Srbija nema nikakav potencijal za geoplitiku van najužeg regiona. I tu njena konfrontaciona politika doživljava poraz za porazom. Njena regionalna politka „srpskog i ruskog sveta” pročitana je i produkuje negativne efekte. Ukrajina, međutim, igra najvažniju geopolitičku igru u Evropi i za Evropu, bije bitku za novi globalni poredak sa ruskim revizionizmom. Interes joj je da odnosi sa Srbijom ostanu takvi kakvi jesu. Zelenskom je posjeta Srbiji važna, dok se na njegovoj zemlji isprobava nova svjetska ahitektura bezbjednosti i dominacije

MONITOR: Kako ocjenjujete javno zbližavanje Vučića i Zelenskog, šta ga i ko ga pokreće?

ĐUKUĆ: Poseta ukrajinskog predsednika Vladimira Zelenskog Srbiji izazvala je čitavu lavinu najrazličitijih (ne)odobravanja i hipoteza. Po sadržavju i izjavama, to je „uobičajena poseta” čelnika  zemlje napadnute od Rusije jedinoj ruskoj zemlji u Evropi, Srbiji. To je samo po sebi kuriozitet. One oličavaju dve potpuno različite evropske politike I stvarnosti u kojima žive. Srbija vodi najizrazitiju rusku politiku, do te mere rusku da ona ne može biti više ruska nego što jeste. Zato je Aleksadar Vučić apotekarski merio svaku reč zbog nezadovoljnog patrona u Moskvi. Zelenski je došao u takvu sredinu da kaže istinu o ruskoj agresiji! Srbija je u Generalnoj skupštini Ujedinenih nacija glasala za rezoluciju o osudi ruske agresije, ne tako glatko, nego na pritisak Brisela. I mislim da se tu završavaju sva potonja glasanja Srbije u korist Ukrajine u Ujedinjenim nacijama. Srpski zvaničnici na rečima podržavaju teritorijali integritet Ukrajine, vezano za recipročnu podršku oko Kosova, mada su stvari teško uporedive. Uprkos brutalnom ruskom ratu u Ukrajini, u srpskom prostoru prevladava ruski a ne ukrajinski sentiment, kao dokaz dubine delovanja „ruskog sveta”. Zelenski je hrabar državnik, on se u državi izrazite ruske politike bori za istinu o stradanju svoga naroda. A ta istina je, videli smo, uzbudila ruske duhove u Srbiji i Rusiji. Srbija i Ukrajina su dva lica Evrope, dve politike, kao dve tračnice, svako ide svojom, ne smetajući jedna drugoj, a ima mesta gde se interesi zbližavaju, ukrštaju: teritorijalni integritet, neki humanitarni aspekti, lukrativni poslovi, i racionalno ih koristi i jedna i druga strana. Posetom Zelenskog  Srbija nije dobila u Briselu koliko je izgubila u Moskvi. Vučić od početka rata nije posetio Kijev poput drugih, niti da oda poštu izginulim čak kad je u evropskoj delegaciji. Politički stavovi Srbije prema Rusiji isiviše su tvrdi da bi ih bilo šta, pa i jedna poseta pomerila. Zar o tome ne govore činjenice da RF nije uvedena ni jedna jedina sankcija, personalna, ili pravnom licu, da Beograd oko ruskog NIS-a ćuti, da ga guši ruska energetska zavisnost, itd. Srbija i njena ruska politika imaju kapitalni značaj za RF, ona je jedino rusko „okno prorezano” u Evropu. Priče o ruskom čuvanju Kosova obostrana je poštapalica.

MONITOR: Može li se u ovoj posjeti vidjeti i nekakva geopolitička dimenzija?

ĐUKIĆ: Budimo realni, Srbija nema nikakav potencijal za geoplitiku van najužeg regiona. I tu njena konfrontaciona politika doživljava poraz za porazom. Srbiju ne interesuje krupna poltika. Zainteresovana je samo da se nalazi što bliže Putina, Siau. Njena geopolitička je region. Ali kao što rekoh, dometi su sve kraći, a konflikti sve češći. Njena regionalna politka „srpskog i ruskog sveta” pročitana je i produkuje negativne efekte. Vučićeve ekonomske hvale su takođe svakodnevne, kao i napadi na susede, a Srbija ne može da se odlepi od evropskog dna. Ukrajina, međutim, igra najvažniju geopolitičku igru u Evropi i za Evropu, bije bitku za novi globalni poredak sa ruskim revizionizmom. Interes joj je da odnosi sa Srbijom ostanu takvi kakvi jesu. Zelenski očito ima odličan pregled najšire situacije i poseta Srbiji mu je važna, dok se na njegovoj zemlji isprobava nova svetska ahitektura bezbednosti I dominacije.

MONITOR: Prije par dana Vučić je najavljivao nove razgovore sa Putinom i drugim liderima globalnog svijeta. Da li posjeta Zelenskog ima veze sa tim?

ĐUKUĆ: Teško je komentarisati njegove izjave jer su danas ovakve, sutra onakve, a nikada dosledne. Kako će imati kontakte na vrhu kada podnosi ostavku „za dve tri nedelje”? To je neozbiljno, kao što je sve u njegovoj politici improvizacija, utemeljno na kratkom pamćenju, populizmu, očuvanja vlasti po svaku cenu. Ta politka njegovoj garnituri donosi rezultate samo dok je on interpretira. Kada on padne, sve pada, sve se ruši kao kula od karata, jer i jeste sve od karata, korupcije, daleko od pošetenja i morala.

MONITOR: U Rusiji je teška atmosfera. Jabloku je zabranjeno da učestvuje, a Boris Nadeždin je posle osude na robiju, prinđen da pobjegne. No, ne djeluje da je svijet zbog toga „pao na tjeme”. Kako ocjenjujete sve veću ravnodušnost svijeta?

ĐUKIĆ: Rusija se nalazi na prepoznatljivom putu stramputice koji je „krunisala” ratom u Ukrajini lišenom svakog razuma. Politički problemi, ako su postojali, mogli su se rešti mirnim putem, ako ne za tri dana ili tri nedelje, koliko je trebao da traje ovaj rat, onda za pet godina, Koliko će najmanje trajati, uz milionske žrtve, i za 0,5 procenata od teritorije RF. Apsolutno je besmisleni rat koji će Rusiju koštati budućnosti do karaja ovog veka. Ali to je volja ruskih građana i Vladimira Putina, oni su žrtve, i tek će da plaćaju cenu ratne politike. A setimo se koliko su Rusi vapili za otvorenim vratima Evrope i sveta. Stigla ih je „čvrsta ruka” Putina, represivne snage deluju. Rusija kao uvek kasni za Evropom.  I kao uvek ne podnosi da joj se bilo šta prigovori („mešanje u unutrašnje stvari”).

MONITOR: Ima li danas ikakvih globalnih resursa koji bi omogućili reset sadašnjeg globalnog poretka?

ĐUKIĆ: Kompleksno pitanje! Današnji svet izgleda kao velika retorta u kojoj se „kuvaju” mnoge politike, i niko ne zna koja će na kraju isplivati i pobediti. Nije reč o običnoj geopolitičkoj krizi, svetski poredak nije više stabilan sistem, a novi sistem koji bi ga zamenio nije nastao. Sudaraju  se različiti modeli budućeg sveta. Nijedan nema snage, legitimiteta I univerzalnosti, da postane novi poredak. Zato živimo u međuporetku – između američkog unipolarnog poretka i nekog novog, još neformiranog poretka, neki ga nazivaju multipolarni. Nisu u igri samo dve sile. Sjedinjene Države i Kina su centralna osa, a oko njih postoji niz drugih zemalja, EU, Indija, Japan, Brazil, Rusija, zalivske monarhije, srednje sile koje postaju (mutilateralna) snaga. Zato današnja svetska politika i liči na veliku geopolitičku retortu: u njoj se istovremeno zagrevaju američki unipolarizam, evropska autonomija, kineski uspon, ruski revizionizam, ambicije srednih zemalja, nacionalizam, protekcionizam, visoke tehnologije, borba za resurse. Sve je u „miksu”, a niko ne zna koja će supstanca na kraju prevladati. To je ono što stanje čini neupravljivim. Najopasniji trenutak nije kada postoji loš poredak, nego kada stari slabi, a novi nema pravila. Antonio Gutereš, generalni sekretar OUN, početkom 2026. rekao je da institucije globalnog upravljanja odražavaju ekonomske i političke odnose od pre 80 godina i pozvao na multilateralnost, „umreženu“ i inkluzivnu. Američka hegemonija se ruši. Međunarodna arhitektura građena posle 1945. traži reforme, a velike sile je ometaju. Reset je moguć, ali ne mislim da će to biti jedan veliki događaj. Ne verujem da ćemo se jednog jutra probuditi i imati „novi svetski poredak“. Verovatnije je da će novi poredak nastajati kroz seriju kriza, ratova, sporazuma, kompromisa, reformi („kompetitivna multilateralnost“). Jer, nema političke saglasnosti velikih sila kako poredak treba da izgleda. Zato I živimo u svojevrsnoj toj retorti u kojoj se nadmeću američka, kineska, evropska i druga viđenja budućeg sveta, ne znajući koja će politika na kraju isplivati.

MONITOR: Jesmo li na rubu „humanističke ledine”?

ĐUKIĆ: Ako pod „humanističkom ledinom“ podrazumevamo svet u kome više nema dovoljno snažnog autoriteta međunarodnog prava, onda smo već delimično na njoj. Ne zato što je međunarodno pravo nestalo. Problem je u njegovoj primeni i selektivnosti. Najveća opasnost nije povratak sveta u stanje bez međunarodnog prava, već u stanje u kojem međunarodno parvo postoji, ali njegova primena zavisiti od odnosa snaga. Pobediće model koji uspe da spoji moć i legitimitet. Danas nijedna sila sama ne može ponuditi univerzalni model sveta koji bi prihvatila većina čovečanstva. Verovatniji je hibridni multipolarni poredak, u kojem će velike sile imati mnogo veću autonomiju, ali će morati prihvatiti minimum zajedničkih pravila. Zato je pred nama najveća politička bitka 21. veka: ne samo ko će biti najjači, nego da li će svet biti uređen pravilima ili odnosom snaga.

Njemačka „diktira modu” i ne čudi što prati šta se dešava i u Srbiji, pogotovo što su njene investicije tu najveće

MONITOR: Aktivnosti Aleksandra Vučića najviše prati štampa njemačkog govornog područja. Ima i dosta analitičnosti pa i čestih pohvala. Kakvi su sve interesi iza tog velikog interesovanja Njemačke?

ĐUKIĆ: EU čine velike, srednje i male zemlje. Ove male po broju dominiraju, zato nije čudo da je EU „sigurna kuća” malih država i naroda i da one tamo teže. Nemačka je, pak, najveća i ima kapacitet da prati sva zbivanja na evropskom konitentu, najveći je kontributor budžeta. Ona „diktira modu” I ne čudi što prati šta se dešava i u Srbiji, pogotovo kada su njene investicije tu najveće, Srbija je „na evropskom putu” a ponovo je remetilački faktor, ništa nije rešila od „nasleđa”, sve zavisi od jednog čoveka. „Veliko” nemačko interesovanje za Srbiju izgleda veliko u regionu malih, razdrobljenih, država kao što je Zapadni Balkan, gde je svaka država slučaj za sebe. Onda Srbija igra neku tačku oslonca u nestabilnom region uprkos činjenici da je i ona sama nestabilna, ali je neka veća geografska površina. I da povučemo da naš region postaje teren povampirenja poraženih snaga devedesetih godina, govora mržnje, nerešenih I zamrznutih konflikta, izrazitog separatizma i dnevnog dovođenja u pitanje  postojanja međunarodno priznate države Bosne i Hercegovine. To strateški pogađa EU, utiče na njenu stabilnost i bezbednost i direktno snosi posledice malignog uticaja.

Vlast u Srbiji se boji izbora, gubitka vlasti koji je neminovan

MONITOR: U Srbiji se čekaju izbori, važni za sve. Mislite li da bi djelovi EU i Evrope bili spremni da ih ne priznaju, ukoliko se pokažu i dokažu bitni nedostaci izbornog procesa?

ĐUKIĆ: Što se tiče izbora, vlast u Srbiji čeka Godoa, čoveka koji neče doći i doneti joj pobedu! Ona se boji izbora, gubitka vlasti koji je neminovan, promena koje su nezaustavljive. Vlast je degradirana i urušena, drži se na sili i jednom apsolutno potrošenom i iscrpljenom licu, vokabulara milion puta recikliranog. Niko to više niti sluša, niti gleda, niti razume! Ako je vlast poštena, ona se ne boji poštenih izbora. Ako nije, a nije, sve čini nepošteno, a znamo da joj ništa nije sveto bilo ni do sada i ne jedanputa hvatana je u „zabranjenom voću”. Zato su ovi izbori pod posebnom lupom i domaće političke javnosti, i međunarodne, i nema sumnje da nepoštene izbore nećeniko priznati. Aktuelna srpska vlast nikada neće uradit dve stvari: neće poštene izbore i neće drugu medijsku sliku u zemlji.

Nastasja RADOVIĆ

Vladavina prava se ne mjeri brojem konferencija za medije, niti brojem spektakularnih hapšenja koje političari koriste za neprimjerene promocije. Mjeri se time da li zakon jednako važi za svakoga, bez obzira na političku funkciju ili partijsku pripadnost. A upravo tu Crna Gora još nije napravila odlučujući iskorak

MONITOR: Zbog gradnje hotelskog kompleksa kompanije Carine u Baošićima podnijeli ste krivičnu prijavu. Što je suština vaše prijave?

RADULOVIĆ: Suština prijave prevazilazi ovaj građevinski projekat. Jasno je da su Crnoj Gori potrebne investicije, ali je ozbiljan problem što se one u velikom broju slučajeva sprovode uz kršenje zakona koje ukazuje da se radi o korupciji na najvišem nivou. U ovom slučaju postoje ozbiljne sumnje da je investitoru omogućeno da nastavi izvođenje radova uprkos rješenju urbanističko-građevinske inspekcije kojim je građenje bilo zabranjeno. Ako se takve sumnje potvrde, a sve govori u prilog takvom zaključku, onda se moramo suočiti sa poražavajućom činjenicom da se državni organi stavljaju u funkciju zaobilaženja zakona koje su sami dužni da primjenjuju.

Nažalost, moram istaći da ovaj slučaj nije izolovan. Svjedočimo kontinuiranoj devastaciji prostora, posebno na području Bokokotorskog zaliva, koji je pod zaštitom UNESCO-a. Umjesto da bude primjer odgovornog upravljanja svjetskom kulturnom i prirodnom baštinom, zaliv se pretvara u ogromno gradilište, okruženo kamenolomima, sa sve intenzivnijom betonizacijom obale i trajnim narušavanjem prostora koji predstavlja jedno od najvrednijih prirodnih dobara Crne Gore.

Dakle, suština prijave je u tome što ona pokazuje da najveći problem nije nezakonita gradnja, već činjenica da institucije koje bi morale da štite javni interes često djeluju kao nijemi posmatrači. U ovom slučaju čak postoji osnov za sumnju da institucije svojim činjenjem ili nečinjenjem doprinose da se nezakonitosti nastave. Time se obesmišljava cijeli sistem prostornog planiranja i zaštite životne sredine, ali i vladavina prava uopšte.

MONITOR: Da li imate bilo kakvu informaciju iz tužilaštva povodom prijave?

RADULOVIĆ: Nemam. Zapravo, nemam je ni za većinu drugih prijava koje sam podnio protiv funkcionera izvršne vlasti. Od kraja avgusta prošle godine podnio sam ukupno 15 krivičnih prijava protiv funkcionera Demokratske Crne Gore zbog sumnji u izvršenje više teških krivičnih djela, uz obimnu dokumentaciju i brojne dokaze, ali do danas nijesam obaviješten da je po bilo kojoj od njih preduzeta bilo kakva procesna radnja, iako sam to više puta tražio.

Takvo postupanje, ili preciznije rečeno izostanak postupanja, objektivno stvara utisak da postoji poseban oprez u tužilaštvu kada su predmet prijava nosioci izvršne vlasti. Tome dodatno doprinosi iskustvo iz prethodnih godina, koje pokazuje da se postupci protiv visokih funkcionera često pokreću tek kada oni izgube političku funkciju ili političku zaštitu. To nije obrazac koji doprinosi povjerenju građana u nezavisnost tužilaštva.

Ipak, želim da vjerujem da će tužilaštvo u konačnom postupiti isključivo u skladu sa zakonom, makar to bilo i sa određenom vremenskom distancom. Vladavina prava podrazumijeva da nijedna prijava ne bude odbačena ili ignorisana zbog političkog položaja lica na koje se odnosi, a činjenice i dokazi na kojima se zasniva ova prijava, ali i druge koje sam podnio, nalažu za početak bar ozbiljnu provjeru.

MONITOR: Imamo odluke Upravnog i Vrhovnog suda da u ovom slučaju plažu u Baošićima treba vratiti u prvobitno stanje. Kako to tumačite?

RADULOVIĆ: To smatram jednim od najboljih pokazatelja stvarnog odnosa izvršne vlasti prema pravnoj državi.

Nije dovoljno da sudovi donose zakonite odluke ako izvršna vlast smatra da ih može ignorisati. Pravosnažne i izvršne sudske presude predstavljaju obavezu za sve državne organe. Njihovo neizvršavanje nije samo administrativni problem, već ozbiljno podriva ustavni princip podjele vlasti i princip vladavine prava.

Kada država ne izvršava sopstvene presude, ona građanima šalje poruku da ni oni nijesu dužni da poštuju odluke institucija. Time se urušava pravna sigurnost i stvara utisak da pojedini organi izvršne vlasti sebe smatraju iznad zakona.

Istovremeno, ovakva praksa otvara i pitanje odgovornosti. Ako nema posljedica za ignorisanje izvršnih sudskih odluka, stvara se utisak da pojedini nosioci vlasti računaju da neće odgovarati upravo zato što vjeruju da imaju političku kontrolu nad ključnim institucijama sistema.

MONITOR: Ministarstvo unutrašnjih poslova napravilo je radikalan zaokret kada je u pitanju politika državljanstva, saopštio je ministar policije. Vidite li taj zaokret?

RADULOVIĆ: O pitanjima državljanstva, prebivališta i biračkog spiska mora se govoriti sa najvećim stepenom opreza, jer se radi o pravima koja neposredno utiču na demokratski poredak. Moja zabrinutost proizlazi iz načina na koji ista politička struktura već sprovodi takozvani veting u policiji. Ombudsman je već utvrdio ozbiljne povrede ljudskih prava u pojedinim predmetima. Policijski službenici i kandidati proglašavaju se bezbjednosno nepodobnim na osnovu operativnih podataka koje ne mogu vidjeti, osporiti, niti provjeriti pred sudom.

Istovremeno, svjedočimo brojnim slučajevima koje funkcioneri iste partije koriste za svoju političku promociju, a u kojima pojedini sudovi određuju pretrese upravo na osnovu operativnih informacija, nakon čega se ispostavi da tokom pretresa nije pronađen nijedan dokaz koji bi potvrdio njihovu tačnost. To pokazuje koliko ozbiljne posljedice mogu proizvesti neprovjerene informacije kada postanu osnov za ograničavanje ljudskih prava.

Ukoliko se isti model prenese na odlučivanje o prebivalištu ili državljanstvu, postoji ozbiljan rizik da će se otvoriti prostor za proizvoljnost i političke zloupotrebe. Kada vidimo na koji način se ponaša politička partija koja rukovodi bezbjednosnim sektorom, onda je gotovo i izvjesno da će i pitanja prebivališta i državljanstva „rješavati” na isti način, odnosno isključivo u partijskom i ličnom interesu. U demokratskoj državi nijedan građanin ne smije izgubiti statusno pravo, niti mu to pravo smije biti dovedeno u pitanje na osnovu tajnih i proizvoljnih procjena koje ne može osporiti pred nezavisnim sudom.

Ne treba zaboraviti da sljedeće godine predstoje redovni parlamentarni izbori. Upravo zato svako proširenje diskrecionih ovlašćenja u pitanjima prebivališta i državljanstva nosi ozbiljan rizik političkih zloupotreba, odnosno mogućnosti da se kroz administrativne postupke utiče na birački spisak tako što bi se stvarali uslovi da se jednom političkom subjektu obezbijedi dodatna izborna podrška, dok bi se politički protivnici oslabili brisanjem njihovih birača iz evidencija. U demokratskom društvu izborna pravila ne smiju postati sredstvo političkog inženjeringa, već moraju ostati garant slobodnog i ravnopravnog izbornog procesa.

MONITOR: Da li se zakoni sa „plavom zastavicom“, kako ih vlasti zovu, donose na prečac i bez šire rasprave i kakve to posljedice može imati?

RADULOVIĆ: Nažalost, da. Evropske integracije ne mogu biti opravdanje za zaobilaženje demokratske procedure. Naprotiv, evropski standardi podrazumijevaju kvalitetnu javnu raspravu, transparentnost i uključivanje stručne javnosti. Kada se zakoni usvajaju ubrzano, bez ozbiljne analize i bez uvažavanja stručnih primjedbi, povećava se rizik od neustavnih i neprimjenjivih rješenja, što kasnije proizvodi pravnu nesigurnost i veliki broj sudskih sporova. Brzina ne bi smjela da bude važnija od kvaliteta zakona.

MONITOR: Da li ima napretka u pravosuđu, i ako ga ima u čemu se on ogleda?

RADULOVIĆ: Napretka ima u pojedinim segmentima, posebno kada je riječ o većoj otvorenosti institucija i određenim rezultatima u pojedinim predmetima organizovanog kriminala. Međutim, ključni problem ostaje percepcija selektivnosti.

Vladavina prava se ne mjeri brojem konferencija za medije, niti brojem spektakularnih hapšenja koje političari koriste za neprimjerene promocije. Ona se mjeri time da li zakon jednako važi za svakoga, bez obzira na političku funkciju ili partijsku pripadnost. A upravo tu Crna Gora još nije napravila odlučujući iskorak.

MONITOR: Koji su problemi  najočigledniji?

RADULOVIĆ: Najveći problem je selektivna primjena zakona. Država ne može uvjerljivo govoriti o borbi protiv korupcije ako istovremeno postoje ozbiljne sumnje da pojedini predmeti ostaju bez institucionalne reakcije zbog političkog statusa prijavljenih lica. Govorili smo o ozbiljnim sumnjama u korupciju u oblasti uređenja prostora i zaštite životne sredine. Sjećamo se opravdanih kritika i brojnih krivičnih prijava podnešenih u vrijeme kada su tim resorom rukovodili funkcioneri DPS-a. Danas svjedočimo još ozbiljnijim kršenjima zakona, nelegalnoj gradnji i devastaciji životne sredine, ali institucionalne reakcije za sada nema. Zato je teško oteti se utisku da se zakon primjenjuje selektivno i zavisno od statusa i položaja prijavljenih lica.

Drugi veliki problem jeste sve učestalije ograničavanje osnovnih ljudskih prava na osnovu neprovjerenih operativnih podataka. To se vidi kroz bezbjednosne provjere, kroz brojne pretrese koje pojedini sudovi odobravaju, a nakon kojih se pokaže da informacije na kojima su zasnovani nijesu potvrđene nijednim dokazom.

Borba protiv kriminala ne smije biti izgovor za odustajanje od osnovnih pravnih standarda. Naprotiv, upravo u toj borbi država mora pokazati najveći stepen poštovanja ljudskih prava. Bojim se da danas svjedočimo tome da se pod izgovorom zaštite bezbjednosti ugrožavaju vrijednosti koje bezbjednosni sektor upravo treba da štiti.

Vladavina prava ne podrazumijeva samo efikasne institucije, već i institucije koje su nezavisne i ograničene zakonom. Bez te ravnoteže nema ni pravne države.

Na kraju, država nije pravna zato što njeni funkcioneri često govore o borbi protiv kriminala. Država postaje pravna tek onda kada jednako primjenjuje zakon prema investitoru, ministru, direktoru policije, policajcu i običnom građaninu i kada su ljudska prava djelotvorno zaštićena svima onako kako to propisuju Ustav i Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Predrag NIKOLIĆ

Odnosi među političkim liderima nisu odnosi prijateljstva nego političke koristi.  Dodik i Vučić nikada nisu bili prirodni ili dobrovoljni saveznici. To je saradnja između dva moćna čovjeka i njihovih političkih pozicija. Vučić bi želio nekog drugog u Banjoj Luci, ali je svjestan da se to neće dogoditi. Dodiku je potpuno svejedno ko je u Beogradu. On i dalje ostaje najjači politički faktor u Republici Srpskoj. Njegova najveća prednost nije samo politička organizacija koju vodi nego činjenica da je uništio opoziciju u RS

MONITOR: Pred BiH su opšti izbori zakazani za 4. oktobar. Iako kampanja ne može da se vodi prije 4. septembra u punom obimu, da li je ona već počela i nazire li se „ko na koga računa“?

BAHTIJAR: Predizborna kampanja u Bosni i Hercegovini traje onoliko koliko traje i politički život – praktično svakog dana. Zakonski rokovi uređuju formu kampanje, ali ne i njenu suštinu. Svaka odluka vlasti, svaka konferencija za medije, svaki sukob među političkim akterima dio je kampanje. Već sada se vidi da će izbori biti vođeni po starom obrascu. Problem je što u Bosnii i Hercegovini identitet gotovo uvijek pobijedi kvalitet života. To nije posljedica političkog primitivizma građana, nego činjenice da je država organizovana tako da proizvodi osjećaj trajne ugroženosti.

MONITOR: Kako razumjeti ponašanje HDZ-a u Mostaru, gdje se tvrdi da je u toku etnički motiv za otpuštanje jednog broja bošnjačkog stanovništva? Može li se to staviti u predizborni kontekst?

BAHTIJAR: Ako se odluke formalno donose u skladu sa zakonom, to još ne znači da one nisu politička poruka. U Mostaru se godinama vodi politička borba oko toga ko kontroliše institucije grada. SDA je u prošlom mandatu gradonačelniku iz HDZ-a u ruke predala sve mehanizme vlasti, a sada imamo posljedice te odluke. Zašto su to uradili, da li je tadašnji čelnik lokalne SDA pogriješio svjesno ili je politički nepismen kada su u pitanju sami procesi, manje je bitno. Mostar je grad u kojem je simbolika često važnija od samih odluka. Zato svako kadrovsko pitanje jeste političko pitanje. Sasvim je sigurno da Mostar ulazi u period velikih političkih bitaka. Teško je predvidjeti pobjednika, mada HDZ trenutno ima dobru poziciju. Ja lično navijam da pobjednici budu građani Mostara, bez obzira na etničko porijeklo.

MONITOR: Da li se u predizbornoj kampanji može očekivati zalaganje HDZ-a BiH za treći, hrvatski entitet?

BAHTIJAR: Može, ali ne nužno kroz direktan zahtjev za trećim entitetom. Politički narativi evoluiraju. Danas se mnogo češće govori o institucionalnoj jednakopravnosti, legitimnom predstavljanju ili ustavnim reformama nego o samom entitetu. Suština, međutim, ostaje ista – redefinisati ustavni položaj Hrvata u Bosni i Hercegovini. Koliko će taj zahtjev biti glasan zavisit će prije svega od procjene da li mobilizira biračko tijelo ili odbija međunarodne partnere. Velike političke ideje rijetko nestaju. One samo mijenjaju rječnik.

MONITOR: Državna koalicija SNSD–HDZ–Trojka odavno ne funkcioniše. Da li je ona ipak moguća poslije izbora?

BAHTIJAR: Bosanskohercegovačke koalicije nikada nisu zasnovane na političkoj bliskosti nego na matematici vlasti. Nakon izbora neće pobijediti politička dosljednost nego broj mandata. Zato je gotovo svaka kombinacija moguća ukoliko omogućava formiranje vlasti. Najveći kompromis uvijek pravi onaj kome je vlast politički potrebnija nego opozicija. Zato će poslije izbora biti manje važno šta su političari govorili u kampanji, a mnogo važnije šta im je potrebno da ostanu dio izvršne vlasti. U Bosni i Hercegovini ideologije često završavaju tamo gdje počinje raspodjela ministarskih mjesta.

MONITOR: SDA je na prošlim izborima imala najveći broj glasova, ali nije uspjela formirati vlast. Da li je u međuvremenu „okajala grijehe“ i podigla nivo svog koalicionog kapaciteta?

BAHTIJAR: Najveći broj glasova nije isto što i najveći politički kapacitet. SDA je ostala ista. Vratila je dio desnih glasača koji su se bili priklonili gospodinu Konakoviću. Koalicioni kapacitet nije moralna kategorija. To je sposobnost da različiti politički akteri procijene kako im saradnja donosi više koristi. SDA i SDP tajkuni jako dobro sarađuju i mislim da je to temelj koalicije koji mnogi predviđaju. Kontinuitet korupcije je ovdje političkim strankama jako važan. Ako SDA uspije uvjeriti dio političkog centra da je stabilnost važnija od međusobnih sukoba, njen koalicioni potencijal će rasti. Ako ostane dominantan simbol prošlih političkih konflikata, taj proces će biti mnogo sporiji.

MONITOR: Napisali ste da Milorad Dodik, poslije skidanja američkih sankcija i prihvatanja određenih ustupaka, ostaje politički nedodirljiv u Republici Srpskoj. Da li to znači da će u RS sve ostati po starom?

BAHTIJAR: Da. Dodik i dalje ostaje najjači i jedini ozbiljan politički faktor u Republici Srpskoj. Njegova najveća prednost nije samo politička organizacija koju vodi nego činjenica da je uništio opoziciju u Republici Srpskoj. Dodikov jedini protivnik je biologija, ali vidimo da se mnogi političari u svijetu danas dobro nose s biologijom.

MONITOR: Dodik je skeptičan prema evropskom putu BiH, smatra neizbor Visokog predstavnika svojim uspjehom, često boravi u SAD. Da li mu Aleksandar Vučić više nije potreban kao promoter?

BAHTIJAR: Odnosi među političkim liderima nisu odnosi prijateljstva nego političke koristi. Dok je Vučić bio glavni kanal međunarodne komunikacije za Dodika, njihova saradnja imala je jasnu logiku. Ta saradnja je primarno koristila Vučiću. Dodik je procijenio da može direktno razgovarati s određenim međunarodnim centrima moći. Zavisnost od Vučića je nestala. Mislim da Dodik jedino svoje ozbiljne političke poteze dogovara s Ruskom Federacijom, a ključne i uživo s Putinom. Zato je bila smiješna priča da će se Putin osvetiti Dodiku zbog dogovora s Amerikancima. Rusija je ozbiljnija politička sila i zna koje poteze Dodik mora uraditi da bi opstao. Ne dvojim da imaju puno povjerenje u njega. Dodik i Vučić nikada nisu bili prirodni ili dobrovoljni saveznici. To je saradnja između dva moćna čovjeka i njihovih političkih pozicija. Vučić bi sigurno želio nekog drugog u Banjoj Luci, ali je svjestan da se to neće dogoditi. Dodiku je potpuno svejedno ko je u Beogradu.

MONITOR: Odlaganje izbora Visokog predstavnika izazvalo je različite spekulacije – od geopolitičkog sukoba između administracije Donalda Trumpa i Evropske komisije do uticaja privatnih ekonomskih interesa. Šta se dešava?

BAHTIJAR: Velike političke odluke gotovo nikada nisu rezultat jednog razloga. Na Balkanu postoji sklonost da svaku međunarodnu odluku tumačimo kao veliku zavjeru, dok međunarodna politika mnogo češće funkcioniše kao tržište interesa. Evropska unija želi stabilnost, Sjedinjene Američke Države žele predvidivost, regionalni akteri žele prostor za vlastite političke projekte, a privatni kapital uvijek traži sigurnost ulaganja. Kada se svi ti interesi sudare, nastaje privremena blokada koju mi nazivamo političkom krizom. Filozofski gledano, najveća greška u razumijevanju politike jeste vjerovanje da postoji jedan centar moći koji upravlja svim procesima. Stvarnost je mnogo složenija. Politika nije šah u kojem jedan igrač povlači sve poteze, nego partija pokera u kojoj svi skrivaju karte, a niko nije siguran kakvu kombinaciju protivnik zaista ima.

Nastasja RADOVIĆ