Povežite se sa nama

DANAS, SJUTRA

Advokati

Objavljeno prije

na

Pogodilo se. Na godišnjicu razaranja Dubrovnika, Pobjeda je krenula u novi juriš na izdajnike. Posebna su meta mediji koje vlast ne kontrloše. Monitor i Vijesti.

Da im uzme mjeru, u Pobjedi se pojavio i Senad Pećanin, nekadašnji vlasnik bosanskih Dana. Sa sarajevske distance on je primijetio da njegove kolege iz Vijesti i Monitora rade razne nepodobnosti. ,,One koje su do juče nazivali fašistima danas pokušavaju predstaviti kao nekoga ko je u stanju ostvariti viziju prosperitetne, demokratske i slobodne Crne Gore”.

Da je razgovor vodio novinar, a ne režimski opsluživač, pitao bi Pećanina – zar ne primjećuje da zvuči baš kao da govori o sebi. Da 25 godina nakon razaranja Dubrovnika, 23 godine i osam mjeseci od deportacije bosanskih izbjeglica, državnog zločina Đukanovićeve Vlade, on u režimskom glasilu, o Miloševićevom šegrtu govori kao o nekom ko je u stanju ostvariti viziju prospetitetne, demokratske i slobodne Crne Gore. Jer, Pobjedi i Pećaninu Đukanović personifikuje crnogorsku nezavisnost.

Red je podsjetiti: Pobjedu devedesetih je uređivao Vidoje Konatar, današnju sređuje Draško Đuranović. Zajedničko im je vjerno služenje Milu Đakanoviću, koji je za dubrovačke epopeje izgarao za granice ispravnije od boljševičkih, a naših dana, nalaže deratizaciju onih koji odbijaju da zaborave šta je radio služeći Miloševiću i da žmure dok Crnu Goru pretvara u vlasništvo, svoje i famlije probranih.

Da je razgovor vodio novinar, pitao bi Pećanina da li primjećuje da ga intervjuišu u novini koju kontroliše onaj koji zna da ga jedino vlast štiti od polaganja računa za zločine rata i zločine pljačke. Zato vlast brani svim sredstvima, kao zjenicu oka svog.

Bivši šef Dana primjećuje da su ,,vlasnici medija u različitim dilovima sa vlastima, tajkunima, kriminalcima, sa crkvom i sa ratnim zločincima i bespogovorno pišu ono što se od njih zatijeva”. Pravilno. Možda mu samo niko nije rekao da je vlasnik Pobjede Petros Statis u najrazličitim dilovima sa Đukanovićevom vlašću. Da u ime javnosti nepoznatih vlasnika firme registrovane na Devičanskim ostrvima drži pod kontrolom cijelu obalu na potezu – Pržno – Miločer- Sveti Stefan. Da su za ljubav njemu, i onima koji stoje iza njega, promijenjeni uslovi ugovora. Smanjena kirija, a produžen rok trajanja zakupa hotela u Miločeru i Svetom Stefanu. Da im je zemljište u miločerskom parku dato na 99 godina, a odobreno da tu zidaju stanove za prodaju. Da je na najvrjednijem parčetu crnogorskog tla vlasnik Pobjede nekažnjeni divlji graditelj. Da drži pod zakup po beneficiranim uslovima kilometar bisernih plaža. Malo mu i to: osim hotelskih, prigrabio je i plaže građana.

Zgodno bi bilo da nema nekontrolisanih medija pa da o tome odliježe tišina. Da se Pobjeda i Đukanović na miru busaju u junačke patriotske grudi.

Pobjedin gost je uočio da su nepodobni mediji htjeli medijski monopol na crnogorskom tržištu, Đukanović to nije dao, pa su zato ljuti. Možda ne zna da vlasnik novine u kojoj ga intervjuišu, na malenom crnogorskom tržištu, posjeduje Pobjedu i još tri medija – ukupno dvije dnevne novine i dva portala. Taj monopolčić osigurali su mu Đukanovićevi zakoni po kojima to nije medijska koncentracija. Možda Pećanin nije čuo da su urednici, direktori i saradnici tog medijskog carstva ruku pod ruku sa vlašću na izložbama pod naslovom Riječ, slika, neprijatelj, gazili naslovnice medija koji u ime domoljublja ne umiju da ćute.

Možda Pećanin ne primjećuje da se našao u društvu onih koji su iz nekontrolisanih medija, prebjegli na dvor. Postali njegov štit i progonitelji svih koji svjedoče o krvavim i prljavim tragovim režima.

Pobjeda kao dvorska izvidnica ništa ne radi slučajno. Zna Đuranović da je sadašnja saradnja opozicije oko bojkota pučističkog parlamenta, nezgodna za gazdu. Zato je krenuo u novu turu lova na izdajnike.

Nekontrolisani mediji, intelektualci, političari, civilni aktivisti koji se od devedesetih zalažu za suverenu i slobodnu Crnu Goru unprijeđeni su u izdajnike i saradnike četnika, jer smatraju da ova država nekažnjene zločine i zločine pljačke i nesmjenjivost vlasti preživjeti ne može. I zato što upozoravaju da je sijanje nacionalnih podjela i straha posljednja linija odbrane Đukanovićevog režima.

Pećanin zna kako to biva: u opkoljenom Sarajevu hrabro je svjedočio istine koje nijesu bile po volji tamošnjih vlasti i bio proglašavan za izdajnika i četnika. Dok je bio novinar. Sad je postao advokat. Na stranicama Pobjede, Đukanovićev. Neuspješan.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

U ogledalu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rezolucija UN o Srebrenici i reakcije na nju, samo su još jedno upozorenje da je krajnje  vrijeme da se suočimo i sa prošlošću i sa današnjicom. Sve dok naše političke klase budu negirale prošlost ili ćutale o ulozi Crne Gore u ratnim devedesetim,  dok budu selektivno pamtile i pokazivale prstom u tuđa dvorišta umjesto da se zagledaju u svoje,uzalud nam IBAR, evropske strategije i evropski zakoni. Nećemo mi nigdje

Predsjednik crnogorskog parlamenta Andrija Mandić u stvari je, Evropejac. I nije to bilo nešto tipa kafkijanskog preobražaja, ono – „Kad se Gregor Samsa jednog jutra probudio iz nemirnih snova, otkrio je da se u krevetu pretvorio u golemog kukca.“ Ne, Mandić je Evropejac, kaže, oduvijek bio. Uputio je nevjernike da pogledaju program njegove Nove srpske demokratije, gdje leži navodni dokaz da je ta partija od samog osnivanja “istinski evropski orijentisana stranka”.  Ni tu nije kraj. Mandić i njegovi su, tvrdi predsjednik parlamenta,  u stvari preteča, jer su “Evropsku uniju zagovarali dok su neki govorili o posljednjem ostrvu komunizma na Balkanu”.

Šta reći.  Uzdah je recimo prigodan. Mandić to govori dok nas sa svojim partnerima iz srpskog sveta, gura od Evrope. Dok negira genocid u Srebrenici, potvrđen na Međunarodnom sudu u Hagu i poziva premijera Spajića da ne glasa za Rezoluciju UN o Srebrenici ovog četvrtka, jer je to “opasno” po Crnu Goru. Poštovanje sudskih presuda, suočavanje sa prošlošću i poštovanje žrtava, a Rezolucija je upravo to, ne bi trebalo biti opasno  za “istinski evropski orijentisane partije”. Baš suprotono.  Mandić nas ubjeđuje da je oduvijek evropski orijentisan dok srebreničke žrtve pokušava da prekrije jasenovačkim žrtvama,  dijeleći ne samo žive, nego i  mrtve na naše i njihove.  Dok to čini za partijski  i interes  Aleksandra Vučića, srpskog autokrate, najboljeg učenika Vojislava Šešelja, koji želi i Crnu Goru da usisa u svoj srpski svet,. U svijet krvi i tla.  Mandić je, pri tom, kako i sam primjećuje, malo umjereniji od svog kolege Milana Kneževića. Blago Evropi.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Ni mrdnuli

Objavljeno prije

na

Objavio:

To što  Vrhovni sud , godinama nakon odlaska Vesne Medenice, ne može da joj nađe zamjenu, iako ima kandidate koji  ga zaista zaslužuju,  odraz je istinskog stanja crnogorskog pravosuđa. Sve dok ljudi poput sutkinje Ane Vuković ne budu zamijenili medenice, znači da nijesmo mrdnuli s mjesta

Kao što se i očekivalo, propao je još jedan konkurs za predsjednika/cu Vrhovnog suda.  U četvrtak, 16. maja na  Opštoj sjednica tog suda, trebalo je da bude izglasan kandidat koji bi bio predložen Sudskom savjetu za izbor. U trci su bili sutkinja Ana Vuković i sudija Miodrag Pešić. Niko nije dobio potrebnu podršku.  Otkako je tu poziciju napustila Vesna Medenica, Vrhovni sud nije bio u stanju tokom devet konkursa da izabere kanidata za njenu zamjenu.

Dalo se naslutiti da to neće učiniti ni ovog puta.  Akcija za ljudska prava, koja pomno prati procese u pravosuđu,  pozvala je pred novu Opštu sjednicu da se „spriječi manipulacija“ prilikom glasanja. Oni ukazuju da za izbor kandidata nije neophodno 13 glasova, kako je to prethodno najavila v.d predsjednica Vrhovnog suda Vesna Vukčević, već manje – 11 glasova. Oni su ukazali da je ukupan broj sudija u Vrhovnom sudu trenutno 17, i da spram tog broja treba odrediti dvotrećinsku većinu za glasanje. A ne, kako računa Vukčević, od onoliko sudija koliko bi Vrhovni sud trebao da ima. Na kraju se računalo onako kako je najavila v.d predsjednica tog suda,  glasovima sudija kojih – nema.  I konkurs je, očekivano – propao.

To što  Vrhovni sud  godinama nakon odlaska Vesne Medenice sa čelne pozicije,  o čijem modelu upravljanja  čitamo iz skaj prepiski, ne popunjava to mjesto, iako ima kandidate koji  ga zaslužuju,  odraz je istinskog stanja crnogorskog pravosuđa. A ne IBAR i hvalospjevi o uspjesima nove vlasti na evropskom putu zemlje.

Sve dok ljudi poput sutkinje Ane Vuković ne budu zamijenili medenice, znači da nijesmo mrdnuli s mjesta. Sutkinja Vuković se  prijavila za tu poziciju još prje tri godine. U junu 2021. dobila je snažnu podršku civilnog sektora koji je apelovao da bi „njen izbor omogućio Crnoj Gori da dobije predsjednicu Vrhovnog suda najvišeg renomea i izuzetnih stručnih i moralnih kvaliteta, koja ispunjava sve uslove i ima sve osobine da bude na čelu tog suda i sprovede neophodne reforme”.  Glasove Đukanovićevog zarobljenog pravosuđa, koje još nije reformisano, nije dobila. Ni tada, ni na posljednjem konkursu.

Ana Vuković bila je sutkinja u slučaju S.Č, koji je početkom dvijehiljaditih potresao Crnu Goru. Afera trgovine ženama sezala je kako do vrha tadašnjeg pravosuđa, tako i do samog vrha vlasti. Pod ogromnim pritiskom Đukanovićevog režima u punoj snazi, držala se profesije i etike. To su potvrdili i eksperti OEBS-a. Kako je svojevremno izgledalo Đukanovićevo pravosuđe čitamo ovih dana iz skaj prepiski. Uvid u razgovore između Medenice i pojedinih sudija zahtijeva jači želudac. Raportiranje nadređenima i poslušnost, preblago rečeno.

U vrijeme afere S.Č. Vesna Medenica je bila vrhovna državna tužiteljka.Njoj je Ana Vuković dostavila dokaze da su je kao sutkinju na tom slučaju pratili i prisluškivali pripadnici državne bezbijednosti. Kakve li su tada bile Medeničine prepiske i raporti, bilo bi zanimljivo pročitati. A, nije teško zamisliti.

Danas, skoro četiri godine nakon pada DPS-a, još je teško zamisliti da čelne pozicije u crnogorskom pravosuđu pokrivaju profesionalci od integriteta. I dalje smo u vremenu rijetkih izuzetaka. To, više od svega, govori gdje smo.

 Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Dani praznih riječi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dan pobjede nad fašizmom i Dan Evrope.  Ređaju se velike riječi, vlast se hvališe uspjesima proevropskim i antifašističkim, opozicija  je  jedini branik antifašizma i evropejstva.  Dani praznih riječi. Ni Evropa nema šta da slavi. Dovoljno je reći  – Gaza. Zato neka ovo budu dani nade u  budućnost. Bolju Evropu, i bolje nas

 

 

Pristižu čestitke na Dan pobjede nad fašizmom, koji je ujedno i Dan Evrope. Ređaju se velike riječi, vlast se hvališe svojim uspjesima, navodno proevropskim i antifašističkim, opozicija  je  navodno jedini pravi branik antifašizma i evropejstva. Dani praznih riječi.

Najglasniji su uobičajeno oni kojima su antifašizam i evropske vrijednosti  tek slovo na papiru. Bilo je i krajnje neobičnih poruka. Demokratska narodna partija Milana Kneževića saopštila je da se „danas, gotovo osam decenija kasnije, suočavamo sa opasnim pokušajima revizionizma istorije, oživljavanjem nacističkih ideologija i relativizacijom podnesenih žrtava”.  Kao da je saopštenje stiglo iz Ujedinjenih nacija, a ne partije koja se, između ostalog,  protivi glasu Crne Gore za Rezoluciju UN o genocidu u Srebrenici, nazivajući takav potez „sramotom i katastrofom“.  Šta je oživljavanje fašizma, ako nije negiranje genocida i pogubljenja više od 8000 muškaraca i dječaka u Srebrenici 1995, samo zbog njihovih imena.

Oglasili su se i iz DPS-a. „Dan pobjede nad fašizmom, koji obilježavamo i kao Dan Evrope, uvijek treba da nas podsjeti na žrtve koje je Crna Gora prinijela na oltar antifašističke ideje“, poručio je poslanik te partije  Andrija Nikolić. Tačno. Još samo da se suočimo sa žrtvama ratnih devedesetih, dok je ta partija vodila Crnu Goru. Kad su ljudi deportovani pod nož Radovanu Karadžiću ili iz voza odvedeni u smrt,  samo zbog imena. Podsjećanje na te zločine, uvođenje dana sjećanja i bilo kakvo drugo obilježavanje, Đukanovićeva vlast decenijama nije dozvoljavala. Dok je zarobljeno pravosuđe guralo ratne zločine duboko u fioke zaborava i aboliralo vlasti  bilo kakve ogovornosti.

Organizovanje sjećanja ne dozvoljavaju  ni novi evropejci na vlasti.  Toliko je inicijativa mirovnih organizacija da se uspostave dan sjećanja i spomenik žrtvama zločina deportacija bosanskih izbjeglica ostalo bez odgovora i poslije Đukanovića i DPS-a.

Konačno znamo: Crna Gora će glasati za rezoluciju o genocidu u Srebrenici, objelodanio je  premijer Spajić u parlamentu upravo pred odlazak ovog broja Montora u štampu. To je dobra vijest. No nije tajna: dio pripadnika vlasti negira genocid u Srebrenici. Javno su se  oglasili  protiv rezolucije UN.  Vrijeđa im, vele,  dostojanstvo i slobodarstvo. Čitava priča o crnogorskim  amandmanima na Rezoluciju je za domaću upotrebu. To je  pokušaj amortizacije udara koji dolaze od strane Vučića i Dodika, ali i  dodvoravanje svojim partijskim i biračkim masama. Za nesuočavanje sa prošlošću i selektivno pamćenje ogromnu  odgovornost snosi bivša vlast. Novoj nije ni padalo na um da zaviri  u to nasljeđe bivšeg režima. Naprotiv. Pavle Bulatović, nekadašnji ministar Unutrašnjih poslova, koji je potpisao nalog za hapšenje i deportaciju bih izbjeglicja već je dobio ulicu u Pljevljima. Demokrate se evo upinju da, kao nagradu za životno djelo ulicu  dobije i u Podgorici.

Nemamo šta da slavimo. Nema ni Evropa u kojoj  jača radikalna desnica koja će, kako se osnovano predviđa, uskoro biti nikad jača i u Evropskom parlamentu.  Za stanje duhova u Evropi dovoljno  je reći – Gaza. I njene strahote, koje evropske prestonice odbijaju da vide.

U Njemačkoj  je  zabranjen ulazak Janisu Varufakisu, bivšem ministru finansija Grčke, jednom od najznačajnijih intelektualaca današnjice,  u tu državu 12. aprila, kada je trebalo da prisustvuje Palestinskom kongresu. Prethodno je upitan – Zašto Palestinski kongres, kazao: „Kao Evropljani, mislim da je važno da se uzdržimo od osuđivanja bilo Izraelaca ili Palestinaca kada smo mi, Evropljani, ti koji smo uzrokovali ovu beskrajnu tragediju: pošto smo vekovima praktikovali ekstremni antisemitizam, što je dovelo do jedinstveno stravičnog Holokausta, decenijama smo saučesnici u sporom genocidu nad Palestincima, kao da dve nepravde čine pravdu“.

“Najbogatije, najmoćnije zapadne zemlje, one koje veruju da su predvodnici savremenog sveta u posvećenosti demokratiji i ljudskim pravima, otvoreno finansiraju i podržavaju izraelski genocid u Gazi”, primijetila je prošlog mjeseca Arundati Roj,  svjetski slavna indijska književnica. I poručila: “  Ali milioni demonstranata na ulicama Evrope i SAD su nada za budućnost svijeta.”

Neka ovo budu dani nade u  budućnost. Bolju Evropu, i bolje nas.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo