Izdvojeno
NEBRIGA ZA KULTURNO NASLJEĐE: Tradicija kao turistički dekor

Objavljeno prije
8 satina
Objavio:
Monitor online
Etno kamp već više od deset godina njeguje tradiciju kroz istraživanja i edukaciju, ali uprkos značaja nema ozbiljnu državnu poršku. Opstaje zahvaljujući entuzijazmu pojedinaca. Istovremeno, scensko prikazivanje tradicije u Crnoj Gori često je površno, oslonjeno na plejbek i bez autentičnih izvođačkih znanja
Međunarodni Etno-kamp, koji već deset godina promoviše naučno-istraživački rad na polju crnogorskog plesno-muzičkog nasljeđa, suočava se sa nedovoljnom podrškom institucija, naročito na državnom nivou. Organizator te jedinstvene manifestacije je Centar za istraživanje i revitalizaciju tradicionalnih igara i pjesama (CIRTIP), kojeg su 2014. godine u Kolašinu osnovali zaljubljenici u tradicionalnu igru i muziku, članovi KUD-a „Mijat Mašković“. Misija Centra je naučni pristup proučavanju starije i novije plesno-muzičke prakse kroz terenska istraživanja, analizu i primjenu u edukaciji i scenskoj adaptaciji, zasnovanoj na originalnim izvorima.
CIRTIP okuplja eksperte iz etnokoreologije, etnomuzikologije, antropologije i drugih srodnih oblasti, ali i entuzijaste koji aktivno doprinose proučavanju i očuvanju plesno-muzičkog nasljeđa. Pored tradicionalnih oblika, oni prate i savremene trendove u muzici i plesu. Njihov moto je – „Kolašin – mjesto susreta nasljeđa“.
Dok lokalne institucije pokazuju visok stepen saradnje i podrške, državna pažnja prema tom projektu uglavnom je oskudna. Umjetnički direktor kampa Davor Sedlarević za Monitor kaže “da su čekali na sredstva od države, ugasili bi se odavno.“
„To konstatujem ne zbog neke političke neistomišljenosti, jer sam poznat kao opozicija svim vlastima, čak i onima koje sam simpatisao, već vođen, isključivo, geslom da se nauka ne može prilagođavati trenutnim ideologijama. Tako će biti dok ja budem na čelu kampa, pa makar ga realizovali nas troje iz KUD-a. Mislim da je sramno da Centar za kulturu Kolašin na konkursu nazvanom ‘Razvoj kulture na sjeveru’ dobije ukupno 6.000 eura za dva projekta. Dok ne bude 60.000 eura, ne možemo govoriti o podršci. Pričaćemo ponovo sa Ministarstvom i nadamo se da će oni shvatiti značaj Kampa i onog što radimo“, kaže sagovornik Monitora.
Umjetnički direktor Etno-kampa podsjeća da je taj projekat zavrijedio pažnju renomiranih međunarodnih časopisa zbog čega „nema kome šta više da dokazuje“. Logikom kojom, kaže Sedlarević, podršku od 30.000 eura dobije projekat ‘reanimacija’ svadbe, kampu treba da pripadne deset puta više.
„Kamp postoji deset godina, a ideja je preuzeta blagodarnošću organizatora Etno-kampa Kikinda koji postoji već 24 godine. Kao njihov polaznik tokom studija, stekao sam bogato iskustvo i umrežio se sa eminentnim stručnjacima. Pod mentorstvom čuvene dr Olivere Vasić počeo sam sa terenskim istraživanjima i uvidio ogroman ‘prazan prostor’ i dominaciju kvazinauke ili bolje rečeno dominaciju površnog pogleda na crnogorsko plesno-muzičko nasljeđe.Puni naziv manifestacije, a koji mnogi (ne)namjerno prenebregavaju, jeste Međunarodna studijska istraživačka stanica plesno-muzičkog nasljeđa Etno-kamp Kolašin. Od prošle godine kampu je dodato ime dr Zlate Marjanović u znak priznanja za njen naučni rad“, kaže Sedlarević.
Ta „etno-naučna stanica“ mora biti međunarodna jer u Crnoj Gori nema obrazovnih smjerova iz oblasti tradicionalnih plesova i muzike. Tako učesnici prikupljaju iskustva iz regiona, sarađujući sa vodećim fakultetima, ekspertima i najboljim studentima i učenicima kojima je navedena tematika profesionalni izbor. Sedlarecić kaže da su „imali ‘izleta’ i u turističke vode, naročito kroz javne časove polaznika. Međutim, podsjeća da je Etno-kamp primarno „naučno-istraživačka “priča”.
Primarne aktivnosti Kampa su terenski rad, “rad sa živim ljudima”, intervjuisanje i snimanje informatora,ili „kazivača“. Nakon rada na terenu, ostavlja se i arhiva koja je od izuzetnog značaja, ne samo za etnomuzikologiju, već i za istorijske nauke, jezik i srodne discipline.
„Smatram da je to prijeko potrebno Crnoj Gori usljed ‘najezde’ proizvoljnih, politizovanih i nepotpunih tumačenja plesova i pjesama koji se dovode u vremenski kontekst sa crnogorskom nošnjom (svitnom ili takozvanom suknenom, koja je u prošlosti imala i plemenske razlike)… Postoji rizik da tradicija postane samo turistički dekor, umjesto da ostane živa i stvarna kulturna vrijednost. Taj rizik će se sve više povećavati sa potrebama turista koji ne znaju šta im se plasira. Samo je bitno da se neko pojavi u nošnji i posluži priganice. Već imamo 95 odsto ansambala koji nastupaju na plejbek, čak i na državnim manifestacijama“, kaže umjetnički direktor Etno-kampa.
Prema njegovim riječima, u cijeloj zemlji ima tek dvadesetak djevojaka koje umiju da pjevaju arhaično, sekundno. On kaže da nam kao primjer kako se odnosi prema tom dijelu tradicije treba da posluži Hrvatska ili Srbija. Prisutnost tradicionalnih plesova u Crnoj Gori je, objašnjava Sedlarević, simbolična, a na državi je da li želi da to neopravdano zapostavljeno bogatstvo uđe u obrazovni sistem.
Kada je riječ o igrama koje predstavljaju srž identiteta naše zajednice i vrijedi ih posebno njegovati, sagovornik Monitora kaže da je to, prema njegovom mišljenju, „ples samo uz pjesmu ili ritam koraka, koji je nukleus svega“.
„Potom, starije seosko pjevanje sa povremenim sazvukom sekunde, kao i nepravedno zapostavljeni rubni krajevi države i nasljeđe koje korelira sa zajedničkim kulturnim prostorom regiona. Da pojasnim, plesovi, na primjer, pravoslavnog življa pljevaljskog kraja prije i nakon Drugog svjetskog rata nijesu isti kao kolašinski. Pjevanje takođe“, objašnjava on.
Sedlarević kaže da „tradicija i savremeni kontekst mogu i poželjno je da funkcionišu zajedno“. Smatra da je za adaptaciju neophodno da se materija temeljno poznaje. Uglavnom, ocjenjuje, to nije tako, pa predavači na seminarima nemaju ni osnovno znanje o crnogorskom nasljeđu. Ističe se da je najteži oblik scenskog izraza ples koji se izvodi isključivo uz pjesmu i dvoglasno, arhaično pjevanje, što ti isti „predavači“ nisu u stanju ni pravilno da citiraju.
Iz CIRTIP-a su imali ambiciju da ove godine kamp prošire na cijelu državu, da obiđu što više lokacija, a interesovanje da u tome pomognu pokazalo je 30-ak vrhunskih studenata i eksperata iz regiona. Zbog izostanka adekvatne podrške, oslanjaće se na Opštinu Kolašin, Centar za kulturu i vlastite snage.
World Beauty Art Festival prepoznao je vrijednost projekta i dio aktivnosti će se ove godine realizovati na Žabljaku. Sedlarević, kada je riječ o ansamblu „Mijat Mašković“, čiji je rukovodilac, apeluje da se što prije pronađe lokacija na kojoj bi imali svoju salu za probe, jer povećanjem programa u Centru za kulturu gube termine. Kaže da bez stalnih proba nema ni KUD-a. Umjetnički direktor Etno-kampa poručuje i da, kada bi država prepoznala značaj naučnog rada u okviru ansambla i Etno-kampa, za pet godina mogli bi da obiđu cijelu zemlju i krenu u finalnu transkripciju i digitalizaciju arhiva.
Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Komentari
IZDVOJENO
-
RAMIZ HADŽIBEGOVIĆ – SALAŠ (VII): Svjedok sudbine življenja
-
MILOŠ VUKANOVIĆ, ISTORIČAR: Manipulisanje istinom je isto što i laž
-
Ni kriva ni tužna
-
LILI TRAUBMAN, ŽENE U CRNOM-IZRAEL: Teško mi je da prihvatim da su tolike vlade nezainteresovane ga Gazu
-
DRŽAVA I DRŽAVNA PREDUZEĆA: Stečaj sad
-
NASTAVLJENI OBRAČUNI DVA NAJOZLOGLAŠENIJA KRIMINALNA KLANA: Bez naznake kraju rata
INTERVJU
MILOŠ VUKANOVIĆ, ISTORIČAR: Manipulisanje istinom je isto što i laž

Objavljeno prije
8 satina
18 Jula, 2025
Strah i manjak volje za suprotstavljanje vjerskim liderima je moguće najveći problem trenutne vladajuće klase i problem koji će najviše koštati crnogorsko društvo
MONITOR: Na dodjeli Trinaestojulske nagrade, predsjednik parlamenta Andrija Mandić je saopštio da su „velike ustaničke pobjede izvojevali intelektualci, kraljevski oficiri i dobrovoljci, sveštenici, vjerujući narod i slobodoljubivi ateisti“. Kako vidite tu izjavu?
VUKANOVIĆ: Tu izjavu posmatram kao i skoro sve što radi trenutni predsjednik skupštine Crne Gore. Kao pokušaj manipulacije i kontaminacije. Ako uzmemo i analiziramo izrečenu tvrdnju, ona sama po sebi nije netačna, samo nije kompletno tačna. A ako iz seta informacija uklonite dio koji vam ne odgovara, onda radite manipulišete istinom. Manipulisanje istinom je isto što i laž.
U ovom slučaju manipulacija se odnosi na malu ali krucijalnu činjenicu ko je organizovao i sproveo ustanak, na kojim idejama i ko je nastavio da nosi baklju ustanka. Među pripadnicima NOB-a je bilo i intelektualaca, kraljevskih oficira, dobrovoljaca, sveštenika, vjerujućeg naroda i slobodoljubivih ateista, ali prije svega je najviše bilo partizana. Najmanje, ako je uopšte i bilo, je bilo lica koja su na neki način bila preteče velikodržavnih zločinačkih ideala na kojima se Andrija Mandić profilisao kao političar. Štoviše, učesnici ustanka su se borili kako protiv okupatora tako i struktura prethodnih vlasti i kolaboranata.
Zašto predsjednik skupštine izgovara laž? Prvo, postoji šablon ekstremističkog djelovanja prije svih značajnih državnih praznike ili nakon informacija da je Crna Gora korak bliže ulasku u EU. Potrebno je gušiti svaki osjećaj napretka, ponosa ali i društvene kohezije. Potrebno je hraniti ostrašćeno biračko tijelo novim društvenim kontaminacijama. Ako će takvo djelovanje usput da izazove agresivne reakcije i sukobe, za tu politiku još bolje.
MONITOR: Šef delegacije EU Johan Satler upozorio je da krečenje istorije nije pomirenje. Koliko se istorija u posljednje vrijeme kreči i sa kojim ciljem?
VUKANOVIĆ: Izjava gospodina Satlera ukazuje da je Delegacija itekako u toku i da razumije namjere ali i posljedice ovakvog djelovanja vlasti. Osim kratkoročnih motiva „krečenja“ istorije, naravno da postoje i dalekosežniji i kompleksniji motivi. Primarni cilj revizionizma je da kroz sveobuhvatan proces dođe do promjene identitetskih i vrijednosnih normi na kojima se jedno društvo zasniva. Revizionizam s kojim se mi suočavamo u Crnoj Gori, iako želi da ima slične ishode, ima mnogo veća ograničenja u ljudskim i ideološkim kapacitetima. Cilj klero-nacionalnog revizionizma koji je aktivan u crnogorskom i većem dijelu postkomunističkih društava je da jača političke struje ideologije koju sprovodi. Kao takva želi učvršćivanje narativa u jednom dijelu glasačkog tijela, ali i određenu perfidniju ulogu. Ovakav revizionizam se koristi da kreira konfuziju i spriječi konstruktivnu raspravu u cilju postizanja društvenog konsenzusa i napretka. Zašto? Jer naučna i konstruktivna rasprava neminovno dovodi do urušavanja ekstremističkih teza, a time i validnost te ideologije.
MONITOR: Na izjavu mitropolita Joanikija da je “Pavle Đurišić heroj nepobjedivog karaktera”, najveći dio vlasti nije kazao ništa, dok je predsjednik parlamenta to nazvao slobodom govora?
VUKANOVIĆ: Primjetna je modernizacija i usložnjavanje govora predsjednika parlamenta i „stručnjaka“ iz njegovog okruženja. Odjednom revizionističke teze nijesu više odbrana srpstva, predaka, majčinih suza, kosovskog zavjeta i ostale patetike generisane 90-ih. Sada se ti narativi provlače kroz demokratske, ljudskopravaške i humanističke koncepte slobode govora, pomirenja, ostvarivanja pravde i istine. Naravno da svi imaju velike sumnje kada ličnosti i organizacije sa debelom biografijom promocije i pravdanja zločinačkih ideologija to rade. Međutim, treba reagovati i na ovu novu formu manipulacije gdje se vrijednosti koje su se s mukom razvijale u crnogorskom društvu koriste sa lošim namjerama.
Najveći dio vlasti ćuti. Ponavljam da dio misli da ovakva degradacija društvene atmosfere nema uticaja na njih i čekaju da prođe bura da bi oni nastavili sa svojim poslovima.
Mislim da se prije svega radi o personalnim odlikama većeg dijela predstavnika vlasti. Jedna je definitivno kukavičluk da se suprotstave objektivno ozbiljnijim političarima iz nekadašnjeg DF-a, ali i autoritetu crkve. Strah i manjak volje za suprotstavljanje vjerskim liderima je moguće najveći problem trenutne vladajuće klase i problem koji će najviše koštati crnogorsko društvo. Ne treba isključiti da dio njih intimno podržava bljuvotine koje iznosi mitropolit, ali su previše oportuni i svjesni da će ih većina društva podozrivo gledati ako javno iznesu podršku tim stavovima. Neka čitaoci zaključe da li nas oportune kukavice i licemjeri mogu adekvatno voditi ka Evropi.
MONITOR: Koliko je uvriježen istorijski revizionizam u regionu?
VUKANOVIĆ: Od 80-ih godina prošlog vijeka političke strukture koje su se formirale unutar republičkih ogranaka komunističke partije počele su da kreiraju programe u kojima je nacionalno i vjersko buđenje trebalo da odigra ključnu ulogu u njihovom preuzimanju i održavanju na vlasti. Neke od tih struktura su svoje ambicije projektovale i na više okolnih republika i zbog toga smo imali ratove 90-ih. Od tog perioda u većoj ili manjoj mjeri revizionizam je sveprisutan u regionu, prije svega kroz tzv. istoriju „naše slavne istorije i naše patnje“. Dodatno, ušlo se u intenzivno protjerivanje svih etničkih, vjerskih i kulturnih elemenata koji su „različiti od nas“, ali i elemenata sopstvenog identiteta koji se ne uklapaju u nacionalistički narativ jednoumlja.
Nakon ratova 90-ih i uspostavljanja postkomunističkih država došlo je do određenog društvenog napretka i otklona od svega što su 90-e predstavljale. Ipak nakon više nacionalnih, regionalnih i evropskih kriza, ali prije svega nedovoljnog institucionalnog i ekonomskog razvoja, imamo sve intenzivniji povratak revizionizma. Što je ovakav revizionizam uspješniji, država je više zarobljena u koruptivno-tranzicionoj pljački, odnosno, što društvo ima većih problema, ovakav revizionizam je izraženiji.
MONITOR: A ideologije devedesetih?
VUKANOVIĆ: Svako ko je doživio 90-e može lako da primijeti kako danas imamo preslikane elemente ne samo političkog narativa, već i medijskog i kulturnog „stvaralaštva“ i ulične kulture toga perioda. Zaprepašćujuće je da građani koji su to već proživjeli nijesu svjesni mehanizama manipulacije, primitivizma, agresije i zatupljivanja koji su jednom na njih isprobani. Što je država udaljenija od vrijednosti EU, ti mehanizmi su jači. Interesantna je komplementarnost nasljeđa ideologije 90-ih sa savremenim alatima propagande koji dolaze prije svega iz Rusije. Na nasljeđu neriješenog otrova i trauma 90-ih zasađene su antizapadne, navodno anti-imperijalne ideje iz kojih su izrasle generacije korisnih idiota.
U Crnoj Gori ideologija 90-ih je evoluirala iako je u osnovi ista. Crkva više i ne krije uticaj na politiku i društvo, te je postala primarni megafon i sponzor prizemnog nacionalizma. Međutim, političari te ideologije koji su sada na vlasti više ne mogu da koristi ulične performanse, da veličaju ratne zločince 90-ih i da pozivaju ratne drugove. Oni svoje ostrašćeno biračko tijelo, koje je tri decenije temeljno hranjeno na najgorim istorijskim lažima ideologije 90-ih, sada moraju da hrane novim setom manipulacija. Kao i 90-ih, okomili su se na građansko, antifašističko, tolerantno, sekularno i humanističko nasljeđe crnogorskog društva. Posprdavanje sa državotvornim nasljeđem Crne Gore je samo predjelo.
Radi se o master planu uništenja Trinaestojulske nagrade
MONITOR: Dešavanja oko Trinaestojulske nagrade?
VUKANOVIĆ: Ako izuzmemo dešavanja oko Trinaestojulske nagrade iz šablona dvogodišnjeg djelovanja desničarskih grupacija unutar vladajuće većine, i posmatramo ovaj događaj izolovano, uočavaju se neki koliko zabrinjavajući toliko i patetični elementi. Zabrinjavajuće je degradiranje i očigledna neregularnost procesa dok je patetika rezervisana za očiglednu nesposobnost desničarskih perjanica. Ne umiju ni da slažu kako treba.
Ovdje se ne radi o master planu uništenja Trinaestojulske nagrade. Moguće da ovogodišnji konspiratori i dobitnici toliko loše misle o vlastitom plemenu, da su se toliko potrudili da unize nagradu dajući je samom sebi. Ipak, mislim da se radi o najbanalnijoj materijalnoj alavosti, grabeži za novčani aspekt nagrade, honorar i unutar-partijske kompenzacije.
Ono što dešavanja oko ovogodišnje Trinaestojulske nagrade jesu pokazala su tri činjenična stanja koja su do sada djelimično zamaskirana. Prvo, ne postoji pluralizam između NSD-a, DNP-a, SNP-a, ali i Demokrata. Priče da postoje različita mišljenja i vrijednosti nakon ovako usklađenog djelovanja padaju u vodu. Drugo, PES je spreman dosta toga da proguta i dozvoli ozbiljnu degradaciju države i društva. Pretpostavljam da misle da ovakvo djelovanje njihovih ekstremističkih saveznika nema i neće imati uticaja na njih, ali ipak mislim da se radi o ozbiljnom kukavičluku. Na kraju, tu je muk već zaboravljenih građanskih aktivista sa aktivističkim stažom do 2020.
Trenutni odnos prema kulturi sjećanja je još gori nego prije 2020
MONITOR: Gdje je Crna Gora kada je u pitanju suočavanje sa prošlošću?
VUKANOVIĆ: Crnogorski slučaj suočavanja s prošlošću, prije svega oko 90-ih, može da se proučava kao sociološki primjer kakvu štetu na društvo može imati nepotpuna tranziciona pravda. Višedecenijska vlast je opstruirala sudske procese optuženima za ratne zločine, pružala otpor kreiranju adekvatnih udžbenika i postavljanju spomen obilježja na mjestima zločina, ali i tupila oštricu kritike. Promovisani su regionalni antiratni heroji, dok su lokalni heroji i aktivisti ili zaboravljeni ili sistemski ostrakovani.
Crnogorsko društvo je 2020. godine ušlo u značajne političke i društvene promjene, ali sa zloupotrijebljenom i iskrivljenom slikom prošlosti, prije svega o 90 – tim. . Ovakav pristup kao rezultat je imao da trenutni odnos ka kulturi sjećanja bude još gori nego prije 2020. Srebrenica je postala oruđe za političke ucjene, u parlamentu se čulo osporavanje međunarodno utvrđenih sudskih presuda, dok je napad na Dubrovnik djelimično zaboravljen. Perfidna zloupotreba prošlosti u cilju ostvarivanja političke dobiti i pranje biografija subjekata koji i dalje imaju istu ideologiju koja nas je gurnula u haos 90-ih je najkonkretniji ishod limitiranja procesa tranzicione pravde i selektivnosti i namjerne ograničenosti kod izgradnje kulture sjećanja. Druga zaostavština takvog pristupa je to što je trenutno tranziciona pravda, nakon što je iskorišćena za političku dobit, zaustavljena ili svedena na folklor.
Nakon dvadeset godina crnogorsko društvo jeste sazrelo da se suoči sa greškama svoje prošlosti, ali nije dovoljno ojačalo da se odupre populističkim narativima, istim onim koji su nas jednom poveli u rat, razaranje i nemaštinu.
Milena PEROVIĆ
Komentari
INTERVJU
LILI TRAUBMAN, ŽENE U CRNOM-IZRAEL: Teško mi je da prihvatim da su tolike vlade nezainteresovane ga Gazu

Objavljeno prije
8 satina
18 Jula, 2025
U Haifi, i muškarci i žene svakodnevno protestuju protiv rata. Tu se jednom nedjeljno održava i zajednički protest Jevreja i Palestinaca, protiv rata i genocida. Ti su protestanti izloženi stalnoj represiji. Neki od Jevreja se politički izjašnjavaju kao Palestinci. Oni su oštri anticionisti. Svake subote u mnogim mjestima traži se povratak talaca, ali i protestuje protiv rata. Ima dosta činova konkretne solidarnosti sa Palestincima, skupljanja novca. Doniram novac svakog dana
Lili Traubman ima i sama svoju veliku „egzodus“ priču. U Izrael je došla iz Čilea gdje je rođena, zbog opasnosti da kao-radikalna ljevičarka (članica radikalno lijevog pokreta MIRA), strada u čistkama vojne hunte Augusta Pinočea. Sa njom je bježala i njena šestomjesečna kćerka. Kako je rekla, mislila je da će se brzo vratiti natrag…
Njen otac-član Komunističke partije Čilea i visoko pozicionirani član vlade Salvadora Aljendea, bio je uhapšen i mučen do smrti. „ Moja porodica je porijeklom iz današnje Češke. Bili su buržuji-industrijalci, drugi po snazi u Češkoj. To je majčina porodica Cvorovic. U Češku su došli u 16. veku, izgleda iz vaših krajeva…Majka moje majke-moja baka, iz porodice je Kafka. Moji roditelji su sa svojim roditeljima pobjegli u Čile od nacizma. Otac se vratio u Evropu, u Veliku Britaniju, da se bori protiv fašizma. Postao je narodni heroj…“
MONITOR: Vi ste dugogodišnja aktivistkinja protiv okupacije Palestine, sada i protiv genocida u Gazi, djelujete u izraelskim Ženama u crnom…Ko su sve oni koji danas pružaju otpor politici Benjamina Netanjahua?
TRAUBMAN: Ima danas dosta grupa koje pružaju otpor na različite načine i sa različitim motivima. Neki govore kao majke koje ne žele da njihovi sinovi umiru na ratištu. Uvedeno je produženje trogodišnjeg perioda služenja vojnog roka, za još četiri meseca. Neki vojnici su zbog toga lomili sebi noge i ruke. Juče sam pročitala da je to produženje ukinuto…To je upravo zbog velikog pritiska dela društva. Mnogi su ogorčeni na činjenicu da ultra-ortodoksni Jevreji ne moraju da služe vojni rok. Traži se donošenje zakona o tome, jer se to- do sada, praktikovalo kao običajno pravo. To je izazvalo pobunu predstavnika ultraortodoksnih grupacija u Izraelskom parlamentu, Knesetu.
Ima i žena koje protestuju sa fotografijama mrtvih sinova. Ja nisam nikad protestovala kao majka, ali sam –ovog puta, to učinila…To znači da se ne traži samo povratak talaca, ali to ne znači i da se traži oslobađanje zatvorenih Palestinaca. U protestima ispred vojnih baza, žene nose velike formate fotografija palestinske dece koja su ubijena. One tako pokazuju pilotima aviona ko su i kako izgledaju žrtve njihovih napada…Tako se oni mogu „pogledati u ogledalo“, kao što je ŽUC u Srbiji to zatražio povodom 30 godina od genocida u Srebrenici. Imamo ambiciju da se sakupi onoliko žena koliko je ubijeno palestinske dece-blizu 20.000, sa njihovim fotografijama, iz vremena pre rata…
U Haifi, i muškarci i žene svakodnevno protestuju protiv rata. Tu se jednom nedeljno održava i zajednički protest Jevreja i Palestinaca, protiv rata i genocida. Ti su protestanti izloženi stalnoj represiji. Obavezno ih hapse i drže u pritvoru najmanje po nekoliko dana. Neki od Jevreja se politički izjašnjavaju kao Palestinci. Oni su oštri anticionisti. Svake subote u mnogim mestima traži se povratak talaca, ali i protestuje protiv rata. Ima dosta činova konkretne solidarnosti sa Palestincima, skupljanja novca. Doniram novac svakog dana…
MONITOR: Pričali ste i o građanskom otporu u svakodnevnim, „trivijalnim“ situacijama…
TRAUBMAN: Ja, recimo, protestujem i dok kupujem namirnice u supermarketu. Cene su sve više. Kažem to glasno, uz komentar da je to zbog Netanjahuovog rata. Kažem to prodavačici, drugi slušaju-neki se slažu, neki su uzdržani…Koristim svaku priliku da budem naročito ljubazna sa Palestincima u javnosti. Šoferi u Izraelu su, uglavnom, Palestinci. Uvek se ponašam izrazito ljubazno prema njima…Smatram da je to važno, ta javna humanizacija ljudskih odnosa…Važni su i ti mali činovi otpora. Recimo, ne kupujem proizvode iz doseljeničkih jevrejskih naselja, sa palestinske Zapadne obale.
MONITOR: U Izraelu postoje i prigovarači savjesti među Jevrejima, ali i „snalaženje“ rezervista da ne idu u rat…
TRAUBMAN: To su mladići od kojih su neki bili u zatvoru, a neki bi trebalo tek da odu. Neki to rade otvoreno. Pored dezertera ima i dezerterki…Otvoreno odbijaju da idu u vojsku. Oni su moji heroji…Postoje i „sivi pregovarači“-uglavnom rezervisti. Dovijaju se na razne načine da ne bi otišli u rat. Da bi izbegli vojni sud, pokušavaju da pribave lekarska opravdanja, tvrde da imaju smrt u porodici i slično.
MONITOR: Da li im ljekari, u stvari, pomažu?
TRAUBMAN: Ne znam da li su lekari „saučesnici“ u tome, ali se uglavnom smatra da su u pitanju PTSP pacijenti,već oboleli od postraumatskog sindroma. Ima ih na hiljade…
MONITOR: Već na početku rata bilo je nezadovoljstva među generalima. Joav Galant-bivši ministar odbrane koji je zajedno sa Netanjahuom optužen pred MKS, suprotstavio se ideji Premijera da Izrael Gazu sam stavi pod svoju vojnu i civilnu kontrolu. Neki su tvrdili da je bilo i indicija da će Hamas napasti?
TRAUBMAN: Ima informacija da se debatuje u Generalštabu o tome kakav je uopšte cilj ovog rata, da će njegov nastavak dovesti u veliku opasnost izraelske vojnike. Pominje se-u tom kontekstu, general Ejal Zamir…
MONITOR: Da li su rat i genocid u Gazi povećali distancu između Palestinaca u Izraelu, kojih ima oko dva miliona, i izraelskih Jevreja?
TRAUBMAN: Uvećana je distanca. Jako je poraslo nepoverenje između Palestinaca i Jevreja u Izraelu. To je najviše zbog državne propagande protiv Palestinaca. Jedna čuvena palestinska pevačica u Izraelu, morala je da napusti zemlju zbog velike kampanje koja se vodila protiv nje. Mnogo Palestinaca je bilo uhapšeno zbog postova na Fejsbuku. U državnim medijima to se stalno ponavlja, da bi demonizovali Palestince…Jedino su objektivni- novine Harec i TV13. Ova TV je veoma gledana. Pokušali su da je ukinu, ali nisu uspeli-zbog velike gledanosti. To je privatna TV kuća, ali je besplatna.Veoma je kritična prema državnoj politici. Na njoj nastupaju i desničari kojima smeta nedemokratičnost. Oni su inteligentni ljudi koji su protiv rata, protiv dehumanizacije Palestinaca.
MONITOR: Ko su ti desničari?
TRAUBMAN: Nisu članovi opozicionih partija. Nisu ni njihovi aktivisti. Neki od njih su bivši članovi jedne struje vladajućeg Likuda. Među njima ima i sinova i kćeri čuvenih „očeva Likuda“-kao što je Menahem Begin. I Begin smatra nedopustivim ovo što radi Netanjahu.
MONITOR: Vidimo da sadašnjoj vlasti u Izraelu, Trampove SAD ne prestaju sa davanjem podrške dok je EU veoma pasivna.?
TRAUBMAN: Samo nekoliko država Evropske unije su zaista zabrinute zbog onog što se dešava u Gazi. Posebno se tu ističe Španija. Države i njihove vlade su jako oportunističke. Vrednuju, uglavnom, svoje geopolitičke interese. Ja sam time veoma razočarana. Teško mi je da prihvatim da su tolike vlade neme i nezainteresovane.
MONITOR: Međunarodni krivični sud (MKS) je na potjernice stavio Benjamina Netanjahua i Joava Galanta, bivšeg ministra odbrane Izraela. Tužbu protiv njih je pokrenula Južnoafrička republika. Zar to nije pomoć protivnicima izraelskog režima?
TRAUBMAN: Ali, tu se sada ništa ne dešava. Da bi Netanjahu u aprilu posetio Mađarsku, ta država je objavila da se povlači iz Međunarodnog krivičnog suda. Oni mogu da idu gde god hoće. Nije lako dostići ni međunarodnu pravdu…
Smatram da postoje neke šanse za opoziciju Netanjahuu
MONITOR: Jedno vrijeme je stranka Ješ Atid (Budućnost postoji) liberala Jaira Lapida važila kao snažna opozicija..Kakva je pozicija i snaga opozicije Netanjahuu?
TRAUBMAN: Lapid je u svoju sekularnu partiju doveo inteligentne ljude, ali on ne može da ide dalje od toga…Većina iz njegove partije ozbiljno počinje da naginje ka desnici. Ajman Ode iz Komunističke partije je predložio razgovor šefova opozicionih partija. Pokušali su da ga izbace iz Kneseta, a Lapidova partija nije bila ni za ni protiv toga. To je nekad bila velika partija, uvijek antiratna…
Ja smatram da postoje neke šanse za opoziciju. Recimo, koalicija komunista i demokrata. Mogli bi im se pridružiti i djelovi drugih partija, pa i iz Lapidove Ješ Atid. Ako bi se udružili i ako bi Palestinci za njih glasali, dobili bi oko 30 od ukupno 120 mjesta u Knesetu. To jeste važno. Sem toga, bivši šef Generalštaba, Gadi Ajzenkot-koji se izražavao kao levičar, jedno vrijeme je bio i sa Benijem Gancom. Sada je napustio Gancovu partiju ali se nije pridružio nijednoj drugoj. On bi, sigurno, donio dosta glasova. Njegov sin i nećak su umrli u Gazi. On je humana osoba…
Bogate arapske zemlje su glasnogovornici Izraela
MONITOR: Egipat je primao samo bolesne i djecu, a druge arapske zemlje nijesu pokazale volju da pomognu na konkretniji način. Tramp je od Saudijske Arabije dobio ugovore na 600 milijardi dolara investicija u SAD, a Katar je hteo da mu pokloni najmoderniji „predsjednički“ avion…A za Palestince se priprema neka vrsta ogromnog geta u porušenom gradu Rafi…Kako gledate na odnos arapskih zemalja prema stradanju Palestinaca u Gazi?
TRAUBMAN: Egipat je primio dosta ljudi. Ipak se oni drugačije ponašaju prema Palestincima. Ne može se govoriti o arapskim državama. Oni su Palestince uvek doživljavali kao prijetnju. Jer su od njih obrazovaniji, demokratičniji…Uvek su bili krajnje licemjerni. Bogate arapske zemlje-kao šti su Ujedinjeni Arapski Emirati su glasnogovornici Izraela. Jasno je da Izrael u tim odnosima ima velike ekonomske interese. Sa druge strane, Katar je u koferima nosio novac Hamasu, u Gazu. Mi smo mislili da ti katarski koferi idu direktno u Gazu, ali se sada govori da su išli preko izraelske vlade…Nešto tog novca se, naravno, usput „gubilo“. U našoj vladi ima i ministara hedonista…Bojim se kapaciteta obavještajnih službi, Izrael pomaže arapskim zemljama da podignu nivo svojih bezbjednosnih službi. Sa druge strane, Izrael napada i Siriju i Jordan. U Siriji pokušava da pomogne Druzima da bi posvađali sirijsko društvo, koje ima mnogo etničkih zajednica. Druzi inače žive u Siriji, Izraelu i na okupiranoj Golanskoj visoravni, a većina ljudi na Golanskoj visoravni je protiv Izraela. Zajednica Druza koji žive u Izraelu je dio oružanih snaga Izraela. Tako je iz interesa a ne patriotizma. Najvažnije za Izrael je da podijele te etničke zajednice-iako kažu da im samo pomažu. Pročitala sam da je, ovih dana, bio sukob Druza i pustinjskih Beduina, sa oko 37 mrtvih. Izrael želi da Sirija ne bude država, a bila je najsekularnija na tom području. Ja ne znam šta će se desiti, ali mislim da je jako važno da pratimo Siriju. Postoji nada da će to ponovo biti zajednička država. Kad bi se ujedinili, mislim da bi to bila jaka država. Poslije Šestodnevnog rata, nikad više nije bilo napada Sirije na Izrael. To je bila najsigurnija granica.
Nastasja RADOVIĆ
Komentari

Državna preduzeća u Crnoj Gori, uz decenijama gomilane probleme i dodatni teret modela raspodjele vlasti po dubini , odnosno talas zapošljavanja zaslužnih članova partije, simpatizera i svojti, sve vidljivije pokazuju znake ozbiljne slabosti
Skupština akcionara Crnogorske plovidbe (100 odsto u državnom vlasništvu) prihvatila je Vladin zahtjev i potvrdila odluku o hitnoj prodaji oba broda u vlasništvu kompanije. Kotor i 21. maj promijeniće vlasnika i zastavu (a vjerovatno i imena), potvrdio je Jovan Šćekić, državni sekretar u Ministarstva pomorstva, kog je Vlada zadužila da zastupa državu na ovonedjeljnoj Skupštini akcionara kotorske kompanije.
Prethodno je ministar Filip Radulović ustvrdio da prodaja brodova nije samo logičan, nego jedini potez koji je ostao. “Zakoni su takvi da više nema pomoći države. I zbog toga smo donijeli odluku da stavimo ta dva broda na prodaju. Ideja je da se sačuva što se sačuvati može”, kazao je ministar.
Šta se to “sačuvati može”, nije znao da kaže Vladimir Tadić, izvršni direktor Crnogorske plovidbe u kojoj je zaposleno devet lica (angažovani mornari nijesu na popisu stalno zapošljenih). “Imali smo sistem koji nije funkcionisao. Nema svrhe da se ostavi jedan brod da plovi, jer to ne bi moglo da podmiri troškove. Vidjećemo šta će Vlada kao vlasnik na kraju odlučiti, ne znamo da li će biti neko restrukturiranje”, kazao je Tadić Pobjedi. Potvrđujući da se brodovi ne prodaju zbog lošeg stanja, već nedostatka novca. Odnosno, lošeg upravljanja kompanijom.
“Sve tehničke neispravnosti na brodu su riješene, na osnovu toga imamo zeleno svjetlo da isplovimo, ali ne možemo zbog dugova. Zato je donijeta odluka da se stavi zaloga na brod Kotor, kao garancija da će dugovi biti izmireni. Uključili su se advokati i osiguravajuća društva”, kazao je Tadić.
Povodom odluke o prodaji brodova, nijesu se oglašavali iz Barske plovidbe. Imali su dobar razlog. Po nalogu vlade, Barani su proljetos sa Kotoranima potpisali ugovor o poslovno tehničkoj saradnji vrijedan milion eura. Tim ugovorom je predviđeno da Barska od Crnogorske plovidbe uzme brodove u zakup, dok bi Kotorani dobijeni novac iskoristili za isplatu dugova pomorcima, dobavljačima i Prvoj banci (kredit od 400.000 eura dospio je na naplatu zbog neažurnosti Vlade, koje nije potvrdila dogovor o produženja roka za vraćanje kredita). “Na taj način Crnogorska plovidba se spašava od stečaja, niko od zaposlenih neće ostati bez posla, niti ćemo izgubiti brodove vrijedne 30 miliona eura, za koje je posljednja rata banci isplaćena u januaru”, pohvalio se sredinom maja ministar Radulović. Dva mjeseca kasnije – “više nema pomoći”.
Prije ovonedjeljne Skupštine akcionara Crnogorske plovidbe koja, praktično, znači upokojenje te kompanije, oglasilo se Udruženje pomorskih kapetana Crne Gore (UPKCG), zahtijevajući od premijera Milojka Spajića da hitno smijeni ministra pomorstva. UPKCG ocjenjuje da odluke ministra Radulovića “direktno ugrožavaju brodarsku industriju, međunarodni ugled Crne Gore i bezbjednost pomorske plovidbe”. Potom se navode ključne greške i promašaji: postavljanje nestručnih kadrova na najodgovornija mjesta u sistemu, od Ministarstva do čelnih pozicija u pomorskim kompanijama; izbor nekompetentnih kompanija i osoba bez pomorskog znanja za izradu programa restrukturiranja Crnogorske plovidbe; nejasan status brodova i onoga ko upravlja njima.
Kao “vrhunac pogubne politike“ iz Udruženja potenciraju odluku o prodaji brodova, podsjećajući da su u pitanju relativno novi (izgrađeni 2012.) i nedavno otplaćeni brodovi, koji su “u narednim godinama trebalo da počnu da donose profit državi”.
Potpisnici pisma UPKCG insistiraju da je “ministar Radulović upozoren na sve posljedice, ali je ignorisao struku. Sada snosi odgovornost za gašenje Crnogorske plovidbe, koja je nekad bila simbol pomorske moći naše države (nekadašnja Jugooceanija)”, uz zaključak da je „pomorstvo stvaralo država i stručni ljudi, a sada ga gase politika i nestručnost“.
Apelu za smjenu ministra Radulovića pridružilo se i Udruženje saobraćajnih inženjera i tehničara Crne Gore. “Ovo je krajnji momenat da se nešto preduzme u cilju spašavanja onog što se još može spasiti”, navodi se u saopštenju koje je potpisao izvršni direktor Udruženja Nenad Babić. “Neko ko je imao priliku, a nije ništa uradio, sigurno ne bi trebao da ima više podršku Premijera, i morao bi pod hitno da bude smijenjen, te naravno da snosi odgovornost za stanje resora kojim je rukovodio. Brod Kotor je samo slika stanja saobraćajnih preduzeća, prvenstveno željeznice, naših luka i brodarskih kompanija, a takvom stanju je u mnogome doprinio ministar Radulović”.
Loše vijesti stižu i sa drugih strana.
Ono o čemu se, nezvanično, govori mjesecima pa i godinama, uskoro bi moglo dobiti i zvaničnu potvrdu: Željezara u Nikšiću neće proizvoditi čelik- još uvijek, ako će ikada više – pošto je aranžman sa “švajcarskom” kompanijom 8B Capital u vlasništvu Igora Šamisa propao. Zakupac, prema još uvijek nezvaničnim potvrdama iz EPCG i Ministarstva energetike i rudarstva, nije ispunio nedavno obećanje i uplatio makar dio duga za zakup Čeličane i Kovačnice, koji se trenutno procjenjuje na 650-700 hiljada eura. A sve po ugovoru o 50-to godišnjem zakupu koji je potpisan prije godinu dana.
“Kompanija 8B Capital je pokazala veliku upornost da upravlja pogonima u Željezari i ja svim srcem želim da makar dio te upornosti pretoče u značajan i vrijedan poslovni rezultat. I to će biti dovoljno za kvalitet i napredak Elektroprivrede i ekonomiju Crne Gore”, kazao je na potpisivanju ugovora o zakupu tadašnji ministar energetike Saša Mujović. “Ispunjen sam zadovoljstvom i ponosom što jedan veliki trud ostaje iza nas, ispunjen nadom da će ovaj ugovor donijeti dobro. Međutim, imam i određenu dozu opreza jer su prethodne privatizacije ovog kolektiva bile ne toliko uspješne, makar ne u onoj mjeri u kojoj smo mi priželjkivali”.
Milutin Đukanović, predsjednik Odbora direktora EPCG koja je u njegovom mandatu postala vlasnik Željezare (20 miliona eura + trošak nezarađenih plata) mudro ćuti. Kao da nije bio jedan od glavnih promotera i protagonista tog posla. Ima “njegova” EPCG dovoljno problema i pored kupovine Željezare i, već višegodišnje, isplate zarada tada zatečenim i novozapošljenim radnicima. Od ekstremnog pada profita u matičnoj EPCG, pored toga što se dio troškova zarada knjiži kao investicije, očiglednog finasiranja političkih obećanja njegove NSD resursima EPCG (nepotrebno zapošljavanje, neracionalne subvencije i sponzorstva), do sve glasnijih upozorenja na nesvrsishodnost postojanja i nezakonito poslovanje ćerke firme EPCG –Solar gradnja.
Državna revizorska institucija (DRI) dala je negativno mišljenje na finansijski izvještaj i pravilnost poslovanja Solar gradnje za 2024. godinu. Prethodno je sprovedena revizija kojom su utvrđena “materijalna i prožimajuća pogrešna prikazivanja i odstupanja od zakonskih i podzakonskih propisa”. Zbog toga su, kako su saopštili iz DRI, Izvještaj o reviziji dostavili Odboru direktora Solar gradnje, Elektroprivredi CG kao osnivaču, Ministarstvu finansija, Odboru za ekonomiju, finansije i budžet Skupštine Crne Gore i Vrhovnom državnom tužilaštvu (VDT).
Ako smo pažljivo pratili, reakcija na taj postupak stigla je, za sada, samo iz VDT. Saopštili su da im materijal iz DRI još nije stigao.
Uskoro bi se, na istoj adresi (VDT), mogao naći još jedan državni projekat prvog reda: ugovor o koncesiji za aerodrome u Podgorici i Tivtu. Taj posao nije završen ni šestu godinu, ali su se svim onim što je novoformirana Tenderska komisija postigla od proljetos, ispunili uslovi da se započeto produži. Nakon Ministarstva saobraćaja i Vlade, pred sudovima. Domaćim i međunarodnim.
Potencijalne žalbe najavili su, za sada, dva od tri ponuđača zainteresovana za koncesiju. Istovremeno, putnici iz Crne Gore putuju preko Tirane i Beograda, a ovdašnja turistička privreda trpi zbog nemogućnosti gostiju da dođu u Crnu Goru. A država zbog manjka prihoda.
Kad smo kod turizma, nedavno je proslavljen mali ali izuzetno neslavan jubilej. Grad hotel Sveti Stefan, jedan od turističkih simbola nekadašnje SFR Jugoslavije pa i cijelog Mediterana, ostao je zatvoren petu sezonu. Pokazale su se preuranjene optimističke najave iz aprila da će elitni hotel biti otvoren ovog ljeta. Upućeni su (portal investitor.me) čitaocima ponudili i detalje sporazuma koji je čekao “samo” da ga parafiraju u Vladi. Dogovor, pisali su, postignut uz posredovanje Novaka Đokovića i mogućnost da se on uključi u taj posao, predviđao je da: Vila Miločer, Aman SPA i restoran Olive budu otvoreni najkasnije 45 dana od potpisivanja sporazuma; Plaže Sveti Stefan Istok, Zapad i Kraljeva plaža budu otvorene do 75 dana, a ostrvo Sveti Stefan najkasnije 105 dana od potpisivanja ugovora. Istovremeno, zamrznula bi se arbitraža u Londonu. Za početak, na šest mjeseci.
Od svega navedenog ostala je – arbitraža. I mogućnost da Crna Gora pretrpi i znatnu finansijsku štetu, bude li proglašena odgovornom za nepoštovanje ugovora o zakupu Svetog Stefana.
Umjesto priče o tome trebaju li elitni (državni) hoteli na primorju da budu otvoreni pet, osam ili 12 mjeseci godišnje, mi tražimo krivca za zapuštene plaže bez zakupaca. Dok se Morsko dobro i lokalne samouprave spore oko preuzimanja odgovornosti i nadležnosti za (ne)učinjeno. Što goda da se utvrdi – strani posjetioci teško da će imati razumijevanja za domaće šlamperaje. Bilo da je njihova posljedica nemar, neznanje ili, a ni to ne treba isključiti, loša namjera prema Crnoj Gori i njenim resursima.
Da li bi odgovorna i verzirana vlast tek tako prešla preko spoznaje da nekadašnji ponos crnogorske poljoprivrede, Plantaže AD, preživljavaju prodajući zemljište i preprodajući tuđa vina!? Ili da u zemlji koja je najvećim dijelom pod šumama, nemamo primjenjljiv zakon o šumarstvu. Dok uvozimo drvene gajbe za pakovanje voća…
Državna preduzeća u Crnoj Gori, uz decenijama gomilane probleme i dodatni teret modela raspodjele vlasti po dubini, odnosno talas zapošljavanja zaslužnih članova partije, simpatizera i svojti, sve vidljivije pokazuju znake ozbiljne slabosti. Negdje se stanje može popraviti, negdje ne . Kratkoročnim poslovnim potezima (prodaja brodova, zemljišta, davanje u koncesiju) pokušava se stvoriti lažna slika uspjeha. Dok neko od povjerilaca ne podnese zahtjev za uvođenje stečaja.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
Kolumne

Novi broj


RAMIZ HADŽIBEGOVIĆ – SALAŠ (VII): Svjedok sudbine življenja

MILOŠ VUKANOVIĆ, ISTORIČAR: Manipulisanje istinom je isto što i laž

Ni kriva ni tužna
Izdvajamo
-
Izdvojeno2 sedmice
TRINAESTOJULSKA NAGRADA, DOBITNICI I OSPORAVANJA: Po formuli vlasti, opet
-
FOKUS3 sedmice
SLUŽBENI AUTOMOBILI, JAHTE , AVIONI…: Raskalašniji nego DPS
-
Izdvojeno3 sedmice
PROSTORNI PLAN CRNE GORE DO 2040.: Crnogorsko primorje kao turistički potencijal
-
FOKUS2 sedmice
DISCIPLINOVANJE VRHA POLICIJE: Tajne gluve sobe
-
DRUŠTVO4 sedmice
PROSTORNI PLAN CRNE GORE DO 2040. PRED USVAJANJEM PO HITNOM POSTUPKU: Spisak (ne)utemeljenih želja
-
Izdvojeno3 sedmice
UOČI GODIŠNJE SKUPŠTINE EPCG: Profit ispario, privilegije ostale
-
INTERVJU3 sedmice
DRAGOLJUB VUKOVIĆ, NOVINAR: Kuća nam vonja na mnogo šta što ne valja
-
Izdvojeno2 sedmice
POSLIJE EMIRATA – ORBAN: Poglavlje pet zatvoreno, slijede pogodbe u četiri oka