Crna Gora, opet, između Đukanovića i Mandića. Onog koji je postao evropejac, kreirajući zaborav svojih ratnih devedesetih ali i kasnijih zločina, i koji zbog toga i dalje kao taoca drži i DPS i Crnu Goru. I onog koji hrli da što prije postane evropejac i zaboravi na svoje mladiće, vučiće i kneževiće, kako bi se tamo, na Zapadu, još tješnje povezao sa evropskim desničarima i trampistima. Divota

Đukanović i Mandić, opet. I pitanje koje su njihove najsvježije međusobne optužbe i interpretacije nametnule – ko je od njih dvojice bio bolji drug ratnom zločincu Ratku Mladiću?

Nakon što je predsjednik parlamenta prošle sedmice politički preživio ponovljenu inicijativu DPS-a za njegovu smjenu, stavljenu na dnevni red Skupštine jer je uputio saučešće porodici Ratka Mladića, u priču o ratnom zločincu u Hagu osuđenom zbog genocida u Srebrenici, uključio se i počasni predsjednik DPS-a.  (Ne)očekivano. Nakon što je Mandić pitanje njegovog odnosa sa Mladićem prebacio na Đukanovića.

„Bezočne brljotine”, odgovorio je bivši višedecenijski premijer i predsjednik Crne Gore na optužbe predsjednika Skupštine da su Đukanović i DPS odgovorni za produžetak rata u BiH devedesetih. „U posljednje vrijeme učestale su bezočne izmišljotine velikosrpskih nacionalista i njihove posluge u Crnoj Gori da sam ništa manje nego vinovnik genocida u Srebrenici. To sam dugo ignorisao, jer je s onu stranu pameti. Vodio sam se maksimom da je važnije od toga što vam neko kaže ko vam to govori. Tu laž plasira nacionalistička rulja koja se nepogrešivo aktivira kada treba da sakrije svoje prljave tragove, služeći se oprobanim ujediniteljskim receptom – mržnjom prema drugima. Evo neko vrijeme, ponovo, prema Crnoj Gori, Crnogorcima i prema meni“, kazao je Đukanović u  intervjuu Pobjedi.

Mandić je tokom skupštinske rasprave o inicijativi da bude smijenjen, a reagujući na izjave poslanika DPS Andrije Nikolića da je toj partiji neprihvatljivo da sarađuje sa onima koji negiraju genocide u Srebrenici i veličaju Mladića, kazao da bi rat u BiH bio završen 1994. godine da nije bilo DPS-a. „Ne bi bilo ni Srebrenice”, kazao je  Mandić, podsjećajući da su Đukanović i DPS snabdijevali Vojsku RS gorivom nakon što je Slobodan Milošević 1994. godine uveo sankcije.

„Postojao je sistem koji je preko Vojske Jugoslavije obezbjeđivao pomoć Vojsci RS sve vrijeme. Tribunal je utvrdio da je Mladić bio dio tog sistema i da je kao oficir VRS zadržao status i primanja kroz strukture Vojske Jugoslavije. Dakle, nije im za tenkove trebala „Đukanovićeva nafta“, niti su tenkovima pobili više od 8.000 bosanskih Muslimana u Srebrenici. Bijednici zaslijepljeni mržnjom hoće tu istorijsku sramotu da pripišu meni. Oni koji mi decenijama pripisuju antisrpstvo htjeli bi da mi natovare i zločine njihovih „heroja“, nastavio je Đukanović za  Pobjedu.

Nije bilo potpitanja, pa Đukanovića niko nije priupitao da nije možda preumio da internetom i dalje kruži snimak gdje pred više hiljada ljudi kaže: „Neka ne štiti Momir Bulatović srpstvo od mene, jer je vlada koju ja vodim morala godinama kriomice od Slobodana Miloševića i Momira Bulatovića da pomaže srpski narod u Hercegovini i Republici Srpskoj kada su joj oni oni odlučno i bezdušno spustili rampu “.

Nisu to jedini „tragovi“. Monitor je svojevremeno objavio djelove zapisnika sa sjednica Vrhovnog savjeta odbrane SRJ i dnevničke bilješke Mladića.  Autentičnost dokumenata je potvrđena. Kroz tu dokumentaciju se vidi i  involviranost crnogorske vlasti (Đukanović/Bulatović) u bosanski rat, i njene veze, neposredne i posredne, sa Ratkom Mladićem.

Iz Stenografskih bilješki sjednice VSO iz 27. septembra 1994. godine vidi se da je tadašnji  vrh crnogorske vlasti znao da se iz jedinica 2. armije Vojske Jugoslavije (Podgoričkog korpusa) sa teritorije Crne Gore dotura Mladićevim snagama municija tokom napada na Goražde u proljeće 1994, čak i nakon što je VSO bio donio Naredbu da se to ne radi bez njihovog odobrenja. U dnevničkim bilješkama  Mladić piše da je u Njivicama kod Herceg Novog 8. jula 1993. imao tajni sastanak sa generalom Milivojem Petkovićem, zapovjednikom Hrvatskoga vijeća obrane (HVO) tzv. Herceg-Bosne. Sastanak je organizovan u Vili Njivice, ljetnjoj rezidenciji Vlade Crne Gore, a do sastanka nije moglo doći bez znanja i tadašnjeg premijera Mila Đukanovića. Milivoje Petković je pravosnažno osuđen na 20 godina zatvora pred Haškim tribunalom zbog ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti nad Bošnjacima u Bosni i Hercegovini 1993. i 1994. godine. Dokumenta pokazuju i da je Mladić  3. februara 1994. opet bio u Njivicama, u društvu sa: Radovanom Karadžićem, Momčilom Krajišnikom (ratni zliočinac, osuđen na 20 godina), Mićom Stanišićem (ministar policije RS, uhapšen, u Hagu optužen za ratne zločine), generalom Milanom Gverom (ratni zločinac, osuđen na pet godina robije).

I tako redom. No, to su tek detalji jedne politike čiji je Đukanović bio dio, što danas vješto negira svodeći svoju ulogu u devedesteim na to da jeste ili nije „vinovnik genocida u Srebrenici“. Prećutkujući očito – da je ista politika ne samo proizvela Srebrenicu, nego i naše srebrenice, dok je on bio premijer Crne Gore.   Od Bukovice do Deportacija bosanskih izbjeglica 1992. godine.

Profesor Pravnog fakulteta Milan Popović, dugogodišnji glavni urednik Monitora Esad Kočan i poslanik Pokreta za promjene Koča Pavlović podnijeli su 2012. krivičnu prijavu protiv Đukanovića, tadašnjeg premijera i vrha tadašnje, izvršne i pravosudne vlasti Crne Gore zbog ratnog zločina „deportacija 1992. i pomaganja počiniocima zločina da izbjegnu pravdu”. Kao ključni dokaz za taj zločin, naveli su svjedočenje Momira Bulatovića u podgoričkom Višem sudu u novembru 2010. godine, koji je u vrijeme izvršenja tog zločina bio šef države: „Bulatović je pred sudom nedvosmisleno potvrdio: svi smo sve znali, a Milo najviše”. Krivična prijava je odbačena.

Ne „zaboravlja” samo Đukanović. Po sličnom modelu po kom se ratni Đukanović proizveo u evropejca, danas igra i predsjednik Skupštine Andrija Mandić, lider NSD, preživjele frakcije Narodne stranke, koja se sa nekadašnjim jedinstvenim DPS-om nadmetala u ratnim i „patriotskim” pokličima devedesetih.

Mandića Đukanović u Pobjedi ovako opisuje: „Najokoreliji izdanak zločinačke ratnohuškačke politike Beograda iz tog i kasnijeg vremena, sve do glumačkog ulaska u ulogu predsjednika parlamenta, dobitnik Vulinove sablje za zasluge u borbi protiv NATO ’99, ljuti neprijatelj crnogorske države i svega crnogorskog, lažni štrajkač glađu zbog crnogorskog priznanja Kosova, četnički ustanik koji je pozivao ratne drugove da otkopaju oružje i spreme se za novi pokolj, skorojević u proevropskoj državnoj politici Crne Gore i šerpas Marte Kos u pohodu na Bobotov kuk”.

Mandić danas svoj odnos prema Mladiću svodi na poštovanje „tradicije” i običaja, kako je obrazlagao saučešće koje je uputio porodici Ratka Mladića. Odričući se, pri tom, svog beogradskog vožda i stavljajući evropsku Crnu Goru, naravno, deklarativno, na prvo mjesto svoje političke agende. Podsjeća na nekog.

Nakon što je preživio Mladića u parlamentu, Mandić je te iste večeri, kako je objavljeno, bio na večeri sa izraelskim ministrom Haimom Kacom. „Nakon što smo saradnju Skupštine Crne Gore i izraelskog Kneseta podigli na novi nivo, u razgovoru sa ministrom Haimom Kacom nastavljamo da gradimo mostove prijateljstva i partnerstva između naših zemalja, sa posebnim akcentom na jačanje saradnje u oblasti turizma i saobraćaja kroz povezivanje nadležnih ministarstava“, napisao je predsjdnik parlamenta na svom profilu.

No, njegovo kontinuirano diplomatsko povezivanje sa Izraelom u vrijeme savremenog genocida  u Gazi, niko gotovo ne problematizuje. Inicijativa tim povodom za njegovu smjenu, nije ni pomenuta, a kamoli upućena Skupštini.

Crna Gora, opet, između Đukanovića i Mandića. Onog koji je postao evropejac, kreirajući zaborav svojih ratnih devedesetih ali i kasnijih zločina, i koji zbog toga i dalje kao taoca drži i DPS i Crnu Goru. I onog koji hrli da što prije postane evropejac i zaboravi na svoje mladiće, vučiće i kneževiće, kako bi se tamo, na Zapadu, još tješnje povezao sa evropskim desničarima i trampistima.

Divota.

Mi i Evropa

„Do završetka procesa integracije Crne Gore u EU dijele nas nedjelje ili mjeseci”, saopštila je optimistično evropska komesarka za proširenje Marta Kos ove sedmice na Miločeru, uoči početka Samita lidera Berlinskog procesa. Samit su otvorili premijer Crne Gore Milojko Spajić i savezni kancelar Njemačke Fridrih Merc.

Kos je ponovila da je Crna Gora predvodnik procesa proširenja u regionu.

Prethodno su u parlamentu usvojene ustavne izmjene, zbog čije suj neizvjesne sudbine briselski funkcioneri javno izražavali brigu. Izmjene su usvojene uprkos parlamentarnoj krizi nastaloj nakon saučešća predsjednika parlamenta porodici Ratka Mladića, kada su izmjene Ustava postale dio uslovljavanja i pogađanja vlasti i opozicije.

Poslanici su sa 56 glasova „za” usvojili izmjene Ustava  kojima se predviđa provjera integriteta kandidata za mandatara i članove Vlade.  Za izmjene nijesu glasali DPS, URA i DNP.

Usvojen je i amandman kojim Vlada predlaže izmjenu člana 91 Ustava kojom bi se uvelo pravilo da se zakon kojim se uređuje integritet kandidata za mandatara i članove Vlade donosi dvotrećinskom većinom glasova svih poslanika. Ustavni odbor je zadužen da u roku od četiri dana od donošenja odluke utvrdi Nacrt amandmana na Ustav i dostavi ga Skupštini.

Predloženom izmjenom člana 103 Ustava propisuje se da lice koje ne ispunjava zakonom utvrđene uslove integriteta ne može biti predloženo za mandatara i članove Vlade.

Kako je navedeno u obrazloženju predloga, cilj ustavnih promjena je unapređenje postupka formiranja Vlade kroz jačanje transparentnosti, odgovornosti i mehanizama za sprečavanje korupcije i sukoba interesa.

„Predloženom ustavnom promjenom čini se potpunim ustavni okvir i uspostavlja jasna ustavna garancija da postupku formiranja Vlade prethodi provjera integriteta kandidata za mandatara i kandidata za članove Vlade“, navodi se.

Milena PEROVIĆ

Država je deset godina znala gdje Svetozar Marović boravi i kada će izgubiti pravo da izvrši presudu. Na kraju je samo konstatovala da je – slobodan.  Ko je tome doprinio neće se utvrditi prebrojavanjem urgencija, već provjerom odluka i izostavljenih postupaka koji su njegovu priznatu krivicu pretvorili u kaznu bez izvršenja. Dok takve provjere izostaju,  domaći bjegunci – od Miloša Medenice do Lidije Mitrović – imaju razlog da vjeruju da im se bjekstvo može isplatiti

Svetozar Marović više nije lice s potjernice. Država u kojoj je bio predsjednik parlamenta, potpredsjednik vlade i vladajuće partije, a uz sve to i jedan od najmoćnijih ljudi sive zone njene tranzicione ekonomije, izgubila je pravo da ga, po pravosnažnoj osuđujućoj presudi, sprovede u zatvor.

Poslije deset godina potrage, čekanja i uzaludnih zamolnica i urgencija Srbiji, 10. oktobra nastupila je apsolutna zastarjelost izvršenja njegove kazne. Osuđujuća presuda ostaje u papirima, ali je Marović izbjegao robiju.

Rasplet je bio poznat godinama unaprijed. Marović je prethodnu deceniju proveo u Beogradu, povremeno se pojavljujući u javnosti kako bi se obračunavao sa nekadašnjim prijateljima i saradnicima. Država je, s druge strane, demonstrirala odsustvo snage, a mnogi smatraju, i volje da ga privede pravdi. Posljednja urgencija za njegovo izručenje poslata je Beogradu 6. oktobra, četiri dana prije isteka zakonskog roka za početak izdržavanja kazne. Prema Ministarstvu pravde, bila je to peta urgencija uz tri zamolnice upućene nadležnima u Srbiji. Otuda, ni pisma ni Svetozara.

Marović je  uhapšen je 17. decembra 2015., a iz pritvora je izašao pet mjeseci kasnije. Sa Specijalnim državnim tužilaštvom koje je predvodio sadašnji pritvorenik Milivoje Katnić zaključio je dva sporazuma o priznanju krivice, na osnovu kojih je osuđen „za produžene zloupotrebe službenog položaja putem podstrekavanja i prevaru“, izvršene na organizovan način. Sporazumom je dogovorena kazna od tri godine i devet mjeseci zatvora, a njeno izdržavanje trebalo je biti skraćeno za vrijeme koje je osuđenik proveo u pritvoru.

Kada je dogovor sa SDT-om postao pravosnažan, Marović je pušten iz pritvora. Uskoro je otišao u Srbiju, prema obrazloženju odbrane, radi liječenja. I nije se vratio u Crnu Goru narednih deset godina. Možda sad hoće.

Iza pravnih formulacija ostali su TQ Plaza, koncertni plato na Jazu, prodaja zemlje na Prijevoru, Donji bulevar, Krapina, afera Kopirajt i drugi budvanski poslovi. Prema nalazima tužilaštva, Marovićeva OKG je opštinu oštetila za oko 45 miliona eura.

Marovićev dug po imovinskopravnom zahtjevu opštine Budva iznosio je nešto više od milion eura. Budva ga je naplaćivala prodajom založene imovine i iz dijela penzije. Prema septembarskim izvještajima, ostalo je da se naplati još oko 780 hiljada eura.

Marovićev put do zastare izdržavanja kazne trasirao je njegov sin Miloš Marović. On je osuđen u predmetu Prijevor koji se odnosio na prodaju 26.000 kvadrata opštinskog zemljišta iznad Jaza.  Prema tužilačkom obračunu, u tom poslu oštećena je za oko 1,4 miliona eura.

Miloš Marović priznao je učešće u malverzacijama i prihvatio jednogodišnju kaznu i uplatu 385 hiljada eura. Novac je platio, a preostalu robiju izbjegao boravkom u Srbiji, čije je državljanstvo dobio. Kazna mu je apsolutno zastarjela 16. septembra 2020. godine. Šest godina prije oca, za njim je povučena potjernica.

Marovići su pokazali koliko bjekstvo može biti uspješno kada se poklope blaga kazna, nesmetan odlazak iz zemlje i odlučnost novih udomitelja/zaštitnika da ne izruče bjegunca. Vrijeme tada postaje saveznik osuđenog. Pod uslovom da bjegunac zaradi zaštitu. A otac i sin Marović imali su čime da plate. Novcem, insajderskim informacijama o akterima političkog i privrednog života u Crnoj Gori, razgranatom mrežom uticaja koja je tek dotaknuta u sudskom postupku sredinom prošle decenije.

Nezvanično, vlasti u Srbiju su odluku (takođe nezvaničnu) o neizručenju pravdali činjenicom da je Svetozar Marović bio predsjednik, prvi i poslednji, državne zajednice Srbije i Crne Gore. Pa oni, kako kaže ta medijska priča, nijesu željeli da bivšeg predsjednika pošalju u zatvor u drugu državu. Onako, naglašavalo se, kako su njihovi predhodnici uradili sa Slobodanom Miloševićem.

Formalno obrazloženje te odluke nikada nije ponuđeno Crnoj Gori. Aleksandar Vučić bi, kad god je upitan o slučaju Marović, priču preokrenuo u nekom drugom smjeru. Prećutkujući bilo kakav smislen odgovor. Prosto, moglo mu je biti.

Način na koji su Marovići izbjegli izdržavanje zatvorske kazne najzanimljiviji je, moguće, njihovim ovdašnjim  kolegama u bjekstvu.

Kao i Marovićima, Srbija je postala javno ali sigurno utočište i podgoričkom stečajnom upravniku i građevinskom preduzetniku Vladanu Nicoviću, za kojim su crnogorske vlasti raspisale potjernicu radi izdržavanja pravosnažne kazne od četiri godine i četiri mjeseca zatvora, izrečene zbog zloupotrebe službenog položaja i utaje poreza i doprinosa dok je upravljao stečajem Gradskog saobraćaja. Odvojeno od tog predmeta, kupci stanova koje je gradio prijavljivali su ga zbog prodaje istih nekretnina većem broju ljudi.

Za to vrijeme, Nicović se u Srbiji pojavljivao pod imenom Vanja, kao učesnik programa informatičkog osposobljavanja državnih službenika. RTS ga je 2018., izvještavajući o obuci zaposlenih u Osnovnom sudu u Požegi, predstavio kao nacionalnog koordinatora za državnu upravu, dok je zvanični sajt Grada Požarevca u januaru 2019. objavio da je tamošnjem gradonačelniku ECDL sertifikat uručio „koordinator Vlade Republike Srbije za digitalizaciju Vanja Nicović“. Kada su mediji otvorili pitanje njegovog angažmana, Vlada Srbije je u junu 2020. saopštila da Nicović kod njih ne radi, da nikada nije imenovan na bilo kakvu funkciju i da bi predstavljanje takvom titulom bilo lažno predstavljanje.

Njegov status pred crnogorskim pravosuđem ostao je nejasan i godinama kasnije. Vijesti u martu 2025., ni nakon urgencije, od MUP-a i Ministarstva pravde nijesu dobile odgovor čak ni na pitanje da li država Nicovića i dalje potražuje.

Drugačije se završila londonska epizoda Duška Kneževića. Vlasnik Atlas grupe od 2019. bio je nedostupan crnogorskim organima, tvrdeći da je žrtva političkog progona. Velika Britanija izručila ga je 30. aprila 2024. U martu ove godine prvostepeno je osuđen na četiri godine i šest mjeseci u predmetima Kaspija 1 i Kaspija 2, vezanim za hotel Princes i bankarsku garanciju od 12,5 miliona eura. Ostali postupci protiv Kneževića povezani sa Atlasom nijesu završeni, a dva su dobila oslobađajući ishod.

Ni slučaj bivšeg direktora Uprave za nekretnine Dragana Kovačevića ne može se prepričavati kao završena priča. Tužilaštvo ga je teretilo da je organizovao kriminalnu grupu koja je nezakonito upisivala vlasništvo nad nepokretnostima na primorju. Nakon puštanja iz pritvora u februaru 2021. Kovačević se dao u bjekstvo i  „postao nedostupan organima gonjenja“. Viši sud je 5. septembra 2025. njega i ostale optužene prvostepeno oslobodio, jer djela nijesu dokazana. Za protivpravno zauzimanje zemljišta optužba je odbijena zbog zastarjelosti gonjenja. Presuda nije konačna.

Safet Kalić je bio u bjekstvu od pokretanja postupka 2011. do hapšenja u Beču u oktobru 2014. Izručen je Njemačkoj, gdje je osuđen zbog trgovine drogom. U Crnoj Gori je, sa suprugom i bratom, pravosnažno oslobođen optužbe za pranje 7,7 miliona eura. Imovina im je vraćena, uslijedile su odštetne tužbe protiv države. To je dio ovdašnje hronologije borbe protiv korupcije i kriminala u kojoj spektakularna hapšenja često imaju mnogo tiši epilog.

Ovogodišnja bjekstva vratila su problem u samo pravosuđe. Bivša specijalna tužiteljka Lidija Mitrović nije se javila na izdržavanje pravosnažne kazne od sedam mjeseci zatvora, izrečene zbog zloupotrebe položaja u predmetu Klap. Osuđena je zbog nezakonite primjene instituta odloženog gonjenja i odbacivanja prijava za poreska krivična djela. Svoju odluku o bjekstvu javno je objašnjavala tvrdnjom da je postupak protiv nje montiran.

Koliko god  neobičan, njen slučaj ostaje u sjenci priče o Milošu Medenici. Sin bivše predsjednice Vrhovnog suda, nestao je iz kućnog pritvora u vrijeme izricanja prvostepene kazne zatvora od deset godina i dva mjeseca. Osuđen je za stvaranje kriminalne organizacije, krijumčarenje cigareta i nakrotika, protivzakoniti uticaj i trgovinu presudama, zbog čega je osuđena i njegova majka Vesna Medenica. Policija ga je tokom kontrole uoči izricanja presude zatekla na prijavljenoj adresi. Naredne večeri  ga više nije bilo. Dok su se policija, sudovi i izvršna vlast prepirali, međusobno prebacujući krivicu za njegovo bjekstvo, Medenica je ostao nedostupan. Osim gledaocima njegovih kanala na društvenim mrežama preko kojih vrijeđa i kompromituje zvaničnike sve tri grane vlasti u Crnoj Gori i, sve češće, Srbiji. Uz pregršt detalja iz rubrike crna hronika.

Spisak nedostupnih nije ograničen na osuđene.  Aleksandar Aco Mrkić, optužen da je organizovao šverc cigareta, u bjekstvu je i traži se međunarodnom potjernicom. U istom predmetu optužen je bivši direktor policije Veselin Veljović, kojem tužilaštvo pripisuje dostavljanje povjerljivih informacija Mrkiću.

Nekima, poput Ljuba Milovića i Radoja Zvicera, vijest o osuđujućoj presudi stigne dok su u bjekstvu. Odbjegli policajac Milović u julu je prvostepeno osuđen na 19 godina, a Zvicer na 40 godina zatvora. Milović je nedostupan od 2022, dok je ove godine za informacije koje vode njegovom hapšenju raspisana nagrada od pola miliona eura.

Na papiru djeluje jednostavno: oslobađajuća presuda mora se poštovati, optužnica dokazati, a pravosnažna kazna izvršiti. Stvarnost je, međutim, bitno drugačija.

Država je deset godina znala koga traži, gdje Marović boravi i kada će izgubiti pravo da izvrši presudu. Na kraju je mogla samo da konstatuje da je bjegunac stigao do svog cilja. Sada je slobodan.  Ko je tome doprinio neće se utvrditi prebrojavanjem urgencija, već provjerom odluka i izostavljenih postupaka koji su priznatu krivicu pretvorili u kaznu bez izvršenja. Dok takve provjere izostaju,  bjegunci imaju razlog da vjeruju da im se taj angažman može isplatiti.

Zoran RADULOVIĆ

Postjugoslovenske zemlje bilježe na izborima jačanje desnice ili stabilan desni smjer. Zbog toga je možda dodatno važno što su uoči izbora naredne godine kod kuće otvorene socijaldemokratske teme – povećanje zarade i penzija. Na stranu pitanje valjanosti Euro modela. Ne treba smetnuti s uma –  fašizam se tridesetih ušunjao  u sve pore društva i upotrebom nezadovoljnih radnika, kao čuvara  krupnog kapitala. Uz gromko kliktanje vođi i naciji – über alles

Naše postjugoslovenske države prate evropski trend desnog političkog smjera. Izbori u regionu pokazuju da desnica, odnosno nacionalističke stranke, zadržavaju, obnjavljaju ili  jačaju svoju poziciju.

Na svježe održanim izborima u Bosni i Hercegovini (BiH) nacionalističke partije zadržale su ili obnovile svoju moć, uz izlaznost tek nešto preko 40 odsto. Milorad Dodik, dugogodišnji predsjednik Republike Srpske (RS) i lider Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD zadržao je kontrolu u RS, iako nije mogao  učestvovati  na izborima.

„Rezultati pokazuju da ni nove izborne tehnologije (skeneri za listiće uvedeni ove godine) ni četiri godine međunarodnog pritiska za reforme nisu uspjeli slomiti dominaciju etničkih političkih mašinerija. U središtu izbornih rezultata nalazi se paradoks: apsolutni pobjednik izbora nije bio na listiću.  Dodik se formalno nije mogao kandidirati zbog pravomoćne presude Suda BiH iz juna 2025. godine, kojom mu je izrečena godinu dana zatvora i šestogodišnja zabrana obavljanja dužnosti zbog neizvršavanja odluka visokog predstavnika Christiana Schmidta“, piše portal Novosti. „Unatoč tome, njegov SNSD je zadržao kontrolu nad Republikom Srpskom: Željka Cvijanović osvojila je drugi mandat srpskog člana Predsjedništva BiH (oko 288.600 glasova, 55,41 posto), a Savo Minić, Dodikov bliski suradnik i doskorašnji premijer RS, pobijedio je u utrci za predsjednika entiteta s 269.290 glasova“, navodi ovaj medij.

Dodatno, Darijana Filipović iz HDZ-a BiH pobijedila je kandidata Demokratske fronte Slavena Kovačevića i vratila HDZ u Predsjedništvo nakon osam godina. Novi saziv Predsjedništva BiH činiće Denis Bećirović (SDP, bošnjački član), Željka Cvijanović (SNSD, srpski član) i Darijana Filipović (HDZ BiH, hrvatski član). „To znači da će u najvišem izvršnom tijelu države prvi put sjediti dvije žene, ali i da će se vratiti stara garda. Ovo nije samo priča o Dodikovoj opstojnosti, nego i o tome kako nacionalizam u BiH nije slabio, već se prilagođavao. I kako su birači, suočeni s ekonomskom stagnacijom, institucionalnim blokadama i umorom od reformi, posegnuli za onim što poznaju: etničkim sigurnosnim opcijama“, zaključuju Novosti.

Slično je i drugdje.  Hrvatska je „zanimljiv“ primjer . Na parlamentarnim izborima 2024. Godine HDZ je osvojio 55 mandata, SDP i partneri – 37, Domovinski pokret – 14, Možemo! – 10 i Most – 7 mandata. Hrvatska je  na kraju dobila izrazito desnu vladu, u koju je nakon izbora sa HDZ- om ušao Domovinski pokret.

Domovinski pokret je hrvatska radikalno desna  stranka, osnovana u februaru  2020.  Nastao je oko tadašnjeg predsjedničkog kandidata i pjevača Miroslava Škore, a od 2021. predsjednik stranke je Ivan Penava. U svom programu ta stranka posebno mjesto daje Domovinskom ratu i odnosima sa Srbijom, pri čemu traži da položaj hrvatske manjine u Srbiji bude izjednačen sa položajem srpske manjine u Hrvatskoj. DP zastupa izrazito konzervativne stavove o porodici, demografiji i rodnim pitanjima. Slabo zabašureno koketira sa ustaštvom.

Srbija,  koju ovog mjeseca očekuju izbori, duboko je u desnom smjeru. Osim vladajuće SNS Aleksandra Vučića, na izbornom spisku su i mnogi „heroji“ devedesetih,  i deklaratisano ekstremno desne liste kao što su „Autentična desnica – dr Miloš Jovanović –  Novi DSS – Monarhisti“. To je nacionalno-konzervativna desnica, sa vrlo izraženim temama Kosova,  i odnosa prema EU/NATO. Tu je i lista „Vladimir Gajić – Alternativa za Srbiju – Narodna stranka, Bunt – Prava Srbija“, koja takođe  pripada desnom/nacionalnom prostoru. Ima samo 50 kandidata, za razliku od 250 na većini velikih lista. U Srbiji je četnički pokret odavno prekomponovan – u antifašistički. Uprkos činjenicama. A četništvo normalizovano.

U predizbornoj Srbiji rijetko se postavlja i ovo pitanje – koliko je, kada je u pitanju desni smjer, Vučićeva najozbiljnija opozicija stvarna alternativa. „Eh, kako bi bilo dobro da je neko podmetnuo Memorandum o Kosovu i Metohiji studentima. Ili da se sad jave studenti ponaosob sa ponekih fakulteta i kažu da oni s tim memorandumom nemaju ništa, kao onomad kad su neki studenti čestitali nešto jednom od dva entiteta u Bosni i Hercegovini. Sva je prilika, neće se desiti“, pisao je u maju ove godine Dejan  Ilić. „Hoću da kažem, u Srbiji se nacionalizam i budalaštine o Kosovu dišu kao vazduh. Ne vidiš ga, ne obraćaš pažnju, da dišeš moraš… i tako to ide.“

Prema pisanju Anite Jovičić iz Evropskog pokreta u Srbiji, u Srbiji su 2025. godine zvanično postojale 23 ekstremno desničarske organizacije, od kojih je većina registrovana u Agenciji za privredne registre. Mahom se predstavljaju se kao humanitarna organizacija koja njeguje srpsku istoriju, kulturu i tradiciju.

I u Sjevernoj Makedoniji je desnica 2024. ostvarila veoma jak rezultat. Koalicija predvođena VMRO-DPMNE dobila je oko 43,3 posto glasova na parlamentarnim izborima i osvojila 58 od 120 mandata. Kandidatkinja podržana od VMRO-DPMNE-a, Gordana Siljanovska-Davkova, osvojila je predsjedničke izbore sa oko 65 posto u drugom krugu.

Poslije godina odstupanja od regionalnog smjera, trend desnog skreanja nije zaobišao ni Sloveniju. Janez Janša, komunistički disident, bivši ministar odbrane posle nezavisnosti Slovenije i nekadašnji premijer, u maju ove godine četvrti put je izabran za predsjednika vlade. Posle tijesnih parlamentarnih izbora 22. marta  okupio je partije  desnih smjerova  u vladajuću koaliciju.

Pa mi. Istorijski revizionizam, snažan upliv SPC i njenog desnog lica u politiku, bista Pavla Đurišića i dalje zbrinuta u njihovim nekretninama, veličanje ratnih zločinaca i negiranje presuda međunarodnih sudova. Predsjednik parlamenta Andrija Mandić i saučešće porodici Ratka Mladića, Milan Knežević i njegovo javno veličanje i Mladića i Vučića…Još važnije, desno lice skrivaju i neke deklarativno građanske partije. Demokrate i njihova  inicijativa da se jedna ulica zove po Pavlu Bulatoviću, odgovornom za ratni zločin deportacija…podignute ruke Demokrata, PES-a i bivšeg DF za izglasavanje Rezolucije o Jasenovcu, kako bi potrli Vladin glas u UN za Rezoluciju o Srebrenici.Pa izliv mržnje prema turskim državljanima. I tako dalje.

Desno lice Balkana sve češće izgleda evropskije i „zapadnije“ udruženo sa desničarima Evrope. Evropa i Zapad više ne znače evropsko ili lijevo. A tek otkad nam je po drugi put stigao Donald Tramp.  Otud ono silno  guranje balkanskih desničara da se slikaju negdje iz Trampovog kabineta, ili kabineta evropskih desničara.

Zabrinjavajuća evropska statistika kaže: skoro svaki četvrti birač u Evropi glasa za krajnje desničarske stranke. To je pokazalo istraživanje sajta PopuList, koje je sprovelo više od 150 naučnika u 31 zemlji. Udio Evropljana koji su na poslednjim nacionalnim izborima u svojim zemljama glasali za krajnje desničarske stranke porastao je sa oko 10 na više od 23 odsto u periodu od deset godina.

Istraživanje pokazuje i da je rast podrške krajnjoj desnici bio posebno izražen između 2023. i 2025. godine, kada su krajnje desničarske stranke često ostvarivale istorijske uspehe na izborima u velikim zemljama poput Francuske i Velike Britanije 2024, a zatim i u Nemačkoj naredne godine.

Matejs Rodajn , politikolog sa Univerziteta u Amsterdamu koji je vodio istraživanje, kazao je za Gardijan da krajnje desničarske stranke, što su veće i uspješnije, postaju „normalnije“. U tome im  pomažu mediji i mejnstrim stranke koje prihvataju njihove ideje.

Rast desnice nije samo fenomen jedne ili dvije evropske zemlje. Prisutan je u Francuskoj, Njemačkoj, Austriji, Italiji, Belgiji, Nizozemskoj, Portugalu, Mađarskoj, Rumuniji, Bugarskoj i drugdje…

Razlike u desničarenju kod nas i u Evropi su u temama. Na Balkanu  se vezuje za  nacionalizam, pitanja identiteta, odnose prema susjedima, religiju, ratno nasljeđe i odnos prema EU/Rusiji, dok su klasična pitanja migracije nešto manje dominantna nego u zapadnoj Evropi. Na Balkanu rast desnice često ide zajedno sa nacionalnim pitanjem i nezadovoljstvom sporim evropskim integracijama.

Uspon radikalne desnice u EU počeo je prije više od decenije, perioda tokom kojeg je došlo do normalizacije ksenofobije, islamofobije, ukidanja građanskih sloboda, naročito slobode govora i okupljanja. Mainstream mediji čine malo da ukažu na opasnost od radikalno desnih politika, dok daju prostora za širenje ideja koje slijede fašizam. Preuzeli su terminologiju desnice i utjecali da javnost u Evropi usvoji termine i ideje, poput one o prijetnji od „ilegalnih migranata“ ili ideju „migrantske krize“ koja implicira postojanje krize za koju su krivi ljudi koji migriraju. Ovakve ideje se masovno šire i na društvenim mrežama u vlasništvu bogataša koji se ne ustručavaju da javno podrže desničare.

Postjugoslovenske zemlje, jedna za drugom, bilježe na izborima jačanje desnice ili stabilan desni smjer. Zbog toga je dodatno važno što su uoči izbora naredne godine kod kuće otvorene socijaldemokratske teme – povećanje zarade i penzija, standard. Na stranu pitanje valjanosti Euro modela. Ne treba smetnuti s uma –  fašizam se tridesetih ušunjao  u sve pore društva i upotrebom nezadovoljnih radnika, kao čuvara  krupnog kapitala. Uz gromko kliktanje vođi i naciji – über alles.

Milena PEROVIĆ