Do sada smo svjedočili praksi da se optužnice zasnivaju na formalizmima, a da se dubinska finansijska analiza izostavlja. To mora da se promijeni. Imovina stečena bez pokrića u zakonitim prihodima mora biti oduzeta. Tako se gradi povjerenje javnosti u pravosudni sistem

MONITOR:  MANS je pozdravio hapšenje bivšeg policijskog funkcionera Duška Golubovića, pozivajući nadležne da se pozabave porijeklom njegove imovine. Zbog čega je to, kako ste ocijenili, izuzetno važno?

MILOVAC: Hapšenje Duška Golubovića, iako samo po sebi važan korak, ne smije ostati simbolična ili izolovana akcija. Godinama je  javnost  svjedočila raskoraku između načina života pojedinih bezbjednosnih funkcionera i njihovih zvaničnih prihoda. Golubović je bio jedan od njih – osoba čije se bogatstvo teško moglo objasniti njegovom platom i ulogom u službi. Zato je ključno da se ne istražuju samo konkretna krivična djela koja mu se stavljaju na teret, već i porijeklo kompletne imovine koju je stekao tokom svoje karijere. Prava borba protiv korupcije podrazumijeva i raskid sa praksom da se nezakonito stečena imovina prikriva, prenosi na članove porodice ili ilegalizuje kroz rupe u sistemu.

Upravo iz tog razloga smo kao organizacija pozvali nadležne da pokrenu i finansijsku istragu. Svako izostavljanje tog aspekta znači i poruku da se nelegalno bogatstvo može „oprati“ ako se krivično gonjenje svede na simbolične postupke.

Mnogi slučajevi iz prošlosti su ostali bez rezultata, jer je pravda zadovoljavna kroz minimalne kazne, dok je imovina optuženih i osuđenih za korupciju ostajala nedirnuta. Na žalost, Crna Gora  još nema zakonski okvir koji bi omogućio tužilaštvu da efikasnije oduzima imovinu za koju nije poznato porijeklo ili je stečena nekim krivičnim djelom. To je jedan od ključnih uzroka percepcije da sistem ne funkcioniše.

MONITOR: Tužilaštvo Golubovića tereti za pranje novca. Očekujete li da će u okviru tog procesa biti istražena i njegova imovina?

MILOVAC: Apsolutno. To bi,  uz istraživanje konekcija sa javnim funkcionerima,trebalo da bude fokus istrage. Pranje novca je krivično djelo koje po svojoj prirodi podrazumijeva da je prethodno ostvaren neki nezakonit prihod – bilo iz korupcije, trgovine uticajem ili drugih izvora. Ako tužilaštvo želi da dokaže da je Golubović učestvovao u pranju novca, moraće da pokaže konkretne tragove tog novca: gdje je završio, u kojoj formi, i da li je korišćen za kupovinu imovine. Bez toga, slučaj ostaje bez težine.

Zato insistiramo da istraga obuhvati svu njegovu imovinu – stanove, automobile, zemljišta, firme, a i imovinu registrovanu na članove porodice i bliske saradnike. MANS je početkom prošle godine Specijalnom državnom tužilaštvu predao obimnu dokumentaciju o tome kako je porodica Golubović sticala imovinu koja se ne  može objasniti zvaničnim prihodima i mislim da je to bio dobar početni korak za istragu koja je uslijedila.

Do sada smo svjedočili praksi da se optužnice zasnivaju na formalizmima, a da se dubinska finansijska analiza izostavlja. To mora da se promijeni. Imovina stečena bez pokrića u zakonitim prihodima mora biti oduzeta, ne samo u ovom slučaju, već kao princip. Tako se gradi povjerenje javnosti u pravosudni sistem, i tako se šalje jasna poruka svima koji su u sličnim pozicijama da neće moći da sačuvaju ono što su stekli nezakonito.

MONITOR:  Reagovali ste i povodom tvita poslanika Miodraga Lakovića, koji je nakon hapšenja Golubovića na Iks mreži ispričao priču o sudbini tri policijska funkcionera, od kojih su dvojica, pretpostavlja se, on i Golubović. Kako čitate tu Lakovićevu reakciju?

MILOVAC: Reakcija poslanika Lakovića bila je, najblaže rečeno, zabrinjavajuća. Umjesto da se distancira i osudi sve eventualne nezakonitosti koje su proizašle iz zloupotreba unutar policijskog sistema, on je iskoristio priliku da javnosti predstavi lični narativ, gotovo nostalgično, o navodnoj „sudbini“ trojice kolega. Problem je u tome što takav pristup relativizuje ozbiljnost situacije i sugeriše da su postupci državnih organa neka vrsta nepravedne odmazde ili selektivnog progona, umjesto pokušaja da se konačno uspostavi odgovornost za ono što se dešavalo u prethodnim decenijama.

U demokratskim društvima, poslanici moraju biti svjesni snage svojih poruka, naročito kada je riječ o osjetljivim temama poput korupcije u sektoru bezbjednosti. Ako poslanik implicira da je njegov bivši kolega nepravedno pritvoren, ili ako koristi tu situaciju da izgradi narativ o žrtvama sistema, onda se mora postaviti pitanje da li podržava vladavinu prava ili kolegijalnu solidarnost nauštrb pravde. Ovakve izjave ne doprinose borbi protiv korupcije – naprotiv, one je potkopavaju, jer daju prostora za sumnju u motive tužilaštva i pravosuđa.

MONITOR:  Kako generalno vidite procese koji se vode protiv nekadašnjih visokih funkcionera, a koji još ne rezultiraju presudama?

MILOVAC: Procesi koji se razvlače godinama bez epiloga, posebno kada se odnose na visoke funkcionere, ostavljaju ozbiljne posljedice po vladavinu prava. Građani više ne vjeruju da su institucije sposobne da završe započeto. Slučajevi bivših ministara, partijskih lidera ili direktora državnih preduzeća ostaju u zapećku, često bez suđenja, ili sa suđenjima koja liče na parodije. Takav trend obesmišljava cijeli reformski kurs i šalje poruku nekažnjivosti. Pravosuđe koje ne donosi presude u razumnom roku prestaje da bude efikasno, i postaje produžena ruka politike.

Dodatno zabrinjava to što se često koristi strategija zastarjelosti – svjesno se odugovlače postupci kako bi se izbjegla pravosnažna odluka. To nije slučajnost, već sistemska slabost ili čak sabotaža. U situaciji kada se građanima stalno govori o reformama i napretku ka EU, ovakvi primjeri služe kao otrežnjujući demanti. Ako ne postoji volja, ali ni kapacitet da se najkompleksniji slučajevi privedu kraju, teško je govoriti o stvarnoj borbi protiv visoke korupcije.

MONITOR:  Uskoro, upozorili ste, u oktobru ove godine, nastupa apsolutna zastara za kaznu na koju je osuđen Svetozar Marović. Taj slučaj, ocijenili ste, predstavlja poraz pravne države Crne Gore. Gdje je još poražena pravna država?

MILOVAC: Slučaj Svetozara Marovića je jedan od najočiglednijih poraza pravne države. Osoba koja je priznala krivicu, koja je imala izrečenu kaznu, nikada nije izdržala nijedan dan zatvora. Čak i uprkos međunarodnim potjernicama i zahtjevima za ekstradiciju, ništa se nije desilo. Taj slučaj je simbol kako se pravda može selektivno primjenjivati i kako politička moć može kupiti vrijeme – dok sistem spava. Ako u oktobru nastupi apsolutna zastara, biće to kapitulacija države pred svojim bivšim funkcionerom.

Marović nije jedini primjer. Poražena je pravna država i u slučajevima poput KAP-a, afere Telekom, afere Snimak – svuda gdje je bilo dovoljno indicija za procesuiranje, ali ne i političke volje. Slučajevi se selektivno otvaraju, zatvaraju ili odugovlače, u zavisnosti od toga ko je na vlasti. Poražena je pravna država i kada sudije i tužioci biraju da ćute iz straha, ili pristaju na kompromis zbog karijere. Bez stvarne nezavisnosti pravosuđa i institucionalne odgovornosti, Crna Gora će i dalje biti država u kojoj zakoni postoje samo napapiru. Jedan od najsvježijih primjera za to je islučaj uzurpacije državnih parcela na Krimovici. Kao i u slučaju Marović, pravno je ispunjena forma, ali niko ne može reći da je u tim slučajevima građanima donijeta pravda.

MONITOR: Vlast ipak tvrdi da će Crna Gora biti prva nova članica EU?

MILOVAC: Takve tvrdnje više liče na politički marketing nego na realnu analizu stanja. Naravno, Crna Gora je najduže u pregovaračkom procesu, ali to ne znači mnogo ako se ključna poglavlja koja se tiču vladavine prava ne zatvore sa stvarnim reformama. EU gleda rezultate, a ne deklaracije. Ako se ne ojačaju institucije, ne dovedu ključni procesi do kraja i ne obezbijedi funkcionalna kontrola nad korupcijom, onda nema ni pomjeranja ka članstvu. To nije pitanje optimizma, već odgovornosti.

Uostalom, sve što se dešava sa ključnim antikorupcijskim zakonima, sa institucionalnim reformama, sa aferama koje se guraju pod tepih, jasno pokazuje da smo još daleko od evropskih standarda. Članstvo se ne dobija zbog dobrih odnosa sa Briselom, već zbog unutrašnjih promjena koje su stvarne i održive.

Dio javnosti vjeruje da je članstvo Crne Gore u EU pitanje prije svega geopolitičkih interesa Brisela i pokušaja da se na primjeru Crne Gore “oživi” proces proširenja. U svakom slučaju, veoma je važno da na putu ka EU ne preskačemo korake, naročito one koje se odnose na šansu da taj proces iskoristimo da osnažimo institucije.

MONITOR:  Iz Brisela je stigao i komentar na Sporazum sa UAE, ali ga vlast čita kako im odgovara. Uputili ste otvoreno pismo poslanicima. Šta očekujete?

MILOVAC: Sporazum sa UAE je opasan presedan jer omogućava investitorima iz te zemlje da zaobiđu domaće zakone i dobiju privilegovan status u pogledu pristupa državnim resursima, mimo tendera i  daleko od onoga što je zdrava konkurencija. Iako je Evropska komisija jasno ukazala na moguće nesaglasnosti sa pravnom tekovinom EU, crnogorska vlast pokušava da predstavi taj komentar kao potvrdu njihove politike. To je neodgovorno i manipulativno. Kada vam EU saopšti da postoji zabrinutost u vezi sa osnovnim principima slobodnog tržišta i pravne sigurnosti, to se mora ozbiljno shvatiti.

Zato smo se i obratili poslanicima, kao posljednjoj instanci odgovornosti. Oni moraju preuzeti ulogu korektiva izvršne vlasti, a ne da slijepo slijede partijske direktive. Očekujemo da se sporazum vrati na doradu, da se konsultuju eksperti i javnost, i da se obezbijedi usklađenost sa evropskim vrijednostima. Ako poslanici to ignorišu, jasno je da rade protiv interesa građana i protiv evropske budućnosti Crne Gore.

Milena PEROVIĆ

Javni servis bi u odnosu na prije četiri godine morao biti potpuno različit,  jer od tada je u RTCG uloženo oko 80 miliona eura. Uložilo se u glamur, milioni su otišli i idu na rekonstrukciju i šminkanje zgrade, kupljena su električna i druga auta, veliki led ekrani, izdvajanja za zarade su ogromna… Ali se u novinarskom smislu nije mnogo odmaklo

MONITOR: Sindikat medija je upozorio da se ne nazire početak sudskog procesa ni nakon sedam godina od pokušaja ubistva novinarke Olivere Lakić. Da li je to jedinstven slučaj i u kojim još predmetima napada na novinare nema napretka?

CAMOVIĆ-VELIČKOVIĆ: Crna Gora je dobro skratila spisak neriješenih napada na novinare i medije,  ali ne  tako što ih je rasvijetlila već kroz zastaru tih predmata. Taj trend će se očigledno nastaviti jer pomaka nema. Mi zadnjih godina ističemo efikasnost i policije i tužilaštva kada su u pitanju novi slučajevi napada na novinare,  ali ne dozvoljavamo ni da se zaboravi ono što je očigledni nerad, možda čak i namjera države. Zbog toga smo nedavno i podsjetili javnost da ni nakon sedam godina od pokušaja ubistva Olivere Lakić nije urađeno ništa i da taj slučaj ostaje simbol nekažnjivosti i nespremnosti institucija da zaštite temeljne vrijednosti slobodnog i demokratskog društva.

Tačno je da je počelo suđenje navodnim počiniocima ali jedino što se dešava je konstantno odlaganje ročišta, a sad i ustupanje predmeta drugom sudiji. Za svega tri godine nastupiće apsolutna zastara za krivično djelo teška tjelesna povreda, koje se napadačima stavlja na teret. Jasno je da se ovom dinamikom suđenja nigdje neće stići i onda je pitanje šta je odgovor države i šta žrtve mogu da očekuju. Je li cjeloživotna policijska zaštita rješenje? Ranije su do zastare dovedena prebijanja Tufika Softića i Mladena Stojovića, paljenja automobila Vijesti… Čini mi se da su svi zaboravili da je Crnoj Gori još ranije poručeno da neće ući u Evropsku uniju dok ne riješi stare slučajeve napada na novinare, a po tom pitanju nije urađeno ništa. Slučaj ubistva Duška Jovanovića mislim da mora biti prvi na spisku.

MONITOR: Nedavno je obilježen Svjetski dan slobode medija. Ima li napretka u toj slobodi, kroz poboljšanje uslova rada, bolje brige o bezbjednosti novinara?

CAMOVIĆ-VELIČKOVIĆ: Tokom 12 godina koliko se aktivno bavimo sindikalizmom i medijima kroz sve njihove segmente, mnogo toga se promijenilo. Ono što je ostalo isto su izražena cenzura i autocenzura kao i nezadovoljavajući materijalni položaj zaposlenih i to je ono što je odgovornost poslodavaca, ne države. Država je u tom smislu kriva zato što ne insistira na, primjera radi, poštovanju Zakona o radu nego je ostavila poslodavcima da iz njega uzimaju što im odgovara, a da zaobilaze ono što sami požele. U takvim uslovima zaposlenom je nemoguiće da se izbori, kao i sindikatima da ispregovaraju bolje uslove rada.

I dalje su zarade ispod prosjeka na nivou države. Od kad je program Evropa sad 2 nametnuo dvije minimalne zarade one često budu i maksimum koji dobijaju medijski radnici i tu nema suštinskog boljitka. Pritisci koji dovode do samocenzure ili otvorena cenzura u redakcije dolaze preko vlasnika i urednika koji dozvoljavaju da političari i biznismeni upravljaju njima i to se ne mijenja. Država je osnivanjem Fonda za pluralizam medija svim medijima dala pristup državnom novcu kako bi obogatili svoj sadržaj ali i pomogli zaposlene. Sad će taj Fond da bude i izdašniji ali zaposleni ne osjećaju tu pomoć i to treba preispitati.

MONITOR: Uskoro vam ističe mandat u Savjetu RTCG. Kako ocjenjujete rad Savjeta u ovom sazivu?

CAMOVIĆ-VELIČKOVIĆ: Mandat ovog Savjeta je obilježen kontinuiranim nezakonim izborom generalnog direktora. Oni su za tri i po godine četiri puta izabrali istog čovjeka na čelno mjesto. Posljedni put su to uradili nakon što su sudovi konstatovali da je Boris Raonić tri godine proveo u nezakonitom mandatu kao generalni direktor. Ta stavka u Raonićevoj biografiji bi u normalnim državama bila dovoljna da više nikad ne može da obnaša javnu funkciju, ali Savjetu ona nije zasmetala, naprotiv.

Za ove četiri godine ljudi kojima se sudi za zloupotrebu službenog položaja u saizvršilaštvu, upravo zato što su nezakonito birali Raonića, su ulogu Savjeta obesmislili, sveli na tišinu i sramotu i puko dizanje ruke. Veliki broj nadležnosti Savjeta, kao kontrolnog tijela, je prešao u ruke generalnog direktora kojem od prvog dana omogućavaju ogromnu nezakonito obračunatu zaradu.

MONITOR:  Je li vas iznenadila hajka dijela medija i advokata protiv vas u procesu koji se vodi protiv četiri aktuelna i jednog bivšeg člana članova Savjeta. Oni tvrde da ste vi krivi za sudski proces. Da nije bilo vas, sve bi bilo ,,normalno”.

CAMOVIĆ-VELIČKOVIĆ: Mislim da su to potezi očajnika koji ne mogu da daju racionalan odgovor na pitanje zašto su suprotno pravosnažnoj sudskoj presudi glasali za Raonića omogućivši mu nezakonito bogaćenje. Ja diskreditacije i uvrede trpim od skoro prvog dana ali se ne obazirem nego četiri godine uporno alarmiram javnost o dešavanjima u RTCG. Sada, kako im se primiče presuda a izmiču projekti, navodni ugled i slično, to doživljava svoj vrhunac i to uz maksimalnu zloupotrebu javnog servisa. To su ljudi koji su svoju slobodu i neosuđivanost rizikovali zbog Raonićeve fotelje i to  govori o njima.

Moj mandat se završava za manje od mjesec. U uslovima u kojima sam radila mislim da sam uradila dovoljno, a podršku sam dobila i od domaće i međunarodne javnosti.

MONITOR:  Da li, i pored svih problema, smatrate da je program TVCG bolji nego prije četiri godine?

CAMOVIĆ-VELIČKOVIĆ: Javni servis bi u odnosu na prije četiri godine morao biti potpuno različit, jer se u tom periodu u RTCG  uložilo oko 80 miliona eura. To je vrtoglava cifra i za mnogo veće države nego što je Crne Gora. Za taj novac bi trebalo da se dobija mnogo bolji proizvod od onoga što mi danas dobijamo. Dosta se uložilo u glamur, milioni su otišli i i dalje idu na rekonstrukciju i šminkanje zgrade, kupljena su električna i druga auta, veliki led ekrani, izdvajanja za zarade (naročito menadžerske koje se nezakonito obračunavaju) su ogromna… A kad pogledate u novinarskom smislu kako to izgleda, vidjećete da se nije mnogo odmaklo.

Sada je više partija zastupljeno u programu jer jednostavno više partija čini vlast pa se treba na više adresa dodvoravati. Preplavljeni smo politikom i političarima, a obrazovanje, nauka, dječiji program, dokumentarni su i dalje na marginama i na nivou statističke greške. Vodeće prime time emisije su političke, programska šema se prilagođava volji raznih predsjednika i političara da kada oni požele, neometani pitanjima novinara, kažu što smatraju da im u određenom trenutku ide u korist pa se organizuje „intervju“. Vjera (naročito jedna) je postala jako bitna… Sve u svemu pomaka ima naročito u tehnološkom smislu ali kada je novinarstvo u pitanju mislim da je to i dalje stari RTCG koji je u potpunosti u službi vladajućim partijama.

MONITOR:  Kako profesiji, koja više nije atraktivna, vratiti kredibilitet, dostojanstvo, sigurnost?

CAMOVIĆ-VELIČKOVIĆ: Informacije, fotografije i video materijal su atraktivniji nego ikad ali ne u formi onoga što je novinarstvo i javni interes. Zašto su se mediji tu izgubili i zašto je poželjnije biti javni službenik nego novinar, mislim da prije svega treba pitati one koji upravljaju medijima.

Tokom protekle godine u našoj bazi napada koju vodimo na sajtu  safejournalists.net evidentirali smo 24 incidenta, različitih vrsta, koja su se dogodila tokom protekle godine, dok smo ih ove godine zabilježili već osam. Zarade su više simbolične nego podsticajne, za osnovna prava iz radnog odnosa ljudi treba da se bore kao da ih tek osvajaju, pitanje cenzure i otvorenog upliva u profesionalni segment je takođe nešto što demotiviše… Sve su to pitanja kojima bi vlasnici i glavni urednici trebalo da se bave i da vide sami koliko su spremni da mijenjaju uslove rada i odnos prema ljudima. I da to urade dok još nekoga ima u redakcijama.

Predrag NIKOLIĆ

Vučića će uskoro kazniti sud istorije, a realno je očekivati i neki drugi sudovi. Najkoruptivniji sistem u novijoj političkoj istoriji Srbije neće biti dovoljno da svojim političkim proklamacijama osude evropski čelnici-premda ni to nije na odmet. Građani Srbije znaju da bez radikalnog reza sa ovim režimom i politikom-te novog početka, nema nade za razvoj Srbije

MONITOR: Borba pobjednika u Drugom svjetskom ratu smatra se antifašističkom. To neki označavaju kao „istorijski antifašizam“ koji nije sasvim isti sa onim što danas definišemo tim pojmom. Postoji li distinkcija i kako uopše da razumijemo potrebu da se ona pravi?

RADOSAVLJEVIĆ: Za mene lično, dileme nema! Fašizam je samo vojnički pobeđen na ulicama Berlina, krajem aprila i početkom maja 1945. godine. Na prostorima Jugoslavije, i nešto kasnije – 15. maja. I, to je ono što jeste tačno, porazila ga je široka antifašistička koalicija, predvođena Britancima, Amerikancima, Sovjetima, kojima su se pridružili i mnogi drugi narodi. Samo tako se mogla uništiti najveća opasnost koja se u ljudskoj istoriji pojavila, sa željom da podjarmi čitav svet, da uništi postojeće države, a njihove građane pretvori u robove Hitlerovog novog poretka i fašističkih „ibermenšova“. Rat protiv njih je bio nužna reakcija slobodnih naroda; pobeda protiv njih jedina nada da će ljudski rod imati šansu za mir i razvoj. Iz ovoga izvlačim zaključak da je svaka inačica fašizma, danas vrlo perfidno umotana u razne oblike populizma, ne samo opasna, nego krije seme budućih krvavih sukoba, koji  mogu imati mnogo razornije posledice nego što je to bio slučaj sa II svetskim ratom. Koketiranje sa fašizmom je kriminal i svesna akcija mnogih na planetarnom nivou, kako bi se sačuvale tekovine neoliberalnog upravljanja svetskom privredom. Ne treba tražiti neke nove termine i praviti razlike, ili nijanse oko toga šta jeste „pravi fašizam“, odnosno, da li je današnji antifašizam „pravi“ ili „suštinski antifašizam“. Gde god se ljudi tretiraju kao potrošna roba, imamo uznapredovali fašizam – ljudska obaveza je suprotstaviti se, kao i svakoj diktaturi! Kako će se to nazvati, pitanje je više akademskih želja da se svaka pojava klasifikuje!

MONITOR. Ko su pravi antifašisti, ko su istorijski i savremeni uzori, kako praviti razliku?

RADOSAVLJEVIĆ: Opet o činjenicama – Sovjetski savez je imao najviše ljudskih žrtava u II svetskom ratu, i ko god je iole dobronameran neće ignorisati tu činjenicu. Britanci su se dve pune godine borili sami protiv nacista, Amerikanci su ogromna sredstava uložili u borbu protiv nacizma, poznate su žrtve Poljaka, Francuza, naroda i narodnosti bivše Jugoslavije, ne smemo nikad zaboraviti tragičnu sudbinu Jevreja, i mnogih inih žrtava i na kraju, i zasluženih pobednika. Naravno, ogromne žrtve su podneli i narodi čiji su fašisti započeli rat, prvenstveno Nemci i Japanci, što ostaje kao trajna uspomena da se takav rat, koji vodite protiv čovečnosti, ali i celokupnog čovečanstva ne može dobiti, a da ćete i sami postati žrtva svoje monstruozne politike.Kada zemlje kao Rusija zaborave na svoju veliku antifašističku istoriju, pa izvrše agresiju na Ukrajinu, takođe zemlju velikog antifašističkog doprinosa, onda one same sebe ispisuju iz časnog antifašističkog stroja! Ne može se praviti parada u Moskvi, na kojoj učestvuju jedinice koje ruše ukrajinske gradove, ili pravo sa Crvenog trga idu da je ponovo ruše!

Danas biti antifašista znači reći ko je agresor u Ukrajini, a u ime zaštite Jevreja-gde god da žive u svetu, reći da je politika izraelske vlade zločinačka… Na teritoriji nekadašnje Jugoslavije to znači reći svakom uzurpatoru da prestane da pali vatru po susednim zemljama, da prestane da tuče studente i opoziciju, da ne pljačka građane, da prestane da pravi Velike Srbije, Velike Hrvatske…

MONITOR: Predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić, je Dan pobjede i Dan Evrope proslavio u Moskvi. Šta je prelomilo da, poslije fijaska na Floridi, utjehu nađe u Moskvi?

RADOSAVLJEVIĆ: Ovde je reč u uznapredovaloj paranoji, uz standardne oblike razularenog i bahatog ponašanja. Pošto plaćeni lobisti nisu izdejstvovali slikanje sa Trampom, mora se vrhovni žrec političkog života pohvaliti nekim međunarodnim uspehom, kod svoga biračkog tela. Što on pozdravlja i stoji u stavu mirno pred jednim od najvećih diktatora na svetu, Putinom-jeste njegov lično problem, samo zbog toga će Srbija da trpi posledice! Umesto što aplaudira ruskoj vojsci, koja ruši sela i gradove u Ukrajini, koja tamo ubija žene i decu, mesto mu je bilo, da kao predsednik države Srbije, pridružene članice Evropske unije, bude u Kijevu! Svoje frustracije-svake vrste, treba da leči samostalno, ne preko leđa građana Srbije!

MONITOR: I odlaskom Vučića u Moskvu, postavlja se pitanje svrhe njegove najnovije spoljnopolitičke igre. Može li se predvidjeti njegov sljedeći spoljnopolitički korak?

RADOSAVLJEVIĆ: Mi pričamo o velikom manipulatoru kojem ništa nije strano, samo da opstane na vlasti! Teško je predvideti njegov sledeći korak, u bilo kojem smeru, jer često igra kapriciozno, uvek manipulativno, ne pitajući za cenu! Koju-on sam, još uvek i nažalost, ne plaća. Pričamo o čoveku koji ima naglašeno navijački karakter, bez (pre)velikih ideoloških i političkih uverenja, osim naglašenog instinkta da ostane na vlasti, po svaku cenu. I kojem, biće tako, nije strašno da već dobrano podeljeno društvo u Srbiji, ne odvede i u mnogo veću nesreću. Predvideti neki njegov kvalitetan potez je nemoguće, jer on takav potez neće zasigurno povući!

MONITOR: Iako je bilo upozorenja Vučiću da ne ide u Moskvu, ne dominiraju očekivanja da će on ili Srbija zbog toga biti konkretnije kažnjeni. Kako bi, po Vama, Brisel trebalo da reaguje?

RADOSAVLJEVIĆ: Evropska unija je predugo bila u stanju hibernacije, sve očekujući da se problemi koje stvaraju Tramp, Putin i Si (praćeni satrapima manje važnosti) reše sami od sebe. Tim žmurenjem dovela je do toga da se u Srbiji rapidno istopi poverenje u evropske integracije. Naravno da raduje što su se konačno eurokrate trgle i videle da je „nešto trulo u državi….“ Srbiji, te da se sa uzurpatorom političkog prostora mora drugačije razgovarati. A da se podstaknu one aktivnosti i delatnosti kojima se promovišu evropske vrednosti, koje na ulicama i trgovima Srbije zastupaju studenti kao nosioci promena, kao i svi oni koji trenutno čine opšte društveni pokret otpora tiraniji! Vučića će vrlo skoro kazniti sud istorije, a realno je očekivati i neki drugi sudovi. Najkoruptivniji sistem u novijoj političkoj istoriji Srbije neće biti dovoljno da svojim političkim proklamacijama osude evropski čelnici-premda ni to nije na odmet. Građani Srbije znaju da bez radikalnog reza sa ovim režimom i politikom-te novog početka, nema nade za razvoj Srbije u već dobrano odmaklom XXI veku.

MONITOR: Studente-ultramaratonce dočekuju i zvaničnici gradova i država kroz koje prolaze. Sudbinu njihovih kolega i drugih ljudi koji se već dugo nalaze u pritvoru u Novom Sadu, opterećeni najtežim optužbama i u veoma lošim uslovima, briselski zvaničnici kažu da je stalno „prate“. Kako da razumijemo ove dvije različite poruke?

RADOSAVLJEVIĆ: Situacija je takva da se jednostavno može postaviti politička jednačina – ili će pobediti stavovi za uspostavljanje kvalitetnih institucija-što je veoma bitno (što je i faktor za evropske integracije i funkcionisanje Evropske unije), ili će se Srbija dalje urušavati u sistemu korupcije, kriminala, političkih i medijskih manihinacija, pokradenih izbora, sve naglašenijeg nasilja od porodice do vrha države, među kojima je sve izraženiji femicid. I svakovrsnih pojava koje razaraju društvo i ostavljaju ga bez nade za budućnost. Ne pobede li mladi ljudi-koje će pratiti ostali građani, Srbija će opusteti i ostati bez mladosti! Zato je ovo bitka i za opstanak.

Srbija je antifašističke redove napustila početkom devedesetih

MONITOR: I Srbija je obilježila 80-tu godišnjicu pobjede nad fašizmom. Na svečanoj akademiji dominiralo je prisustvo ruskih i bjeloruskih umjetnika, iako se od skoro javno govori da su u oslobađanju Beograda najviše učestvovali Ukrajinci. Nije bilo ni simboličnog prisustva zapadnih saveznika u proslavi. Kako biste  to objasnili?

RADOSAVLJEVIĆ: Srbija je antifašističke redove napustila početkom devedesetih godina XX veka, kada se Miloševićev režim odlučio za razbijanje Jugoslavije i aktivno učestvovao u ratovima, koji su poprimili karakter zaostalih bitaka iz II svetskog rata. I postovećivanja srpskih i hrvatskih učesnika u tome ratu sa kvinslinškim formacijama iz ratnog perioda – četnicima i ustašama! Sve je to praćeno obilatom revizijom, pa su tako odlukom višestranačke skupštine Srbije četnici proglašeni za antifašističke borce, a ulice nazvane po istinskim herojima i oslobodiocima, promenjene u imena opskurnih istorijskih ličnosti, često nazvanih i po ratnim zločincima. Rehabilitovani su i neki ratni zlikovci, koljači, neki su čak proglašeni i za svece! Na to se nadovezala i zlehuda politika, pa je za predsednika Srbije izabran četnički vojvoda, koga je nasledio daroviti učenik, koji dodatno ponižava državu i narod, dovodi do ludila građane i sprovodi svoj monstruozni plan. Tako imamo da ne obeležavamo pobedu u II svetskom ratu (kada su „njegovi“ izgubili), falsifikuje se činjenica ko je značajno doprineo oslobođenju Beograda (Ukrajinci), kao pobednici u ratu prikazuju se isključivo Rusi, partizani se prikazuju kao krvoloci, itd. Samo da ne bude zabune, ovo sluđivanje građana se planski sprovodi – „u ovom ludilu ima sistema“! Itekako!

Stipe Mesić je rekao prave stvari u pravom trenutku

MONITOR: U vrijeme ove godišnjice, Stipe Mesić je u intervjuu zagrebačkim Novostima, izjavio je da je u NDH nad Srbima izvršen genocid. Rekao je  i da nije smjelo biti zločina u Oluji i da je, faktički, povratak Srba u Hrvatsku zaustavljen. Da li je ovo što je Mesić govorio, prava poruka u dane slavlja-  ne samo za Hrvatsku?

RADOSAVLJEVIĆ: Tako, kako ovih dana priča Stipe Mesić, treba da izgleda obraćanje odgovornih ljudi koji treba da doprinesu uslovima za istinsko pomirenje naroda bivše Jugoslavije. I putevima njihove saradnje. Stipe Mesić je rekao prave stvari u pravom trenutku

Nastasja RADOVIĆ