Glumci su ugroženi. Brutalnim napadom sa svih strana.  Taj napad je toliko jak, ali i sa druge strane toliko besmislen, da neće proći. Ne može se ni protiv mladosti, a neće moći ni protiv kulture. Borićemo se. Nema nam druge.

Glumačka profesija često je više od posla – ona je odgovornost, istraživanje i oblik društvenog angažmana. To naročito važi kada oživljavate istorijske ličnosti čije ime i djelo i danas bude dileme i pitanja. Dragan Mićanović, jedan od najprepoznatljivijih glumaca regiona, koji je za ulogu u TV seriji Sablja nagrađen prestižnom AFA nagradom, upravo je takvu odgovornost preuzeo u seriji Sablja, tumačeći lik premijera, Zorana Đinđića.

U razgovoru za MONITOR, Mićanović otkriva koliko je to bio zahtjevan proces, kako doživljava odgovornost umjetnika u vremenu kada je kultura na ispitu i koliko ga inspiriše nova generacija mladih koja ne pristaje na kompromise starijih.

MONITOR: Kada živimo u svijetu u kojem je lako manipulisati istinom, kako doživljavate ovu priču i da li je ovakvo stvaralaštvo zadatak opomene za društvo?

MIĆANOVIĆ: Mislim da smo od starta znali da radimo jednu značajnu seriju.

Ne samo za nas u Beogradu i u Srbiji, nego i za ceo region. Iz razloga što je taj tragičan događaj 2003. godine promenio dosta stvari, ne samo kod nas, nego, moje duboko uverenje, i ceo region. Nažalost, usmerio ga u jednom pogrešnom pravcu. Neko mi je rekao da je  istraživanje na Googlu, Zorana Đinđića, Sablje, uopšte tog perioda, za vreme emitovanja naše serije poraslo ne zna se koliko puta. Tako da je interesovanje bilo ogromno.

Meni je jako značajno što su mladi ljudi prepoznali značaj ove serije i ove teme. Čak i mladi ljudi koji nisu bili ni rođeni kada je Zoran Đinđić ubijen. Možda smo ih, ne razbudili, dosta su oni budni, i jako pametni i zreli za svoje godine, nego potakli  da razmisle o tome zašto žive tako, zašto su njihovi životi i u ovoj sredini ovakvi kakvi jesu. Posledica ubistva Zorana Đinđića se oseća dan-danas i to jako puno. Sada možda čak i više nego kada smo snimali seriju.

MONITOR: Serija kao da je predosjetila da će nešto da se desi, da se promijeni. I kada pominjete mlade ljude, koliko je Vama značajno da oni reaguju, da ne pristaju na nešto na šta su starije generacije pristajale?

MIĆANOVIĆ: Ne mogu da dajem značaj seriji, da je sad pretvaram u nešto što nije imala ni nameru da bude. Ali neke stvari su činjenica. Činjenice da su nakon izbijanja studentskih demonstracija i blokada fakulteta, studenti osetili potrebu da zovu ne samo mene, nego još neke moje kolege, da dođu da pričaju. Oni su, na primer, organizovali gledanje dve epizode Sablje serije i da porazgovaramo malo sa svima. To su deca koja nisu rođena kada je ubijen Zoran Đinđić.  Dakle, ta njihova potreba da razmenjuju iskustva, da saznaju možda nešto više o tom periodu, ja mislim, jako je značajna. I oni su toga svesni. Tako da, eto, serija je otišla mnogo dalje nego što smo mi očekivali.

MONITOR: Koja je bila vaša najveća dilema tokom građenja lika premijera Đinđića?

MIĆANOVIĆ: Kada imate sreću da radite sa hrabrim, mladim, rediteljima i pouzdanim partnerima, mnogo je lakše. Dileme moje su bile svakodnevne, ali uz dobru pripremu i probe, svaki sloj nesigurnosti je nestajao. Dan po dan, bio sam sve opušteniji i siguran da radimo nešto značajno

MONITOR: Kako vi danas doživljavate ulogu umjetnosti, kulture, posebno kada vidimo šta se dešava i sa Narodnim pozorištem. Koliko je važno da glumci govore?

MIĆANOVIĆ: Glumci su ugroženi. Brutalnim napadom sa svih strana. Toliko sam tužan i nemam reči šta se događa. Kako tretiraju kulturu i umetnost u Beogradu i u Srbiji. Taj napad je toliko jak, ali i sa druge strane toliko besmislen, da neće proći. Neće im proći. Narodno pozorište još nije otvoreno. Zatvorili su Narodno pozorište u Beogradu. S kojim pravom? Zašto? Na neku lažnu temu ugroženosti požara itd. Ne može se ni protiv mladosti, a neće moći ni protiv kulture. Nadam se. Borićemo se. Nema nam druge.

MONITOR: Kad vidite onda studente i tu mladost, da li ulivaju nadu?

MIĆANOVIĆ: Da, apsolutno. To je nešto što nisam ni očekivao da će se desiti. Jer mi smo svi mislili da je to generacija koja je zadubljena u svoje telefone, tablete, u nekom virtuelnom svetu i da ih ne zanima nešto  preterano ni gde žive, ni kakvo je to društvo u kome žive, onda su nas sve tako iznenadili, kao kofu hladne vode su polili po nama i razbudili nas potpuno. Ne samo da su svesni toga gde žive, nego su svesni toga da ne žele da žive u takvim društvima. Žele jednostavno, žele bolje društvo za sebe, ali žele da ostanu ovde.

Da ovde stvaraju. A znaju da je to ugroženo. Vide da im je budućnost ugrožena. Imali smo i studentske demonstracije 90-ih. Tako se to ciklično ponavlja, ali koga ćemo podržati ako ne mladost ove zemlje?

MONITOR: Kada vi sada vidite sebe sa početka karijere, kada ste tek počinjali odnosno sanjali da budete glumci, šta biste poručili sebi iz ovih cipela i iz ove kože tom dječaku sa nekih desetak godina?

MIĆANOVIĆ: Da ne brine. Mislim, biće i uspona i padova, biće sreće i tuge i sve to je jednostavno život što nosi sa sobom, ali da se opusti i da uživa i da se bori za svoje mišljenje, svoje pravo da misli svojom glavom.

MONITOR: Gdje  pronalazite motivaciju i inspiraciju, posebno kada je teško?

MIĆANOVIĆ: Mene priče zanimaju. Dobro napisana priča je meni uvek velika inspiracija da to ili postavim na scenu ili pred kameru, bilo serija, bilo film, ali to je ono što me ne popušta otkako sam počeo da se bavim svojim poslom. Dobra priča je osnova.

MONITOR: Koju priču priželjkujete da Vam se desi na sceni, na filmu?

MIĆANOVIĆ: Malo bi bilo bezobrazno s moje strane da pričam o željama, sad više dosta toga je prošlo, šta znači, ispunjene su mi razne želje, ali ja volim da pričam priče koje nas se tiču. I evo, imao sam sreće da prošle godine radim dva projekta koje ne samo da su me se ticala, i da su se ticala celog našeg regiona, nego su uspele da odu mnogo dalje u svet, a to je serija “Sablja” i kratki film “Čovek koji nije mogao da ćuti”. Takve priče i dalje mi donose radost i želju da ih delim sa publikom.

Nina MARKOVIĆ

Iskustvo patnje trebalo bi povezivati ljude. Mnogi se osjećaju gubitnicima nakon rata, a mnogi žive i u teškom socijalnom stanju. Zato je važno govoriti o univerzalnosti patnje i razvijati saosjećajnost za nevolje i patnje drugih. Sprega crkvenih i političkih interesa dvostruko je štetna: šteti duhovnosti i vjeri, ali i demokratiji i sekularnosti

MONITOR: Napisali ste kako građani u BiH, uprkos etničkim i religijskim razlikama konstitutivnih naroda mogu naći zajednički interes u proživljenoj patnji, osjećaju gubitništva i u sličnom socijalnom stanju. Koliko im u tome pomažu ili odmažu moćni politički akteri?

BOJIĆ: Političarima nije stalo do pomirenja ljudi. Oni svakodnevno zavađaju ljude i destruiraju međuljudsko zajedništvo. Što manje pomirenja, to više koristi za političke oligarhe i njihove stranačke poslušnike. U etnički i religijski podijeljenom bosansko-hercegovačkom društvu, svađalačke politike služe da se manipulira ljudima i njihovim osjećajima. Uvećavaju se vlastita stradanja, a ignoriraju tuđa. Umanjuju se i ne priznaju vlastiti zločini, a apsolutiziraju zločini drugih. Ljudi bi trebali odbaciti takve politike, jer ih one raščovječuju i duhovno osiromašuju, ne dopuštaju im da izađu iz začaranog kruga neprijateljstava iz prošlosti. Iskustvo patnje trebalo bi povezivati ljude. Mnogi se osjećaju gubitnicima nakon rata, a mnogi žive i u teškom socijalnom stanju. Zato je važno govoriti o univerzalnosti patnje i razvijati suosjećajnost za nevolje i patnje drugih.

MONITOR: Kritični ste prema novokomponovanoj religioznosti na našem podneblju, uz istovremeni gubitak osjećaja za zajedništo i okretanje identitetskim pitanjima. Koliko su dominantne crkve odgovorne za to što se današnji vjernici prema Jevanđelju uglavnom odnose kao prema „supermarketu Božje riječi“?

BOJIĆ: Nove duhovnosti i novi duhovni pokreti u sebi sadržavaju mnoštvo nespojivoga. Žele biti moderni, a zastupaju retrogradne stavove. Žele se osloboditi okova službenih crkava, a onda funkcioniraju kao sekte s još manje slobode. Važna su im njihova individualna prava i slobode, ali bi ta ista prava i slobode uskratili drugima. Smatraju da su se produhovili, a onda zapadnu u materijalizam, nacionalizam i fundamentalizam. Puno polažu na emocije, a uglavnom su neosjetljivi za druge. Tvrde da su se obratili, a često su gori nego što su bili prije takozvanog obraćenja. Njima je askeza vlastiti užitak, a pobožne prakse hedonizam. Nemaju razumijevanja za socijalna pitanja, jer misle da su to ljevičarska zanovijetanja. Oni se vrte oko samih sebe, sebični su i samoživi, ne primijećuju druge. Često su lažljivi, licemjerni i isključivi. Odgovornost za duhovnost ljudi snose i crkve i vjerske zajednice. Mnogi vjerski službenici zatupljuju vlastite vjernike, potiču ih na mržnju prema suvremenom liberalnom svijetu, odnose se prema njima kao najamnici i tretiraju ih kao stado koje je tim poželjnije što manje misli, što je gluplje i zavodljivije.

MONITOR: Vi ste jedan od rijetkih teologa i pripadnika Katoličke crkve koji kritikuje „ pro life“ kampanje. Protiv ste nametanja konfesionalnih pravila sekularnim državama. Koliko je opasna sprega crkvenih i političkih interesa, posebno u postkomunističkim zemljama?

BOJIĆ: Ti pokreti, ne bez asistencije ili odobravanja Crkve, žele suvremena sekularna društva ponovno vratiti u prošlost i uspostaviti teokratska društva ondje gdje su u većini. Iskustva iz povijesti i sadašnja teokratska društva upozoravaju nas da su ona bešćutna, da zavode strah i progone ljude. Vjerske zajednice imaju pravo na vlastiti svjetonazor. To im pravo osigurava upravo sekularna država. Ali nitko nema pravo svoja uvjerenja nametati drugima. U tom slučaju nestaje sekularna država. Vjerska prava i slobode, kao uostalom i sva ljudska prava i slobode, imaju i svoje granice. Ne može se provoditi samovolja niti pozivajući se na vjerska prava i slobode maltretirati ljude po trgovima, ispred bolnica i na drugim javnim mjestima. Tu je zakazala država. Takvo što se ne smije tolerirati. Neograničena tolerancija dokida samu sebe. Kršćani bi trebali uvažavati toleranciju, ali i više od toga – iskazivati milosrđe i ljubav i protivnicima, neprijateljima, na što ih poziva Evanđelje. Sprega crkvenih i političkih interesa dvostruko je štetna: šteti duhovnosti i vjeri, ali i demokraciji i sekularnosti.

MONITOR: Papa Franjo je bio ostavio pečat na sve značajnije događaje i pojave u svijetu tokom svog pontifikata.  Koliko će njegov legat uticati na misiju Katoličke crkve i politiku Sveta stolice?

BOJIĆ: Papa Franjo pokrenuo je mnoge dobre inicijative u Katoličkoj crkvi. Nadahnut Franjom Asiškim bio je okrenut odbačenim i perifernim ljudima, manjinama i migrantima, poštivao je etničke i religijske razlike. On se u tome nije vodio ovozemaljskom logikom, logikom moći, utjecaja, bogatstva ili dodvoravanja svijetu, nego logikom Isusovog Evanđelja. Bio je autentičan, dosljedan i empatičan čovjek. To isto je zahtijevao i od ljudi u Crkvi. Njegova je ostavština važna za Katoličku crkvu. Prema dosadašnjim nastupima, sadašnji papa Leon na svoj način nastavlja put pape Franje. Povratak na staro bio bi neka vrsta duhovnog i moralnog suicida.

MONITOR: Povodom jednog obraćanja Patrijarha Porfirija prilikom godišnjice bombardovanja, spočitali ste mu što ne govori o tome šta je bio povod za to. U jednom tekstu kažete da ništa ne može jedan narod uništiti tako kao njegove sopstvene laži. SPC se-kao i druge pravoslavne crkve, oslanja na etnofiletizam. Koliko to danas šteti ekumenskim principima koje podržavaju i neki klerici SPC?

BOJIĆ: Patrijarh Porfirije više se bavi političkim i nacionalnim pitanjima, nego pitanjima vjere i duhovnosti. Očigledno je da njega ekumenizam i međureligijski dijalog ne zanimaju. U suprotnom, drugačije bi govorio i drugačije bi postupao. Sramotno je njegovo držanje prema trenutnoj političkoj situaciji u Srbiji. Umjesto da kao duhovni vođa naroda bude na strani mladih ljudi, da podrži njihovu čežnju za boljim društvom, za sigurnijom i sretnijom budućnošću, on podržava politiku koja srpsko društvo vraća u prošlost i koja je loša za ljude u toj zemlji. Kad treba govoriti o vjeri, on se miješa u politiku i nacionalna pitanja, a kad treba biti društveno odgovoran, zaklanja se iza svetih haljina i tobožnje duhovnosti i apolitičnosti. Tako se ponašaju nevjerodostojni i neodgovorni pastiri.

MONITOR: U Gazi se primirje teško održava. Rat ne prestaje ni u Ukrajini. EU se naoružava-a Donald Tramp se igra mirovne politike. Govorite o potrebi svijeta za mudrim i odgovornim političarima. Ima li takvih  i gdje su?

BOJIĆ: Mislim da ima odgovornih političara, ali njihovi glasovi se ne čuju od buke nametljivih, militantnih i iskvarenih političara. Trenutno živimo u populizmu i autoritarizmu. U ljude se uvlači strah, jer ne znaju što donosi sutra. Upravo danas kad suvremene tehnologije čovjeku pružaju mogućnost da uništava druge-pa i samog sebe, kad je toliko puno mržnji i ratova u svijetu, kad se zloupotrebljavaju politička i vojna moć, potrebni su mudri i odgovorni politički vođe. U suprotnom, čekaju nas nove strahote i novi užasi posvuda u svijetu.

MONITOR: Brine Vas porast desnog radikalizma koji  opasno osnažuje i u zapadnim demokratijama. Danas je, po Vama, Tramp vođa svjetskog desnog radikalizma. On se  hvali svojim mirovnim posredništvima. Koliko je Trampov „rijaliti“ desni populizam zavodljiv-a koliko zaista opasan?

BOJIĆ: Američki predsjednik Donald Tramp oličenje je politike bez smisla, empatije, vizije i odgovornosti. Taj čovjek je nepredvidljiv, nekonzistentan i nepouzdan. Od njega se može doslovno sve očekivati: i da perfidno zavađa ljude-i da ih tobože „nobelovski“ miri, i da ih brutalno kažnjava carinama, i da ih s osjećajem nadmoći nagrađuje. Taj hvalisavac ima visoko mišljenje o sebi i mnoštvo udvorica koji mu se dive diljem svijeta i koji ga pokušavaju oponašati. Riječ je o trgovcu i mešetaru, svodniku masa, o neobrazovanom, neprincipijelnom, vulgarnom, nekarakternom i bahatom čovjeku-koji, da upotrijebim biblijsku metaforu za nesavjesnog čovjeka, ne mari za ljude, a ni Boga se ne boji, iako se na njega često poziva. On zapravo samog sebe doživljava kao božanstvo. Kad god si netko od ljudi koji imaju veliku moć umisli da je „bog“, ne završi dobro za ljude. Trump je obesmislio politiku. Služi se lažima i prevarama, zastrašivanjima i ucjenama. Takvom čovjeku se ne može vjerovati.

Nacionalističke stranke žive u prošlosti, građanske ne uspijevaju artikulisati građanske ideje

MONITOR: Trideset je godina od prestanka rata, a slika političke scene u BiH je gotovo ista. Iako ne žive dobro, ljudi i dalje najveće povjerenje daju etnonacionalnim partijama. Čime biste to objasnili?

BOJIĆ: Mnogi ljudi ne shvaćaju da naslijeđeni identiteti kao što su etnička ili vjerska pripadnost nisu sve što čovjek ima. Čovjek može steći i druge identitete, pa i važnije od onih koje je naslijedio. U kolektivnim identitetima ima puno laži, zabluda i mitova i zato ih treba uvijek iznova propitivati i kritički reflektirati. Potrebno je više govoriti o čovjeku kao osobi, o njegovim individualnim pravima i slobodama. Važno je biti na distanci prema kolektivima kojima pripadamo kako ne bismo postali taoci kolektivnih zabluda. S druge strane, puno se manipulira s pojmom građanski. Imamo nominalno građanske stranke koje su u političkoj praksi nacionalističke, ili su-uz rijetke izuzetke, koruptivne kao i nacionalne. Zbog toga ljudi nemaju povjerenja ni u građanske stranke jer su se kompromitovale. Ovdašnji ljudi i narodi nisu sposobni za autorefleksiju, za suočavanje s realnošću, a još manje za plodne kompromise, prevladavanje podjela i nove životne i društvene alternative i perspektive. Dok nacionalističke stranke žive u okamenjenoj zlopamtilačkoj prošlosti, tradicionalizmu i epskom folkloru, građanske se stranke služe otrcanim frazama, patetitkom i moralizmom, i ne uspijevaju artikulirati građanske ideje, snažnije se zauzeti za prava individue kao osobe, za prava radnika, žena, djece, ugroženih i ranjivih članova društva, za društvenu pravdu i socijalno prijateljstvo.

Nastasja RADOVIĆ

“Najpozitivniji ton do sada” treba čitati kao svjesnu političku odluku EK da zadrži prozor mogućnosti otvorenim. To nije blanko ček, već poziv na odgovornost

MONITOR: Kako komentarišete ocjene najnovijeg Izvještaja EK, koji se karakteriše kao „najpozitivniji do sada“?

MAROVIĆ: Izvještaj Evropske komisije jeste najpozitivniji do sada po ocjeni, tonu i ukupnoj poruci, ali je i pažljivo “ispeglan”. Poruka je dvoslojna: Brisel želi da sačuva momentum i realnu mogućnost da Crna Gora zatvori pregovore do kraja 2026. godine, ali jasno stavlja do znanja da bez preokreta  u vladavini prava, a posebno u medijskim slobodama i institucionalnoj odgovornosti, te neselektivnoj primjeni zakona, nema završetka. Optimističan je ton, ali sadržaj zadržava ključne rezerve i podsjeća da politički kredibilitet proizilazi iz rezultata, ne iz retorike.

“Najpozitivniji ton do sada” treba čitati kao svjesnu političku odluku EK da zadrži prozor mogućnosti otvorenim. To nije blanko ček, već poziv na odgovornost. Pozitivan narativ smanjuje otpor u državama članicama i motiviše administraciju u Podgorici, ali istovremeno podrazumijeva da se najspornije teme – nezavisnost pravosuđa, izborni integritet, regulatorna nezavisnost u medijima, borba protiv korupcije – moraju drugačije tretirati, te da se moraju isporučiti mjerljivi rezultati: jasne procedure, stabilne institucije, transparentna imenovanja, efikasne istrage, kazne i oduzimanje imovine.

MONITOR: Mnogi koji prate eurointegracijski proces ukazuju da su uprkos dobrim ocjenama i pozitivnim porukama briselske administracije, zadaci koje Crna Gora treba da ispuni ostali gotovo isti. Slažete lli se?

MAROVIĆ: Slažem se da su suštinski problemi i zadaci ostali isti. Napredak postoji, ali struktura problema je nepromijenjena: vladavina prava je van fokusa nakon IBAR-a; pregovaračka mašina trpi od fluktuacije kadra i nedostatka specijalizovane ekspertize; parlamentarne blokade i ad-hoc/netransparentno odlučivanje Vlade usporavaju usklađivanje sa EU pravom; medijske slobode su pogoršane zbog regulatornih zastoja; borba protiv korupcije pati od neujednačene primjene i niskog broja presuda; rodna ravnopravnost i zaštita ranjivih grupa ne dobijaju sistemsku podršku; izborni okvir zahtijeva inkluzivne izmjene i dosljedno sprovođenje preporuka međunarodnih tijela. Drugim riječima, “lista domaćih zadataka” izgleda poznato: depolitizovati pravosuđe i regulatore, sačuvati institucionalnu memoriju i profesionalizaciju kadrova,konsolidovati pregovaračku strukturu i ojačati međuresornu koordinaciju pod jasnim političkim vođstvom. Bez ovoga, tehničke pobjede ostaju krhke, a proces se razvlači između ambicije i prakse.

MONITOR: Kako vidite izjavu Marte Kos da  „ne želi da bude zapamćena kao komesarka koja je u Evropu uvela trojanskog konja“, te da se u evropskim krugovima razmatra mehanizam probnog roka za nove članice?

MAROVIĆ: Izjava Marte Kos o “trojanskom konju” i “probnom roku” bez prava glasa otvara više nejasnoća nego rješenja. Prvo, o tome ne odlučuje komesarka, već države članice. Drugo, ne znamo na koga bi se mehanizam odnosio, koliko bi trajao ni koja bi bila pravna osnova. Ugovori EU poznaju punopravno članstvo i prelazne mjere, ne međukategorije. Ako bi se uvodila nova kategorija, to bi zahtijevalo izmjene osnivačkih ugovora – dug, politički težak i neizvjestan proces. Treće, nije jasno da li se time uvodi korektiv da bi članice lakše “progutale” proširenje, niti je pošteno istovremeno poručivati da je Crna Gora “na putu” ka zatvaranju pregovora do kraja 2026. godine, a onda pominjati modele bez prava glasa. Ako zemlja ispunjava kriterijume – onda pripada punopravnom članstvu; ako ne ispunjava – ostaje u pregovorima. Jedina razumna i pravno čista solucija jeste da se rizici adresiraju kroz precizne zaštitne klauzule u pristupnom ugovoru, vezane za mjerljive pokazatelje po sektorima i vremenski ograničene.

MONITOR: Mislite li da bi Crna Gora mogla na probni rok kad konačno uđe u EU?

MAROVIĆ: Teoretski, samo ako države članice to politički i pravno usaglase. Praktično, takav aranžman nije potreban ako pregovore zatvorimo na standardan način, uz ciljane prelazne periode u oblastima koje nijesu potpuno spremne na dan pristupanja. Ti instrumenti su provjereni i ne urušavaju ravnopravnost. Drugim riječima, ako napravimo razliku, biće nas teže gurati u „drugorazredne“.

Postoje provjereni instrumenti koji čine “probni rok” suvišnim: prelazni periodi u većini poglavlja; redovne sektorske evaluacije; jasni mehanizmi za jačanje vladavine prava koji blokiraju fondove ako rezultati izostaju. Svaki od ovih alata je primjenjivan u ranijim proširenjima i nudi jasnu mjeru, vremensko ograničenje i proporcionalnost. Ovakav set alata obezbjeđuje i zaštitu interesa država članica i stabilan put za nove. Nov način dizajniranja pristupnog ugovora sa Crnom Gorom može biti model za ostale države kandidatkinje. EU mora da predlaže konstruktivna rješenja, a ne da nas šalje iz periferije Evrope u periferiju EU.

MONITOR: Zašto?

MAROVIĆ: Smatram da “probni rok” nije rješenje, jer bi potpuno pobio koncept pristupanja na osnovu zasluga, odnosno logiku– obaveze, kapaciteti, acquis → prava. Svaki hibridni status proizvodi pravnu i političku ambivalenciju, slabi motivaciju i produžava neizvjesnost. Umjesto toga, precizne zaštitne klauzule u pristupnom ugovoru, vremenski ograničene i vezane za mjerljive pokazatelje stanja u vladavini prava, daju i sigurnost članicama i čuvaju princip jednakosti novih i starih.

„Probni rok” bi u političkoj realnosti postao dugo stanje “ni tamo ni ovamo”. Bez prava glasa, nova članica snosi gotovo sve obaveze, a nema kapacitet odlučivanja – što je recept za frustracije. Pristupni ugovor sa zaštitnim klauzulama je i pošteniji i efikasniji: unaprijed se zna šta je ishod, koje su privremene restrikcije i kako se one ukidaju čim se ostvare mjerljivi standardi. Kriterijumi su isti za sve i unaprijed objelodanjeni, pa nema selektivnosti ni stigmatizacije.

MONITOR: Čule su se i primjedbe da su u Izvještaju u drugom planu ili nepomenuti procesi istorijskog revizionizma, veličanja četničke ideologije, ksenofobije. Kako to komentarišete?

MAROVIĆ: Primjedbe da su istorijski revizionizam, veličanje četničke ideologije i ksenofobija ostali u drugom planu nijesu bez osnova. Ove pojave su dugo potcjenjivane u javnoj politici. Kada se relativizuje govor mržnje ili se ekstremizam označi “seoskom temom”, šalje se poruka da je mržnja trivijalna. U takvom okruženju normalizuju se povici mržnje, napadi na imovinu i pozivi na bojkot prema strancima. To ne rješavaju saopštenja niti nekoliko hapšenja – problem je dublji: institucionalna pasivnost, politička kalkulacija i moralna neodlučnost. Ako se ovome ne stane na kraj, urušava se povjerenje, sigurnost i ideja građanske, multietničke Crne Gore. Potreban je državni, a ne ad-hoc odgovor. To što EU ćuti na sve ovo dodatno otežava situaciju.

Potrebna je jasna državna strategija suzbijanja ekstremizma i mržnje. To uključuje: ažuriranje krivičnopravnih odredbi u skladu sa najboljom evropskom praksom; javne kampanje i školske programe protiv revizionizma i negiranja zločina; nezavisno praćenje i godišnje izvještaje sa statistikom i preporukama. Paralelno, izvršna vlast mora napustiti praksu relativizacije, a parlament obezbijediti politički konsenzus oko ključnih vrijednosti. Potrebno je da EU naziva stvari pravim imenom, uključujući i karakter parlamentarne većine.

MONITOR: Da li je kontradiktorno što se, dok formalno napredujemo ka EU, produbljuju pojave sa prizvukom devedesetih?

MAROVIĆ: Jeste – i to je signal da evropski put ne može biti samo administrativni. Ako se temeljne vrijednosti ne brane u praksi, integracija postaje fasada. Potrebna je politika nulte tolerancije: jasnije inkriminacije zločina iz mržnje; specijalizovane jedinice u policiji i tužilaštvu; obavezna statistika i javno izvještavanje; disciplinska odgovornost funkcionerki i funkcionera koji relativizuju mržnju; kurikularna reforma istorije i građanskog obrazovanja; javne kampanje zasnovane na činjenicama i solidarnosti. Tako se skida prizvuk devedesetih i vraća povjerenje u institucije.

Nije paradoks da se ekstremizam pojačava u vrijeme integracija; to je pouka evropskih tranzicija. U malom i duboko podijeljenom društvu, svaka relativizacija nasilja i mržnje razara ono što nas drži zajedno: povjerenje, osjećaj sigurnosti i ideju građanske, multietničke države.

MONITOR: Koliko ste optimistični kad su u pitanju zadaci koji su stavljeni pred Crnu Goru kako bi postala članica EU?

MAROVIĆ: Uslovno, ali realno – uz jasan plan i političku volju. Ključ je povratak vladavine prava u centar procesa i reformi i otklanjanje institucionalnih zastoja. Pet je konkretnih stubova do završetka pregovora:

Vladavina prava: sprovesti preporuke Venecijanske komisije, deblokirati imenovanja u Ustavnom sudu, ojačati Sudski i Tužilački savjet, popuniti upražnjena mjesta u pravosuđu i ubrzati digitalizaciju sudova i e-usluga. Pokazati da su svi jednaki pred zakonom.

Antikorupcija: ojačati resurse i nezavisnost ASK, postaviti mjerljive ciljeve za predmete visoke korupcije (optužnice, presude, oduzimanje imovine), završiti izmjene krivičnih propisa i Zakona o advokaturi.

Medijske slobode: uskladiti okvir sa EU Media FreedomAct-om, deblokirati i profesionalizovati izbor Savjeta regulatora i upravljanje javnim servisom, obezbijediti transparentne procedure i zaštitu novinara.

Izborni integritet i inkluzija: ugraditi preporuke OEBS/ODIHR-a kroz inkluzivan proces, operacionalizovati rodne kvote, urediti transparentno finansiranje kampanja i nadzor. Srediti birački spisak. Uvesti otvorene liste.

Koordinacija i kapaciteti: ojačati pregovaračku strukturu i ekspertske timove, smanjiti ad-hoc odlučivanje i snažiti centralnu ulogu Ministarstva evropskih poslova.

Vrijeme za improvizacije je prošlo. Ako želimo da iskoristimo prozor koji je EK ostavila otvorenim, moramo izaći iz političkih kalkulacija i ući u režim profesionalne, dosljedne isporuke rezultata. Dobra vijest je da je to moguće – vidi se kada postoji koordinacija i znanje. Loša vijest je da se napredak može istopiti istom brzinom ako politika odnese prevagu.

Milena PEROVIĆ