Gdje god da živi, trauma svjedočenja zločina, umnožena još strašnijom traumom nemoći da ih spriječi, krunisana onom najgorom, da se sa počiniteljima solidariše, da im javno izražava svoju lojalnost, savremenog čovjeka  neizbježno pretvara u dezertera! Ako se posveti sebi – dezertiraće od moralne obaveze prema svijetu. Ako se prikloni svijetu, dezertiraće od moralne obaveze prema sebi

Već desetak godina družim se sa Rohinjama. Od samog  početka, pogodila me je okrutnost te priče, njihova zla sudbina. Zatim, neko vrijeme sam se trudio da ne  mislim na njih. Na kraju krajeva, svijet je prepun okrutnih priča, zla sudbina je zadesila mnoge narode. Šta ja imam s tim? Ništa. Mogu li nešto učniti, nekako im pomoći? Ne mogu.  Barem jednom djetetu!? Ni jednom!

Nije pomoglo. Ako i nisam kriv za ničije stradanje, ipak  ne mogu ostati ravnodušan. Javilo se saosjećanje. Svijest o obavezi koju ne mogu ispuniti, probudila mi je savjest. Grižu savjesti. Tako su se Rohinje trajno vratili u moj život. U mislima sam više s njima nego sa mnogim od mojih poznanika.   Ne prođe dan da se ne pitam kako su ga preživjeli i jesu li ga preživjeli!?

Saznao sam da su poslije genocida i serije pogroma kojima su bili izloženi u Mjanmaru, spasili gole živote tako što su, kao muslimani, primljeni  u nekoliko muslimanskih država. Od oko 2.8 miliona Rohinja, koliko ih ima, 630.000 je ostalo na teritoriji Mjanmara na granici prema Bangladešu, u regionu koji je njihovo autohtono područje. Budući da ih vlasti Mjanmara ne priznaju za svoje državljane, oni su zvanično u cijelom svijetu ostali apatridi, narod bez bilo čije zaštite i bilo kakvih prava koja proističu iz državljanstva: pravne zaštite, zdravstvenih usluga, obrazovanja, zapošljavana, stanovanja, oficijalno regulisanog sklapanja braka, slobode kretanja, političkog organizovanja i učešća u političkom životu bilo koje države u svijetu.  To se odnosi na 1.1 milion Rohinja u Bangladešu, 400.000 u Pakistanu, 340.000 u Saudijskoj Arabiji i 210.000 u Maleziji. Do sada je manje od 1 posto Rohinja dobilo neko državljanstvo. Žive u kampovima ograđenim bodljikavom žicom bez prava na kretanje izvan kampova.    Rohinje koji su ostali u Mjanmaru (oko 630.000), izloženi su svim formama bezakonja: ubistvima, svakodnevnoj fizičkoj torturi, prisilnom radu, trgovini ljudima i seksualnom nasilju.

Razumijem ja kako je mogao Arhimed staviti svoja geometrijska istraživanja iznad sopstvenog života, kada se ispriječio ispred rimskog vojnika koji je nagazio njegove krugove nacrtane na pijesku, riječima; “Ne dirajte mojem krugove!“ Ti krugovi su za njega bili najvažnija stvar, smisao njegovog života – bili su isto što i on sam! Razumijem i opsedjutnost Kirkegarda motivima svakog svog postupka, preispitivanjem svake svoje odluke i smislom sopstvenog života – sebe kao  jedinstvene, neponovljive individue! Kao na dlanu jasno vidim razloge beskompromisnog individualizma Maksa Štirnera, Strindebergove konvulzivne drame sukoba strasti i stega morala,  Sartrovog egzistencijalizma kao filozofije lične slobode, imaginarnu speleologiju ličnosti u filmovima Žan Lik Godara, Bergmana, Pazolinija,  Džek Londonove epopeje pojedinca-heroja, Melvilovog  Mobi Dika i kapetana Ahaba, ljubavnih jada Geteovog Vertera, ezoteričnih intelektualnih bravura  transcendentalista…

Za mene je sav taj tematski veličanstven, artistički virtuozno realiziran opus, iz perspektive postojanja 2.8 miliona Rohinja, postao suvišan, nepoželjan, nedopustiv. Biti danas egzistencijalist, proglasiti ličnu slobodu za najvišu vrijednost je, doslovno – nepristojno! Bestidno! Od kraja Druge i početka ove Treće Hilijaze, nema kraja  ubijanju, stradanjima, progonima miliona ljudi. Nižu se, pred mojim očima užasi i strijepnje: Bosna, Kosovo, Irak, Afganistan, Libija, Somalija, Sudan, Ukrajina, Palestina – Rohinje! Gdje god da živi, trauma svjedočenja zločina, umnožena još strašnijom traumom nemoći da ih spriječi, krunisana onom najgorom, da se sa počiniteljima solidariše, da im javno izražava svoju lojalnost, savremenog čovjeka  neizbježno pretvara u dezertera! Ako se posveti sebi – dezertiraće od moralne obaveze prema svijetu. Ako se prikloni svijetu, dezertiraće od moralne obaveze prema sebi.

Potop će proći. Ostaće čovjek.

Dezerter.

Koji li od ove dvojice?

Ferid MUHIĆ

Ravno 80 godina kasnije, uskrsnula je Hirošima i već drugu godinu svakodnevno broji svoje žrtve. Najviše – djecu! Broj ubijenih u ovoj drugoj Hirošimi  već se  približio broju ubijenih u onoj prvoj Hirošimi, dok se broj  ubijene djece skoro već izjednačio, sa tendencijom da ga vrlo brzo i premaši. Uskrsla  metamorfoza Hirošime danas se zove Gaza

Poklopio se dan kad pišem za “Duhankesu“, sa događajem koji ne mogu preskočiti. Tema ove kolumne je time bila određena. Kada se desio događaj o kom je riječ, bio je  6. avgust.  I danas je 6. avgust. Tada je bila 1945. godina. Sada je 2025. godina. Ravno 80 godina je prošlo od tog dana do današnjeg dana. Dođe mu kao 80-ti rođendan. Zamalo pa smo vršnjaci, taj događaj i ja. Ja sam stariji dvije godine. Ako nismo vršnjaci, generacija jesmo. A događaj? Svakako ste se već sjetili: Hirošima!

U 8:15 ujutro 1945. godine,, tačno  kada sam ja jutros, 80 godina kasnije  počeo pisati ovu kolumnu, iz U.S. Army bombardera Boeing B-29 Superfortress, nazvan Enola Gay po imenu majke pilota, pukovnika Paula Tibetsa (Paul Tibbets, unaprijeđen u generala, poslije podviga,   po hitnom postupku), otkačena je atomska bomba teška pet tona, zbog ogromnih proporcija iz milošte nazvana Đetić  (Little Boy). Puštena je sa visine od  9.467 metara (31.060 stopa) a eksplodirala je tempirano na visini od 600 metara (1.968 stopa) iznad grada,  na kojoj će, prema  proračunima naučnika,  izazvati najveće razaranje, maksimalnu toplotnu energiju na tlu od 4.000 C stepeni, i  pokriti najveću teritoriju letalne radioaktivnosti. Proračuni su se pokazali tačnim a Đetić je nadmašio i najoptimističnija  očekivanja: od eksplozije i strahovite vreline, u trenutku je ubijeno oko 140.000 ljudi, od toga 38.000 djece, dok su mnogi od preživjelih umrli od leukemije, kancera i drugih najtežih oboljenja izazvanih muklearnom radijacijom.

Iako je po destruktivnim proporcijama zadivio i naučnike (koji su sačuvali čist obraz jer su bombu samo  napravili i nekoliko puta prethodno izvršili probe iste ovakve A bombe u pustinji Nju Meksika), kao i glavnokomandujućeg, Predsjednika H.Trumana i predstavnike vojnog  vrha, koji su takođe sačuvali čist obraz jer su ubivši oko 250.000 japanskih civila – u Hirošimi i tri dana kasnije u Nagasakiju – spasili život desetinama hiljada svojih vojnika koji bi izginuli dok ne bi ostvarili planirani pravedni cilj: potpuni slom Japana i bezuslovnu kapitulaciju koju će na ratnom brodu SAD,  potpisati lično poniženi  japanski car – uspjeh ovog Đetića, mogao se opravdano očekivati. Kao prvo, iako je bio težak samo pet tona, imao je razornu snagu ravnu 15.000 tona najjačeg eksploziva – TNT! Kao drugo, 6. avgusta 1945 godine, Hirošima je bila grad sa najvećim brojem civila u Japanu. Planski je pošteđen u svim bombardovanjima, tako da je postao sklonište civila iz drugih  intenzivno bombaradovanih gradova. Protivavionska odbrana svedena je na minimum; pri uzbuni, ljudi više nisu ni bježali u skloništa, a termin u 8.15 ujutro izabran na osnovu informacija da najveći broj ljudi i djece tada izlazi na ulicu i u parkove.

Ravno 80 godina kasnije, uskrsnula je Hirošima i već drugu godinu svakodnevno broji svoje žrtve. Najviše – djecu! Broj ubijenih u ovoj drugoj Hirošimi  već se  približio broju ubijenih u onoj prvoj Hirošimi, dok se broj  ubijene djece skoro već izjednačio, sa tendencijom da ga vrlo brzo i premaši.   Uskrsla  metamorfoza Hirošime danas se zove Gaza. Gaza-metastaza!  A opet je svima čist obraz. U klasičnoj kriminalistici, ako nema ubijenog, nema ni ubice. U metamorfozama Hirošime i Gaze, važi pravilo: ako nema ubice, nema ni ubijenih. Mrtvih ima na stotine hiljada ali nema ubice jer nema ubijenih. U Hirošimi su svi poginuli od jedne bombe, u Gazi-metastazi, niko nije ubijen nego su svi stradali  od hiljada i hiljada bombi i granata, ili su skončali od gladi, Predsjednik Izraela Netanjahu je svakako na to mislio kada je u Generalnoj skupštini UN na sopstveno retoričko pitanje:“Znate li koliko je izraelska armija ubila civila u Gazi?“, pred očima cijelog svijeta teatralno i slavodobitno ispalio najbezočniju laž ikada izrečenu:“Ni jednog jedinog!“

Obolilo je odavno čovječanstvo. Ogubala mu duša. Prišt do prišta, crnji od crnjeg. Tumor do tumora.

Ferid MUHIĆ

Ja sam uvjeren da je ostvarenje svijeta pravednosti i slobode moguće. Ali, šta ako uvođenje opšte pravednosti nužno znači ograničavanje slobode, a promocija slobode u opšte pravo isključenje principa pravednosti i kanonizaciju nepravednosti? Onda sam shvatio. Svaki čovjek i svako društvo su slobodni ako su slobodni na svoj način

Evo dragi moji,  jedne zagonetke koja me odavno muči. Odgovor do kog sam došao, nije mi ni malo po volji jer se kosi sa mojim najdubljim uvjerenjem. Najgore je to što u logici i argumentima ovog zaključka, ne vidim nikakav propust, ni najmanju slabost. Preostalo mi je samo da ovu muku podijelim s vama. Ako nađemo odgovor koji će biti u skladu sa mojim pogledom na svijet, eto srcu mom radosti. Ako ne nađem, kažu da se teret muke koju podijeliš s drugim, prepolovi. Težak je teret ove muke, ako bi se prepolovio, kao da bi mi se pola svjetske muke skinulo sa pleća!

Naime, ja sam uvjeren da je ostvarenje svijeta pravednosti i slobode moguće. Ako slavoljubive, pohlepne, egoistične, okrutne vladare isključimo kao devijacije, pristajem da historiju svijeta posmatram kao područje iskrene i altruističke posvećenosti najumnijih mislilaca i najmoćnijih vladara ostvarenju svijeta pravednosti i slobode, ta dva najplemenitija i najviša ideala! Ali, uvjerenja su jedno a argumenti su drugo. Šta ako se ta dva ideala jednostavno ne mogu ostvariti simultano, ako se uzajamno  isključuju!? Šta ako uvođenje opšte pravednosti nužno znači ograničavanje slobode, a promocija slobode u opšte pravo, isključenje principa pravednosti i kanonizaciju nepravednosti??

Najprije, ako govorimo o pravednosti i slobodi kao sadržinski identično definisanim i za sve obaveznm elementima pravnog sistema, jasno njihova sadržina  biti formulisana i uvedena odlukom iz  jednog centra. Način na koji su formulisana tzv. univerzalna ljudska prava, ovo uvjerljivo potvrđuje. Ujedno, mandatorni, prinudni model kao jedini način na koji se može uvesti jedinstven pravni sistem obavezan za sve države svijeta, istovremeno znači de facto ukidanje slobode svake pojedine države da definiše sopstveni pravni sistem  izveden iz njene tradicije. S druge strane, afirmacija slobode kao prava svake države da postupa u skladu sa sopstvenim interesima i mogućnostima, imajući u vidu frapantnu disproporciju u vojnim, ekonomskim, političkim i kulturnim kapacitetima koja vlada u savremenom svijetu, nužno predstavlja čin ukidanja principa pravednosti jer favorizuje najmoćnije a hendikepira najslabije države svijeta.

Svijet u kom vlada jedan isti sistem pravednosti, jeste svijet bez slobode. Svijet u kom je sloboda promovisana u opšte i neograničeno pravo za sve države, jeste svijet nepravde. Pretrnuo sam od te pomisli! Znači li to da su pravednost i sloboda, ta dva najuzvišenija ideala čijem su ostvarenju posvetile život mnoge generacije najumnijih glava i najplemenitijih duhova, zbog kojih su snijevali, živjeli i ginuli najhrabriji, moralno najčvršći poznati i nepoznati heroji – jednostavno neostvarljivi!? Da ih treba zaboraviti, dići ruke, odreći ih se!?  I još – zar bi se uopšte  mogli zaboraviti, i ako bi mogli, zar bi vrijedilo živjeti bez njih!?

I onda sam shvatio. Svaki čovjek i svako društvo su slobodni ako su slobodni na svoj način. Ptica je slobodna na nebu, riba je slobodna u moru. Jedno društvo je pravedno samo ako poštuje najviše standarde pravednosti, ali ne neke apstraktne pravednosti proglašene političkom odlukom jedne ili nekolicine najmoćnijih država, nego konkretne pravednosti, nastale na tradiciji svakog pojedinačnog društva. Univerzalna pravednost, sadržinski identična za sva društva, jeste univerzalna nepravda. Danas je jasno da svijet u kom je svaka država slobodna da radi šta hoće i šta može, nije svijet slobode, nego svijet nepravde, permanentne tiranije jednih i beskrajne patnje drugih.

Kada jednom shvate da su pravednost i sloboda univerzalni principi i trans-historijski ideali ljudskog svijeta – Conditio humana – koji mogu istovremeno postojati samo skrojeni po mjeri konkretnih društava, najmoćnije države će odustati od navlačenja ludačke košulje za sve, i usmjeriti svoje snage na ostvarenje takvog svijeta.

Ili griješim!?

Ferid MUHIĆ