Pitali smo – gdje je Crna Gora dvije decenije od nezavisnosti?

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA
Građansku državu nema ko da brani

Za proteklih 20 godina Crna Gora je  učvrstila pozicijiu nezavisne države po principima savremenog svijeta i međunarodne politike, kao većina malih, nerazvijenih država bez moći i uticaja –  pokorna moćnim državama i primorana da se opredijeli za stranu u geopolitičkim dešavanjima.  Izbor strane je određen (EU) za ovih dvadeset godina, ali u krajnjem ishodu zavisi od svijesti i ideologije vladajuće elite. Ali i svijesti onih kojima vladaju.Sigurno je i da će opstati i Crnogorci i Crnogorke zato što osjećanje etničke i kulturne pripadnosti prevazilazi geografske granice. Građanska država i razvoj svijesti su neizvjesni.

Poenta nezavisnosti bilo je ne samo pravo na državu koje je proisticalo iz SFRJ nego i vizija građanske države,  upisane  u Ustav. Dvadeset godina kasnije Crnoj Gori prijeti izmjena Ustava, jer u realnosti građansku državu nema ko da brani . Političke elite su uspješno sprovele program 4N (nezrelost, neobrazovanost, neodgovornost, neosviještenost) sa efikasnim alatom: crkva, nacija, partija. Tako je  patrijarhalna svijet prigrlila logiku brutalnog kapitalizma i lukavog pretvornog neoliberalizma, i obezbijedila moć i prestiž na račun većine. Ljudska prava su postala mamac za naivne. Najveća opasnost je slobodna i   kritična misao i ona se radikalno eliminiše. Najodgovorniji za ovakav pravac razvoja su oni u prvoj i drugoj vladi Nezavisne države (personalno), a  taj pravac savršeno odgovara svim narednim Vladama. Toliko da se danas broj abonenata udvostručio i zatvorena su vrata svakoj svjesnoj, odgovornoj  i pravednoj promjeni. Ljudska pohlepa, zavist, glupost i eksploatacija su valoralizovani na račun obrazovanja, svijesti i savjesti  pa ,,pleme snom mrtvijem spava”.

Političke elite Nezavisnost slave il bojkotuju sa istom javnom i političkom dobiti. Uniženoj većini organizovane su malograđanske zabave koje će skupo platiti (izuzeci potvrđuju matricu). Pitam se –  da li će ikad ljudi u Crnoj Gori razumjeti Njegoševe riječi i probuditi se, ili će one ostati kičasti brend za širenje lažnih vrijednosti daleko od nezavisnosti, svijesti i savjesti? Sužen je prostor solidarnosti.

MILKA TADIĆ-MIJOVIĆ, CENTAR ZA ISTRAŽIVAČKO NOVINARSTVO CRNE GORE
Vjerujem u Crnu Goru

Da parafraziram Pekića: Ovih su dvadeset godina pojeli skakavci. I to zahvaljujući prije svega vlasti koja je upravljala i upravlja zemljom, a pomalo, bogme, i nama, građanima i građankama, što smo ih pustili da nam decenijama devastiraju i razaraju državu, njen prostor, njene institucije, zakone i Ustav.

Nadali smo se da će promjene 30. avgusta donijeti bolje upravljanje, ali nažalost jednu je gramzivu vlast samo smijenila druga, još gladnija, koja otima nekako bahatije i bez rukavica. Pogledajte im samo vozni park, te majbahe koje su izvukli iz garaža, potrošene milione za nabavke novih automobila, kolone koje ih prate, puteve na koje idu, a na kojima obično ništa ne rade važno za zemlju, ali uredno obavljaju šoping po svjetskim prijestonicama. Pogledajte kako nam aktuelni ministri čuvaju prostor, kako oligarsima, starim i novim, daju da ubijaju obalu i zaštićena UNESCO područja…

Ali, pored svega toga, vjerujem u Crnu Goru, ona je jača od svih njenih razarača, to je pokazala kroz istoriju, to pokazuje i danas. Dobro je da ubrzano zatvaramo poglavlja, ali naša nada nije samo Evropa, već možda još više samosvjesni građani i građanke, koji će, nadam se, kazniti na narednim izborima i ovu vlast, a kad pravosuđe bude zaista nezavisno, odgovaraće se valjda zbog svih ovih nepočinstava. Tek tada krenuće se iz ništavila.

ZARIJA PEJOVIĆ, EKONOMISTA I BIVŠI POSLANIK
Valjalo je uz Riki Martina pozvati i Dubrovačke trubadure

Kao i većina Crnogoraca, volim Crnu Goru na iracionalan način. Ipak se pitam koji je smisao države koju vode elite za čije odluke niste sigurni jesu li svjesno donesene u cilju slabljenja institucija i same države ili iz neznanja visokih javnih funkcionera. Pitam se i kako smo od popa Ilije Plamenca, vojvode Marka Miljanova, Gavra Vukovića, odnosno od Milovana Đilasa, akademika Božine Ivanovića, Marka Orlandića i drugih državnika iz ere Socijalističke Republike Crne Gore stigli do ovoga što danas vodi Crnu Goru. Povijesna ironija, negativna dijalektika Teodora Adorna ili trodecenijska politika vladavine najgorih?

Ipak, uz sve slabosti, Crna Gora koja čeka na prijem u EU bolja je od Crne Gore koja je dio nekog drugog „sveta“ i to je jasno čak i vladajućim političarima.

Čestitam 20 godina nezavisnosti redakciji Monitora. Bez Vas, Kruga, Liberala i drugih medija koji su svijetlili u mraku devedesetih, ne bi bilo ni nezavisne Crne Gore.

Ipak treba ispoštovati i gospodina Đukanovića. Valjalo je uz Rikija Martina pozvati i Dubrovačke trubadure, da mu makar jednu numeru sotto voce otpjevaju pod prozor. Pjesmu Jadranke Stojaković „Sve smo mogli mi da si samo htio ti“. Ako bi Dubrovčani šćeli da dođu…

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR
Nekad je DPS plašio građane DF-om, sad ih DF plaši DPS-om

Nakon 20 godina  Crna Gora se nije značajno promijenila.  Jednim dijelom razlog je što su država i njene institucije sistematski uništavane i potčinjavanje ličnim i partijskim interesima još od 1989. godine i dolaska DPS-a na vlast. Nakon 2006. godine Milo Đukanović, kao neprikosnoveni vladar, nije imao volju da državu okrene u pravcu razvoja, do čega jedino mogu da dovedu profesionalizovane institucije. Sve što je funkcionisalo sasvim pristojno, u staroj Jugoslaviji,  uništeno je do 2006. godine a onda je propaganda vlasti pokušala da nam prikaže da je početak uspostavljanja institucija u Crnoj Gori bio 21. maj 2006.

Uspostavljena je 2020. godine,  najvažnija tekovina demokratskog društva, mirna smjena vlasti na izborima.  Druga važna promjena vrijedna pomena se odnosi na oslobađanje građana straha od posljedica slobodnog izražavanja mišljenja. Dobro je što jača građanska hrabrost. Za jedan manji dio građanski orijentisanih ljudi koji su se borili za demokratiju a protiv korumpiranog DPS-a, mučno je gledati kako  većina političkih partija iz nekadašnje opozicije, pojačane PES-om, ponavlja iste prakse DPS-a. Institucije drži zarobljenim, kritikuje slobodne medije i NVO koje su samostalne u svom radu, resurse države prodaje direktnom pogodbom sa investitorima, namješta tendere, nastavlja sa korupcionaškim poslovima, vrši pritisak na pravosuđe…

U jednom dijelu stanje je i gore, jer se sadašnja vlast igra sa finansijama države i obmanjuje građane da se zadužuje samo za vraćanje starih dugova i kapitalne investicije. Jednog dana, ako se nastavi sa zaduživanjem,  doći će tzv. „grčki scenario“ .

Osim nacionalizma došao je i populizam koji prijeti da uništi ekonomiju i finansije države zarad očuvanja vlasti. Imamo Sudski savjet koji nije u stanju da sa Ministarstvom pravde predloži  i započne sprovođenje suštinskih reformi i Tužilački savjet koji nije u stanju da predloži i počne, u saradnji sa Vladom i Skupštinom, sprovođenje reformi koja treba da dovede do profesionalizacije, pogotovo osnovnih tužilaštava. Izbori kandidata za Ustavni sud, Sudski i Tužilački savjet su i dalje predmet partijskih dogovora.

U nekim situacijama stanje je gore nego ikada. Najbolji je primjer su pravosnažne sudske odluke koje ne sprovode. Tužilaštvo nije u stanju da završi godinama bruku sa nezakonitim izborom generalnog direktora RTCG.

I pored razočaravajućih 20 godina, valja spomenuti pozitivan pomak što je u zadnjih nekoliko godina došlo do hapšenja članova kriminalnih klanova, visokih javnih funkcionera a i to opet zahvaljujući manjem timu ljudi u SDT-u i Specijalnom policijskom odjeljenju, a i stručnoj pomoći koju dobijamo od država EU.

Da sve bude kao što je bilo i prije dvije decenije 20 godine pobrinuli su se ponovo dva najveća problema političke scene, samo što su promijenili uloge. Nekad je DPS plašio svoje tradicionalne partnere i građane sa DF-om a danas DF plaši svoje koalicione partnere i građane povratkom DPS-a na vlast. A da sve bude kao nekada brine se i SPC koja i dalje širi velikosrpski nacionalizam i promoviše fašizam bez pravnih posljedica.

BILJANA MASLOVARIĆ, PROFESORICA
Ni jedni ni drugi se nijesu  potrudili da pomire podijeljeno društvo

Prije dvadeset godina, građani Crne Gore su na referendumu samo formalno potvrdili hiljadugodišnjicu njene svijetle i burne istorije. Bio je to dan kada je duša mnogih od nas plesala od radosti, zajedno sa vilama na Lovćenu. Danas, na ovaj veliki jubilej, dok slavimo dvadeset godina obnove nezavisnosti, nemoguće je ne postaviti suštinsko pitanje: da li su političke elite — i bivše i sadašnje — uopšte dostojne države kojom upravljaju? ​Umjesto da grade mostove i pruže ruku onima koji su te 2006. godine željeli zajedničku državu, političari su izabrali lakši i sebičniji put. Ni jedni ni drugi se nijesu istinski potrudili da pomire i zacijele podijeljeno društvo.

Gledajući njihovo djelovanje, stiče se gorak utisak da ni bivši ni sadašnji vlastodržci ne vole Crnu Goru više od sopstvenog primarnog interesa — lične moći, fotelja i privilegija. ​Dok su stvarni građani u ovom procesu gotovo nestali, u javni prostor nam se ponovo „desio narod“. Danas se, nažalost, prebrojavamo i gledamo preko duboko iskopanih šančeva nacionalizma. Jasno je i kome ovakvo stanje jedino odgovara — onima koji znaju da vladaju samo tako što potenciraju i produbljuju razlike, dok od naših očiglednih sličnosti panično bježe. ​

Ipak, vjerujem u zrelost ovog društva. Moja je nada da će građani Crne Gore — svih nacionalnosti i religija — prepoznati ovu matricu i na izborima adekvatno kazniti ovakve politike. Ova država je kroz vjekove preživjela mnogo teže istorijske lomove, pogibije i okupacije, pa sam potpuno sigurna da će preživjeti i ovako loše i nedorasle političare. Jer Crna Gora nijesu oni i njihove funkcije, Crna Gora su njeni ljudi!

DŽEVDET PEPIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA
Daleko od države za koju se zalagao LSCG

Taj 21.maj.2006.  je svakako veliki i značajan datum. Ali  moram naglasiti da spadam u grupu onih  koja ne vjeruje da nikad nije kasno i da smo malo ,,zakasnili” sa dobijanjem nezavisnosti. Jer je  90-ih  20 vijeka  većinska Crna Gora  bila i u moralnom  i praktičnom smislu bila  (sa)učesnik u zlu.
Gdje smo danas? Baš daleko od onakve nezavisne države za koju smo se mi izvorni suverenisti borili i zalagali. Nije ovo ona država za koju se zalagao LSCG i Slavko Perović.
Još smo daleko od stvaranja jakih institucija. Umjesto toga,  i prije i poslije  30.avgusta  dobijali smo i dobijamo jake  partijske  ispostave  za podmirivanje i zapošljavanja svojih ,,po širini i dubini “. Na žalost umjesto da bude važno ,,kakve su nam “, važno je ,,čije su…”

Uz to  malo se ili skoro nimalo  nije uradilo na pomirenju i približavanju onih koji su bili za DA ili NE. Tome su po meni najviše doprinijeli oni koji su 90-ih bili za zajedničku državu a  početkom 21 vijeka  postali najveći ,,zagovornici ” nezavisnosti, a koji su u ovima drugima  uvijek vidjeli protivnike.  Mora se priznati ni da im ovi drugi  nijesu baš ostali dužni.
Da se vratim na  21.maj 2006 ..Dobro je što smo tada povratili nezavisnost, ali bi bilo bi odlično da smo od tada i dobili državu.

SRĐAN PERIĆ, PREOKRET
Uz svaki važan iskorak, pratili su nas promašaji

Neupitan je istorijski značaj obnove nezavisnosti. Ipak, dvije decenije kasnije ostaje utisak pomiješanih osjećanja: uz svaki važan društveni iskorak pratili su nas i ozbiljni promašaji. Država je dobila cjelovitiji institucionalni okvir, ali ne i potreban sadržaj. Smjena tridesetogodišnje političke oligarhije otvorila je mogućnost demokratizacije i dugoročne održivosti, ali je stari sistem preživio kroz konzerviranje ranijih problema i stvaranje novih koji podrivaju samu ideju zajednice. Nadomak smo EU, ali smo iz procesa pristupanja izvukli daleko manje nego što smo mogli, jer je, umjesto na suštinskim reformama, fokus bio na brojanju administrativnih štrikova.

Da se ova sinusoida naše zbilje ne bi neprestano ispoljavala na ovaj način, potrebno je uraditi ono što je odavno moralo biti prioritet: izgraditi sistem u kome je ostvarena ravnoteža efikasnosti i pravednosti, obezbijediti integritet pravnog poretka, suzbiti korupciju, te ukorijeniti evropske vrijednosti koje podrazumijevaju slobodnog i osnaženog pojedinca. Naravno, to podrazumijeva istinsko zaokruživanje zajednice koja stvara preduslove da to bude moguće. Sve drugo značilo bi nastavak rasipanja vremena i životne energije građana Crne Gore, bez obzira na to kako su glasali na referendumu 2006. godine. Ishod tog procesa odrediće hoćemo li postati održivo društvo ili tavoriti na periferiji istorijskih tokova.

Milena PEROVIĆ

Pitali smo: Šta nam je donijela 2025.?

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA
Drama Crne Gore nastavlja se i u sljedećoj godini

Patnja živih bića, ljudska beskupuloznost, uništavanje solidarnosti, raspadi političkih sistema, pregrupisavanje moći, vojna sila i nasilje, ali i pokušaji organizovanja drugačijih sistema, apeli  mislećih vizionara i buđenje alternativa obilježavaju 2025.u svijetu.

Crna Gora je započela ovu godinu ponovnom tragedijom na Cetinju. Šok je bio ponuđena šansa političarima da počnu liječenje i integraciju društva. Nisu htjeli . Mogli su. Teror nad žrtvama i svim mislećim, solidarnim, su nastavili  neznanjem i lažima. Mediji i civilno društvo su izgubili viziju, strategiju i kredibilitet. Cilj su zagubili u patronatu evropskih političara. Naši političari  urušavaju pravo značenje politike, zadovoljni što se nalaze u krugu ispodprosječnih i nemoralnih, ostavljajući naivnima ideju o etici  dok gospodare njihovim životima, čineći od njih meso za topove svojih i  interesa nadređenih.  I to nije slučajno i nije kraj.

Sigurna sam da se drama pozicije Crne Gore nastavlja i u narednoj godini i isto tako sve sam bliža mišljenu, koje sam uprkos znanju odbijala da prihvatim, da su naša oštećenja u strukturi ličnosti izazvana kontinuiranim djelovanjem višegeneracijskih trauma takvog nivoa da ih jedan ljudski vijek ne može zaliječiti. Za vođe  biramo inferiorne nasilnike koji su u stanju samo da ponavljaju šeme mržnje, rata i vlastitu grandomaniju. Cetinje nas  je dva puta opomenulo i dalo šansu .  Nismo razumjeli. Sada smo tu gdje jesmo, ugroženi sa svih strana  i sa „la belle indifference”.

DRAGOLJUB VUKOVIĆ, NOVINAR
Nastavak samoobmane

Godina koja nije najavila ništa dobro, na žalost. Ni lokalno, ni globalno.
Lokalno smo se samoobmanjivali tobožnjim napretkom u EU integrativnim procesima – brdskobrzinski smo usvajali zakone i istom ih brzinom kršili. Nastavili smo da se samoobmanjujemo idejom o ekološkoj državi i nastavili da planski uništavamo prostor.

Nastavili smo da se samoobmanjujemo kako smo na tragu slobodarskih tradicija, a nije nam bastalo da javno osudimo genocidni rat Izraela protiv Palestinaca.
A ovaj rat nije samo pokazao zločinačko lice države koja je izmišljena da spasava Jevreje od pogibelji, nego i licemjernost onoga šta se smatra civilizovanim svijetom; svijetom koji je jedino sposoban da nagovijesti vlastitu propast.

BORIS MARIĆ, PRAVNIK
Morali smo  više

Ova 2025.godina je počela nezapamćenom tragedijom, a završila se nekom vrstom nade u naš EU put. U središtu protekle godine živjeli smo uobičajene krize, reforme na čekanju, vladavinu  prava kao viziju i obavezu iz pregovora sa EU, politizovane institucije i javne politike koje funkcionišu taman toliko da možemo reći da ih imamo.

I ništa novo u Crnoj Gori, ništa neočekivano. Žalili smo se do skoro da je DPS zarobio institucije, čitaj državu, a sada smo dobili pluralizam pri zarobljavanju institucija, neki vid njihove feudalizacije. Težak je put demokratizacije društva, očigledno duži od puta u EU.

Držim da je reforma svih reformi konsolidacija državne uprave. Dodir partijskih i partikularnih interesa razara državnu upravu. To znači da razara sve javne politike, javne finansije posebno.

Zato je reforma državne uprave jedina suštinska ekonomska reforma bez koje se ne možemo nadati društvu progresa i prosperiteta. Nema te EU ili UAE, šta god da iskombinujemo, koje mogu nadomjestiti nedostatak državne strategije, poštenu kadrovsku politiku, istinsku volju za uspostavljanjem vladavine prava. Morali smo mnogo više da uradimo tokom 2025.godine, da bi strepnja od 2026. bila manja. Ono što je izvjesno, preživjećemo.

BRANO MANDIĆ, PISAC
Cirkus u kom jača desni populizam

Godina 2025. donijela je još dublju depolitizaciju društva. Čini se da naša lična i privatna nezadovoljstva i problemi nisu nikad bili dalji od takozvane društvene javne scene i političkih agendi. Ove godine svjedočili smo nastupima ministara, poslanika i tribuna mlađe generacije koji očigledno zavise od svojih ajfona, vještačke inteligencije i Instagram filtera koji oblikuju nove parapolitičke senzibilitete.

Naravno da u takvom cirkusu jača desni populizam, kao gnojivo fašistoidnih praksi. Krajem godine imali smo rasističke, ksenofobne demonstracije u glavnom gradu. Crna Gora nam se pred očima mijenja, reklo bi se. Neki to zovu – pripremom za članstvo u Evropskoj uniji.

JOVANA MAROVIĆ, ČLANICA  SAVJETODAVNE GRUPE BALKAN U EVROPI (BIEPAG)
Raskorak puta u EU i evropskih vrijednosti

Proteklu godinu u Crnoj Gori, po mom mišljenju, obilježilo je zatvaranje šest poglavlja u pregovorima za punopravno članstvo u Evropskoj uniji. Ne zbog broja – već zbog simboličkog  značaja i potvrde da je ispunjeno sve što je u mapi puta bilo planirano za ovu godinu. Time se san o ulasku u EU 2028. ne gasi, već – uprkos svemu – nastavlja. San iz kojeg ne želimo da se probudimo.

Naravno, neodgovorno bi bilo ignorisati prepreke, a njih je mnogo – unutrašnjih i vanjskih, institucionalnih slabosti, političkih opstrukcija, geopolitičkih lomova koji nemaju mnogo sluha za male i krhke demokratije. Ipak, zatvaranje poglavlja u ovom trenutku ima dodatnu vrijednost: ono potvrđuje da je evropski put i dalje jedini ozbiljan i održiv politički pravac za Crnu Goru. Sve ostalo na polju javnih politika i oblasti acquis-ja, koliko god važno bilo, ove godine ostaje u sjenci tog procesa.

Paralelno, godina je prošla u znaku dubokih društvenih i političkih previranja. Svjedočili smo fašističkim ispadima pojedinih predstavnika vladajuće koalicije, kontinuiranim skandalima, trvenjima među partijama, nerazumijevanju i stalnim vrijednosnim spoticanjima. Koalicija na vlasti opstaje, ali ne zahvaljujući zajedničkoj viziji evropske Crne Gore, već isključivo na interesnoj osnovi. Njena heterogenost se ne pokazuje kao prednost, već kao trajni izvor nestabilnosti i političke konfuzije.

Posebno zabrinjava podatak istraživanja Centra za napredne studije Univerziteta u Rijeci, prema kojem manje od trećine stanovništva dijeli ili uopšte razumije šta su evropske vrijednosti. Još je poraznije što političke strukture djeluju toliko apatično i bezidejno da danas ne postoji ni naznaka da bi do izbora 2027. mogao biti formiran autentičan, uvjerljiv i vrijednosno dosljedan evropski politički blok.

Zato Crna Gora danas živi u dubokom raskoraku: institucionalno se približava Evropskoj uniji, dok se suštinski udaljava od njenih vrijednosti. Napredujemo kroz procedure, ali nazadujemo kroz političku kulturu i društvenu svijest. Ako se taj jaz ne prepozna i ne počne zatvarati, evropsko članstvo će ostati tehnički uspjeh bez sadržaja – a država bez jasnog identitetskog i vrijednosnog uporišta.

I to je suštinski izazov koji nosimo u narednu i naredne godine.

VESELIN RADULOVIĆ, ADVOKAT
Institucije i dalje slabije od politike

Nažalost, godina je počela sa tragedijom na Cetinju u kojoj je ubijeno 12 osoba, uključujući  djecu. Taj događaj podsjetio je na prethodnu tragediju u istom gradu iz 12. avgusta 2022. godine, iz koje službe bezbjednosti nijesu izvukle nikakve pouke. Zločin je opet pokazao ozbiljne nedostatake u bezbjednosnom sistemu.

Kao i prvom zločinu, u trenutku kada su počela ubistva, u gradu nije bilo dovoljno policije, policija je djelovala , mjere sprječavanja i prevencije su izostale i nijesu bile adekvatne. Ministar unutrašnjih poslova je ispoljio neprofesionalan odnos i nesposobnost, a kao i u prvom slučaju izostala je djelotvorna istraga.

Uslijedio je skandalozan odnos vrha bezbjednosnog sektora prema studentima koji su pozivali na odgovornost,  koji su zbog toga targetirani i predstavljani kao saradnici kriminalnih klanova.

Crna Gora i dalje ima probleme sa nezavisnošću sudova, sporim procesima i percepcijom političkog uticaja na pravosuđe i Ustavni sud. Posebno je izražen nastavak otvorene političke trgovine u slučaju izbora sudija Ustavnog suda, čime se taj sud i njegove sudije dodatno javno kompromituju i predstavljaju kao partijski kadrovi.

Tu je i odsustvo epiloga u velikim aferama iz prethodnih godina i sumnja da se istrage često koriste kao politička poruka, a ne kao put ka presudi.

Iako se često govorilo o potrebi vetinga sudija i tužilaca kako bi se uklonili kompromitovani kadrovi, konkretnih zakonskih rješenja ili sprovedenih procedura još nema u mjerama koje bi imale legitimitet i realnu primjenu.

Jedna politička partija, pod izgovorom vetinga, u bezbjednosnom sektoru sprovodila je partijske čistke, kršila osnovna ljudska prava i stvarala uslove za formiranje partijske policije. U tom cilju, nakon neuspješnog pokušaja u julu, Demokrate su u decembru preko Vlade ponovo predložili izmjene Zakona o MUP-u koje treba da omoguće njihovom ministru da preko svoje komisije jednostrano proglašava „bezbjednosne smetnje“ i tako bez disciplinskog postupka uklanja policajce i istovremeno na isti način zapošljava nove. Ovaj predlog izazvao je ozbiljne kritike stručne i civilne javnosti i pokazao da je Vlada ovaj predlog dala u proceduru bez prethodnog mišljenja Evropske komisije, iako se prethodno obavezala da će to mišljenje pribaviti.

Na kraju, prvi nastup vd direktora policije nakon što je od Vlade predložen za izbor u punom mandatu, potvrdio je da se radi o partijskom kadru Demokrata koji je spreman da se besprupulozno i neetički obračunava sa organizacijama civilnog društva, umjesto sa akterima kriminalna u Crnoj Gori.

Ako bi se 2025. sažela u jednoj rečenici, moglo bi se reći da je to bila godina u kojoj su problemi bili jasno dijagnostikovani, ali je politička volja za stvarne reforme izostala.

Institucije su i dalje slabije od politike.

MIODRAG VUJOVIĆ, KOD
Politički Matrix

Učestalost i obim politički i društveno značajnih događaja ubrzali su se do mjere u kojoj je gotovo nemoguće napraviti potpunu retrospektivu bez utiska da je nešto suštinski važno izostavljeno. Vrijeme se ubrzava brže nego što ga naša percepcija može pratiti. Godina protiče u znaku stalne vanrednosti, u kojoj se odluke donose i saopštavaju tempom koji nadilazi mogućnost javnosti da ih razumije, dok institucije sve češće djeluju obesmišljeno, lišene stvarnog smisla i moći.

Posebno mjesto u tom kontekstu zauzimaju ugovori sa UAE, koji su snažno obilježili godinu – ne toliko zbog svojih potencijalnih posljedica, koliko zbog načina na koji su uvedeni u javni prostor. Ulazak u potencijalno ogromnu i dugoročnu priču bez jasnih informacija, ozbiljne javne rasprave i odgovora na osnovna pitanja o ciljevima, rizicima i posljedicama, ostavlja utisak da živimo u političkom Matrixu koji je teško sagledati, a još teže razumjeti.

Na kraju, ostaje želja i nada da će godine pred nama obilježiti neki novi ljudi sa vizijom i osjećajem za javni interes, ispred kratkoročnih kalkulacija.

Milena PEROVIĆ

Pitali smo – kako komentarišete dodjelu posthumnog ordena mitropolitu Amfilohiju od strane predsjednika Jakova Milatovića

ERVINA DABIŽINOVIĆ, PSIHOLOŠKINJA I DOKTORKA RODNIH STUDIJA
Licemjerje

Činom dodjele najvišeg državnog odlikovanja Amfilohiju Radoviću, predsjednik Jakov Milatović preduzima ponavljački potez u odnosu na svoje prethodnike koji su na čelu kolone izgradnjom spomenika, ustoličili tu igru duhova kojim udaraju kao kocem u mrtvo tijelo koje više nema sekularno građanski karakter, na koji se predsjednik često poziva. Vratolomija politike predsjednika države, pokazuje njegov  i loš rad savjetnika u Kabinetu -neko je morao da mu ukaže, a ne da mu savjetuje, primjer kojim zavodi biračko tijelo i spada na najniže grane neodgovorne politike nacional-klerikalnog duha.

S druge strane, time se priznaje i nagrađuje rad čovjeka koji je decenijama širio ideologiju vjerskog i nacionalnog revanšizma, podržavao ratne pohode, veličao ratne zločince i negirao postojanje onih koji nisu iz njegovog nacionalnog legla. Amfilohije Radović nije bio simbol pomirenja, već polarizacije; on je svojim javnim djelovanjem branio poražene ideje etničke dominacije i kleronacionalizma, koje su razorile živote hiljada ljudi u ratovima devedesetih.

Ovakva odluka predsjednika države nije samo politička greška već i licemerje –institucionalna rehabilitacija mržnje i poricanja zločina. Dok se civilno društvo decenijama bori da se u Crnoj Gori obilježe mjesta stradanja i prizna patnja žrtava, vlast nagrađuje ideologa koji je sve to poricao. Užasno je koliko se danas prostora daje ljudima čije su riječi sijale mržnju i podjele. Ovo je nemoral vlasti koja prima platu da bi negirala državu koja ih hrani.

BRANO MANDIĆ, PISAC
Đedo s onog svijeta daje legitimitet vlasti

Djeluje kao postideološka sprdnja kad bivši bankarski činovnik i japi u fotelji predsjednika države brine o ugledu svoje zemlje u pravoslavnom svijetu. Upravo je to Jakov Milatović istakao kao jedan od razloga odlikovanja Amfilohija Radovića – nekakav ugled Crne Gore u pravoslavnom svijetu. Šta je to pravoslavni svijet? U kojem

dokumentu smo mu se obavezali? Zašto je uopšte važno imati ugled u pravoslavnom svijetu – to nam Milatović nije rekao.

Ali reći ću vam ja: slični procesi i rezoni, nažalost, vladaju širom današnjeg svijeta. Neoliberalne kvazielite, suočene sa svojom ideološkom prazninom, biraju nacionalne i

desne ekstreme kako bi svoju političku poziciju oživjele u očima iscrpljenih glasača koji dižu ruke od demokratije. U takvom svijetu, Amfilohije Radović, popularni Đedo, sa onog svijeta daje legitimitet vlasti koja na ovom svijetu gubi snagu i razlog postojanja.

DRAGOLJUB VUKOVIĆ, NOVINAR
U limbu prošlosti

Najviši orden moderne države Crne Gore zaslužio bi: onaj pravoslavni duhovnik koji bi sagradio ekumenski hram na Rumiji; onaj koji bi osudio sve kvislinge i saradnike bilo koga okupatora i preporučio Bogu da im oprosti grijehove; onaj koji bi učinio sve da građanskoj Crnoj Gori obezbijedi duhovnu potporu istinski hrišćanske pravoslavne crkve.

Mitropolit Amfilohije ništa od ovoga nije učinio, pa ga moderna Crna Gora ne može odlikovati. A pošto takve Crne Gore ni nema, njega odlikuje Crna Gora koja je zarobljena u limbu prošlosti, Crna Gora u kojoj Amfilohijevi nasljednici veličaju kolaboracioniste i ratne zlikovce, Crna Gora koja očijukava s zločinačkim cionističkim režimom u Izraelu dok on realizuje genocidni plan uništenja Palestinaca.
Amfilohije je, na žalost, bio čovjek prošlosti, kao što je i sadašnja Crna Gora.

MILOŠ VUKANOVIĆ, ISTORIČAR
Norme iza političke ambicije

Ne mogu reći da sam iznenađen ovakvim potezom. Predsjednik Milatović u kontinuitetu pokazuje će da bilo kakve vrijednosne norme za koje se zalaže uvijek doći iza političke ambicije. U tom cilju sva sredstva populizma, bez obzira na posljedice, su prihvatljive. A posljedica ovog populističkog poteza  je podrška svim toksičnim i ekstremističkim politikama koje je promovisao Amfilohije.

Međutim, mnogo veći problem od izgradnje ovakvog sjećanja na pokojnog mitropolita je relativno slab otpor nametnutim narativima. Sa jedne strane, nijesmo jedino društvo koje nakon nečije smrti potiskuje kritičke poglede na nečiji život i djelo. Pogledajte samo talas manjka objektivne kritike u SAD, Evropi pa i kod nas nakon atentata na Čarlija Kirka.  Ipak, rijetko gdje je prisutan takav manjak objektivnosti ka ličnostima moći.

Takvo stanje se uvezalo sa pojavom nastalom početkom 90ih, da je kritika ka predstavnicima vjerskih zajednica postala skoro tabu. Manipulativne floskule o „pomiriteljima“, „veoma obrazovanim sveštenicima“ i „obnoviteljima svetinja“ se papagajski ponavljaju bez obzira na jasne izjave koje su širile nacionalnu mržnju, propagiranje pogubnih ideologija kao i na sistematskom uništenju pravoslavnog sakralnog kulturnog nasljeđa.
Nažalost, predsjednik nema kapacitet i širinu da prepozna dalekosežnu štetu promovisanja Amfilohijevog nasljeđa na crnogorsko građansko društvo kojem navodno pripada.

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR
Kampanja za novi mandat predsjednika

Odlikovanje predsjednika Crne Gore pokojnom mitropolitu SPC Amfilohiju doživljavam kao politički čin kojim Milatović želi da započne kampanju za novi mandat predsjednika i da napravi uvod u formiranje političke partije. Legitimno je imati političke ambicije ali nije dobro uvoditi nova prakse suprotne zakonu u djelovanje institucije predsjednika države.

Predsjednik je morao da ima na umu odredbe zakona koje propisuju da se orden može dodjeliti stranim zvaničnicima zbog posebnih zasluga. Netačna je tvrdnja da je i ranije bilo slučajeva da je svešteno lice dobijalo ordene u Crnoj Gori. Predsjednik države bi morao da štiti Ustav koji definiše Crnu Goru kao sekularnu državu pa je dodjeljivanje ordena bez jasne zasluge problematčno.

Tragično je obrazloženje Milatovića da je Amfilohije dao doprinos demokratizaciji Crne Gore. Ne da nije dao doprinos nego je decenijama radio sve da se država Crna Gora ne demokratizuje. Decenijama je podržavao Mila Đukanovića i njegov korumpirani sistem da bi ostvaro svoje ciljeve kroz trgovinu sa tadašnjim vlastima. Svi manastiri i crkve koji su pripadali građanima Crne Gore upisani u vlasništvo SPC upravo za vrijeme vlasti Mila Đukanovića i Ranka Krivokapića.

Milatović bi kao i oni koji podižu spomenike Amfilohiju morali da sačekaju 20 godina od njegove smrti da bi historija mogla da sagleda stvarno djelo osobe kojoj se želi odati priznanje. Sve ostalo je poltikanstvo.

Podsjećati na sva nedjela Amfilohija od negiranja identiteta Crnogoraca, skrivanja ratnih zločinaca  manastirima, širenje govora mržnje prema manje brojnim narodima, ne može se oprati organizovanjem litija čiji je cilj bila zaštita prava na svojinu ali i smjena režima Đukanovića.

DŽEVDET PEPIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA
Kupovina biračkog tijela

Dodjeljivanje ordena Amfilohiju vidim kao populistički potez predsjednika Milatovića. „Pritisnut“ prvo podizanjem spomenika Pavlu Đurišiću u  Beranama, pa  odluke u SO Kolašin o spomeniku Amfilohiju, mislim da je to na neki način njegova kupovina jednog dijela biračkog tijela. A to se ovdje najbolje radi kupovinom emocija prema liku i djelu pokojnog mitropolita Amfilohija Radovića.

Amfilohije Radović je bio sa sigurnošću značajna ličnost Crne Gore, koji jedan dio Crne Gore nije nikako volio, jedan dio ga je podnosio , a  jedan dio stajao iza njegovog djelovanja. Izazivao je puno kontroverzi.  Da bi se o bilo kojoj ličnost sudilo, posebno u kontekstu dodjeljivanja nagrada i ordenja, mora da prođe određeno vrijeme. Zbog toga je ovakav potez predsjednika Milatovića  u najmanju ruku neumjeren. Usmjeren da pridobije biračkog tijelo. U Crnoj Gori mnogi na žalost žive od podjela.

Milena PEROVIĆ