Cilj srbijanskog režima je jasno saopšten u medijima koje kontroliše. Treba spriječiti da granica Crne Gore i Srbije postane i granica EU  i privatne države braće Vučić. Crnu Goru  treba vratiti u “bratski zagrljaj” velikosrpskog organizovanog kriminala koji nastavlja politiku 90tih pod novim imenom – srpski svet  Na istom zadatku su vrh SPC, kriminalni karteli i dio srpskih partija u Crnoj Gori. Mogu  im se dodati i srpski “građanisti” iz drugih partija vladajuće koalicije. Zajednički imenilac koji koordinira rad svima je BIA

Da će identitetska ofanziva i sve druge agende koje štancuje zvanični Beograd prema Crnoj Gori dobijati na zamahu je već neko vrijeme očigledno. Cilj srbijanskog režima je jasno saopšten nekoliko puta u medijima koje kontroliše. Svim sredstvima treba spriječiti da granica Crne Gore i Srbije postane i granica Evropske Unije (EU) i privatne države braće Vučić. Crna Gora kao država i narod se trebaju vratiti u “bratski zagrljaj” velikosrpskog organizovanog kriminala koji nastavlja politiku iz 90tih na suptilniji način i pod novim imenom – srpski svet.

Na istom zadatku su vrh Srpske pravoslavne crkve (SPC) s operativcima na terenu, kriminalni karteli i dio takozvanih srpskih političkih partija u Crnoj Gori. Njima se mogu dodati i srpski svjesni “građanisti” iz drugih partija vladajuće koalicije. Zajednički imenilac koji koordinira rad svima je Bezbedonosno informativna agencija (BIA) Republike Srbije, nasljednica zloglasne  UDB-e. To je javno i detaljno opisano u tekstu Večernjih novosti iz kraja avgusta 2024. godine koji uređuje Milorad Vučelić. Vučelić je poznat kao ratni propagandista Slobodana Miloševića iz 90-tih koji sada služi Vučića. U tome imaju obilatu pomoć Rusije i njenih službi ali i djelova bivšeg režima Mila Đukanovića u čijem interesu nije da Crna Gora postana država oslobođena od kriminala i korupcije. Nedavna objava Epstin fajlova pokazuje da je Djukanovićev projekat privatne države imao jaku podršku Rusije i njenih operativaca u EU.

Manifest BIA-e i veličanje njegovog tadašnjeg načelnika operative Marka Parezanovića u Novostima je stigao svega par mjeseci nakon što je Crna Gora zatvorila privremena i dobila završna mjerila za zatvaranje svih poglavlja s Evropskom komisijom (EK) u junu 2024..

Odmah po dobijanju završnih mjerila od EK-a je uslijedila ucjena prema premijeru Milojku Spajiću od strane bloka Za budućnost Crne Gore (ZBCG), čiji nosilac je Milan Knežević, da se donese rezolucija o Jasenovcu kako bi se pokvarili odnosi s Hrvatskom i izdejstvovala blokada zatvaranja poglavlja. Istu rezoluciju Aleksandar Vučić ranije nije htio donijeti u srbijanskom parlamentu “kako ne bi naštetio evropskoj budućnosti Srbije”. Zato je  šef crnogorskog parlamenta Andrija Mandić dobio zadatak da bude formalni inicijator rezolucije u svom domu. Donekle se uspjelo u naumu. Hrvatska je blokirala poglavlje 31 koje se odnosi na vanjsku politiku, odbranu i dobrosusjedske odnose. Nakon toga broj sporova s Hrvatskom je naglo porastao na radost Beograda i putinoida u HDZ-u i DPS-u.

Došlo je i da prave provale identiteskih priča Vučićevskih partija, prevashodno Kneževićeve Demokratske narodne partije (DNP) oko statusa srpskog jezika u Crnoj Gori i promjene zastave. Istovremeno su lansirani silni parastosi četničkim koljačima i rehabilitacija nacističkih kvislinga od prije i za vrijeme Drugog svjetskog rata. Dok grad Zagreb uklanja imena ulica osoba koje su i indirektno povezane sa kvislinškim režimom NDH, Pljevlja dobijaju trg patrijarha SPC Varnave Rosića, otvorenog podržavaoca Adolfa Hitlera i njegove politike. Radi se o jedinom Pljevljaku za kim je Hitler lično izjavio saučešće 1937.  Episkopi SPC-a u Crnoj Gori otvoreno su veličali ratne zločince, crnogorske žrtve,  zbog pripadanja partizanskom pokretu,  proglašavali za  svetosavske Srbe… U tome su im pomagali i pojedini funkcioneri Demokrata čiji tajni promiskuitetni život u Beogradu je doprinio njihovoj političkoj kompromitaciji. Još je ranije bivši premijer Dritan Abazović pominjao “snimke iz Beograda” koji neke funcionere drže kao taoce.

Djelovi vlasti iz gradova kojima upravljaju Kneževićeva i Mandićeva stranka otvoreno slave srbijanske državne praznike, idu na poklonjenje u Beograd kao matičnoj državi, veličaju braću Vučić i vole biti u društvu kriminalaca bliskih braći. Vučićevi mediji u Crnoj Gori su još prošle godine počeli otvorenu kampanju protiv EU. Državna uprava, nereformirano pravosuđe, policija i druge službe u Crnoj Gori pucaju po svim šavovima.

Ovolika navala iz Srbije nije prijala ni svim crnogorskim Srbima. Mitropolit crnogorsko – primorski Joanikije Mićović je počeo praviti otklon od režima Vučića. Prošle godine je podržao studentske proteste u Srbiji i zajedno sa još pet episkopa SPC-a u pismu patrijarhu se ogradio od pljuvačkog rječnika srbijanske crkve protiv studenata. Kasnije se posredno izvinuo zbog svog nastupa u Lijevča Polju u BiH rekavši da nije imao namjeru opravdavati ni  veličati četničke zločine. Pozvao je i da se osnuje institut koji će nezavisno i nepristrasno istražiti sve zločine Drugog svjetskog rata i poraća. Joanikiju je Beograd najviše zamjerio što je javno i nedvosmisleno podržao ulazak Crne Gore u EU. Njegov kolega nikšičko budimljanski episkop Metodije Ostojić je zbog toga uzdignut na rang mitropolita i još jače krenuo u anticrnogorsku propagandu i veličanje Vučića.

I lider Nove srpske demokratije (NSD) i šef parlamenta Andrija Mandić je počeo praviti otklon od Prve familije Srbije. Njegovi samostalni inostrani nastupi i prijemi na visokom nivou u Izraelu, Velikoj Britaniji, Španiji, Briselu itd. su aktivirali alarme u Andrićevom vencu i “na Brdu” – sjedištu srpske državne bezbjednosti. Vučić je javno proglasio Kneževića za “vođu srpskog naroda u Crnoj Gori”. Njegovi  mediji i službe okrenuli su oštricu protiv mitropolita Joanikija i Mandića uz rusku pomoć. Pljuvačko saopštenje ruske vanjske obavještajne službe (SVR) protiv Vaseljenske patrijaršije je, ubrzo se pokazalo, imalo za glavni cilj diskreditaciju Joanikija, koga su osumnjičili za tajne dogovore s Carigradom i crkveni separatizam. Iz pera izvjesnog Vladimira Vukovića se odapinju tekstovi u režimskim medijima kojima se napada Andrija Mandić od koga se očekuje da “srpski obraz čuva” zajedno sa njima  koji služe gospodara Vučića. Šalje mu se javna poruka (indirektno sa Brda) šta se od njega očekuje. U ovo se uključuju i neki novinari “poreklom” i direktno iz Crne Gore koji pozdravljaju izlazak Kneževića iz vlasti, dok Mandića poistovjećuju sa sjevernokorejskim liderom koji voli fotelju.

Upozorenja Mandiću stižu i iz vlastite stranke. SO Žabljak je ove sedmice usvojio zaključak da se pored državne zastave na javnim institucijama te opštine istakne i trobojka kao “simbol srpskog naroda”. Zaključak su predložili i jednoglasno podržali odbornici NSD-a, uz koalicione partnere Durmitorsku inicijativu i Demokrate. Po NSD-u, trobojka je istorijski i kulturni simbol naroda koji čini većinu stanovništva u Žabljaku (52.6 odsto). Gradonačelnik Žabljaka Radoš Žugić rekao je da odluka ne ugrožava suverenitet Crne Gore. Tako će crnogorska trobojka sa grbom iz vremena Kraljevine Crne Gore biti podsjetnik na istorijski kontinuitet i različite identitete građana. Da se radi o političko – propagandnom inžinjeringu s vanjskim uticajem govori podatak da je Srba na Žabljaku po popisu iz 1981. bilo svega 0.5 odsto. Svi raniji popisi ukazuju na postojanje samo jendog identiteta – crnogorskog. Iz opštine su poručili da zastava i zaključak poruka državnim vlastima da se nađu „zajednički jezik oko identitetskih pitanja“.

Premijer Spajić je  predstavio krajem 2024. inicijativu pod nazivom Barometar 26 sa četiri osnovna principa. Jedan od njih je prestanak fokusa na polarizirajuća pitanja koja usporavaju proces EU integracija.  Dokument je Vlada  usvojila kao platformu za evropsku integraciju radi završetka pregovora o članstvu u EU do kraja 2026. I DNP i Socijalistička narodna partija (SNP), koja je tobože građanska stranka, su podržale Barometar 26 zajedno sa svim drugim “Srbima”.

DNP i druge Vučićevske partije su podržale i prostorni plan za kolektor u Botunu nekoliko puta. DNP se u kontaktima s ambadama EU zaklinjao da podržava ulazak Crne Gore u Uniju.

Kad namignu gazde iz Beograd, sve  to više ne važi.  Tokom protesta u Zeti oko kolektora uočeno je prisustvo kriminalaca i agenata u službi srbijanske državne bezbjednosti. Isti  brižnici  su ranije uočavani u uniformama u Ćacilendu i u opštinama u Srbiji gdje su održavani lokalni izbori kako bi zastrašivali lokalno srpsko stanovništvo da glasa Vučića.

Ni premijer ni građanski dio vlasti još   nemaju adekvatan odgovor na umrežena nastojanja da se Crna Gora izbaci s evropskog puta. Maske su odavno pale.

Jovo MARTINOVIĆ

Partijska preraspodjela menadžerskih snaga, tehnički problemi sa tek realizovanim investicijama, sporenja unutar regulatorne agencije s naglaskom na konflikt interesa u koji je involvirana EPCG. Ko mari za mogućih 100 miliona gubitaka u prošloj godini. Prioriteti se znaju

Konačno je u Termoelektrani Pljevlja pušten u industrijski probni rad sistem za odsumporavanje dimnih gasova. Dobrim vijestima pohvalili su se, prošlog petka, iz EPCG. Ustvrdivši da su prva mjerenja pokazala vrijednosti emisija “bolje od projektovanih”.

“Prema inicijalnim mjerenjima, koncentracija sumpor-dioksida (SO₂) na izlazu iz postrojenja svedena je na oko 61 mg/m³, što predstavlja višestruko niži nivo u odnosu na ranije vrijednosti emisija, koje su u martu 2025. godine iznosile oko 4.544 mg/m³, odnosno poslije adaptacije kotla i dimnjaka 3.249 mg/m³ u decembru 2025. godine”, stoji u saopštenju najveće državne kompanije. “Ukoliko se ovi rezultati zadrže, postrojenja za smanjenje emisija azotnih i sumpornih oksida radiće u skladu sa strogim direktivama EU koje se odnose na rad postrojenja sa industrijskim emisijama”.

Šta biva ukoliko se rezultati ne održe, to nam iz EPCG još nijesu kazali. Da ne remete značaj aktuelnog podatka po kome je emisija sumpor-dioksida iz TE Pljevlja u februaru skoro 55 puta manja nego u decembru. O mogućnosti da TE Pljevlja bude ugašena zbog nemogućnosti da se uklopi u ekološke standarde EU,pričaćemo drugom prilikom. Kad za druge opcije  bude kasno. Ukoliko se, prije toga, Termoelektrana ne zaustavi/ugasi iz nekog drugog razloga. Recimo, zbog nedostatka uglja.

Bez mnogo pompe i (ne)zasluženog publiciteta, prošla je vijest da Ćehotina ponovo teče starim koritom. Onim što je, uporedo sa ekološkom rekonstrukcijom TE, izmještano tokom prošle godine. Pa je svečano pušteno u probni rad 23.decembra, kao “kapitalni projekat koji ima izuzetan značaj za energetsku stabilnost države”.

Prema planu, očekivalo se da nedležne komisije potvrde da je projekat (novo korito rijeke) ispravno izveden, nakon čega je trebalo zatvoriti tunel starog korita rijeke i intenzivirati radove na otkrivci obližnjeg rudokopa. Međutim, prije nego su stručnjaci rekli svoje, pale su januarske kiše. Pokazalo se kako novo betonsko korito  ne drži vodu. “U međuvremenu su evidentirani i neki tehnički problemi na novom koritu, pa zbog otklanjanja uočenih nedostataka koje je trebalo riješiti, sva voda iz rijeke teče starim koritom”. A to bi, upozoravaju verzirani, moglo aktivirati klizišta i ugroziti radove na novom nalazištu uglja. Bez koga dalji rad Termoelektrane postaje organizaciono i ekonomski upitan.

Kao da novonastali problem nije dovoljan za glavobolju čelnicima energetske kompanije u Nikšiću i njene ćerke firme u Pljevljima, pojavili su se i zahtjevi da se objelodani kompletna dokumentacija o izvedenim radovima, finansijska konstrukcija, projektna dokumentacija i cijena dopunskih radova…

Mora da je u pitanju još jedna DPS ujdurma. Ili  ipak javni interes? Prilično je izvjesno da tu dilemu neće razriješiti Regulatorna agencija za energetiku i regulisane komunalne djelatnosti (REGAGEN). Imaju dovoljno svojih briga.

Poslanički klubovi u Skupštini nedavno su dobili dopis s prijedlogom da pokrenu inicijativu za razrješenje Veljka Vasiljevića, predsjednika Odbora Agencije.

U obrazloženju prijedloga navodi se da je Vasiljević prekršio odredbe Zakona o energetici koje zabranjuju da se za člana ili predsjednika Odbora bira lice koje “ima lični interes, interes preko bračnog, odnosno vanbračnog supružnika ili neposredan porodični interes u energetskom subjektu kome Agencija izdaje licencu za obavljanje energetske djelatnosti…”. Miomir Škopelja, autor obraćanja poslaničkim klubovima i član Odbora REGAGEN (uz Vasiljevića jedini “operativni” član tog tijela, pošto je treća članica na porodiljskom odsustvu) tvrdi da je prvi čovjek Agencije prekršio taj propis.

Vasiljević je primao naknade od EPCG i povezanih subjekata (Solar gradnja, RT Željezara, RT Ćehotina) u periodu izbora i nakon stupanja na funkciju, tvrdi Škopelja, konstatujući kao nesporno da je “postojao lični i finansijski interes u subjektu kome Agencija izdaje licencu”.

Dovoljno da se u Skupštini pokrene postupak za Vasiljevićevo razrješenje? Ili mogu prevagnuti neki drugi interesi, poput onoga da je, prema saznanjima Monitora, Vasiljević uticajan član NSD u Nikšiću. Kadar naklonjen Milutinu Đukanoviću, predsjedniku Odbora direktora EPCG, do mjere da je krajem prošle godine kroz tijela REGAGEN pokušao progurati odluku da se za TE Pljevlja izda licenca za rad do kraja 2035. godine, bez obzira na to što je ona u tom trenutku bila u probnom radu koji su pratile kontroverze po pitanju obima i kvaliteta (ne)završene ekološke rekonstrukcije.

Član 26 Zakona o energetici koji propisuje da član/predsjednik Odbora REGAEGEN ne smije imati “neposredan porodični interes u energetskom subjektu kome Agencija izdaje licencu”. Iako u Škopeljinom dopisu nema tog podatka, nije tajna da je nakon imenovanja  Vasiljevića na čelo regulatorne Agencije, u EPCG zapošljen njegov sin Momčilo Vasiljević. Krajem prošle godine primljen je na određeno vrijeme (12 mjeseci), na novoustanovljeno radno mjesto referenta za FC Snabdijevanje.

Monitor je nedavno pisao da je broj zaposlenih u sistemu EPCG (ojačan za dvije nove kompanije – Solar gradnja i Željezara) od 2018. do 2023. porastao za približno 50 odsto. Sa 2.600 na 3.800 uposlenih. I na tome se nije stalo, o čemu svjedoče učestale sistematizacije radnih mjesta u sistemu EPCG.

Intenzitet upošljavanja zaslužnih članova NSD, rođaka i potencijalnih glasača zasmetao je i  koalicionim partnerima. Zato su Milojko Spajić i njegov PES, prema nezvaničnim informacijama insajdera, insistirali da se u EPCG napravi preraspodjela resursa za animiranje glasača. Čime je potvrđena teza da je najvrjednije državno preduzeće nezaobilazan plijen partija na vlasti.

Krenulo se sa vrha. Oktobarskom smjenom tadašnjeg izvršnog direktora EPCG Ivana Bulatovića i izborom Zdravka Dragaša na tu funkciju započet je novi krug partijskog kadriranja u Elektroprivredi Crne Gore. Nezvanično:  Bulatović je smijenjen zbog inertnog odnosa prema kadrovskim interesima PES-a. Iako ga je taj pokret, logikom raspodjele funkcija po dubini, doveo na mjesto izvršnog direktora. Da mu se ne bi desilo isto, Dragaš je krenuo u proces unutarkompanijskog razgraničenja  sa Đukanovićem i njegovom NSD.

Prema navodima insajdera, NSD zadržava stečeno pravo da imenuje menadžere i zapošljava u dijelu kompanije koji se bavi obnovljivim izvorima (računajući Solar gradnju), tgovinu energijom i finansije. Dragaš i PES raspolažu ostatkom EPCG.

Prvi potezi su povučeni: dugogodišnji direktor Direkcije za trgovinu energijom Darko Krivokapić razriješen je dužnosti. Na njegovo mjesto imenovan je Luka Prodanović. Njemu će biti dodijeljena i dva savjetnika sa menadžerskim ugovorima. Uz jednog zatečenog.  Sa druge strane smijenjen je Tomaš Damjanović, doskorašnji rukovodilac sektora za korporativne komunikacije. Na njegovo mjesto imenovana je Milica Abramović.  Ponovo, plus jedno novootvoreno savjetničko mjesto.

Partijska kadriranja unutar EPCG biće nastavljena na prvoj narednoj sjednici Odbora direktora EPCG. Sjednica je  iz nekog razloga odložena već dva ili tri puta. Teren je pripremljen i tako što su budući menadžeri sa partijskom prohodnošću, preko nedavno realizovanih konkursa o zapošljavanju, primljeni na radna mjesta u EPCG, tako da se njihov napredak u službi može obaviti bez javnog oglašavanja.

Partijska preraspodjela menadžerskih snaga, tehnički problemi sa tek realizovanim investicijama, sporenja unutar regulatorne agencije s naglaskom na konflikt interesa u koji je involvirana EPCG. Ko mari za mogućih 100 miliona gubitaka u prošloj godini. Lični/partijski interesi odavno su postali preči od sadašnjosti i budućnosti državnih kompanija. Makar na njima počivala i ekonomska održivost Crne Gore.

Zoran RADULOVIĆ

Izjava ministra pravde da „niko ne treba da podnese ostavku“ šalje poruku institucionalne samodovoljnosti i nastavka izbjegavanja odgovornosti. Odsustvo ličnih i hijerarhijskih posljedica i bilo kakve odgovornosti godinama generiše kulturu nekažnjivosti, u kojoj se neznanje i neuspjeh, a moguće i korupcija, nagrađuju novim koordinacionim tijelima umjesto ostavkama ili smjenama

MONITOR: Tužiteljica Lidija Mitrović, koja je u bjekstvu, obratila se pismom javnosti u kom navodi da „je donijela odluku da ne ide na izvršavanje kazne zatvora“ i objašnjava razloge, koji se svode na tvrdnje da je žrtva progona specijalnog državnog tužioca Vladimira Novovića. Kako to komentarišete?

RADULOVIĆ: Izjave osobe koja je pravosnažno osuđena za koruptivno krivično djelo i koja se nalazi u bjekstvu ne mogu se tretirati kao vjerodostojan izvor za ozbiljne optužbe o „progonu“. Moramo imati u vidu da ovdje ne govorimo o uzbunjivaču – zviždaču, već o bivšoj specijalnoj tužiteljki koja je, zloupotrebom položaja, urušavala sistem koji je trebalo da štiti. Njena odluka da „ne ide na izvršenje kazne“ nije građanski čin, već otvoreno nepoštovanje pravnog poretka. Institucije su dužne da omoguće pravično suđenje i pravnu zaštitu, ali niko nema pravo da sam sebe izuzme od pravnosnažne presude. Takva retorika služi isključivo relativizaciji lične odgovornosti. Posebno je važno podsjetiti da je Lidija Mitrović osoba koja je decenijama bila integralni dio pravosudnog sistema i učestvovala je u njegovom funkcionisanju prvo kao sudija, a onda i kao specijalna tužiteljka. Taj sistem, prema njenim sadašnjim tvrdnjama, postaje „neprofesionalan“ i sklon „neosnovanom progonu“ tek u trenutku kada se ona sama našla na optuženičkoj klupi i kada je pravosnažno osuđena. To dodatno problematizuje vjerodostojnost njenih navoda i jasno ukazuje na pokušaj da se ona predstavi kao žrtva, a ne na principijelnu kritiku pravosuđa.

MONITOR: Za Lidijom Mitrović je raspisana međunarodna potjernica samo sedmicu nakon bjekstva Miloša Medenice.  Nadležni prebacuju odgovornost jedni na druge.  Gdje  vidite odgovornost za ova bjekstva?

RADULOVIĆ: Odgovornost je institucionalna i sistemska, isključivo u sektoru bezbjednosti kada su u pitanju bjekstva Miloša Medenice i Lidije Mitrović. Ovo posebno u slučaju Miloša Medenice gdje je rizik od bjekstva bio nesporan, a posebno izražen baš na dan izricanja presude. Odgovornost leži u nedostatku procjene rizika, lošem operativnom radu, zakašnjelim mjerama obezbjeđenja, neefikasnoj koordinaciji i očiglednom odsustvu preventivnog djelovanja. Najopasnije je što se stiče utisak da niko zbog toga neće snositi posljedice.

Poslije početnog međusobnog optuživanja i prebacivanja odgovornosti, nakon sastanka čelnika bezbjednosnog sektora i sudstva kod premijera Milojka Spajića, čuli smo izjavu ministra pravde da je postignut dogovor “o hitnom formiranju zajedničkog radnog tima koji će se baviti rješavanjem zastoja u sudskim procesima” i da “niko ne treba da podnese ostavku”. Ovakva izjava šalje poruku institucionalne samodovoljnosti i nastavka izbjegavanja odgovornosti. Formiranje „zajedničkog radnog tima“ ne može biti zamjena za utvrđivanje konkretne odgovornosti zbog propusta koji su već proizveli ozbiljne posljedice. Upravo odsustvo ličnih i hijerarhijskih posljedica i odsustvo bilo kakve odgovornosti godinama generiše kulturu nekažnjivosti, u kojoj se neznanje i neuspjeh, a moguće i korupcija nagrađuju novim koordinacionim tijelima umjesto ostavkama ili smjenama. Bez jasne poruke da funkcija podrazumijeva i odgovornost, svaki „dogovor“ ostaje administrativni manevar, a ne suštinska reforma sistema.

MONITOR: Više puta ste upozoravali da je konačni cilj odlaganja suđenja Vesni Medenici bjekstvo  njenog sina Miloša. Kako vam danas sve izgleda?

RADULOVIĆ: Nažalost, ispostavilo se da sam bio u pravu, pa danas sve upravo izgleda kao realizacija ranije upozoravanog scenarija. Činjenice da su se suđenja u ovom predmetu odlagala bez opravdanog razloga, sa jasnim ciljem da proteknu tri godine i da se ukine pritvor Milošu Medenici, pokazuju da njegovo bjekstvo nije incident, već logična posljedica institucionalne pasivnosti, a lično vjerujem i dogovora. Ako smo, s punim pravom, godinama tvrdili da bjekstvo Svetozara i Miloša Marovića nije bilo slučajnost već rezultat političkog i institucionalnog dogovora koji je tadašnja vlast omogućila, onda i danas moramo imati iste aršine i istu principijelnost. Vlast koja kontroliše bezbjednosni sektor i ima politički uticaj na pravosudni ambijent, ne može se praviti nijema i naivna pred posljedicama takvog postupanja. Moramo priznati da dogovori i dalje postoje, samo sa drugim akterima iz drugih političkih partija i odustati od svake iluzije da se sistem suštinski promijenio od kada DPS nije na vlasti.

MONITOR: Kako komentarišete izjave ministra unutrašnjih poslova Danila Šaranovića da oni znaju ko je „logistička podrška“ bjekstvu  Medenice,  a da se to ne saopštava javnosti ?

RADULOVIĆ: Takva izjava je izuzetno problematična jer ako ministar i policija znaju ko pomaže bjekstvo optuženog za najteža krivična djela, a ne preduzimaju vidljive radnje u cilju procesuiranja tih osoba, onda se šalje poruka selektivne pravde. Razumljivo je da se određeni detalji ne iznose radi istrage, ali ovakve tvrdnje i samohvalisanja bez konkretnog djelovanja postale su odavno pravilo ponašanja kod čelnih ljudi MUP-a i Uprave policije. Istovremeno, dok je ministar Šaranović u istom intervjuu upozoravao da je protivzakonito komentarisati aktivne policijske istrage, bez zadrške je komentarisao aktivne sudske postupke, rokove, odluke i presude, pokazujući tako potpunu nedosljednost i nepodnošljivo i za ministra neprihvatljivo nerazumijevanje vladavine prava.

MONITOR: A izjavu direktora Uprave policije Lazara Šćepanovića u emisiji Načisto, da će procesuirati autora Petra Komnenića   zbog vrijeđanja policije ,  nakon što je Komnenić pitao da li je policija fikus ?

RADULOVIĆ: To je opasan signal jer kritičko pitanje novinara, pa i ono koje može zvučati kao oštro ili ironično, spada u domen slobode izražavanja. Umjesto da se institucije zapitaju zašto javnost ima utisak da su pasivne, direktor policije je na ovaj način nastavio sa praksom političke partije koja ga je dovela na tu poziciju. Kao i njegovi politički mentori, pokušao je da problem uzrokovan njegovim propustima rješava prijetnjom novinaru.

U istoj emisiji direktor policije izjavio je da policija „nije mogla ništa da preduzme“ čak i u hipotetičkoj situaciji da je vidjela kako Medenica napušta mjesto stanovanja, što predstavlja otvoreno priznanje institucionalne nemoći ili nespremnosti da se djeluje u okviru zakonskih ovlašćenja. Istovremeno, direktor policije koji tvrdi da policija nije mogla uraditi ništa pa i da je vidjela kako Medenica napušta mjesto stanovanja, pokazao je visok stepen odlučnosti kada je riječ o najavi procesuiranja novinara zbog postavljenog pitanja. Takav odnos direktora policije koji je nemoćan pred bjeguncem optuženim za teška krivična djela, ali je revnostan i strog prema kritičkoj riječi i pitanju novinara, šalje poruku ozbiljno narušenih prioriteta. Dodatno zabrinjava što se direktor policije u istoj emisiji postavio kao vrhovni tumač zakona, korektor sudske prakse i kritičar rada ANB-a, stvarajući utisak osobe koja „sve zna“, osim onoga što joj je osnovna ustavna i zakonska dužnost: da efikasno spriječi bjekstva i sprovodi zakon bez selektivnosti i sujete.

MONITOR: Opet je u fokusu tema izmjena Zakona o krivičnom postupku. Da li je sistem i u okviru ovog zakonodavstva mogao bolje reagovati?

RADULOVIĆ: Apsolutno da. Zakonik o krivičnom postupku već sada omogućava čitav niz mjera koje mogu spriječiti procesne zloupotrebe i omogućiti nesmetano vođenje krivičnog postupka. To je pokazala i postupajuća sutkinja Vesna Kovačević koja je prvostepeni postupak okončala za manje od godinu dana od kada je zadužila predmet, dok je prehodno sud bio potpuno pasivan pune dvije i po godine.

Problem ovdje nije primarno u normi, već u njenoj nedosljednoj i neodlučnoj primjeni. Izmjene zakona ne mogu biti alibi za institucionalni nemar.

MONITOR: Ovo je ključna godina kada je u pitanju evropski put, a posebno poglavlja 23 i 24 koja se tiču vladavine prava i borbe protiv korupcije i organizovanog kriminala. Kakva poruka se šalje nakon ovih potjernica?

RADULOVIĆ: Izrazito negativna. Bjekstva osoba koje su bile ili su i dalje simboli sistema šalju signal da se borba protiv korupcije vodi selektivno i sporo. Evropski partneri ne gledaju samo broj otvorenih istraga, već konačne ishode i sposobnost države da sprovede sopstvene odluke. Potjernice nijesu dokaz snage sistema, već dokaz da je zakazao u ranijoj fazi.

MONITOR:Možemo li zatvoriti ova poglavlja a da nam Brisel ne progleda kroz prste?

RADULOVIĆ: Ne možemo. I ne bi ni trebalo. Poglavlja 23 i 24 se ne zatvaraju političkom voljom, već povjerenjem u održivost institucija. Bez jasne odgovornosti, efikasnih presuda i stvarne kontrole nad sistemom, svako formalno zatvaranje poglavlja bilo bi privremeno i krhko. Evropski put zahtijeva suštinske, a ne kozmetičke promjene.

Milena PEROVIĆ