U okviru glavne selekcije nedavno završenog FIAT-a izvedena je predstava Pomutnje. Komad je nastao prema istoimenom romanu Roberta Musila, a dramatizaciju i režiju potpisuje Branko Brezovec. U središtu priče je mladić Terles, suočen s tragovima psihičkog i erotskog sazrijevanja u vojnom internatu na rubu Habsburške Monarhije. U svom viđenju teme, Brezovec je pribjegao nekonvencionalnim dramaturškim postupcima, koji spajanjem nespojivog rezultiraju vizuelno fascinantnim i značenjski nabreklim scenskim rješenjima… U predstavi glume Romano Nikolić, Adrian Pezdirc, Hrvojka Begović, Dado Ćosić, Domagoj Janković i Suzana Brezovec.

MONITOR: Glumite jednu od glavnih uloga u vrlo zahtjevnom komadu ,,Pomutnje” Branka Brezovca – ljubitelja pozorišne raskoši i ekstravagancije. Interesantno je i to kad je postavljen komad, bili ste studenti glume. Kako je došlo do saradnje?
PEZDIRC: Redatelju Branku Brezovcu predložio me profesor Tomislav Pavković koji je sa mnom radio na nekoliko studentskih projekata. U prvotnoj podjeli bila su druga dvojica kolega koji su nakon dva mjeseca rada s Brankom odustali od projekta zbog neslaganja i različite vizije same predstave. Tada sam bio diplomska godina na Akademiji i privukao me tekst ali me i zanimalo kako ću se snaći kao izvođač i glumac u redateljskoj poetici i pitanjima koje su interesirala redatelja Branka Brezovca. Cijela predstava je nastala u produkciji Akademije dramske umjetnosti, produkcijske kuće Eurokaz te nezavisne Udruge Domino. Kao i obično sitne, ali i neke malo veće nesuglasice između producenata prelamala su se na našim leđima, no to nas kao izvođače nije pokolebalo da napravimo svoj dio posla najbolje što možemo i odigramo predstavu. Na predstavi smo radili dugih šest mjeseci, prošli kroz razne situacije, ali drago mi je da sam pristao na projekt i unatoč svim nedaćama, pronašao svoj ‘gušt’ u igri i izvođenju predstave. Na kraju dana publiku ne zanima kako je izgledao proces rada na predstavi, nego komunicira li ono što zastupaš i radiš na sceni s njima ili ne. Po reakcijama publike, koje me ponekad zaista pozitivno iznenade, mislim da mi glumci uspijevamo ponuditi publici puno pitanja i mogućih odgovora te da svatko za sebe pronalazi barem nešto od toga. Što se tiče Branka – ili ga volite ili ga ne volite, što je s druge strane bolje nego da nemate baš nikakvo mišljenje o njemu.

MONITOR: Šta biste nam vi rekli o samoj predstavi i liku koji tumačite?
PEZDIRC: Lik Beinerberga kojeg igram bio mi je iznimno zanimljiv za čitanje, a onda i njegovo oživljavanje na sceni u potpunim Pomutnjama koje vladaju za vrijeme predstave. On je dečko koji je odrastao u imućnoj obitelji obogaćenoj istočnim filozofijama i pogledima na život, ali s obzirom da je premlad, neka pitanja si još ne može postaviti te samim time na njih ne može niti dati odgovor, a paralelno s tim niti sustav ga ne podržava u pronalaženju odgovora. Ovdje dolazimo na paralelizam današnjeg vremena i Beinerberga, mislim da su mladi danas prepušteni sebi više nego ikada prije, svi su jako ,,otvoreni” za tuđa pitanja i jedni za druge, ali ne duhom nego samo fizičkom pojavom. U naviku nam je ušlo postaviti pitanje ,,Kako si?”, međutim ne uistinu i čuti odgovor s druge strane te se s njim nositi. U Pomutnjama koje nas okružuju i koje nam se nude u kvazičlancima, jeftinim emisijama, poluobrazovanim ljudima i političarima, jako je lako, reklo bi se kod nas, ”zabrijati” na mržnju, strah i neznanje. Bainerberg upravo iz straha, mržnje i neznanja jer ne dobiva odgovore, u konačnici nije mu bitno hoće li biti žrtava u njegovom traženju istine i odgovora. A mladom čovjeku je svojstveno da želi znati i naučiti.

MONITOR: Talenat, rad i trud glumaca publika je pozdravila velikim aplauzom. Vratimo se procesu rada tokom nastajanja predstave?
PEZDIRC: Branko Brezovec je karakterističan čovjek. Velikog znanja, bogate karijere ali i kompliciranog karaktera. Rad na predstavi zaista nije bio lak, oko nekih stvari koje je on kao vanjsko oko zamislio je zaista bilo teško pronaći vlastito opravdanje i razlog zbog kojeg u određenom trenutku tvoj lik čini određene stvari. Nekada danima razbijaš glavu, svađaš se prvo sam sa sobom onda i s Brankom, pa na kraju uspiješ, a nekada ne uspiješ da bi na kraju napravio stvari „kud puklo da puklo”. Cijeli rad na procesu je bio i popraćen kamerama jer se paralelno snimao dokumentarni film u režiji tada također studentice Lane Kosovac. Veseli me što će taj dokumentarac pokazati barem dio kompleksnost kazališnog procesa i odnosa institucija prema mladima.

MONITOR: Predstava je igrana i u Njujorku i u mnogim zemljama Evrope. Kakve impresije nosite iz Crne Gore?
PEZDIRC: Predstava je svoju premijeru imala na Queer International Festivalu Njujorku u organizaciji Udruge Domino, zatim je uslijedila zagrebačka premijera, a nakon toga gostovali smo u Bugarskoj, Rumunjskoj, Sloveniji te dva puta u Crnoj Gori – na Cetinju, koje nas je oduševilo svojom ljepotom i gostoprimstvom toliko da smo u toj atmosferi čak osmisli i slogan: For relaxing time, it's Cetinje time! i u Podgorici koja nas je oduševila publikom koja je zaista otvorenog srca gledala predstavu a na kraju i nazdravila s nama.

MONITOR: Iako ste nedavno diplomirali, imate već zapažene uloge, a za predstavu ,,Tartuffe” dobili ste nagradu Hrvatskog glumišta za izuzetno ostvarenje mladih umjetnika do 28. godina.
PEZDIRC: Iako smatram da bi se prilike u poslu kojim se bavim još i više trebale otvarati upravo mladim ljudima, neupitno je kako postoje oni koji su za to spremni. Ovdje moram istaknuti redatelja Tomaža Pandura s kojim sam suradnju kroz predstavu Medeja ostvario na trećoj godini akademije ravnopravno sa svim ostalim članovima ansambla, a ubrzo je s istim redateljem uslijedila predstava Michelangelo. Također, u sustavu kakav je u Hrvatskoj danas, mnogo toga ovisi o nama samima, što smo srećom moja klasa i ja prepoznali na vrijeme, pa je tako Tartuffe pod mentorskom i režijskom palicom Krešimira Dolenčića, zapravo bio i diplomski ispit naše klase koji je prerastao u dvadesetak puta igranu predstavu te zaslužio tri nominacije za Nagradu hrvatskog glumišta i ostvarenom nagradom za najbolju ansambl igru na Danima satire, na što smo iznimno ponosni. Specifičnost našeg govornog područja ipak nam, u globalu, sužava rad na regiju, dok su uspjesi u Europi ili svijetu još uvijek iznimka, a ne pravilo. Istovremeno, ovu okolnost treba na najbolji mogući način iskoristiti u vidu koprodukcije i međusobne suradnje. Smatram da su Akademije u regiji, u zadnjih par godina iznjedrile vrlo kvalitetne mlade ljude pri čemu mislim na sve one koji sudjeluju u procesu stvaranja predstave ili filma i koji su svjesni svih prednosti ali i mana situacije u kojoj se nalazimo te svojim radom mogu sagledati realnost iz drugoga kuta i svima nam pomoći. Nadam se da ćemo svi za to imati priliku. Mi smo „neki novi klinci”, generacija devedesetih, mladi ljudi koji imaju drugačije ali jednako vrijedne poglede na društvo, socijalni trenutak i položaj kulture u njemu, mi nosimo novu stvaralačku energiju i imamo naglašenu potrebu mijenjati ono što doživljavamo nepravednim, za što osjećamo da je potrebno mijenjati kako bi u središte mogla doći kreativnost, talent i stvarni, predani rad.

Miroslav MINIĆ

Komentari