Po reakcijama bivšeg režima i njima bliskih medija, očigledna je zabrinutost zbog svjedočenja Milana Paunovića. Crne trojke o kojima je  Paunović govorio  u parlamentu nijesu tajna za crnogorsku javnost.  Novina je da se prvi put  o njima čuje glas visokopozicioniranog policijskog funkcionera. Uz tvrdnju da je Milo Đukanović – sve znao

Postojale su  crne  trojke, parapolicijskih odreda sačinjenih mahom od pripadnika Specijalne antiterorističke jedinice  (SAJ), zaduženih da zastrašuju i batinaju protivnike režima Mila Đukanovića, ustvrdio je  ove sedmice pred parlamentarnim Anketnim odborom  Milan Paunović, bivši načelnik Uprave policije Crne Gore, dugogodišnji funkcioner MUP-a. To je prvo ovakvo insajdersko svjedočenje visokopozicioniranog policajca.

Osim o crnim trojkama, Paunović je govorio o ubistvu Gorana Žugića i opstrukcijama tadašnjeg  bezbjednosnog i državnog vrha u njegovom rasvjetljavanju (vidi box), kao  i o drugim značajnim događajima iz nedavne prošlosti. Anketni odbor formiran je  radi prikupljanja informacija o slučajevima politički motivisanih ubistava tokom prethodnog režima, kao i napada i prebijanja novinara, opozicionara i intelektualaca.

„Crne trojke su sprovodile premlaćivanja, zastrašivanja i mučenja političkih neistomišljenika”, saopštio je  Paunović u parlamentu. On je za rukovodioca crnih trojki označio nekadašnjeg komandanta specijalne jedinice, pozicije koju je u to vrijeme pokrivao bivši šef Uprave policije Veselin Veljović. Odmah nakon svjedočenja Paunovića, Veljovićev advokat  Mihailo Volkov saopštio je: “ Paunovićeva izjava ne odgovara istini i činjenicama”. Kazao je da je Paunovićev motiv osveta, i najavio tužbu protiv njega.

Paunović je u parlamentu saopštio  da je o crnim trojkama  još 2000. godine upozorio vrh MUP-a, uključujući tadašnjeg ministra Vukašina Maraša. Njega  je, tvrdi,  obavijestio o  operativnim saznanjima da su pripadnici SAJ  odgovorni za napade na opozicione ličnosti, kao i za ubistvo potpukovnika Radomira Aleksića.  „Dostavio sam podatke lično ministru. Sve sam dokumentovao. Umjesto da se sprovede istraga, sve je zataškano”, kazao je.

Naveo je da je u aktu upućenom Marašu, sastavljenom  21. novembra 2000. na osnovu saznanja operativca CB Podgorica,  napisao da smo “svjedoci brojnih premlaćivanja uglavnom pripadnika opozicionih partija”.

“Prvog oktobra 1999. godine, u 22 sata, u Ulici 13. jula, na potezu ka redakciji Dana napadnut je Ranko Bašanović, fotograf  Dana. Operativnim putem službenici CB su došli do saznanja da su to izvršili pripadnici SDB-a – Sedme uprave. Nekoliko dana nakon prestanka ratnog stanja je pretučen izvjesni Mitrović, pretukli su ga službenici iz kampa Zlatica. Dana 25. oktobra 2000. u ulazu zgrade pretučen je poslanik SNP-a Duško Jovanović, 19. novembra 2000. u ulazu zgrade napadnut je Momir Vojvodić. U noći između 13. i 14. septembra 2000. zapaljeno je vozilo Zorana Adžića sa Cetinja. Došli smo da saznanja da su to uradili Vesko, Božo, Zoran uz pomoć Željka, a po nalogu visokog funkcionera”, nabrojao je Paunović.

Naveo je i da je vrh obavijestio  27. septembra 1999. godine da je dva dana ranije u Ulici Bratsva jedinstva napadnut bračni par Gojko i Zorica Mitrović i da su operativnim saznanjem utvrdili da je jedan od napadača pripadnik SDB-a.

Saopštio je i da je u tadašnjem obraćanju ministru MUP-a napisao  da su došli do saznanja da fizičke napade na građane obavljaju pripadnici Antiterorističke jedinice MUP-a sa inicijalima – L.V. Đ.S. i K.S i K.B.

Paunović je saopštio i da je o svemu ovome  8. decembra 2000. obavijestio i predsjednika Vlade Đukanovića. Đukanović se  nije oglasio povodom Paunovićevog svjedočenja.

Paunović je prvi funkcioner MUP-a koji govori o crnim trojkama, ali nije  prvi policijski  svjedok o njihovom postojanju. O tim odredima javno je  2013. godine govorio  policijski insajder Brajuško Brajušković, potvrđujući pisanja medija koje nije kontrolisao Đukanović.

Đukanović je tada demantovao njihovo postojanje. “Pratio sam kako funkcioniše specijalna antiteroristička jedinica i apsolutno odgovorno trvdim da ničeg nema što se pokušalo iskreirati aferom”, kazao je  nakon Brajuškovićevog javnog istupa.

Đukanovićev režim ubrzo je krenuo u kampanju protiv Brajuškovića, pokušavajući da ga oslika kao niskorangiranog službenika u bezbjednosnom sistemu, koji navodno nije mogao imati važne informacije. Tadašnji šef Uprave policije, Veselin Veljović, kog je Brajušković označio kao organizatora i šefa crnih trojki, tvrdio  je da je Brajušković u SAJ-u bio tek “kerovođa”. Više izvora Monitora tada je potvrdilo Brajuškovićeve navode da je bio Veljovićev telohranitelj. Brajušković je tvrdio da je u nekim slučajevima prebijanja kritičara i sam bio dio crnih trojki, ali i da je neke opozicionare obavještavao da će biti napadnuti, upozoravajući ih da se sklone. To su pojedini  javno potvrdili.

Tadašnji bezdbjednosni vrh lansirao je objašnjenje da je afera iskontruisana, optužujući za to srpsku obavještajnu službu.  Veljović je u tužilaštvu za navodno kontruisanje afere u tužilaštvu optužio i Vasilija Mijovića, bivšeg pripadnika SDB. Tadašnje tužilaštvo, kontrolisano od strane vrha DPS,  okončalo je istragu i prije nego je krenula, saopštivši samo koji mjesec kasnije da ne postoje dokazi koji bi potvrdili tvrdnje policijskog insajdera. Tako je priča o crnim trojkama institucionalno ugušena prije deceniju. Brajušković će, najavio je Anketni odbor, biti pozvan u parlament da opet svjedoči.

DPS, čiji je Đukanović danas počasni predsjednik, nakon svjedočenja Milana Paunovića, opet  tvrdi da je Paunovićevo svjedočenje došlo iz kuhinje srpske obavještajne službe.

“To što Paunović čita zabilješke koje je konstruisala BIA i što pristaje da bude instrument nalogodavaca iz inostranih tajnih službi koje već decenijama siju zlo po regionu, nije nešto što posebno interesuje Demokratsku partiju socijalista. Takvih epizodista BIA je imala puno u godinama za nama. Ono što, ipak, nećemo dozvoliti je da ovakve predstave, zasnovane na lažima i kafanskim pričama, ostanu bez pravosudnog epiloga”, poručili su u saopštenju iz DPS, najavljujući tužbu.

Duže od deceniju na svjedočenja i pisanja o crnim trojkama vrh DPS-a uzvraća porukom da se radi o iskonstrusanoj aferi iz kuhinje srpske obavještajne službe, ali te tvrdnje  nikada nije ispitalo pravosuđe koje su kontrolisali.

Mediji  povezani sa bivšim režimom, oštro su reagovali nakon  Paunovićevog svjedočenja, s očitom namjerom da ospore njegov kredibilitet.  Uredništvo Televizije E nazvalo  ga je “lažnim svjedokom pravednikom”. U komentaru, urednik te televizije Draško Đuranović Paunovića naziva i glumcem.

“Čekalo se na ovo, čekalo, najavljivalo i pripremalo; jedino se nije znalo ko je glavni glumac… Sad ga znamo: Milan Paunović, nekadašnji šef policije Crne Gore, policijski penzioner koji i nakon penzionisanja radi dvije decenije u policiji, dragovoljno se prijavio za svjedoka.   Ne, ne za svjedoka pokajnika. Već tobože za – svjedoka pravednika”, piše Đuranović, obrazlažući  da Paunović sada navodno lažno svjedoči kako bi zadržao posao koji je godinama ćuteći radio.  Iako je, kako i sam navodi, u penziji.

Milan Paunović  u vrijeme DPS režima nikada nije javno progovorio o zloupotrebama  u bezbjednosnom sektoru. Ali, u   nekoliko navrata smjenjivan je jer nije radio po volji partijskog vrha. Njegovo ime spominje se u aferi S.Č, za koju su Đukanović i vrh DPS-a takođe tvrdili da je iskonstruisana od strane  srpske bezbjednosne službe. Nakon brojnih pokušaja vlasti da sabortira istragu  i zastraši sve njene aktere, Vlada je formirala i specijalnu vladinu komisiju koja je navodno nepristrasno trebala da utvrdi okolnosti i istinu o aferi. U izvještaju te komisije navodi se: “ Ministar policije Andrija Jovićević, sa svojim najbližim saradnicima, davao je podstrek za vođenje ove afere sa motivom koji najviše liči na karijerizam i političke ambicije. Posebnu odlučujuću ulogu imali su Jovićević, Mićo Orlandić, Milan Paunović i Ljiljana Raičević, i dobrim dijelom međunarodni factor”. Paunović je nakon afere S.Č prebačen u graničnu policiju.

Svjedočio je i u slučaju  Deportacija BiH izbjeglica 1992. Potvrdio da je  vidio depešu, odnosno naloge bivšeg ministra policije Pavla Bulatovića o sprovođenju tog zločina.

Draško Đuranović, osporavajući kredibilitet Paunovića, između ostalog tvrdi da je bosanske izbjeglice “crnogorska policija 1992. godine, baš kad je Milan Paunović bio načelnik uprave milicije, deportovala vojsci koljača Radovana Karadžića i Ratka Mladića”.  Izjegavajući pri tom da pomene da je u vrijeme deportacija na čelu vlade u kojoj je ministar bio Pavle Bulatović,  bio Milo Đukanović.

“Paunović se mora zaštititi jer je svojim jučerašnjim iskazom na Anketnom odboru ugrozio svoju bezbjednost”, smatra predsjednik Pokreta za promjene (PzP) Nebojša Medojević. “Sad se spekuliše zašto  Paunović nije ranije izašao u javnost. Pa, čovjek nije imao hrabrosti, vidio je da ima posla sa mafijom. Ima činjenice, podatke i dokaze. Znam  Paunovića odavno, i uvijek su postojale kod njega određene razlike ali nije imao hrabrosti da javno istupi, kao što je to uradio sad. I dobro je što je javno istupio”. .

Po reakcijama bivšeg režima i njima bliskim medijima, očigledna je zabrinutost zbog svjedočenja Milana Paunovića. Crne trojke o kojima je svjedočio u parlamentu nijesu novost za crnogorsku javnost.  Pa ni to da neko za njih optužuje Veljovića. Novina je da se o crnim trojkama prvi put čuje glas visokopozicioniranog policijskog funkcionera. Koji uz to tvrdi  da je Đukanović – sve znao.

Paunović o ubistvu Gorana Žugića

Osim o crnim trojkama, Paunović je pred Anketnim odborom svjedočio da je nekadašnji bezbjednosni  vrh sabotirao istragu ubistva Gorana Žugića. Ocijenio je da nije bilo političke volje da se slučaj riješi.

Kazao je da je plan rasvjetljavanja ubistva Žugića dat tada ministru Vukašinu Marašu , koji se nije saglasio sa dijelom planiranih mjera i da SDB nije bila uključena u pomoć u rasvjetljavanju ovog zločina.

“Nijesu dostavili informacije o imenima pet lica koji su koristili mobilne telefone, a imali su intenzivnu komunikaciju u vrijeme ubistva. A svi ti brojevi su se vodili na L.B. svi znate o kome se radi, operativcu Službe državne bezbjednosti. Krajem 2000. uslijedile su smjene, a pretpostavio sam da će se to desiti, posebno nakon sastanaka sa premijerom i predsjednikom. I u tom smislu sam na izlasku sa sastanka, Vuku Boškoviću i Milosavu Sekuloviću, na ćošku zgrade Predsjedništva rekao: “Bila mi je savršeno jasna svrha tog sastanka”. Bio im je cilj da saznaju do čega smo došli. Nakon toga smo posmjenjivani. SDB je preuzeo aktivnosti oko ovog djela. Nije mi poznato da li su nastavljene aktivnosti, imam osjećaj da je predmet arhiviran da vrijeme učini svoje”, kazao je.

“Žugić je bio čovjek od posebnog povjerenja predsjednika Đukanovića. Zbog posla kojim se bavio, organizovanjem i kontrolom transporta cigareta koji je bio državni posao  imao je dosta neprijatelja. Ovaj posao su radili i pojedinci koji su se otrgli kontroli. Uvjeren sam da je jedan od motiva njegova povezanost sa poslom oko cigareta. Ako je Žugić radio, morao je biti obezbijeđen. Ako SDB ne zna ko ga je ubio, onda ne treba ni da postoji. Nije postojalo raspoloženje da se ovo ubistvo rasvijetli.“, ocijenio je Paunović.

Naveo je da je Žugić je bio u lošim relacijama sa pojedinim operativicma državne bezbjednosti. “Rasvjetljavanje ubistva Žugića trebalo je i tražili smo na relaciji narušenih odnosa Žugića sa (Vukašinom, tada šef MUP-a) Marašem i (Darkom-Belim) Raspopovićem. Maraš je stopirao preduzimanje određenih mjera aktivnosti na rasvjetljavanju ovog ubistva”,  tvrdi Paunović.

Punović je govoreći o ubistvu Žugića kazao: “ Svi eksponirani kriminalci bili su saradnici službe. Sva kriminalna grupacija je komentarisala da je ovo ubistvo organizovala služba”.

„Pola godine nakon ubistva nijesam više bio angažovan u CB, podnio sam ostavku.  Nakon mog odlaska ne znam šta je sve preduzeto na rasvjetljavanju. Nakon mene je došao Ilija Asanović, na čelo CB iz SDB-a. Prilikom primopredaje dužnosti zahtijevao sam da im predam šta je sve urađeno, ali za to nije bilo interesovanja od strane Asanovića. On nije htio da preuzme dvije informacije, koje smo prikupili u ovom djelu. Saznanja su za nas bila zabrinjavajuća. U cilju informisanja u CB su došli nenajavljeni, u nedjelju veče, pomoćnici Bošković i Marković i Maraš. Prilikom odlaska, zadnji koji se pozdravio šapatom mi je rekao riječi koje su za mene bile odlučujuće da odem. Odlučio sam da neću biti svjedok tog stanja, to nije moj svijet”, kazao je Paunović.

Paunović je kazao da su u Podgorici, nakon njegovog odlaska,  ubijene četiri osobe.  “Indikativno je da su sva ta lica ubijena oružjem koja su pripadala MUP-u.  U emisiji “Sjenke”, prema izjavi bivšeg načelnika Sekulovića, Mladen Klikovac je ubijen iz oružja koje je pripadalo Belom Raspopoviću. A Baja Sekulić iz oružja koje se može povezati sa generalom Neđom Boškovićem, tada savjetnikom ministra Maraša. U dva navrata o tome smo referisali premijeru. Dva puta smo referisali predsjedniku države i premijera. Tim povodom, Milosav Sekulović i ja smo sačinili dvije informacije – 14. juna 2020. i 15. septembra 2020. proveli tri noći do zore sa analitičarom CB Podgorica, a na osnovu hrpe dokumentacije operativaca.”.

Poslije ubistva Žugića Paunović je, tvrdi, doživio pritiske iz samog vrha policije. „U kancelariju mi je upao Marinko Banović, predstavio se kao pratilac direktora policije i rekao mi da ću nastradati. Poslije toga sam dao ostavku. Nije mi bilo druge.”

Godinama kasnije, 2009, ispričao je, njegov sin bio je fizički napadnut od četvorice ljudi, među kojima su bili Mirko i Marinko Banović, kao i pripadnik SAJ-a. „Zamislite – dvojica koju sam ja lično primio u službu kasnije su pretukla mog sina. Osjetio sam gnijev koji nijesam mogao da opišem. Danima sam razmišljao da napravim neko zlo, ali sam odustao.”

Povodom tvrdnje o napadu na njegovog sina, oglasio se pjevač Bato Vujošević koji je bio u društvu braće Banović kad je napadnut Paunovićev sin. On tvrdi da je to  bila slučajna kafanska čarka.

Milena PEROVIĆ

Krajem juna će u Briselu biti održana Međuvladina konferencija na kojoj bi se Poglavlje 5 (javne nabavke) i formalno zatvorilo. Ovo bi bila dobra vijest, no dinamika zatvaranja se vidno  usporava. Vlada je ranije pompezno najavljivala ubrzanje procesa –  za 2026. godinu je planirano da se kompletira zadata brojka od 33. Sada se govori  o “interno spremnim poglavljima za zatvaranje”.  Prevedeno – mi smo navodno svoje odradili a na EK je kada će to biti formalno završeno

U utorak je iz Evropske komisije (EK) izašla informacija da su za Poglavlje 5 (javne nabavke) mjerila za zatvaranje ispunjena i da ovo “poglavlje ne zahtijeva dalje pregovore u ovoj fazi”. Zaključak je sada na radnim tijelima Savjeta EU, a konačnu ocjenu o spremnosti Crne Gore da privremeno zatvori ovo poglavlje daće članice EU. Krajem juna će u Briselu biti održana Međuvladina konferencija na kojoj bi se poglavlje i formalno zatvorilo. Ministarka evropskih poslova Maida Gorčević istakla je da je ovaj rezultat “direktna posljedica intenzivnog tehničkog rada i koordinacije između institucija”.

Ovo bi samo po sebi bila dobra vijest za Crnu Goru i poruka da proces pristupanja ide dalje. Međutim, dinamika formalnog zatvaranja se vidno  usporava. Vlada je ranije pompezno najavljivala ubrzanje procesa zatvaranja poglavlja – govorilo se o nekoliko poglavlja u prvoj polovini godine i “najmanje šest poglavlja” do kraja godine. Za 2026. godinu je planirano da se zatvore preostalih 20 poglavlja i time kompletira zadata brojka od 33. U međuvremenu je promijenjen i vokabular u Vladi pa se sada govori o “interno spremnim poglavljima za zatvaranje”. To bi prevedeno značilo – mi smo navodno svoje odradili a na EK je kada će to biti formalno završeno.

Glavni pregovarač sa EU Predrag Zenović je u četvrtak rekao CdM-u da su tri poglavlja već interno spremna za zatvaranje, a četiri su u završnoj fazi pripreme.  “Radi se na internoj spremnosti u znatno širem obimu, što je važnije od samog broja zatvorenih poglavlja” kaže Zenović. Osim javnih nabavki, tu su još Poglavlje 3 (pravo osnivanja i sloboda pružanja usluga), Poglavlje 4 (sloboda kretanja kapitala), Poglavlje 6 (privredno pravo), Poglavlje 11 (poljoprivreda i ruralni razvoj) i Poglavlje 13 (ribarstvo). Mimo ovoga čeka na zatvaranje i Poglavlje 31 (vanjska, bezbjedonosna i odbrambena politika) koje nije zatvoreno prošle godine zbog hrvatske blokade. U optimističkom scenariju, Zenović se nada zatvaranju “do devet poglavlja” ove godine kako je ranije rekao agenciji MINA.

Ministarka Gorčević je tvitovala u utorak da “vjeruje” da to što je EK potvrdila da Crna Gora ispunjava mjerila za zatvaranje Poglavlja 5 (javne nabavke) “uklanja sve zabrinutosti u vezi sa međunarodnim sporazumima čije odredbe se tiču upravo javnih nabavki”. Ovo se prvenstveno odnosi na nedavno jedva ratificirani (iz drugog pokušaja) sporazum s Emiratima (UAE) u Skupštini. Dodala je da je “napredak vidljiv, a reformski kurs čvrst”. Međutim, ministarkino vjerovanje o uklanjanju svih zabrinutosti ne stoji.

U dokumentu iz Brisela koji je RTCG citirala u utorak stoji: “EU napominje… da su svi ugovori, programi i dalji sporazumi sa investitorima iz UAE izuzeti iz zakonodavstva obje zemlje o javnim nabavkama, javnom tenderu i javnom nadmetanju”. Stoga bi za Crnu Goru “bilo od suštinskog značaja da osigura da implementacija ovog Sporazuma ne bude u suprotnosti sa pravnim tekovinama EU o javnim nabavkama”. Evropska komisija zaključuje da će pažjivo obratiti pažnju na “način na koji će se Sporazum tumačiti, primjenjivati i sprovoditi”. Monitoru je nezvanično potvrđeno u Briselu da je “vjerovatno ciljana neodređenost i dvosmislenost Sporazuma s Emiratima razlog za zabrinutost  i da će se pratiti dešavanja na terenu”.

Nakon ratifikacije Sporazuma u državnoj Skupštini oglasio se na društvenim mrežama i bivši premijer Zdravko Krivokapić. Napisao je da je usvajanjem Sporazuma “pala nadstrešnica na CG” aludirajući na tragediju u Novom Sadu prošle godine. “Još jedna pobjeda Beograda na vodi, političara i dogovorenih šema” kazao je Krivokapić.

U srijedu veče su objavljeni i detalji non-pejpera Evropske komisije koji se ne poklapaju s ocjenama vlade i premijera Milojka Spajića. EK navodi da je “potreban intenzivniji rad i politička posvećenost” za ispunjenje svih završnih mjerila u poglavljima 23 i 24 (pravosuđe, borbe protiv korupcije i organizovanog kriminala, vizne politike, slobode medija i osnovnih prava). Ukazuje se ne nedovoljnu implementaciju reformi pravosuđa. Napominje se  da dodatno zabrinjava što je procedura parlamenta za izbor novog sudije Ustavnog suda nastavljena i nije zaustavljena do dobijanja mišljenja Venecijanske komisije.

Osim ovog, u Briselu postoji i zabrinutost, kako nezvanično saznajemo, oko namjere Vlade da izmijeni Zakon o tržištu kapitala tako što bi uvela cenzuru informacija. Vijesti su 28. maja objavile prijedlog izmjena Zakona kojom su dodana dva nova člana na sjednici Vlade 15. maja i to nakon završetka javne rasprave o izmjenama istog zakona u junu i julu prošle godine. Novi prijedlog zakona zabranjuje objavljivanje informacija, podataka i procjena vezanih za emisije državnih hartija od vrijednosti “od momenta pripreme do zaključenja emisije”. Usvojeni tekst je idući dan poslat Skupštini na razmatranje. Vlada je izmjene Zakona pravdala potrebom usklađivanja s direktivama i propisima EU.

Međutim, za naknadne i bez javne rasprave dodate zabrane nema pozivanja na EU (jer tamo ne postoje kao ni u zemljama regiona). Vlada je zabranu obrazložila frazom o neprijateljima države. Objavljivanje takvih vijesti i informacija “ bi moglo uticati na spremnost potencijalnih investitora da kupe državne dužničke hartije od vrijednosti”. Time bi novinski tekstovi, analize stručnjaka ili komentari de fakto bili stopirani. Kršenje Zakona bi povlačilo novčane kazne od 5 do 40 hiljada eura za medije i od hiljadu do 5 hiljada eura za fizička lica. Do sada ni predlagač (Ministarstvo finansija) ni Ministarstvo kulture i medija nije odgovaralo na novinarske upite.

Dosadašnji pojačani tempo zaduživanja Vlade i kritike zbog skrivanja podataka su očigledno uticali na namjeru da se postigne još veća netransparentnost. To je primijetio i šef delegacije Odbora za budžet Evropskog parlamenta i bivši ministar finansija Belgije, Johan Van Overtveld u nedavnoj posjeti  Crnoj Gori. Van Overtveld za TV E rekao: “ Nametanje zakonom da se određeni aspekti javnog zaduživanja ne mogu javno objaviti je vrlo važna politička greška Vlade”. On je takođe primijetio da su procjene o rastu bruto društvenog proizvoda (BDP) koje su dali Međunarodni monetarni fond (MMF) i Svjetska banka znatno niže od Vladinih. Po njemu je takođe “zabrinjavajući trend pada stranih investicija” koji će imati značajan negativan uticaj na crnogorsku ekonomiju.

Ne pati samo crnogorska vlada od viška optimizma i ambicija kada je u pitanju članstvo u EU. Premijer Edi Rama najavljuje članstvo Albanije u EU do 2030. godine i završetak svih pregovaračkih poglavlja do 2027. Od 2022.  godine Albanci su otvorili 16 poglavlja ali nisu zatvorili ni jedno. Bivši glavni pregovarač sa EU Zef Mazi je u razgovoru za BIRN upozorio na “zabludu” očekivanja skorog učlanjenja u EU koliko god on i drugi to žele. “ Ono što neke članice EU javno govore se razlikuje od onog što pričaju na zatvorenim EU sastancima, čak je i suprotno” poručuje Mazi.

Neki EU državnici su ipak direktniji.  Na samitu Evropske političke zajednice u Tirani 16. maja premijer Andrej Plenković je poručio: “Hrvatska je  otvorila niz pitanja (sa Crnom Gorom) koja godinama stoje neriješena i ukoliko bude napretka, razgovaraćemo dalje”. Dan prije je bio drugi sastanak u Zagrebu delegacija crnogorskog i hrvatskog ministarstva vanjskih poslova koje su predvodili državni sekretari Periša Kastratović i Frano Matušić. Prema nekoliko novinskih natpisa i neformalnim diplomatskim izvorima taj sastanak nije donio napredak oko spornih pitanja od kada je Hrvatska krajem prošle godine dostavila non-pejper Podgorici sa pitanjima koja se moraju riješiti između dvije zemlje. Odnosi su vidno pogoršani nakon politikantske Rezolucije o genocidu u Jasenovcu koju je donijela Skupština prošle godine na očiglednu inicijativu Aleksandra Vučića kako bi blokirao pristupni proces. Formalni predlagač je bio Andrija Mandić,  predsjednik Skupštine i sljedbenik srbijanske Prve familije Većina sadašnje vladajuće koalicije i dalje vjeruje da će Brisel u nekom trenutku izvršiti pritisak na Hrvatsku da odustane od zahtjeva i da Crna Gora ništa konkretno ne treba raditi da riješi otvorena pitanja.

Hrvatski predsjednik Zoran Milanović je prošle nedjelje bio veoma skeptičan. . “Niko više neće ući u EU, možda još Crna Gora, a (druge) države se obmanjuju lažnim obećanjima da će postati članice EU”, poručio je.

I ovo možda za Crnu Goru je izgleda riječ sa velikim slovima.

Jovo MARTINOVIĆ

U strahu od odluke Ustavnog suda koja im ne mora biti po volji, sindikati i Unija poslodavaca dogovorili su, u proljeće 2023.,  kompromisni model prevazilaženja „problema neradne nedjelje“. Političarima su tada izbori bili preči od tuđih problema. Sada bi se radna nedjelja mogla vratiti „na mala vrata“, bez prethodnog dogovora zainteresovanih

Brojne evropske zemlje testiraju mogućnost prelaska na četvorodnevnu radnu nedjelju (ista plata, isti učinak, za petinu manji broj radnih sati) a u Belgiji je to pravo i formalno ozakonjeno. Vlada Milojka Spajića najavljuje skoru realizaciju predizbornog obećanja o skraćenju radnog dana sa osam na sedam sati, pa su najavljeni i prvi sastanci sa socijalnim partnerima na tu temu. Onda stvarnost naše svakodnevice: postaje realna mogućnost da će u crnogorskim trgovinama nadjelje ponovo biti – radni dan. Po slovu zakona, a ne u skladu sa dogovorom esnafskih udruženja zaposlenih i poslodavaca.

Ustavni sud pokreće postupak za ocjenu ustavnosti zabrane rada nedjeljom u trgovinama. Iz obrazloženja se može naslutiti da bi konačna odluka mogla ići u pravcu ukidanja sporne odredbe Zakona o unutrašnjoj trgovini.

“Osnovano se postavlja pitanje povrede ustavnog principa jednakosti u okviru jedne grupe preduzetnika na tržištu”, navode iz Ustavnog suda u obrazloženju odluke da, konačno, uzmu u razmatranje inicijativu Unije poslodavaca (UPCG) iz septembra 2019.  Da ne pitamo: zašto baš sad. Nešto smo, valjda, i naučili sve ove godine.

Iz saopštenja saznajemo da su u Ustavnom sudu zaključili da je zakonodavac ograničio slobodu preduzetništva u sektoru trgovine ne pozivajući se, pri tome, na Ustavom propisane slučajeve kada na to ima pravo. „Naime, ustаvotvorаc ovlаšćuje zаkonodаvcа dа detаljnije reguliše ogrаničenjа, аli ne i dа sаm propiše osnov zа ogrаničenje, već je tаkvo ogrаničenje moguće jedino ako to Ustav dopušta i ciljem koji se želi postići tim ograničenjem, što u konkretnom predmetu, nije utvrđeno”.

Takav zaključak Ustavnog suda saglasan je sa konstatacijom iz ustavne inicijative UPCG u kojoj je navedeno da navedeni cilj skupštinske većine koja je usvojila zakonsku normu o zabrani rada nedjeljom, “usljed propusta u postupku donošenja (uvjerljivi i proporcionalni razlozi) nije dovoljan razlog da se takvo nešto normira”.

Opet, to ne znači da će član 35 a Zakona o unutrašnjoj trgovini i formalno biti proglašen neustavnim i ukinut.

Prvi problem su sve tanji kapaciteti Ustavnog suda da donosi bilo kakve odluke. Umjesto sedmoro sudija, koliko ih je predviđeno u punom sastavu, tamo ih je sada samo četvoro. Taman onoliko koliko je potrebno za donošenje odluke, pod uslovom da su sve preostale sudije istog mišljenja.

Dodatno, propisana procedura odlučivanja ostavlja mogućnost Vladi da od Ustavnog suda zatraži da pauzira postupak kako bi, u datom roku, izvršna i zakonodavna vlast izmijenile osporene zakonske odredbe.

Očekivano, tako stižemo na teren dnevne politike.

Poslodavci su nakon višegodišnjeg čekanja počeli da kalkulišu sa mogućnošću da njihova Inicijativa u bliskoj budućnosti neće biti stavljena na dnevni red Ustavnog suda (što se pokazalo kao tačno – čekali su pet i po godina). Sindikalni zvaničnici su imali bojazan da će neradna nedjelja prije ili kasnije biti proglašena neustavnom (Ustavni sud Hrvatske tri puta je „rušio“ slično zakonsku odredbu u najmlađoj članici EU).

U strahu od odluke koja im ne mora biti po volji, sindikati i Unija poslodavaca dogovorili su, nakon tri godine pregovora, kompromisni model.

On je predviđao da se sektoru trgovine omogući 16 radnih nedjelja tokom ljetnje i zimske turističke sezone. Maloprodajni lanci bi mogli otvarati samo jedan objekat na teritoriji jedne opštine, tokom jedne smjene (radnje od 7 do 15 časova ili od 15 do 23 časa, a tržni centri od 10 do 18 časova). Nedjeljom angažovani radnici imali bi dnevnicu uvećanu za 80 odsto i slobodan naredni vikend (subotu i nedjelju).

Trgovcima je, istim prijedlogom, ostavljena mogućnost da zadrže postojeći režim neradne nedjelje. U Uniji poslodavaca tada nam je rečeno da su pojedini vlasnici velikih maloprodajnih lanaca najavili da nedjeljom neće otvarati svoje radnje. Uostalom, na osnovu zvaničnih podataka, pokazalo se da neradna nedjelja nije uticala na prihode i profite velikih maloprodajnih lanaca. Zapravo, oni iz godine u godinu rastu.

Takođe se pokazala neopravdanom prognoza da će neradna nedjelja dovesti do smanjenja broja zaposlenih u sektoru trgovine. Kada je odluka o neradnoj nedjelji stupila na snagu (oktobar 2019.) u trgovinama je radilo oko 40 hiljada zapošljenih. Sada ih je, prema podacima Monstata, 52.000.

Podaci, ipak, govore kako je neradna nedjelja bila velika prepreka za male trgovine iz komšiluka. One u koje se svrati usput, ili skokne kad nešto iznenada ustreba u kući. Njihov broj se od 2019. smanjio sa 480 na 230. Povratku radne nedjelje nadali su se i svi oni koji posao vode pod okriljem tržnih centara. Prije svega vlasnici radnji za prodaju tekstila.

Testiranje  dogovorenog modela bilo je oročeno na narednu ljetnju i zimsku turističku sezonu, nakon čega bi se analiziralo postignuto (uvećanje prihoda poslodavaca i države, poštovanje radnih prava) i pravile eventualne modifikacije. Bio je to način i da se izbjegne arbitriranje Ustavnog suda.

Ispriječila se politika. Poslanici vlasti i opozicije odbili su da se izjasne o predloženom rješenju, u strahu da bi im to moglo odnijeti koji glas na dolazećim parlamentarnim izborima (održani u junu 2023.). Ni nakon izbora, parlament u novom sazivu  nije pokazao spremnost da otvara tu priču. Zato bi se, nakon iskazanog interesovanja Ustavnog suda za pitanje neradne nedjelje, stvari mogle promijeniti.

U UPCG računaju na takav rasplet. „Vjerujemo da će pokretanje postupka od strane Ustavnog suda naši socijalni partneri – sindikati i Vlada Crne Gore -doživjeti kao povod da kroz razgovor dođemo do trajnog i održivog rješenja“.

Možda. A možda i ne. Prema medijskim istupima uticajnih poslanika vlasti i opozicije, u parlamentu i dalje vlada značajno saglasje oko ponovnog ozakonjenja radne nedjelje.

Stav se, uglavnom, pravda brigom za zaposlene i njihove porodice. Uostalom, ne treba biti genije pa shvatiti kako je neradna nedjelja taj, jedan jedini, dan u sedmici kada porodica može da se okupi i isplanira zajedničko vrijeme. A da bar neko nije na poslu ili u školi.

Samo su iz PES-a našli za potrebno da svoje protivljenje obrazlože – brigom za poslodavce i potrošače. Pošto bi, kažu, povratak radne nedjelje uslovio dodatne troškove za kompanije. Od uvećanih dnevnica, preko moguće potrebe da se angažuju novi zaposleni, do većih troškova režije… A oni bi se, kažu, mogli preliti na cijene. I postati trošak kupaca koji su se već navikli da subotom ili ponedjeljkom kupe ono što su nekada trgovali nedjeljom.

Suštinski bira se između uvećanja kapitala i kvaliteta života radnika. Izbor je između imati mogućnosti da se dodatno zaradi i prava da čovjek ne bude samo radna snaga već i – čovjek. Ovo ste u Monitoru mogli pročitati prije dvije godine. Ni sad tu nemamo ništa za dodati.

Osim, možda, konstatacije da je sam pojam radna nedjelja paradoks u kome se spaja nespojivo (oksimoron).  Nedjelja je, piše na sajtu staznaci.com, staroslovenska riječ koja označava neradni dan u sedmici (ne djelati). A ako se drugačije naredi, onda – ili se boriti ili pokoriti.

Šta je sporno

Podsjećanja radi, navodimo problematizovani član 35a Zakona o unutrašnjoj trgovini (izmjene iz 2019. godine):

Trgovina na veliko i trgovina na malo ne može da se obavlja nedjeljom i u dane državnih i drugih praznika određenim zakonom kojim se uređuju državni i drugi praznici.

Izuzetno od stava 1 ovog člana, nedjeljom i u dane državnih i drugih praznika trgovina na veliko i trgovina na malo može se obavljati u:

1) apotekama;

2) specijalizovanim prodavnicama ili kioscima za prodaju hljeba, pekarskih proizvoda i kolača, cvijeća, suvenira, štampe, sredstava za zaštitu bilja ili pogrebne opreme;

3) benzinskim stanicama i prodavnicama za trgovinu na malo u okviru benzinskih stanica;

4) pijacama;

5) štandovima – tezgama, vitrinama i automatima izvan pijaca i pokretnim prodavnicama;

6) prodavnicama, kioscima i automatima smještenim unutar zatvorenih područja autobuskih i željezničkih stanica, aerodroma i luka;

7) štandovima i kioscima u kojima se prodaju robe za vrijeme održavanja priredbi, festivala i manifestacija, sajmova i za vrijeme javnog prikazivanja kinematografskih djela;

8) skladištima za trgovinu na veliko.

Specijalizovanim prodavnicama ili kioscima u smislu stava 2 tačka 2 ovog člana smatraju se prodavnice odnosno kiosci u kojima se vrši prodaja pretežno jedne vrste robe.

Zoran RADULOVIĆ