Pitali smo: Koje vrijednosti baštinimo na ovaj 13. jul?

BALŠA BRKOVIĆ, PISAC:
Ratni zločinci kao mjera vrijednosti

Zapravo, malo je do vrijednosti, a mnogo više do nas… Uvijek su ljudi problem. Pitanje temeljnih vrijednosti ne bi trebalo da je sporno, u bilo kom društvu. Ipak, gotovo da nema društva gdje nećete prepoznati polemiku ili djelimično neslaganje u ovom važnom pitanju. Koje vrijednosti? Koje tradicije zaslužuju da opstaju a koje su za muzej ili neki drugi otpad istorije? To je pitanje na koje svaka generacija daje odgovore, i svaki naraštaj na taj način ustvari definiše sebe.

Recimo, neko baštini hrišćanske vrijednosti – tu ne bi trebalo biti ništa sporno – na kraju, nije li ono najvažnije u hrišćanstvu ljubav i solidarnost. Pa kako onda neko ko tvrdi da zastupa hrišćanske vrijednosti, recimo, ide da ubija komšije i da im pali kuće? Sve vjerujući da na taj način štiti svoje hrišćanske vrijednosti? To naravno ne govori ništa o hrišćanstvu ali govori o „hrišćaninu“. Naravno, ova uznemirujuća formula važi za sve religije u ime kojih neko ide da ubija i pali.

Držim da je u Crnoj Gori problem i u sljedećem: iza pravih vrijednosti nerijetko stoje krivi ljudi. Deklarativno se uzdižu prave vrijednosti, ali se živi (i djeluje) na drugi način.

Kada su u crnogorskoj istoriji, bar u dva slučaja, 1945. i 2006, „prave“ vrijednosti stupile na scenu, dobile pravo građanstva, vrlo brzo su ih ljudi, oni koji su tvrdili da rade baš za te prave vrijednosti, pretvarali u parodiju i karikaturu. Tako je s ljudima. Kad budemo imali istinske građane, vrijednosti neće biti sporne… A do tada – pogledajte današnju Crnu Goru. Vlast i crkva se trude da nametnu ratne zločince kao mjeru vrijednosti. Ordinarni ubica i zločinac pop Maca je iz njihove vizure – sveti čovjek. Neka svaki građanin sebi postavi jednostavno pitanje – pristaje li na to.

ERVINA DABIŽINOVIĆ, PSIHOLOŠKINJA I DOKTORKA RODNIH STUDIJA:
Dan ustanka sve češće meta revizionističkih narativa

 Trinaesti  jul 1941. je dan kada je stigao odgovor na okupaciju -otpor. To je masovni odgovor ljudi, izraz kolektivne spremnosti da se plati cijena borbe za dostojanstven život. 13. jul 1941. je utvrđena činjenica. Kako se on čita? Kao otpor svakoj vrsti okupacije, nacionalizma, revizionizma, gušenja slobode i poniženja. Ustanak nije bio samo vojni čin, već i politički i moralni izbor, potvrda antifašističkog identiteta Crne Gore.

Vrijednosti koje baštinimo iz 13. jula su: sloboda kao temelj društva, antifašizam kao civilizacijska norma, dostojanstvo čovjeka, solidarnost među ljudima i otpor svakom obliku nasilja i nepravde. U vremenu rastućih autoritarizama, relativizacije zločina i podjela, 13. jul nas podsjeća da je građanska hrabrost važnija od tišine, a ljudsko dostojanstvo važnije od poslušnosti.

U današnjoj Crnoj Gori, 13. jul – Dan ustanka sve češće postaje meta revizionističkih narativa koji pokušavaju da umanje njegovu istorijsku važnost ili ga prikažu kao ideološki naslijeđen, a ne narodni i antifašistički čin. Ovaj pokušaj prekrajanja istorije ima za cilj da oslabi antifašističko nasljeđe Crne Gore i potisne vrijednosti slobode, jednakosti i otpora nepravdi koje su bile srž ustanka. Revizionizam ne ugrožava samo istinu o prošlosti, već i našu sposobnost da se odupremo savremenim oblicima nasilja, diskriminacije i političke manipulacije.

Zato je očuvanje sjećanja na 13. jul istovremeno borba za istorijsku istinu i otpor brisanju temelja na kojima se zasniva građansko, demokratsko i antifašističko društvo. To je odgovor profiterskim nacionalistima svih boja koji sprovode program poništavanja i brisanja kolektivnog otpora u korist vlastitih pognutih glava, služenja kleronacionlističkim politikama. 13 jul -OTPOR

ZARIJA PEJOVIĆ, EKONOMISTA I BIVŠI POSLANIK:
Crvena nit Crne Gore

Kroz istoriju Crne Gore provlači se crvena nit. Od  Tuđemilske pobjede  Vojislavljevića, preko tragičnog  juriša Balše II na Saurskom polju, u temelje dvora Crnojevića pod Lovćenom, kroz nebrojene bitke, do Berlinskog kongresa, Božićnog ustanka i na koncu 13. jula 1941. godine. Ta krvava nit znala je da spotakne težnju ka demokratiji. Ratnička tradicija i građansko ne idu ruku pod ruku. No, herojstvo 13 jula, beskompromisna težnja za slobodom, obavezuju nas da se borimo za humane vrijednosti  civilizacije, demokratiju, jednakost pred zakonom, socijalnu pravdu. Kada vrijeme donese retrogradnost i prosječnost,  slabe i opasne lidere na čelu velikih sila, možda Crna Gora opet zasjeni svijet podvigom.  Kako kaže Marko Miljanov „otvori vrata tome što bježi, a zatvori tome što ćera“,  treba biti premisa i vanjske politike. U surovim vremenima pozvani smo da se odlučno  suprotstavimo nasilju, sve ostalo je sluganstvo.

13. jul budi i lične, porodične uspomene. Toga dana su braća mog oca Zarija, Milan, Ivo i Krsto očev brat od strica, zajedno sa ustanicima krenuli u ranu zoru. Na kraju rata kući se vratio stric Ivo i moj otac, koji će se  kao sedamnaestogodišnjak priključiti partizanima.  Ostali, nosioci partizanske spomenice ostavili su premlade živote.

Teško je voljeti Crnu Goru. Od hrabrih i časnih zahtijeva žrtve.

JOVANA MAROVIĆ, ČLANICA SAVJETODAVNE GRUPE BALKAN U EVROPI (BIEPAG):
Vlast ne baštini evropske vrijednosti

Za Crnu Goru se često kaže da je most između Brisela i Balkana i u praksi Crna Gora zaista utjelovljuje viziju Evropske unije o transformaciji: mala, multietnička država koja prihvata evroatlantske vrijednosti. Međutim, iako država pomaže u prenošenju evropskih normi u region, parlamentarna većina se često oslanja na proevropsku retoriku bez konkretnih reformi i aktivnosti koje bi tu retoriku pratile. Ove partije, iako javno podržavaju integraciju, evropske vrijednosti ne odbacuju samo pokušavajući da ih zaobiđu i odlože, već i suštinski, jer ih zapravo ne baštine.

Položaj Crne Gore kao „mosta“ zato ima i simboličnu i problematičnu dimenziju. Ona istovremeno stoji u dvije realnosti: jednom nogom u zamršenom nasljeđu Zapadnog Balkana, a drugom u budućnosti koju EU zamišlja za region. Kako se često kaže – Crna Gora ima glavu u Evropi, ali joj je tijelo još uvijek usidreno na Balkanu.

Tako da je zaključak da, iako Crna Gora igra simboličku ulogu mosta, snaga tog mosta ostaje krhka i više je pitanje težnje nego stvarne strukture. Isto se odnosi i na vrijednosti, iako su one u Ustavu i na papiru besprekorne, često su narušene i na udaru i izgledaju tako daleko, posebno čestim vraćanjem u prošlost i prekrajanjem istorije

DINA BAJRAMSPAHIĆ, GRAĐANSKA AKTIVISTKINJA:
Poturaju nam slavljenje zločinaca kao slobodu mišljenja

Posljednjih godina gledamo kako zloupotrebljavati demokratske tekovine tako da služe autoritarnim idejama. Naime, domaći pobornici četničkog pokreta pokušavaju da nam poture slavljenje zločinaca kao „slobodu mišljenja“. Navodno, nakon mraka (koji su izfantazirali) došlo je vrijeme u kojem četnici mogu da budu heroji a ideologija „krvi i tla“ samo jedna politička opcija u „demokratskom pluralizmu“. Međutim, i njima samima je jako bolno kada vide da se doslovce isto dešava u Hrvatskoj sa povampirenim podržavaocima ustaškog pokreta. Njegoš bi rekao: „…gleda majmun sebe u zrcalo”.

Mimo ideoloških razlika, dominantna društvena vrijednost u Crnoj Gori je lični interes. Danas više nego ikad, kada su se izređali, jedni, drugi, treći, bez ikakvih kvalitativnih iskoraka, zaključak većine je da samo treba ganjati sopstvene interese, bez ikakvih skrupula. Gotovo po pravilu na štetu opštih interesa, zajedničkih dobara, zaštite prirode, funkcionalnosti institucija, kulture i obrazovanja.

DŽEVDET  PEPIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA I ISTORIČAR:
Antifašizam, deklarativno

Trinaesti jul, Dan državnosti , praznik je koji bi  trebao da ujedinjuje Crnu Goru. Da bude kohezioni faktor, da ga svi prihvataju. Ali nije tako. U Opštini Tuzi u kojoj živim, u posljednjih nekoliko godina za ovaj praznik se ne ističu državni simboli. Kako  to objašnjava bivši gradonačelnik Tuzi , sada potpredsjednik Vlade Nik Djeljošaj, zato što  Albanci sa odlukama Berlinskog kongresa 13.07.1878.  godine . nijesu mnogo toga i dobili. A ako je to zbog 1878,.zašto se onda ” preskače ” 13.7.1941,  kada je započeo ustanak protiv fašizma.  Ali što bi se reklo, ” može mu se “. Neće isticanje simbola Crne Gore , ali hoće  funkcije te iste države.

Pored značaja koji 13. jul ima zbog sticanja priznavanja nezavisnosti iz 1878,  vrijednost koju on predstavlja je  početak ustanka protiv fašizma. Svi bez izuzetka bi trebali biti ponosni na ovaj datum.  Ali se o toku rata 1941.- 1945, i tom datumu prilazi  najčešće  iz ugla partizansko- četničkih podjela.  Naročito je primjetno veličanje  četništva. Taj pokret je  pored one kolaboracionističke strane počinio i velike zločine.  Uprkos tome,   četništvo se sve više pokušava prikazati kao pozitivno, i ta je tendencija dobila na intenzitetu u posljednje dvije – tri godine.
Nepobitno je da je zajednička vrijednost  13. jula, makar deklarativno, antifašizam.  Na žalost, neki od onih koji se kunu i ubjeđuju nas da su bespogovorni antifašisti , ukidaju neke od simbola antifašizma.

Milena PEROVIĆ

Pitali smo: gdje je Crna Gora 19 godina nakon sticanja nezavisnosti

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA
Stigli smo do zida            

Prije 19.godina bilo je slavlja i nade, iako smo znali da će stvaranje države prava i pravde nakon uključenosti u ratove devedesetih biti teško i da  postoji realna opasnost zloupotrebe političke moći.  I zloupotrijebljena je, pa su nas, uprkos jasnog cilja ulaska u  EU  vodili  krivim putem lažnih vrijednosti, forsirali su: formu a ne suštinu, materijalno a ne humano, eksploataciju  a ne solidarnost, pokornost vođi a ne ravnopravnost, nasilje a ne nenasilje.

Malo pomalo hipnotisani smo nacionalnim i vjerskim identitetima do bezličja i mentalnog haosa. Stigli smo do zida. Valja nam zid preskočiti ili skončati u brlogu  mediokritetstva i destrukcije. Da li će se razumjeti  da se problemi rješavaju etičnim djelovanjem a ne sentimentalnim izražavanjem?

Danas svodim račune i još uvijek vjerujem  da je nezavisnost najbolja opcija za Crnu Goru.  Nadam se da Cetinje i Ulcinj neće biti žrtvovani ambicijama sadašnje političke elite. Da borba za  životni prostor, pravdu i uvažavanje patnje žrtava i preživjelih neće biti uzaludna.

DRAGOLJUB VUKOVIĆ, NOVINAR
Crna Gora tek zadatost koja čeka novu generaciju

I nakon 19 godina od referenduma, na kome je većina građanki i građana kazala da želi obnovu državnosti, Crna Gora je i dalje tek zadatost koja čeka neku novu generaciju, sposobnu za inspirativniju viziju od učlanjenja u NATO i EU; viziju koja će korespondirati sa onim zadatostima iz postreferendumskog Ustava – država ekološka, socijalne pravde i vladavine zakona.

Crnogorska tranziciona, pljačkaška buržoazija je obnovu državne nezavisnosti iskoristila za realizaciju svojih sebičnih ciljeva, ne brigajući za očekivanja i ideale referendumske većine, a referendumsku manjinu tretirajući kao petokolonaše kojima stalno treba držati nogu za vratom.

Kada se ta manjina, uortačena sa djelovima razočaranih suverenista dokopala vlasti, pokazuje da i oni znaju taman koliko i njihovi prethodnici – u se, na se i podase! Naravno, to sve zaogrnuto nešto drugačijim ideološkim koprenama.

ZARIJA PEJOVIĆ, EKONOMISTA I BIVŠI POSLANIK
Druga velikosrpska ofanziva

Crna Gora se 19 godina nakon referenduma i sticanja nezavisnosti nalazi pod drugom velikosprskom ofanzivom u poslednjih 30 godina.  Centralnu snagu ofanzive, poput konjanika u Bulajićevom filmu  „Bitka na Neretvi“, čini Srpska pravoslavna crkva, sa protivustavnim asimilatorskim djelovanjem, negiranjem identiteta Crnogoraca i veličanjem četničkih zločinaca iz drugog svjetskog rata.  Cilj je, kako objasni patrijarh SPC na Putinovom  kanabeu u Moskvi, podvesti Crnu Goru u srpsko- ruski svijet.  Valjda je to odgovor SPC i njoj bliskih političkih partija na pruženu ruku ne malog broja intelekltualaca u Crnoj Gori, sa ciljem građenja humanijeg društva nakon promjena iz 2020. godine.

Tokom prve ofanzive iz 90 -ih prošlog vijeka,  aktivisti bliski  tadašnjem Liberalnom savezu Crne Gore, organizovali su skup na kome je  ugledni  pravoslavni duhovnik Antonije Abramović, izabran za vjerskog poglavara pravoslavnih Crnogoraca. Ubrzo će Crnogorska pravoslavna crkva  steći podršku znatnog dijela javnosti. Ovo je tada uticalo na „pacifikovanje“ retorike SPC. U međuvremenu će DPS  marginalizovati Crnogorsku crkvu, a vrijedna imovina će biti  prepisana na SPC. Crnoj Gori treba crkva, koja će biti lojalna državi Crnoj Gori i njenim ustavnim vrijednostima. Istinski pastiri ne dijele, već okupljaju.

Južni i centralni dio  Crne Gore liče na veliko gradilište. Prema rezultatima popisa, u Crnoj Gori je približno 400 hiljada stambenih objekata,  dok u Crnoj Gori živi 217 hiljada domaćinstava, od kojih su 30 hiljada podstanari. Za koga se onda neprekidno betonira i gradi!? Devastiraju se najljepši djelovi države, prenatrpavaju se novim zgradama urbani centri, dok je vazduh u Glavnom gradu zagađen i preko dozvoljenih nivoa.  Nova urbanizacija Crne Gore dovesti će do izmjene etničke strukture države, budući da stranci već čine gotovo petinu stanovnika. Kapitalizam je dobar sluga u zemljama sa demokratskim institucijama, ali loš gospodar kada institucionalni kapaciteti fale.  Rekao bih da su ovi procesi ireverzibilni.

MIODRAG VUJOVIĆ, ORGANIZACIJA KOD
Društvo tone u ravnodušnost

Devetnaest godina od nezavisnosti, ostali smo na pola puta. Umjesto ostvarenih ciljeva, brojimo propuštene prilike. Nijesmo izgradili efikasnu državu, nijesmo utemeljili vladavinu prava kroz praksu, niti smo smjenu vlasti iskoristili za prekid loših navika i nastavak dobrih. Propuštena je prilika da izgradimo sistem koji se oslanja na sopstveni rad i znanje, a ne na iluziju da će nas razvijati stranci.

Sve je moglo drugačije, možda ne za 180 stepeni, ali dovoljno da promijenimo perspektivu društva. Mogli smo naučiti iz sopstvenih grešaka, sačuvati ono što vrijedi i odbaciti sve što je značilo zarobljavanje države i institucija od strane moćnih interesnih grupa. Umjesto toga, stvoren je organizam koji jede našu budućnost.

Najporaznija je činjenica da mladi i dalje odlaze iz zemlje, sada i ubrzanijim tempom. Odlaze jer ne vide nadu, jer ne vjeruju u promjene, jer se osjećaju suvišno u sopstvenoj zemlji. Odlaze jer im nismo pokazali da je moguće drugačije. I dok se elite bore za privilegije, društvo tone u ravnodušnost. Vrijeme ne možemo vratiti, ali možemo priznati greške i korigovati kurs. Još nije kasno, ali ako naše kretanje nastavi da bude vođeno inercijom bićemo sve udaljeniji od efikasnog i pravednog društva.

DŽEVDET PEPIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA
Daleko od onog za šta smo se borili

Prije 19 godina Crna Gora je dobila nezavisnost. Ali , ni nijesmo ni blizu države u pravom i punom značenju tog pojma.
Ova i ovakva Crna Gora  daleko  je od onoga zaista za što smo se neki od nas  borili još od 90- tih 20 vijeka. I dalje imamo više nego slabe institucije  i više nego slabu ” instituciju” Građanin. I nijesmo ni izbliza stigli dotle da makar počnemo iole da ličimo na demokratsko i građansko društvo.

Ipak, drago mi je što  je Crna Gora prije 19 godina postala nezavisna. Na ovaj dan  ne bi se smjela zaboraviti uloga i značaj nekadašnjeg LSCG i najčasnije ličnosti crnogorskog višestranačja, Slavka Perovića.

BORIS MARIĆ, PRAVNIK I POLITIČKI ANALITIČAR
Podrivanje ustavnih principa

Crna Gora i nakon 19 godina gradi svoj suverenitet i demokratski sazrijeva. Možemo reći da je to sporo, često bez potrebnog strateškog okvira, sa slabim institucijama i mršavim reformskim procesom.

Demokratsko sazrijevanje koje se primarno odvija pod uticajem političkih subjekata, bez potrebne institucionalne potke, opterećeno je politikama  koje forsiraju populizam i svoj legitimitet baziraju na jeftinom glasu i stvaranju klijentelističkih interesnih mreža, sa naglašeno liderskim diskursom. Potreban nivo demokratije nedostaje upravo u političkim subjektima. Dati kontekst nije stimulativan za brži razvoj i dolaženje do pune funkcionalnosti demokratskog društva sa optimalno razvijenim institucijama i uz punu primjenu ustavnih principa gdje suverenitet pripada građanima i građankama, a Crna Gora je uređena kao građanska država.

Često kroz koalicione sporazume, imamo određena iščašenja i pokušaj uvođenja etničkog principa na mala vrata, što direktno podriva proklamovane ustavne principe. Svi etnički i politički izrazi treba da se osjećaju komotno u Crnoj Gori, i vjerujem da je nakon 19 godina to danas velikim dijelom tako.

Crnogorskom društvu je potreban unaprijeđeni društveni dijalog i to primarno u njenom građanskom političkom jezgru. Taj dijalog ne mora i ne treba biti samo na relaciji političkih subjekata, on ne mora imati ni u cjelosti definisan okvir, ali mora dati neke kapitalne odgovore strateške prirode. Šta su neophodni koraci za reformu obrazovnog, zdravstvenog, pravosudnog sistema? Kako ekonomiju preživljavanja pretvoriti u ekonomski razvoj, na koji način jačati kapacitete bezbjednosti građana i građanki?

Mislim da su mnogi odgovori spremni, ali se moraju prevazići sujete, posebno liderske.

STEFAN ĐUKIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR
Nemamo  konsenzus

Datumi nam služe da pravimo određene retrospektive, ali oni u suštini ne govore puno. Kada pričamo o skoro 20 godina nezavisnosti, vidimo pretjeranu glorifikaciju sa jedne, promašena nadanja sa druge i potpuno ignorisanje sa treće strane. I u tome je suština cijele priče. Možemo govoriti o “evropskom putu”, o stanju ljudskih prava ili nečem petom, ali glavno je opšte društveno stanje.

Mi nemamo nikakav konsenzus. Pritom, ne govorim o potrebi za apsolutnom slaganju svih građana, tako nešto nije moguće. Mi nemamo saglasje tri petine građana o maltene nijednom ključnom pitanju i to je uglavnom nasljeđe prethodne, ali i odlika ove trenutne vlasti. Dok je tako, ne možemo govoriti o zajednici, pa samim tim ni o državi.

Milena PEROVIĆ

Pitali smo: Šta nakon ponovljenog zločina na Cetinju?

RADOJE CEROVIĆ, KLINIČKI PSIHOLOG
Uzroci duboko u socioekonomskom raslojavanju i identitetskom cijepanju

Ovo masovno ubistvo nije izolovani slučaj, već dio šireg trenda povećanja nasilja u Crnoj Gori. Podaci ukazuju na to da su uzroci ovakvih fenomena duboko ukorijenjeni u “socioekonomskom raslojavanju”, ali i “identitetskom cijepanju”. To izaziva nagli rast jaza i nepovjerenja izmedju socijalnih klasa, ali i identitetskih jedinica (vjera, nacija i političkih opredjeljenja). Radi se o “fragmentaciji” društva na mikrocjeline.  Upravo ti procesi u stanju su da aktiviraju u svima nama instinkte nasilja i agresije. Iako nismo svi jednako podložni tim fenomenima, uvijek postoji neko ko “prvi puca po šavovima”. Vladajuće stranke govore o “pomirenju”, ali realnost je da tenzije dramatično rastu, a nasilje postaje sve učestalije – vršnjačko, porodično, femicid, itd.
Jedan od ključnih problema koji je postao vidljiv nakon ovog incidenta je  “nedostatak policijskih snaga” na Cetinju, ali i u cijeloj Crnoj Gori.  Postavlja se pitanje o brojnosti, pripremljenosti i resursima Uprave policije. Tačno je da su se proslave Nove godine odvijale širom Crne Gore, ali je proslava bila predviđena i na Cetinju.  Ne usuđujem se da tvrdim da je policijska akcija sama po sebi bila loša, bila je svakako bolja u odnosu na onaj Borilovićev masakr. Ali je ova situacija ukazala na nezamislivi deficit ljudstva i resursa.

Ministar ne može olako da se pravda “mafijaškim infiltracijama”! Ne možete da demontirate Policiju, bez ikakvog plana i strategije! Jer je u pitanju upravo demontiranje institucije policije. Vjerovatnoća da se radi o političkom revanšizmu, čistkama i oslobađanju prostora za sopstvene birače je ipak suviše vjerovatna. Jesu li svi penzionisani, udaljeni i suspendovani bili pripadnici OKG? Gdje su te optužnice makar, ako ne presude? Da li bih vjerovao Ministru na riječ? S obzirom na način na koji su pripadnici njegove partije “upravljali ljudskim resursima” u državnim preduzećima i institucijama, nijesam tome sklon.

Javnu komunikaciju vlasti u toku i nakon ovog tragičnog događaja odlikuje amaterizam i improvizacija, na momente panična. Ministar i direktor policije u  izjavama pripisuju uzroke ovog “situacionog” događaja “mentalnim oboljenjima” ubice, bez ikakvog osnova, demonizujući tako ljude sa psihološkim poteškoćama. Ovo je izazvalo kritiku cjelokupne zajednice profesionalaca u domenu mentalnog zdravlja, psihologa i psihijatara.

Bečićev pokušaj da obmane javnost slikama u kojima navodno pali svijeće za žrtve masakra, a koje su se ispostavile kao lažne, je još jedna patetična improvizacija.
Da ne govorimo o stepenu blamaže  kada su Demokrate, koji rukovode MUP-om, pogrešno identifikovali učesnicu protesta Jasnu Čirgić kao osobu povezanu sa porodicom Mijajlović.  Ovakvi postupci ne samo da dodatno destabilizuju situaciju već i svjedoče o “profesionalnom debaklu” Ministarstva unutrašnjih poslova.

Pojavila se i koordinisana lavina manipulacije putem tabloida i društvenih mreža. Radi se o strateški usmjerenoj lavini manupulacija emocijama građana,  posebno vjernika, kako bi se demonizovalo Cetinje i njegovi stanovnici. Tvrdnje o prokletstvu nad Cetinjem i potrebi da se vrati kapelica služe samo kao alat za mobilizaciju javnosti, generalna proba paljenja etničkih fitilja u Crnoj Gori. I u ovoj situaciji izostala je reakcija vlasti, koje su bile previše zaokupljene stavljanjem zakrpa na sopstvene greške. Ili je možda cijeli proces pogodan kao skretanje pažnje sa očiglednih propusta.

Masovno ubistvo na Cetinju predstavlja alarmantan signal o stanju društva u Crnoj Gori. Umjesto da se suoče sa pravim uzrocima nasilja i preduzmu konkretne mjere za poboljšanje bezbjednosti, vlasti se bave površnim populističkim rješenjima, izmišljaju “detektore pucnjeva” i pokreću lov na vještice prijeteći legalnim vlasnicima oružja koji istorijski ne predstavljaju i nikad nisu predstavljali problem.

Svaka sličnost sa Vučićevim targetiranjem i omalovažavanjem protesta i pojedinaca, iznošenjem ličnih podataka učesnika protesta, ili povezivanjem demonstracija sa špijunima, kriminalcima i opozicijom je sasvim namjerna. Jasno je da je ideološka matrica vlasti u Podgorici i u Beogradu, ali i njihova komunikacijska strategija sasvim je ista. Nonšalantno negiranje ili ignorisanje zjapećih rupa u društvu i državnom sistemu, uz klapnjenje o ulasku u Evropsku uniju.

I dok opozicija nema ni strategiju, ni inicijativu, a bojim se ni kredibilitet, Mandićev sarkastični osmjeh iza govornice najavljuje dalju devastaciju društvenog tkiva i pad međusobne saradnje i povjerenja – a s njima i sunovrat osnovnih preduslova za mir, demokratiju i vladavinu prava.

ERVINA DABIŽINOVIĆ, PSIHOLOŠKINJA I DOKTORKA RODNIH STUDIJA
Društvo bez utvrđene odgovornosti, kada tad će uništiti sebe

Kada jednom pokušamo da sakrijemo tragove zločina, tragovi se otisnu iznova. Negirali smo devedesetih zločine učinjene u ime svih nas. Obje politike koje su od višestranačja u Crnoj Gori negirale su i zatirale tragove. Te politike imaju sada rezultat u ponovljenom nasilju na Cetinju. Žrtve pokazuju da je poricanje uzaludno a da je užas neizreciv.

Da je bilo prihvatanja istine u prvom događaju u Medovini o neodgovornosti institucija i okašnjeloj reakciji institucija vlasti, društvu koje toleriše nasilje,  Cetinje bi bilo danas u  boljem stanju. Da je bilo politički odgovornih slušali bi struku i pokušali da daju najveći doprinost trudu stručnih lica, političkom voljom i stavljanjem svih resursa na raspolaganje. Bolje bi bili pripremljeni a proces iscjeljenja zajednice bi trajao. Tim procesom bi se moglo preduprijediti da se događaj ne ponovi.

Politička klasa treba da prizna vlastitu odgovornost da nije uradila za zajednicu ništa od onog što nas je moglo zaštititi i ozdraviti. Naprotiv, nastavlja da politizuje i sije mržnju na sve strane. Politički akteri reaguju na neprimjeren način ili pak opasan po dalji razvoj događaja. Pojedini zahtijevaju kaznene mjere, pojačavanje represije aparata, traže da se gradovi okupiraju video nadzorom i formiraju timovi koji će da detektuju i upere prst u delikventna ponašanja!!! Na svakog od nas jedan specijalac sa dugom cijevi!!! Za početak trebalo bi da se prestane sa takvim idejama i inicijativama. Nema ad hock reakcija.

Treba priznati neznanje i nesposobnost, obezbijediti političku  volju, konsultovati struku, nužan je institucionalni odgovor, treba znaveno i profesionalno kreirati atmosferu i ambijent, da se izgubljeno povjerenje, nebezbjednost i nasilje pokušaju definisati. Da se makar i prihvati da stvari tako stoje.

Treba i da se prestane sa neodgovornim i neadekvatnim izjavama. Zaustaviti kreiranje ambijenta u kojem se stigmatizuju  ljudi čije mentalno zdravlje ne umijemo da sačuvamo od sebe.Ne završava se sve na ličnosti počinioca.

Zagovaranje klime da nas je ovo snašlo, kako to čine političke klase, sakrivanje je iza sudbine i dokaz nemoći politika. Vlast i sistem institucija su zakazala ponovo. To nije sudbina. Najgore, krije se neuspjeh istih iz prethodnog zločina. Najglasniji su u odbrani vlastitih privilegija i stolica, negiranja i poricanja po svim nivoima odgovornosti.

Psihologija zna što to znači izostanak ili defekt moralne odgovornosti i rasuđivanja. Izostanak moralne odgovornosti na nivou kolektiva govori od kakvog su kvaliteta politike koje vode naše političke elite, koje su kreirale i kreiraju društvo bez utvrđene odgovornosti. A takvo društvo će kad tad uništiti sebe i sve oko sebe. Gdje nema regulacije, nepravda preuzme.

Oporavak društva i odgovornost za zajednicu može da počne kada se istina prizna da nismo radili dobro i da danas ne znamo korake kako iz ovog vrtloga razderane zajednice kojoj se ne da šansa da se suoči sa traumom već se neadekvatnim odgovorom zaoštrava mržnja i nesigurnost. Do novog zločina.

Donekle je nada što je struka ovog puta odgovorila politici. Došao je i odgovor građana. Malo je više glasova koji su protiv ćutanja, malo je više glasova koji političko ekonomski kontekst povezuju sa nasiljem i zločinom, koji složenost ljudskih činova vide u vezi sa onim što se dešava na političkom i ekonomskim procesima.

BOŽIDAR IVANOVIĆ, ŠAHOVSKI VELEMAJSTOR
Političke turbulencije koje traju decenijama

Svaki tragičan događaj mora se ozbiljno shvatiti i učiniti sve da se ne bi ponovio. To nije urađeno poslije zločina 2022. g. i tek sad se traži krivac. Generalno gledano krive su političke turbulencije koje se kod nas odvijaju već više decenija. One su dovele i do poremećaja društvene svijesti inficirajući je ideološkim virusom. “Snalažljivi” pojedinci su nalazili lijek u enormnom, najčešće nezakonitom bogaćenju, ostavljajući radnike da u siromaštvu prežive. Sjetimo se “neukrotivog” šverca cigareta, goriva, droge i surovih likvidacija bez sudskog epiloga. To divljanje je natjeralo mnoge mlade ljude da odlaze iz zemlje ili da se predaju surovim zakonima ulice. Ekonomski efekti takvog društvenog života bilježe 2010. godine da su nove tvorevine, nastale raspadom SFRJ, bile dužne 184 milijarde dolara a da je Jugoslavija, godinu prije raspada, bila dužna 13,5  milijardi.

Nova vlast, koja je stupila na scenu 2020. godine, nastavila je sličnim putem iako su  njena obećanja sijala od optimizma. Naprotiv, pokazalo se da faktor vrijeme za nju ne postoji a pokazala je i nebrigu izborom nepouzdanih stručnih kadrova.

Tako smo stigli do kraja 2024. godine a prvi dan Nove 2025. osvanuo je šokantnim događajem kojim nam je život nametnuo sudbinski zahtjev : svi sa suprotstavljenim  političkim ciljevima, treba javno da odgovore čemu teže i da li se zalažu za put Crne Gore u EU. Ako to prikrivaju onda su jedini lijek vanredni izbori.

Bez obzira, neophodno je zavesti red u policiji jer, vršeći osnovnu djelatnost, po zakonu i drugim propisima, ona je garant bezbjednosti države i njenih građana. Da je to učinjeno prije 01. januara ne bi se desila tragedija na Cetinju. Zato, u datim okolnostima, svi službenici policije treba da daju doprinos opštoj bezbjednosti a ko nije spreman za najčasniji čin moralne ili profesionalne ostavke, taj ne osjeća odgovornost za bezbjednost države i svih njenih građana.

MAJA RAIČEVIĆ, CENTAR ZA ŽENSKA PRAVA
Potrebno je mnogo više od ad hoc mjera

Prije svega želim da izrazim saosjećanje sa porodicama nastradalih i sa građanima i građankama Cetinja, koji su u dvije i po godine doživjeli dva masovna ubistva.  Posledice zločina ovakvih razmjera iziskuju empatično i mudro liderstvo i preuzimanje političke odgovornosti ne samo za stanje u sektoru bezbjednosti nego i za evidentni kolaps institucija.

Umjesto toga imamo targetiranje studenata i ljudi koji mirno protestuju , svakodnevna nesuvisla saopštenja Demokrata, kojima truju javni prostor i nastoje da diskredituju  mlade inicijatore protesta služeći se neutemeljenim optužbama za koje ne nude nikakve dokaze. Njihova je odgovornost utoliko veća jer su u vrhu vlasti, pa bi trebali da se bave rješavanjem ove izuzetno složene društvene situacije , umjesto političkim spinovima.

Ovakvo stanje u društvu zahtijeva mnogo više od ad hoc mjera koje je ponudio premijer  nakon sjednice Savjeta za bezbjednost. One ne uključuju dugoročni strateški pristup pitanju bezbjednosti , niti razvoju prijeko potrebnih nedostajućih  servisa  za podršku građanima, prevazilaženje toksične  (ne)kulture koja uzorkuje i porodično i društveno nasilje i koja je Crnu Goru svrstala na treće mjesto u svijetu po broju oružja koje se nalazi kod građana. Podsjećam da smo zahtjeve koji se odnose na rješavanje te problematike premijeru  direktno uručile na protestu  organizovanom 28. decembra 2023. kada smo tražile ponovno uspostavljanje “policije u zajednici”, reviziju dozvola za držanje oružja , kontrolu neovlašćenog držanja oružja i niz drugih zahtjeva na koje nikad nismo dobile odgovor. Ponovile smo neke od njih i u nedavnom reagovanju Centra za ženska prava i Akcije za ljudska prava, a tražile smo i uspostavljanje moratorijuma na izdavanje dozvola za posjedovanje i držanje oružja do izmjene Zakona o oružju. Kako je odgovor izostao i ovoga puta, mogu samo da konstatujem da je zabrinjavajuće što se u ovako maloj zemlji ne koriste svi raspoloživi resursi  i znanja,  koja očigledno nedostaju bespotrebno glomaznoj i neefikasnoj Vladi Crne Gore.

SERGEJ SEKULOVIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR
Treba hladne glave identifikovati probleme

Teško je bilo sto reći nakon ovakve tragedije. Što god da se kaže nedovoljno je, pogrešno…Jednostavno ovakvi događaji ostavljaju u čuđenju, zbunjenosti, konfuziji. Da probam, svjestan nedorečenosti stava.
Crnogorsko društvo reaguje, generalno govoreći, prilično situaciji, dostojanstveno i solidarno. Postoji u našem društvu zdrava osnova, samo je moramo ohrabrivati. Tačno je da postoje i oni drugi, koji od ove tragedije prave prostor za građenje ili bolje rečeno produbljivanje mržnje, netrpeljivosti, koji se hrane nesrećom. Nažalost medijski prostor je i njima otvoren. Političari reaguje zavisno od političke pozicije na kojoj se nalaze. Političko profitiranje djeluje, najblaže rečeno neukusno.

Treba sačekati da se “ hladne” glave analizira čitav dogadjaj. Da se jasno identifikuju individualne i sistemske greške i uloži napor da se one isprave. Da li je to apsolutna garancija? Nije. Može li se popraviti stanje? Mora. Svi moramo da razmislimo sto u svakodnevnom životu gradimo i čemu dajemo doprinos

STEFAN ĐUKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA
Društveni dijalog ili dezintegracija

Iako je paradoksalno, smatram da odgovara istini to da je lakše “prepisati” šta treba raditi nego kako naše društvo “nagovoriti” da to radi. Toliko smo, kao cjelina, pogrešno nasađeni, razvučeni sitnim partijskim interesima koji preko svojih mreža utiču na javnost da je teško gledati na bilo koji događaj van partijskih naočara. Ako pak i pogledamo, kako prevazići njihove interese i nametnuti temu? To je pitanje koje bih postavio prije onog šta treba uraditi, pitanje “kako”? Na žalost, ne vidim odgovor, zahvat političke klase je toliko sveobuhvatan, i materijalno i medijski i zakonski.

A ono što nam je potrebno je društveni dijalog prije svega. Sva pitanja koja su otvorena se moraju adresirati – i ono o rasprostranjenosti nelegalnog oružja, i ono o suviše rutinskim uslovima koje treba ispuniti za legalno oružje,  a prije svega pitanje  o društvenoj atmosferi, o konstantnoj posvađanosti i sve većim rovovima za koje je opet zaslužna isključivo politička klasa.

Ako nismo spremni i voljni da uđemo u taj dijalog, jedino što nas čeka je dalja dezintegracija u svakom smislu.

Milena PEROVIĆ