Povežite se sa nama

Uncategorized

A sada, spektakl!

Objavljeno prije

na

Nikšić – vrlo važan privredni i industrijski centar, makar mu tako tepaju na izbornim skupovima vladajuće koalicije, dobio je još jedno obećanje. Dom vojske koji već godinama zjapi skoro potpuno uništen postaće, ni manje ni više, nego Inovaciono preduzetnički centar – Tehnopolis.

Nije samo tajming prezentacije jednog ovako velikog projekta u gradu koji posrće već više od dvije decenije stvar koja ne uliva puno povjerenja građanima Nikšića. Možda više od dobro tempirane najave pred izbore, Nikšićani s nevjericom prihvataju plan revitalizacija Doma vojske zato što nije prvi, a zli jezici kažu ni posljednji.

U nekom sretnijem vremenu ovo zdanje bilo je jedno od rijetkih mjesta na kojima se okupljala kulturna elita grada, a sa svojom višenamjenskom salom s pozornicom i ljetnjom baštom bilo je pogodno za brojne kulturne manifestacije i sadržaje. Bašta je u tom periodu bila najveća ljetnja pozornica sa oko četiristo mjesta, pa su se u njoj održavale i brojne predstave, prijemi i koncerti. Osim toga, Dom je našao mjesto i za kuglanu, biblioteku sa oko 30 hiljada knjiga, svečanu salu, učionicu.

Imao je i izložbeni hol, a u sklopu Doma funkcionisali su i šahovski klub i vojno-ugostiteljski restoran.

Nakon 2003. godine kompletno zdanje prepušteno je nebrizi i čestim napadima vandala, pa danas svojim razrušenim zidovima služi isključivo filmofilima željnim postapokaliptične scenografije, beskućnicima i narkomanima.

U gradu pod Trebjesom dosta je onih koji se slažu s Jankom Milatovićem iz Nove, koji tvrdi da je Dom vojske mogao služiti i danas, ali je nečijom nebrigom prepušten sam sebi. „Uz relativno mala novčana ulaganja, taj prostor je mogao biti renoviran. Uz to, nije pitanje zašto nije renoviran, nego zašto nije sačuvan”.

Kada je zgrada već gotovo poprimila današnji izgled, predata je lokalnoj upravi. Dom vojske je te, 2008. godine, na zahtjev lokalne uprave, a potom odlukom Vlade Crne Gore, postao vlasništvo opštine.

Nadležni su tada procijenili njegovu vrijednost. U pitanju je bila cifra od 900.000 eura. Korzoom su kolale priče da će se neki graditelj stambenih objekata dobro omrsiti nad ovim zdanjem zavidne kvadrature. Pored svih obećanja, ili baš zahvaljujući njima, te priče se još često mogu čuti. Veljko Vasiljević iz nikšićkog Pokreta za promjene za podgorički Dan kaže da je u Nikšiću isplativa samo jeftina komercijalna gradnja stanova. ,,Znam da je bilo interesovanja da se objekat Doma vojske sruši, a lokacija iskoristi za gradnju objekta, neprimjerene spratnosti i gabarita”, tvrdi on.

Po jednom od planova, Dom je trebalo privesti namjeni i predati institucijama kulture. Jedna od tih priča kaže da je u njemu trebalo da se udomi Nikšićko pozorište.

Tokom Septembarskih dana kulture 2008. godine, Branko Baletić je rekao da će Dom poslužiti kao bioskop. Prema njegovim riječima, za salu od 200 mjesta sredstva su postojala, a radovi su trebali biti gotovi za oko pola godine.

Četiri septembra kasnije, kinoteka je pomogla otvaranje bioskopa u sali Sindčela popularnoj Sceni 213. Dom vojske je negdje usput isključen i iz ovih planova.

Pamte Nikšićani i konačno napuštanje planova za sređivanje ove institucije koja je, po riječima gradonačelnika Nebojše Radojičića, preskupa. Novca nije bilo, a gradskoj upravi ruke su vezane, bile su parole iz gradonačelnikovog kabineta. Sumu od oko 2,5 miliona eura u jeku ekonomske krize, za ionako prezaduženu opštinu, bilo je nemoguće namaknuti. Tada su planovi vezani za Dom svedeni na minimum. „Razgovarao sam sa stručnjacima da nam pomognu da zatvorimo taj objekat kako više ne bi bio stjecište narkomana”, prenijele su Vijesti Radojičićeve riječi krajem 2011. godine. Ograda oko Doma još je valjda u planovima.

Ipak, uporni gradonačelnik nedugo potom najavljuje novu epizodu ove sapunice. Po njegovim riječima, s početka ove godine u igru je trebalo da uđu neki privatni partneri, među njima su bili Ural Mont i Fondacija Ćano Koprivica.

Krešendo cijela priča dobija tik pred ovogodišnje izbore. Ministarka Sanja Vlahović najavila je Tehnopolis, koji će preporoditi ne samo Dom vojske, već i cijeli grad.

Ovo nije nova priča. U septembru 2011. godine prezentirana je Studija izvodljivosti za uspostavljanje naučno-tehnološkog parka u Crnoj Gori, da bi se kasnije u tri navrata raspisivali konkursi za izradu biznis plana. Nakon trećeg pokušaja, Komisija je konstatovala da su četiri od šest podnosilaca prijava dostavili kompletnu dokumentaciju i ispunili uslove utvrđene u konkursu i predložila Ministarstvu nauke da s prvorangiranom kompanijom NTP Area Science Park iz Italije, započne pregovore o zaključivanju ugovora o realizaciji i izradi biznis plana za uspostavljanje NTP u Crnoj Gori. Vlahovićeva je i prilikom junske posjete Nikšiću pominjala mogući scenario u kojem bi baš ova opština udomila ovaj park.

Tehnopolis bi trebalo pored preduzetničko-inovacionog centra da ima i višenamjenski dio gdje će se nalaziti multimedijalna sala. Ljetnja pozornica biće na istom mjestu kao nekad, a prostor će koristiti i kancelarijama Investiciono-razvojnog fonda i Ministarstva poljoprivrede i ruralnog razvoja.

Prezentaciji najnovije ideje vezane za Dom vojske prisustvovali su između ostalih i predsjednik Vlade Crne Gore Igor Lukšić i odlazeći gradonačelnik Nikšića Nebojša Radojičić.

Prvi od nijh dvojice je, kako je ministarka rekla u svom izlaganju u Sceni 213, lično dao ideju da se odmah krene s ovim projektom u Nikšiću. Prva faza radova – dogodine.

Drugi se zahvalio najodgovornijima u Vladi i ministarstvima što Nikšić zauzima posebno mjesto u njihovim svakodnevnim aktivnostima.

Dragan LUČIĆ

Komentari

Uncategorized

Fratar – gigant

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bosanski franjevac Marko Oršolić i iz bolesničke postelje šalje gigantske poruke,signale bosanskohercegovačkoga jedinstva u različitosti! Njegov angažman doista je angažman giganta medju vjerskim i političkim pigmejima .Za sve su”kriva”dva elementa:bosnoljublje i neviđeni kozmopolitizam

 

U Sarajevu živi bosanski franjevac Marko Oršolić. Podrijetlom iz najplodnijeg dijela Bosne i Hercegovine fra Marko Oršolić proveo je golemi dio života u Sarajevu”prisvojivši ” ovaj grad, identificirajući se sa ljudima, navikama i običajima “šeherskim”…Obrazovan na uzornim i prestižnim katoličkim učilištima fra Marko je stekao čak četiri”poslijediplomska”zvanja i postao jedan od najobrazovanijih katoličkih svečenika u Bosni i Hercegovini

Osnovavši medjunarodnu humanitarnu udrugu i multinacionalni centar IMIC fra Marko Oršolić dao je osobito za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu golemi doprinos rješavanju brojnih egzistencijalnih problema gradjana raznih vjera i nacionalnosti.

Njegov spisateljski rad, osobito u knjizi Zlodusima unatoč zapažen je kako u žanru angažirane publicistike jednako i na planu teologijskih i politoloških traganja u suvremenom svijetu.

Iako mu posljednjih decenija zdravstvene prilike ne dozvoljavaju da osobito aktivno djeluje fra Marko i iz postelje šalje gigantske poruke,signale bosanskohercegovačkoga jedinstva u različitosti! Njegov angažman doista je angažman giganta medju vjerskim i političkim pigmejima. Za sve su”kriva”dva elementa:bosnoljublje i neviđeni kozmopolitizam.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Ekološka,  ali naški

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od kako je Crna Gora postala prva ekološka država na svijetu, sebi i prirodi koja nas okružuje napravili smo više nevolja nego što smo ih riješili, ili makar sanirali. Čini se kako je nadležnima najvažnije da izlobiraju đe treba, pa da ovdašnja nebriga o okruženju ostane naša stvar

 

Prođe još jedan državni praznik. Možda nijeste ni primijetili, pošto smo Dan ekološke države i 32. godišnjicu njenog proglašenja obilježili skromno, u krugu porodice. A, šta bi i slavili?

Ilegalna eksploatacija pijeska, ilegalna sječa šuma – čak i u granicama Nacionalnih parkova, ilegalne deponije smeća na svakom koraku, ilegalan lov i ribolov, zatrovane rijeke, odumiruća jezera, zagađen vazduh… I, uglavnom, frustrirajuća ravnodušnost sa kojom se sve to posmatra.

Uoči „praznika“ bili smo svjedoci neuobičajene polemike između čelnika Agencije za zaštitu životne sredine i resornog Ministarstva kulture i medija oko budućnosti Kotora i Nacionalnog parka Durmitor na Listi svjetske baštine UNESCO-a. Pozivajući se na nezvanične informacije, iz Agencije su upozorili da bi na predstojećem samitu UNESCO u Rijadu, Kotor mogao biti brisan sa Liste, a NP Durmitor svrstan među one kojima takva sudbina predstoji u skoroj budućnosti, ukoliko se stvari suštinski ne promijene (tzv. crvena lista).

Iako neprijatne, te najave nijesu baš iznenađenje. Ne treba UNESCO da nas obavijesti koliko smo spremni i sposobni da upropastimo, zagadimo i odložimo rješenje evidentiranih problema. Dok ne bude kasno. Ipak, nakon kritika i demantija iz Ministarstva i SO Kotor, direktor Agencije je revidirao  objašnjavajući kako je njegova izjava bila „nesmotrena“. I izvinio se zbog nepreciznosti.

Ako to znači da više nećemo uočavati posljedice rada ilegalnog kamenoloma iznad Risna (za još tri nova na istoj lokaciji čeka se saglasnost Agencije); da će divljom gradnjom budvanizovano podnožje Durmitora i okruženje Žabljaka, sve do obronaka kanjona Tare, iznenada postati ugodno našim čulima; dok će se krišom posječena stabla smrča i jela sa teritorije Nacionalnog parka preko noći obnoviti – onda je sve u najboljem redu.

Možemo onda da se okrenemo prečim brigama.

Podgorica još nema kolektor za preradu otpadnih (kanalizacionih) voda. Ako je vjerovati stanovnicima Botuna, koji tvrde da će životima sprječavati njegovu izgradnju u svom selu (SO Zeta), neće ga ni biti u dogledno vrijeme. Mada je svakome jasno da je kolektor neophodan, kako Podgorici tako i cijelom Primorju koje se, podsjetimo, vodom za piće snabdijeva sa izvorišta u Skadarskom jezeru. U koje Morača donosi sve to što nose ona i njene pritoke iz Podgorice, Danilovgrada, Tuzi i Zete. Novac za izgradnju odavno je obezbijeđen, uglavnom donacijama iz EU (riječ je o nekih 40 miliona). Nedostaje  volje i sposobnosti da se pronađe kompromis i završi započeti posao.

Nikšićka deponija i dalje gori. Nekada se to vidi i osjeća manje, nekada više, ali požar u dubini deponije tinja/plamti godinama. I truje. „Na pragu smo rješenja višedecenijskog problema – deponije Mislov do i usklađivanja procesa upravljanja otpadom sa evropskim standardima”, najavio je neki dan predsjednik Opštine Nikšić. Dobra je to vijest. Samo po malo bajata. Isto je, naime, obećano i prošlog septembra. I ko zna koliko puta prije. Pa ništa.

O Plavskom jezeru i Adi Bojani gotovo se  i ne govori. Osim kao o “resursima” koje treba “valorizovati”. Legalnom ili ilegalnom gradnjom. To da i jednom i drugom prijeti nestanak – znamo. Stručnjaci kažu da znaju kako se taj proces može spriječiti ili makar značajno usporiti. Ali, nema para. Baš kao ni volje da se utiče makar na to što ljudski faktor dominantno doprinosi prirodnim procesima koji prijete da nam u bliskoj budućnosti oduzmu te bisere. Na žalost potomstva koje, takođe, odlazi iz Crne Gore. Bez povratne karte.

Tužne priče pričaju i Tara, Bjelasica, Lovćen, Lim, pljevaljska kotlina, Zeta… Ima li iko da ih čuje? Ili je, ipak, najvažnije da izlobiramo tamo đe treba, pa da ovdašnja nebriga o okruženju ostane naša stvar. Dok ne bestragamo sve to što smo dobili na poklon od prirode i predaka.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Knjige i vatra

Objavljeno prije

na

Objavio:

Možemo se složiti ili ne složiti  sa razlozima vodećih zapadnih zemalja koje niijesu glasale za rezoluciju  o vjerskoj mržnji i netrpeljivosti. Njom se osuđuje nedavno spaljivanje Kurana u Stokholmu.  Iz različitih  perspektiva, problemi podsticanja vjerske netolerancije i mržnje ne izgledaju jednako opasno. Ali demokratske vlasti su dužne da svoje odluke pojasne građanima.  U Crnoj Gori to objašnjenje nijesmo dobili

 

Vijeće Ujedinjenih nacija za ljudska prava (UNHRC) usvojilo je, većinom glasova, prošle nedjelje u Ženevi, rezoluciju o vjerskoj mržnji i netrpeljivosti. Njom se osuđuje nedavno spaljivanje Kurana u Stokholmu počinjeno “javno i s predumišljajem” uz odobrenje skupa od strane švedske policije.

Usvojenim tekstom su zemlje članice UN pozvane da “spriječe i procesuiraju djela i zagovaranje vjerske mržnje koja podstiču na diskriminaciju, neprijateljstvo ili nasilje”.

Crna Gora, koja je članica Vijeća UNHRC u mandatu 2022-2024, našla se među zemljama koje su glasale protiv usvajanja te Rezolucije. Baš kao i SAD, Velika Britanija, Kostarika i članice EU trenutno zastupljene u Vijeću. Za Rezolucije su glasale Kuba, Kina, Indija, Ukrajina, afričke i zemlje članice Organizacije islamske saradnje. Ukupno 28 od 47 članica Vijeća UNHRC, uz 12 protiv i sedam uzdržanih.

“Žao nam je što smo morali glasati protiv ovog neizbalansiranog teksta, ali on je u suprotnosti sa našim stavovima kada je riječ o slobodi izražavanja”, objasnila je svoju odluku američka ambasadorka pri UNHRC. “Ljudska prava štite ljude a ne religije, doktrine, uvjerenja ili njihove simbole”, pridodao je francuski ambasador, naglašavajući kako “ni na Ujedinjenim nacijama ni na državama nije da definišu šta je sveto”.

Možemo se složiti ili ne. Iz različitih perspektiva, problemi podsticanja vjerske netolerancije i mržnje očito ne izgledaju jednako opasno. Ali, nesporno je da su demokratske vlasti dužne da svoje odluke pojasne građanima. U Crnoj Gori to objašnjenje nijesmo dobili.

Mnogi su od Vlade i resornog Ministarstva vanjskih poslova zatražili odgovor kako se i zašto crnogorska delegacija, nakon svega što nam se dešavalo i dešava od 90-tih prošlog vijeka do danas, opredijelila da glasa protiv tog dokumenta.

Iz vlade su pitanja ignorisali.  Ostalo je samo da nagađamo  jesu li premijer Abazović,  koji vodi i resor vanjskih poslova, i njegovi saradnici nepokolebljivo privrženi pravu na slobodu iznošenja stavova, koliko god oni bili radilkalni i opasni, ili su samo iskoristili priliku da na pitanju javnog spaljivanja svetih knjiga, demonstriraju lojalnost “zapadnim saveznicima”. Kada to već, slijedeći lične interese, ne mogu uraditi na nekim drugim poljima (poštovanje zakona, moralna i politička odgovornost, transparentnost rada i donošenja odluka…).

Kad – kaza nam se samo. Među javnim kritičarima crnogorskog glasanja o Rezuluciji o vjerskoj mržnji našao se građanin Crne Gore koji nije zaštićen javnom funkcijom. Svoje stavove je ubrzo  morao pojašnjavati pred policijskim inspektorom. Nakon toga, policajac je  tužilaštvu predložio da tog građanina,  po službenoj dužnosti, goni  zbog podrivanja ustavnog sistema. Srećom, tužilaštvo je odbilo taj prijedlog.  Isljeđivani intelektualac je zamolio da ostane aniniman, kako ne bi dodatno uznemiravao porodicu.

Toliko o nepovrjedivosti prava na slobodu mišljenja i izražavanja u Crnoj Gori.

Iz Stokholma je stigla nova priča. Nakon protesta na kome su paljene stranice Kurana, švedskoj policiji obratio se građanin koji je prijavio naum da javno spali Bibliju i Toru. I on je dobio odobrenje nadležnih, ali je umjesto lomače za svete knjige okupljenim novinarima izjavio: “Sloboda izražavanja ima ograničenja koja se moraju uzeti u obzir. Ako ja zapalim Toru, drugi Bibliju, treći Kuran, ovdje će biti rata. Želio sam pokazati da to nije u redu.”

Ko, eventualno, nije razumio o čemu je govorio Ahmad Alush, neka baci pogled na stare pljevaljske zidine koje odnedavno “krasi” grafit: Kad se vojska na Kosovo vrati.  “Oni koji su stih iz Amfilohijeve pesme ispisali na zidu… postupili su u punom skladu sa raison d’être  ove pesme. Njena vokacija – kao i vokacija nacionalističke poezije u celini – jeste da zove u rat”, napisao je srpski etnolog, antropolog, aktivista za ljudska prava Ivan Čolović, prije pola godine, kada se isti stih počeo pojavljivati na beogradskim fasadama.

Pitanje je samo želimo li da pročitamo. Il’ da palimo.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo