI: Obećanja bez rezerve
ZABILJEŽEN ISTORIJSKI MINIMUM ROĐENE DJECE U CRNOJ GORI: Demografski alarm koji nema ko da čuje
PIO FOND I BANJSKA REHABILITACIJA ZLA 90-IH: Crnogorski penzioneri u kući strave u RS
Izdvajamo
-
DRUŠTVO3 sedmiceBUDVA: SRUŠENA KUĆA DOKTORA IVA ĐANIJA POPOVIĆA: Lokalni urbanista gradi soliter od osam spratova
-
DRUŠTVO4 sedmiceLEX SPECIALIS ZA PODRUČJE BOKE KOTORSKE: Moratorijum na gradnju objekata u zaštićenom području
-
Izdvojeno2 sedmiceSINOD SPC KAO AGENTURA VUČIĆEVOG REŽIMA: Sprema li se smjena Joanikija
-
Izdvojeno3 sedmiceMISTERIJA KORITA ĆEHOTINE: Rijeka za potkusurivanje
-
Izdvojeno4 sedmiceŽIVJETI U RUSIJI: Dobro isplanirani apsurd
-
Izdvojeno4 sedmiceLICENCIRANJA I KADROVANJA U ENERGETSKOM SEKTORU: Struka u magli ličnih interesa
-
FOKUS4 sedmicePERMANENTNA IDENTITETSKA OFANZIVA NA CRNU GORU: Barometar laži
-
FOKUS3 sedmiceVESKO BAROVIĆ, VESNA BRATIĆ, BLAŽO ŠARANOVIĆ…: Lutrija pravde
