Pitali smo: Trideset četiri godine od napada na Dubrovnik, kakav je odnos Crne Gore prema tom  i ostalim zločinima iz devedesetih ?

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISTKINJA
Devedesete se ponavljaju kao odurna farsa

Ovogodišnje obilježavanje napada JNA na Dubrovnik nesumnjivo je najmučnije do sada, jer nam se devedesete  ponavljaju kao odurna farsa – oronuli ratni huškači s nesmanjenom mržnjom izlaze iz hibernacije na opštenarodno veselje, bivaju ovjenčani najvišim državnim nagradama i nagrađeni članstvom u uredništvu Enciklopedije Crne Gore. Za to vrijeme nemoćna policija lovi bronzanog zločinca po jatačkim jazbinama, a raznorazni zborovi lamentuju što „ljudski škart gazi obraz Crne Gore (…) i potčinjava(ju) državu i narod jednom zlonamjernom Hrvatu“. Tako je počelo devedesetih, sjetimo se.

Ista je politika i danas, a povremeno čak i sa istim akterima. Ne bi se oni mogli po potrebi povampirivati da je bilo odgovornog suočavanja sa prošlošću i da su promoteri štetočinskih politika i medijskih narativa koji su im prethodili i koji su ih pratili bili procesuirani i lustrirani. U nedostatku političke volje, skrajnuti su na klupu do naredne prilike, a zagrijavanje je u toku. Rat devedesetih nije bio neizbježan – nijedan to nije, ukoliko se mržnja prepozna, imenuje i sankcioniše na vrijeme, umjesto što se podnosi i normalizuje. Sramim se takve Crne Gore i ponosna sam na to. Znam i da nisam posve usamljena. U društvu koje je izgubilo kapacitet za stid koji je, po mom je dubokom i mračnom uvjerenju upravo preduslov suočavanja sa prošlošću, mirne budućnosti nema niti je može biti.

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA
Tranziciona pravda izostala voljom političkih elita

 Napad na Dubrovnik devedesetih je urušio moralni princip čojstva i junaštva u  Crnoj Gori. Ostala je lopovska i podanička država ratnim zločinima obilježena.

Tranziciona pravda je jedini način moralne obnove takvog društva a ona je izostala voljom i interesima političkih elita. Sada je politički instrument manipulacije. U domenu nove političke elite služi za održavanje privida  na spoljnjem planu volje za ulazak u EU a na unutrašnjem za vraćanje u prošlost  i cementiranje nacionalističke ideologije .

Oni koji su rođeni tih godina sada su roditelji  i umjesto da su upoznati sa istinom o tim dešavanjima  nose posledice neprerađenih  traumatskih doživljaja svojih roditelja i njihove laži o neučestvovanju u ratu, što čini defekte na psihološko/moralnom  planu i dobru osnovu za nove ratove/zločine. Nasilje je generalizovano a učvršćuje se  mit o žrtvi i ugroženosti a odbrana je represija, revanšizam i militarizam. Odgovornost i autonomija izostaju.

Ovakva svijest koja dominira Crnom Gorom  pod okriljem vjerskih institucija  gradi budućnost ove države koja ne može biti ništa drugo nego katastrofa, ako ne materijalna onda  moralna i duhovna koja nas čini  inferiornim podanicima kojima je pokretačka snaga zavist i mržnja i destrukcija svake kulture i obrazovanja.

RADE BOJOVIĆ, IZVRŠNI KOORDINATOR GI “21 MAJ”
Zataškavajući i kukavički odnos

Odnos države Crne Gore prema sramnoj agresiji na Dubrovnik i okolinu, kao i prema zločinima koji su se desili tokom devedesetih godina je zataškavajući, kukavički i pravno degutantan. Pritom, takav odnos ne čudi ako znamo da dominirajući dio političke klase baštini ideologiju i politiku koja je Crnu Goru učinila saučesnikom u zločinačkim pohodima koji su vođeni iz tadašnjeg Beograda ili je njihova stranačka prošlost vezana za sramotne stranice novije crnogorske istorije. Sjetimo se samo ratnohuškačke uloge čelnika tada vladajućeg DPSa i lidera ondašnje NS ili odanosti velikosrpskom ratnom pohodu od strane sadašnjeg predsjednika Skupštine i dojučerašnjeg prvog premijera poniklog iz litijaško-neočetničkog pokreta.

O ulozi zvanične Crne Gore i njenih satelita u ratovima devedesetih se najmanje govorilo i govori na javnom servisu i privatnim televizijama pod kontrolom iz Srbije, dok su za crnogorsku prosvjetu ti događaji tera inkognita. Što se tiče pravosudnih organa sve što je vezano za zločine devedesetih je daleko ispod potrebe suočavanja sa pravdom. To što je Crna Gora odbila da se suoči sa istinom o njenoj ulozi u zločinačkoj i agresorskoj velikosrpskoj politici, uključujući i potporu takvoj politici od strane  tadašnjih eparhija SPC, razlog je što se danas ponovo suočavamo sa refleksijom te iste politike koja je kao i devedesetih ponovo na vlasti u Crnoj Gori. Umjesto lustracije i javnog suočavanja sa vlastitim likom u ogledalu današnja većinska crnogorska javnost bi se za šaku materijalnog interesa ili partijsko namještenje u javnom sektoru odrekla svake istine i svake potrebe da ovo društvo učinimo poštenijim i boljim. Pritom, i tada kao i danas, najbolji u Crnoj Gori su opet manjina, dok je politička većina ili “niti vino niti voda” ili je odraz najgoreg dijela Crne Gore.

MILOŠ VUKANOVIĆ, ISTORIČAR
Perfidna zloupotreba prošlosti

Odnos Crne Gore prema devedesetim može se posmatrati kroz dvije faze. Do 2020. godine prema tom periodu smo se odnosili neodgovorno i nezrelo, dok su vladajuće strukture pokušavale da sakriju svoju ulogu u ratovima i zločinima. Aktivno su sabotirani, usporavani ili zaustavljani procesi tranzicione pravde. Određeni dio odgovornosti svakako snose i građani, koji su, nezainteresovano posmatrajući sve to, u većini smatrali da ne treba otvarati teške teme prošlosti. Ovakav pristup je doveo do toga da je današnji odnos prema kulturi sjećanja bude još gori nego ranije. On se danas ogleda kroz perfidnu zloupotrebu prošlosti radi političke dobiti i „pranje“ biografija onih koji su danas na vlasti, a i dalje njeguju istu ideologiju koja nas je devedesetih gurnula u haos.
Crnogorski slučaj suočavanja s prošlošću, naročito sa devedesetim, može se proučavati kao primjer koliko štete društvu donosi nepotpuna tranziciona pravda. Nakon tri decenije crnogorsko društvo jeste sazrelo da se suoči sa greškama svoje prošlosti, ali još nije dovoljno ojačalo da se odupre populističkim narativima, istim onima koji su nas već jednom odveli u rat, razaranje i nemaštinu.

ZARIJA PEJOVIĆ, EKONOMISTA I BIVŠI POSLANIK
Potrebno nam je suočavanje

Na književnoj večeri diplomate i autora Jovana Vejnovića, posvećenoj knjizi „Posljednji Jugosloveni“, saznao sam da je sve do artiljerijskih hitaca ispaljenih na Dubrovnik postojala nada o očuvanju nekog okvira jugoslovenske države. Žao mi je ako su hici ispaljeni iz ruku pripadnika mog naroda presudili onoj velikoj Jugoslaviji, sa šest republika i dvije autonomne pokrajine. Sramota me je što su ti hici bili usmjereni prema „gospodinu Gradu“, balkanskoj Firenci – Dubrovniku. Gdje je tada bila pamet!?

Pored tadašnjeg rukovodstva Crne Gore, koje je bilo uključeno u planove i logistiku „dubrovačke operacije“, treba reći da odgovornost snosi i rukovodstvo iz perioda socijalizma, koje nije dozvoljavalo emancipaciju identiteta Crne Gore od velikosrpskog uticaja. Štaviše, objektivno proučavanje samosvojnosti identiteta Crne Gore bilo je označeno kao „crnogorski nacionalizam“. Da je svijest o identitetu Crne Gore bila snažnija, manje bi Crnogoraca bilo u rezervnom sastavu JNA, a više na antiratnim mitinzima 1991. i 1992. godine, održanim u Titogradu, Cetinju i Tivtu. Opozicioni i antiratni mediji nisu bili pošteđeni – na redakciju Monitora bačena je bomba  oktobra 1991. godine, kada i počinje napad jedinica JNA i Teritorijalne odbrane Crne Gore, uz podršku specijalnih jedinica MUP-a,  na područje Dubrovnika.

Nakon trideset i četiri godine, jedan dio političkog i društvenog bića Crne Gore „tješi“ se time da se kompletnom operacijom upravljalo iz Beograda. Drugi dio političkih elita Hrvatsku i dalje ne posmatra kao saveznicu. Crnoj Gori je potrebno suočavanje sa prošlošću. Od obrazovnih institucija do političkog sistema i pravosuđa. A za sve to, da se ne zavaravamo, nema dovoljno ni svijesti ni kapaciteta. Ipak, ohrabrilo me postavljanje spomen-ploče u bivšem logoru Morinj, posebno zbog prisustva bivših logoraša iz dubrovačke regije. Volio bih da Crna Gora finansira izgradnju škole ili doma zdravlja u Konavlima.

Apelujem na predsjednika Jakova Milatovića da uruči orden Slavku Peroviću, lideru nekadašnjeg Liberalnog saveza Crne Gore, koji je bio vodeća partija antiratnog pokreta. U Crnoj Gori se poštuju samo oni koji su na vlasti, ali ipak treba uvažiti zasluge ljudi za njihova života.

Čast mi je što za prijatelja imam kotoranina Petra Vučeljića, s kojim je Monitor objavio intervju, budući da je odbio oružje i uniformu na dubrovačkom ratištu, stavljajući sebe i porodicu u rizik. Biti protiv  ostrašćene većine sokratovski je podvig.

DŽEVDET PEPIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA
Krečenje koje traje

Ono što je uradila većinska i zvanična Crna Gora u strašnim 90- tim prošlog vijeka , bilo je sramotno . Napad na Dubrovnik i hercegovačko ratište ostaju velika mrlja naše prošlosti. Tada je crnogorska vlast poslala svoje građane van granice ,pod izgovorom da ” sačuvaju Jugoslaviju ” i da ” spase svoju braću …”. Svim dozvoljenim i nedozvoljenim sredstvima u kako su ga nazvali ” rat za mir “. Poslije su pokušali da ” operu ruke ” od tog posla..Sramno je bilo i ono što se tada dešavalo u Crnoj Gori.  Maja 1992. g.desila se ona zločinačka operacija deportacije izbjeglica miuslimana , koju je izvela crnogorska policija Vlade na čelu sa Milom Đukanovićem.A za čitavo vrijeme rata u BiH preko Crne Gore , pa čak i za vrijeme Genocida u Srebrenici 1995,  naftom se snabdijevala Vojska RS.
Nažalost, sa tim se nismo suočili, ni osudili na pravi način. Od 1997. g.počelo je “krečenje ” biografija i uloga u tim ratnim događajima. Mnogi su pokušavali da nam ” ukažu i dokažu ” da Đukanović nije bio ništa kriv . Nego ” Beograd ili Momo”.  U krečenju Đukanovićeve biografije, veliki ulogu imali su i neki koji su za vrijeme 90- tih bili antiratno raspoloženi .

Jedini časni metak koji je ispaljen devedesetih  bio je onaj Vladimira Barovića , koji je sebi oduzeo život , odbijajući da puca u hrvatske gradove. A jednog časnog Slobodana Pejovića , koji je prvi progovorio javno o deportaciji  1992- g. koji je u pravom smislu heroj našeg doba , su  zaštitnici ” lika i djela ” g. Đukanovića , pokušavali,  i pokušavaju,  da rikažu kao zločinca . Što je više nego sramno.

Ni ” rat za mir “, ni Bukovica,  Pljevlja , deportacija …nijesu ni započeli da se ” osvjetljavaju ” kako treba. Na procesuiranju ratnih zločina u pravom i punom značenju tih procesa nije praktično ništa urađeno.

TEA GORJANC PRELEVIĆ, AKCIJA ZA LJUDSKA PRAVA
Crna Gora nema politiku suočavanja sa prošlošću

Crna Gora nažalost nema politiku suočavanja sa prošlošću, čiji je sastavni dio politika sjećanja. Ne postoji zvaničan, objavljen stav o njenom učešću u ratovima devedesetih, kao ni o ratnim zločinima.

U obilježavanje godišnjica tih zločina najviše se uključuje predsjednik države, a drugi državni zvaničnici sporadično, prema afinitetima. To tako ne bi smjelo da bude. Posle više od tri decenije, a i u kontekstu dokazivanja za pristup Evropskoj Uniji, država bi morala da zauzme odgovoran stav prema svim zločinima iz prošlosti, svim žrtvama tih zločina i da pruži i taj simbolični, kao i svaki drugi vid podrške njihovim porodicama.

Dužna je to i njima i svoj svojoj djeci, koju ne smije da ostavi pod opterećenjem zločina koje nisu skrivili. Treba zauzeti dostojanstven, utemeljen stav i svaku komemoraciju pretvoriti u priliku za promociju zajedništva, koje je Crnoj Gori neophodno za njen opstanak.

Milena PEROVIĆ

Pitali smo – gdje je Crna Gora nakon pet godina nove vlasti?

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA:
Na ivici

Kada mislim na državu Crnu Goru od prije pet  godina vidim je kao autoritarnu, nedovoljno demokratsku, pa neka bude i Milovu privatnu državu.Ali, državu.  Koja  je  još uvijek promjenom vlasti mogla biti  garant nezavisnosti ljudi i autonomnog razvoja. Vjera da će nova vlast tu državu učiniti takvom :demokratskijom, ekološkijom i humanijom i nije bila tako jaka ali je bilo nade. Nada je bila uzaludna,  lični kapaciteti lidera da  razumiju vrijednost povjerenja  i  preuzmu odgovornost   su  se pokazali limitirani njihovom zavisnošću (autoritetu,nacionalizu, novcu ).

Nezreli narcizam osoba na važnim funkcijama  je vidljivo destruirao i državu i društvo. Nova vlast se  obrušila na državu, sistematski  razgrađuje institucije realno i simbolično, stvara nepotrebnu patnju i nepravdu, selektuje pravdu, projektuje siromaštvo obrazovanima i neposlušnima, rasprodaje prirodne resurse, podvodi terirotiju i ljude onome ko  više plati. Buja blagostanje njih i njima bliskih  uz  indoktrinaciju  zločinačkim  ideologijama siromašnih, kojih je sve više.

Nadu uništava i opozicija koja nije imala niti jednu smislenu akciju u interesu države  svih ovih  pet godina.Što se tiče države ostala je samo fasada  koja se  još jedino ogleda u  međunarodnom priznanju. Ne vidim organizovane snage ljudi koji poštuju državu i teže vrijednostima pravde, jednakosti  i slobode.Više nije pitanje države nego ličnog dostojanstva i gole egzistencije. Uskoro će svi to shvatiti ako nacionalizam ne uzme danak krvi, kao uvijek u crnogorskoj istoriji. Crna Gora je na ivici.

RADE BOJOVIĆ, IZVRŠNI KOORDINATOR GI “21.MAJ”:
Država pretvorena u poslugu SPC

Prethodni režim je državu doveo do ambisa, dok je novi režim gurnuo u ambis. Tri novorežimske vlade koje su se promijenile u posljednjih skoro pet godina su tri cirkuske šatre pod čijim okriljem su marširali i marširaju politički klovnovi, lakrdijaši, neznalice i doušnici. Država je pretvorena u poslugu groteskne SPC koja grca od nacionalizma, bezakonja i pohlepe, jedan dio vlasti beskičmeno i po zadatku služi Šešeljevom šegrtu iz susjedstva, dok su ostaci vladajuće politike školski primjeri nezrelosti, neznanja i stupidnog populizma.

Društvo je prepušteno snalaženju, građani su razočarani i bijesni, najgorima u državi je najbolje, dok su najbolji oni koji su na margini prosvijećenog otpora ili su apatični ili razmišljaju da odu iz zemlje. Pritom, opozicija vrijedna pomena ne postoji,pri čemu evropske integracije djeluju bizarno u okolnostima gdje se dvojica importovanih srpskih mitropolita nadmeću u afirmisanju fašističkih zlikovaca, pravosuđe se guši u oportunizmu i neefikasnosti, policija se partitokratizuje, privreda se uništava vladinom retardiranom ekonomskom politikom, dok se obrazovni i zdravstveni sistem raspadaju.

Ukoliko se u Crnoj Gori u dogledno vrijeme ne formira radikalna reformatorska vlast i to isključivo iz nestranačkih i nevladinih krugova računajte da se započeti let u ambis nastavlja. Do tada tzv. narod može izlaziti na beznadežne izbore u režiji korumpirane, kukavičke, izdajničke i nesposobne političke klase.

MIODRAG VUJOVIĆ, ORGANIZACIJA KOD:
Štite svoju i korupciju DPS

Ne treba ponavljati očigledno: da su promjene ostale samo na nivou zamjene imena, da su iznevjerena očekivanja  i prekršena obećanja da će se mijenjati način vođenja države, tj. da se neće vladati nego upavljati, da će vlast slušati glas građana i da ćemo promovisati najbolje na najdogovornije pozicije.
Ono što je novi sloj spoznaje jeste da nova vlast ne samo da nastoji sakriti svoje sitne ili krupnije koruptivne radnje, već štiti prikrivajući i one prethodne vlasti.

Tako je nama sada za istraživanje još manje dostupna čak i dokumentacija koju je donosila prethodna vlast, javne rasprave su po pravilu sasvim fingirane ili ne postoje, a lov na civilni sektor nikad žešći. I to rade isti oni ljudi koji su dok su bili opozicija od tog istog civilnog sektora dobijali ekpertizu, a ako ikada bude sprovođena stvarna pravda ona će se oslanjati na dokaze koje su našli entuzijasti i aktivisti, a ne političari nove vlasti.

Pet godina je trebalo novoj vlasti da sasvim ovladaju koruptivnim mehanizmima stare, uz nadogradnju koju smo dobili u unapređenju prikrivanja te činjenice: ako ih kritikujete vi ste protiv naroda koji oni predstavljaju, a teme koje stvaraju su takve da one ne podrazumijevaju dijalog, već trajnu podjelu. Proći će i ova vlast, kao što je prošla i prethodna, a pet godina od čuvenog 30. avguta dobili smo nauk da državu treba čuvati od svake vlasti.

DEJAN MILOVAC, MANS:
Prokockana šansa

Pet godina nakon istorijske smjene DPS režima, na vlasti imamo političku elitu čija homogenost isključivo počiva na  partijskim interesima, a održava se beskrupuloznom političkom trgovinom koja  za cilj ima isključivo povećanje ličnih i partijskih privilegija, dok su pravda, poštenje i javni interes ostali da se koriste kao pamflet tokom predizbornih kampanja.

Jedan od ključnih problema nove vlasti jeste prokockana šansa da baš ta generacija političara bude ona koja će Crnu Goru okrenuti ka civilizovanom i demoktatski uređenom društvu. Umjesto toga, privilegiju da vode Crnu Goru, sve partije odreda su iskoristile da jačaju svoje baze i sprovode agende koje nas svakim danom sve više udaljavaju od zvanično proklamovanih drżavnih prioriteta.

Ovo je posebno vidljivo u oblasti borbe protiv korupcije, gdje i pet godina nakon preuzimanja svih poluga vlasti, vladajuća elita nije sposobna (ili ne želi) da građanima isporuči ništa više od jako ograničenih rezultata. Brojna hapšenja do sada nedodirljivih pojedinica za koje se sumnja da su bile karike organizovanog kriminala u državnom aparatu, tek su početak procesa koji bi građanima Crne Gore trebao da donese pravdu. Nažalost, mnoga od tih hapšenja poslužila su tek za samopromociju pojedinaca iz vlasti i njihovih partija, dok građani još uvijek čekaju na konačne presude i pravdu.

VESELIN RADULOVIĆ, ADVOKAT:
Isto, pa gore

Nakon pet godina od promjene vlasti u brojnim segmentima ne možemo govoriti o napretku, pa čak ni o istom stanju kao u vrijeme vladavine DPS-a, već svakodnevno svjedočimo i gorim praksama.

Bezbjednosni sektor u Crnoj Gori gotovo da ne postoji jer njime rukovode neznalice sa sumnjivim diplomama i nesporno lošim namjerama, osobe bez vaspitanja, sa manjkom znanja, ali sa viškom samopouzdanja i ambicije i potpunim odsustvom stida. Zato imamo policiju koja ne sprječava izvršenje krivičnih djela, već više asistira izvršiocima poput nedavnog postavljanja spomenika zločincu Pavlu Đurišiću.  Koja ne postupa po nalozima tužilaštva i sudova, ali zato neprimjereno komentariše rad pravosuđa. Sve ovo daje podstreka izvršiocima krivičnih djela da nastave sa kriminalnom djelatnošću bez straha da će biti procesuirani i sankcionisani.  I podstrek inspiratorima mržnje da vrše reviziju istorije.

Političke partije na vlasti nastavile su i čak značajno unaprijedile brojne zloupotrebe kojima se bukvalno pljačka državni budžet, počev od sumnjivih nabavki i netransparentnih višemilionskih poslova, do besprizornog partijskog zapošljavanja nestručnih i polupismenih partijskih kadrova.

Ako izuzmemo određene pozitivne pomake u radu SDT-a i SPO-a koje su rezultat međunarodne saradnje, u ostalom dijelu pravosuđa napretka nema.

Sa takvim stanjem u bezbjednosnom sektoru i u pravosuđu opravdan je zaključak da poslije pet godina vlasti bez DPS-a imamo na djelu isti sistem vladanja unaprijeđen u negativnom smislu, sa pohlepnim političarima bez stida koji su svjesni da neće vladati ni približno koliko je DPS, pa zato žure da svoju pohlepu zadovolje što prije.

DŽEVDET PEPIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA:
Najveći gubitnici cu borci protiv načina vladanja DPS-a

Najbolje, ili bolje rečeno jedino dobro, što nam je donio 30. avgust je promjena višedecenijske vlasti.

Naravno da niko  nije mogao očekivati nagle promjene  preko noći , ali nažalost na sistemskim promjenama nije se radilo ni ” preko noći, ni preko dana .”  Ovih  pet godina od promjene vlasti , možemo najrealnije nazvati  pet godina izgubljene nade .

Nažalost , najveći gubitnici su  iskreni borci protiv sistema koji je vladao do 2020. Malo se ili skoro nimalo uradilo da Crna Gora  počne da liči na normalno i građansko društvo. Jedino su se desile promjene u personalnom sastavu na političkoj sceni.
Moram da primijetiim  da neki koji su bili protiv onog i onakvog DPS- a su u ovih pet godina dobrano nastavili kao oni, a u nekim situacijama  ih čak i prevazišli.
Ono što me posebno zabrinjava je to što u  nekim stvarima Crna Gora  kao da se ” vraća na fabrička podešavanja” iz strašnih 90-tih. Mislim  na jačanje tj.veći uticaj crkve na društveno – politička kretanja , kao i ponovno bujanje nacionalizma i jačanje nacionalnih partija.

                         Milena PEROVIĆ

Pitali smo: Koje vrijednosti baštinimo na ovaj 13. jul?

BALŠA BRKOVIĆ, PISAC:
Ratni zločinci kao mjera vrijednosti

Zapravo, malo je do vrijednosti, a mnogo više do nas… Uvijek su ljudi problem. Pitanje temeljnih vrijednosti ne bi trebalo da je sporno, u bilo kom društvu. Ipak, gotovo da nema društva gdje nećete prepoznati polemiku ili djelimično neslaganje u ovom važnom pitanju. Koje vrijednosti? Koje tradicije zaslužuju da opstaju a koje su za muzej ili neki drugi otpad istorije? To je pitanje na koje svaka generacija daje odgovore, i svaki naraštaj na taj način ustvari definiše sebe.

Recimo, neko baštini hrišćanske vrijednosti – tu ne bi trebalo biti ništa sporno – na kraju, nije li ono najvažnije u hrišćanstvu ljubav i solidarnost. Pa kako onda neko ko tvrdi da zastupa hrišćanske vrijednosti, recimo, ide da ubija komšije i da im pali kuće? Sve vjerujući da na taj način štiti svoje hrišćanske vrijednosti? To naravno ne govori ništa o hrišćanstvu ali govori o „hrišćaninu“. Naravno, ova uznemirujuća formula važi za sve religije u ime kojih neko ide da ubija i pali.

Držim da je u Crnoj Gori problem i u sljedećem: iza pravih vrijednosti nerijetko stoje krivi ljudi. Deklarativno se uzdižu prave vrijednosti, ali se živi (i djeluje) na drugi način.

Kada su u crnogorskoj istoriji, bar u dva slučaja, 1945. i 2006, „prave“ vrijednosti stupile na scenu, dobile pravo građanstva, vrlo brzo su ih ljudi, oni koji su tvrdili da rade baš za te prave vrijednosti, pretvarali u parodiju i karikaturu. Tako je s ljudima. Kad budemo imali istinske građane, vrijednosti neće biti sporne… A do tada – pogledajte današnju Crnu Goru. Vlast i crkva se trude da nametnu ratne zločince kao mjeru vrijednosti. Ordinarni ubica i zločinac pop Maca je iz njihove vizure – sveti čovjek. Neka svaki građanin sebi postavi jednostavno pitanje – pristaje li na to.

ERVINA DABIŽINOVIĆ, PSIHOLOŠKINJA I DOKTORKA RODNIH STUDIJA:
Dan ustanka sve češće meta revizionističkih narativa

 Trinaesti  jul 1941. je dan kada je stigao odgovor na okupaciju -otpor. To je masovni odgovor ljudi, izraz kolektivne spremnosti da se plati cijena borbe za dostojanstven život. 13. jul 1941. je utvrđena činjenica. Kako se on čita? Kao otpor svakoj vrsti okupacije, nacionalizma, revizionizma, gušenja slobode i poniženja. Ustanak nije bio samo vojni čin, već i politički i moralni izbor, potvrda antifašističkog identiteta Crne Gore.

Vrijednosti koje baštinimo iz 13. jula su: sloboda kao temelj društva, antifašizam kao civilizacijska norma, dostojanstvo čovjeka, solidarnost među ljudima i otpor svakom obliku nasilja i nepravde. U vremenu rastućih autoritarizama, relativizacije zločina i podjela, 13. jul nas podsjeća da je građanska hrabrost važnija od tišine, a ljudsko dostojanstvo važnije od poslušnosti.

U današnjoj Crnoj Gori, 13. jul – Dan ustanka sve češće postaje meta revizionističkih narativa koji pokušavaju da umanje njegovu istorijsku važnost ili ga prikažu kao ideološki naslijeđen, a ne narodni i antifašistički čin. Ovaj pokušaj prekrajanja istorije ima za cilj da oslabi antifašističko nasljeđe Crne Gore i potisne vrijednosti slobode, jednakosti i otpora nepravdi koje su bile srž ustanka. Revizionizam ne ugrožava samo istinu o prošlosti, već i našu sposobnost da se odupremo savremenim oblicima nasilja, diskriminacije i političke manipulacije.

Zato je očuvanje sjećanja na 13. jul istovremeno borba za istorijsku istinu i otpor brisanju temelja na kojima se zasniva građansko, demokratsko i antifašističko društvo. To je odgovor profiterskim nacionalistima svih boja koji sprovode program poništavanja i brisanja kolektivnog otpora u korist vlastitih pognutih glava, služenja kleronacionlističkim politikama. 13 jul -OTPOR

ZARIJA PEJOVIĆ, EKONOMISTA I BIVŠI POSLANIK:
Crvena nit Crne Gore

Kroz istoriju Crne Gore provlači se crvena nit. Od  Tuđemilske pobjede  Vojislavljevića, preko tragičnog  juriša Balše II na Saurskom polju, u temelje dvora Crnojevića pod Lovćenom, kroz nebrojene bitke, do Berlinskog kongresa, Božićnog ustanka i na koncu 13. jula 1941. godine. Ta krvava nit znala je da spotakne težnju ka demokratiji. Ratnička tradicija i građansko ne idu ruku pod ruku. No, herojstvo 13 jula, beskompromisna težnja za slobodom, obavezuju nas da se borimo za humane vrijednosti  civilizacije, demokratiju, jednakost pred zakonom, socijalnu pravdu. Kada vrijeme donese retrogradnost i prosječnost,  slabe i opasne lidere na čelu velikih sila, možda Crna Gora opet zasjeni svijet podvigom.  Kako kaže Marko Miljanov „otvori vrata tome što bježi, a zatvori tome što ćera“,  treba biti premisa i vanjske politike. U surovim vremenima pozvani smo da se odlučno  suprotstavimo nasilju, sve ostalo je sluganstvo.

13. jul budi i lične, porodične uspomene. Toga dana su braća mog oca Zarija, Milan, Ivo i Krsto očev brat od strica, zajedno sa ustanicima krenuli u ranu zoru. Na kraju rata kući se vratio stric Ivo i moj otac, koji će se  kao sedamnaestogodišnjak priključiti partizanima.  Ostali, nosioci partizanske spomenice ostavili su premlade živote.

Teško je voljeti Crnu Goru. Od hrabrih i časnih zahtijeva žrtve.

JOVANA MAROVIĆ, ČLANICA SAVJETODAVNE GRUPE BALKAN U EVROPI (BIEPAG):
Vlast ne baštini evropske vrijednosti

Za Crnu Goru se često kaže da je most između Brisela i Balkana i u praksi Crna Gora zaista utjelovljuje viziju Evropske unije o transformaciji: mala, multietnička država koja prihvata evroatlantske vrijednosti. Međutim, iako država pomaže u prenošenju evropskih normi u region, parlamentarna većina se često oslanja na proevropsku retoriku bez konkretnih reformi i aktivnosti koje bi tu retoriku pratile. Ove partije, iako javno podržavaju integraciju, evropske vrijednosti ne odbacuju samo pokušavajući da ih zaobiđu i odlože, već i suštinski, jer ih zapravo ne baštine.

Položaj Crne Gore kao „mosta“ zato ima i simboličnu i problematičnu dimenziju. Ona istovremeno stoji u dvije realnosti: jednom nogom u zamršenom nasljeđu Zapadnog Balkana, a drugom u budućnosti koju EU zamišlja za region. Kako se često kaže – Crna Gora ima glavu u Evropi, ali joj je tijelo još uvijek usidreno na Balkanu.

Tako da je zaključak da, iako Crna Gora igra simboličku ulogu mosta, snaga tog mosta ostaje krhka i više je pitanje težnje nego stvarne strukture. Isto se odnosi i na vrijednosti, iako su one u Ustavu i na papiru besprekorne, često su narušene i na udaru i izgledaju tako daleko, posebno čestim vraćanjem u prošlost i prekrajanjem istorije

DINA BAJRAMSPAHIĆ, GRAĐANSKA AKTIVISTKINJA:
Poturaju nam slavljenje zločinaca kao slobodu mišljenja

Posljednjih godina gledamo kako zloupotrebljavati demokratske tekovine tako da služe autoritarnim idejama. Naime, domaći pobornici četničkog pokreta pokušavaju da nam poture slavljenje zločinaca kao „slobodu mišljenja“. Navodno, nakon mraka (koji su izfantazirali) došlo je vrijeme u kojem četnici mogu da budu heroji a ideologija „krvi i tla“ samo jedna politička opcija u „demokratskom pluralizmu“. Međutim, i njima samima je jako bolno kada vide da se doslovce isto dešava u Hrvatskoj sa povampirenim podržavaocima ustaškog pokreta. Njegoš bi rekao: „…gleda majmun sebe u zrcalo”.

Mimo ideoloških razlika, dominantna društvena vrijednost u Crnoj Gori je lični interes. Danas više nego ikad, kada su se izređali, jedni, drugi, treći, bez ikakvih kvalitativnih iskoraka, zaključak većine je da samo treba ganjati sopstvene interese, bez ikakvih skrupula. Gotovo po pravilu na štetu opštih interesa, zajedničkih dobara, zaštite prirode, funkcionalnosti institucija, kulture i obrazovanja.

DŽEVDET  PEPIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA I ISTORIČAR:
Antifašizam, deklarativno

Trinaesti jul, Dan državnosti , praznik je koji bi  trebao da ujedinjuje Crnu Goru. Da bude kohezioni faktor, da ga svi prihvataju. Ali nije tako. U Opštini Tuzi u kojoj živim, u posljednjih nekoliko godina za ovaj praznik se ne ističu državni simboli. Kako  to objašnjava bivši gradonačelnik Tuzi , sada potpredsjednik Vlade Nik Djeljošaj, zato što  Albanci sa odlukama Berlinskog kongresa 13.07.1878.  godine . nijesu mnogo toga i dobili. A ako je to zbog 1878,.zašto se onda ” preskače ” 13.7.1941,  kada je započeo ustanak protiv fašizma.  Ali što bi se reklo, ” može mu se “. Neće isticanje simbola Crne Gore , ali hoće  funkcije te iste države.

Pored značaja koji 13. jul ima zbog sticanja priznavanja nezavisnosti iz 1878,  vrijednost koju on predstavlja je  početak ustanka protiv fašizma. Svi bez izuzetka bi trebali biti ponosni na ovaj datum.  Ali se o toku rata 1941.- 1945, i tom datumu prilazi  najčešće  iz ugla partizansko- četničkih podjela.  Naročito je primjetno veličanje  četništva. Taj pokret je  pored one kolaboracionističke strane počinio i velike zločine.  Uprkos tome,   četništvo se sve više pokušava prikazati kao pozitivno, i ta je tendencija dobila na intenzitetu u posljednje dvije – tri godine.
Nepobitno je da je zajednička vrijednost  13. jula, makar deklarativno, antifašizam.  Na žalost, neki od onih koji se kunu i ubjeđuju nas da su bespogovorni antifašisti , ukidaju neke od simbola antifašizma.

Milena PEROVIĆ