Povežite se sa nama

DANAS, SJUTRA

Prljavi rat i prljava propaganda

Objavljeno prije

na

Razoreni Alep je pao 14. decembra, a more istraumiranog naroda još čeka da svoje porušene domove zamijeni izbjegličkim životom.

Iza ruševina i slika ljudske bijede, oko analitičara u padu Alepa vidi ključni događaj u sirijskom ratu. Alep je pokoren ili oslobođen, u zavisnosti od političog ugla, poslije nekoliko godina kontrole od strane pobunjenika i nekoliko mjeseci uličnih borbi i bombardovanja od strane Putinove avijacije.

Tragična priča Alepa je priča o stradanju običnih Sirijaca uhvaćenih u unakrsnoj vatri između sirijske vojske, pomognute Rusijom, Iranom i borcima Hezbolaha i koktela raznih stranih paravojski, uglavnom radikalnih islamskih boja, koje uključuju i ISIS i Nusra Front, ekspozituru Al Kaide u Siriji.

Sudbina Alepa je i priča o diktatoru koji je svojom brutalnošću mirne zahtjeve za demokratizacijom koje je donio talas Arapskog proljeća, pretvorio u oružani ustanak, ali i o upetljavanju stranih sila, kao što su SAD, EU i njihovih bliskoistočnih saveznika, koje su Siriju iskoristile kao poprište za obračun sa Rusijom i Iranom i za prekrajanje ekonomske i političke mape ovog važnog regiona. Prljava politika je zahtjeve za demokratijom transformisala u sektaški sukob između sunita i šita koji, izvjesno, neće ostati u granicama Bliskog istoka.

Teško je pojmiti logiku Zapada koji je do skoro finansijski i vojno podržavao svoje smrtne neprijatlje ISIS i Al Kaidu u cilju obaranja Al Asada. Ali, to se dešavalo ispod slojeva propagande. Zvaničnici iz Pentagona su već 2012. godine u tajnom izvještaju iznijeli da Al Kaida Irak stoji iza oružane „pobune” u Siriji.

Priča o Alepu je priča i o prljavom novinarstvu. Zapadni mediji su praktično stavljeni na raspolaganje pobunjenicima. U istočnom Alepu prisustvo nezavisnih novinara je od 2012, bilo rizično, a postalo je nemoguće kada su 2014, pred kamerama novinarima Džemsu Foliju i Stivenu Sotlou ritualno odsječene glave.

Poznati bristanski novinar Patrik Kokburn je pišuci o padu Alepa rekao da su vijesti koje dobijamo uglavnom propaganda. Džihadisti su, po njemu, profesionalne novinare zamijenili „lokalnim aktivistima” koje kontrolišu i svaki pokušaj kritičnosti kažnjavaju torturom ili smrću.

Ističući da je stovoren model za isključivanje nezavisnih novinara u budućim ratovima, on tvrdi da Zapad u velikoj mjeri orkestrira propagandu tako što organizuje i finansira medijsko treniranje aktivista. Navodi izjavu novinara sirijskog porijekla kome je ponuđen posao trenera za enormnu platu.

Ričard Falk, stručnjak za međunarodno pravo i međunardne odnose, profesor na Prinstonu, je ukazao: „Nije pretjerana tvrdnja da u dosadašnjoj istoriji nijesmo imali rat koji je do ove mjere bio multi-dimenzionalan i hibridan.”

Kokburn smatra da je ekstremno nasilje rezultat činjenice što na ratištima Sirije i Iraka brojne sile potkusuruju račune. Kaže: „Od druge polovine 2011, uspjeh svake strane u sukobu je zavisio od podrške, u ljudstvu, novcu, oružju, municiju, vazdušnim napadima, koje su dobijali od svojih stranih pokrovitelja – ustanici od Turske, Saudijske Arabije i Katara, a Asadova strana od Rusije, Irana, Iraka i Hizbolaha”.

Alep je važna pobjeda za Asada. Radi se o najvećoj urbanoj cjelini koja je od početka rata bila pod kontrolom opozicije. Većina civila kao i desetine hiljada boraca su prebačeni na jug u 60-ak kilometara udanjeni Idlib, koji postaje prijestonica opozicije. Pretpostavlja se da ce Idlib biti sledeći na meti Asadove vojske, ali ima i mišljenja da će on proritet dati predgrađima Damaska pod kontrolom izolovane i napuštene opozicije.

Alep je izbacio na površinu bitne činjenice: Asadova vlast je stabilizovana i Rusija je povratila značaj svjetske sile. Nusra i Ahrar al-Šam su pobijeđeni jer su ostavljeni na cjedilu od inostranih sponzora. Obama je već duže rezervisan u vezi podrške islamistima, što je glavni razlog za izostajanje NATO intervencije. SAD su vukle poteze koji su je učinili nedjelotvornom. Putin i Erdogan trenutno rade na mirovnim pregovorima u koje nijesu uključili SAD i EU.

Neizvjesna je budućnost Srije i čitavog regiona. Dosadašnji razultat su stotine hiljada mrtvih i izbjeglištvo za više od polovine sirijske populacije od 27 miliona. Posijana je klica budućih neprijateljstava. Jedini spas za sve je radikalna promjena u vođenju međunarodne politike. Prelazak na pregovaračke stolove i aktvnosti zasnovane na međunarodnom pravu.

Radmila STOJANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Zaslužni i gospodari

Objavljeno prije

na

Ne  bi možda bilo loše da ministar kulture Aleksandar Bogdanović postane državni tužilac. Nakon što je podnio krivične prijave zbog pjesme u Herceg Novom i albanske zastave  na skupu na Cijevni, Albanski forum zaprijetio je da će razmotriti i učešće u Vladi u kojoj je Bogdanović. A  nije u redu da ovakav pravni ekspert i zaštitnik državnih interesa ostane bez posla. A i zna broj Đukanovićevog faksa sigurno

 

Završio se konkurs za državnog tužioca. Još se ne zna ko su kandidati za poziciju Ivice Stankovića, ali je prava šteta što se Vesna Medenica ne može kandidovati za državnu tužiteljku. Ili možda može, ko zna?  Mogli bi „nezavisni pravni tumači“ možda da nam razjasne da naši zakoni i Ustav u stvari dozvoljavaju da ista osoba može istovremeno da bude predsjednica Vrhovnog suda i državna tužiteljka. Baš kao što je ispalo da Medenica može treći put da bude izabrana na čelo Vrhovnog suda, iako je u Ustavu pisalo drugačije. Jer, naši su propisi rastegljiva stvar. Nikad ne znaš da li ono „ne može“ baš to i znači. Sreća pa su tu domaći eksperti.

Utješno je to što će i ako Ivica Stanković produži boravak na tužilačkoj poziciiji, za pravdu to biti isto kao i da je Medenica tu. Prva familija biće sigurna. Možda im doduše Stanković ne faksira odluke da ih niko neće goniti, kao što je to prema ovonedjeljnom svjedočenju insajdera Duška Kneževića činila Medenica, al bi bar imali državnu tužiteljku kojoj se ne mora još puno puta rješavati stambeno pitanje. Do sada joj je riješeno tri puta. Iz budžeta.  Još dva tri puta, i gotovo.

Ne  bi možda billo loše ni da ministar kulture Aleksandar Bogdanović postane državni tužilac.  Nakon što je podnio krivične prijave zbog pjesme u Herceg Novom i albanske zastave  na skupu na Cijevni,  Albanski forum zaprijetio je da će razmotriti i učešće u Vladi u kojoj je Bogdanović. A stvarno, nekako, nije u redu da ovakav pravni ekspert i zaštitnik državnih interesa ostane bez posla. Ambasadorska mjesta su prepunjena. Zato bi mu mjesto tužioca bilo  idealno.  A broj  Đukanovićevog faksa sigurno zna. Država bi uz sve mogla mirno da spava – samo bi se crnogorske zastave i pjesme pjevale dok Đukanović i njegovi dijele i ono malo resursa što nam je ostalo.

Bogdanoviću bi se doduše stambeno pitanje moralo hitno rješavati. Prema imovinskom kartonu koji je prijavio Agenciji za sprečavanje korupcije on posjeduje samo osam odsto kuće od 67 kvadrata. Ne zna se da li on i supruga koriste samo ćošak od te kuće, ali je sasvim sigurno, po fotografiji koju je ovaj par objavio na društvenim mrežama, da su taj ćošak, što bi rekli, ukusno sredili. Kamin, jelka, mnoštvo umjetnina, sve je tu stalo. Uz sve, ministar ima, sudeći po kartonu, i 90 hiljada eura kreditnog duga, odnosno ratu od čak 700 eura. A plata 1500 eura. A potrošačka korpa 640 eura. A računi… Muka.  A i red je da mu se pomogne, zaslužio je i on.

Specijalnog tužioca, međutim, ne bi valjalo mijenjati. On radi kao singerica. Hapsi i kad se spava. Ove sedmice uhapšen je kum Duška Kneževića, Dejan Sekulić. Pa su onda, nije prošlo mnogo, u okviru istog predmeta uhapšeni su i Mihailo Banjević, dugogodišnji funkcioner i bivši potpredsjednik Kneževićeve Atlas grupe, Duško Đukanović i Đorđe Đurđić. Još se ne zna o kakvom se predmetu radi, i zašto su pomenuti u pritvoru, a bogati, ko da je bitno. Zna Specijalni zašto. A zna se i da će se Đukanović obradovati faksu.

Na stranu šala, ali branitelji države i nacije iz pozicionih, ali i njihovi partneri iz opozicionih klupa, koji ne propuste priliku da raspire podjele, mogli bi nas koštati poprilično. Mnogo više od miliona izdvojenih za rješavanje stambenih muka funkcionera. Još ako se računu pridodaju i crkveni gospodari, jasno je da ne možemo lako doći ni do nule. A kamoli do boljeg društva. I biće opet kordoni pred manastirima, zastave i himne, i sve prazniji budžet.

 

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Njima stanovi nama Evropa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Psuju, biju i grabe. Elita. Sve smo to već pročitali. Čuli. Sopstvenim očima vidjeli. Opet, kad god se u našem fokusu nađu nova svjedočanstva o nepočinstvima ovdašnjih uglednika, ne možete a da ne osjetite istu onu odbojnost i mučninu – kao da je prvi put. Samo se trpi sve teže. Zato neki i idu

 

Kod nas, k'o kod nas: svaka priča za tri dana. Pa, eto, niko više ne pominje dvojicu ovdašnjih uglednika (političar i biznismen, da oprostite) koji su, sve braneći stečeno pravo da naprave po koji saobraćajni prekršaj, napali uniformisane pripadnike komunalne, odnosno, Uprave policije. Prvi psovkom a drugi psovkom i šamarom.

Tako, makar, tvrde iz Uprave policije navodeći da je protiv etabliranog biznismena podnijeta krivična prijava.

To biznismen – dobro povezan sa utemeljiteljem Prve familije i njegovim prvim kreditom kojim je legalizovan prvi milion – oštro demantuje. Riječ je, kaže, o „grubom podmetanju“  UP sa ciljem da se prikrije „krajnje neprimjereno reagovanje policijskog službenika u benignom saobraćajnom događaju“.

Ni političar se, proizilazi iz objavljenog zapisnika, ne osjeća krivim. Priznaje, nije vajde, kako je „tom prilikom izgovorio nekoliko neprikladnih riječi“ ali drži da ga od učinjenog sasvim dovoljno pravda to što je, prema vlastitom osjećaju i priznanju, „bio isprovociran činjenicom da lokalni komunalni policajac nema nimalo obzira prema nekome ko pokušava da bude ljubazan…“.

Opozicionar se, dodatno, pozabavio i karakterom komunalnih policajaca sa kojima se verbalno sukobio, pošto se naruženom pridružio kolega: „Isti su mi rekli da će me prijaviti policiji i ja sam rekao ‘slobodno prijavite, i ličite mi na tužibabe'“. I to bi, otprilike, bilo to što je on imao da kaže o svojoj pobjedi nad „dvojicom hercegnovskih komunalnih policajaca, naoružanih pendrecima, sprejevima i članskim kartama Demokratske CG“.

Opozicijo, ujedini se!?

Sada, uglavnom, znamo da su pripadnici ovdašnje političko-ekonomske elite izuzetno osjetljivi kada im se na bezakonje ukaže  bez dovoljno obzira ili na neprimjeren način.

Oni su, naravno, ti koji sude o tome šta je bezobzirno a šta neprimjereno. I na licu mjesta presuđuju. Pošto nije njihova greška to što institucije u ovoj zemlji ne rade svoj posao onako kako treba. Zato nijesu ni dužni da (nas) trpe. Zapalo ih.

Kad smo već kod psovki i šamara, da se osvrnemo i na objavljivanje spiska od stotinjak „izabranih“ pripadnika aktuelnih vlasti koje je Vlada, na naš račun, bogato počastila stanovima i stambenim kreditima. Sve smo to već znali. Pročitali. Čuli. Sopstvenim očima vidjeli kako se pristojni ljudi transformišu pod teretom novostečenog imetka i moći.

Prije otprilike dvadeset godina Monitor je pisao o tajnim/strogo povjerljivim službenim listovima koji se štampaju u samo jednom primjerku i čuvaju u Generalnom sekretarijatu vlade, a u kojima se objavljuju odluke o dodjeli stanova za privilegovanu elitu i njihove poslušnike. Iz izvršne, zakonodavne i sudske vlasti.

Opet, kad god se ta tema nađe u našem fokusu ne možete a da ne osjetite istu onu odbojnost i mučninu – kao da je prvi put. U zemlji u kojoj građani sms porukama prikupljaju novac za liječenje naše djece, postoje takozvani „moćnici“ koje vlast našim novcem – istim tim koji nedostaje za liječenje najmlađih – prvo skući, a potom adaptira, nadograđuje, poboljšava. I oni se, jadni, zore dobijenim. Ne mareći što će taj „dar“ kad-tad dospjeti na naplatu.  Njima.

Mi već plaćamo. I to mnogo više nego što ovo društvo može da podnese.

Jedan od svake dvije stotine stanovnika Crne Gore zatražio je i dobio, tokom prošle godine, boravišnu dozvolu u nekoj od zemalja Evropske unije. Tako je, legalno, iz Crne Gore lani otišlo više od tri hiljade ljudi. Mislite li da će se vratiti?

Dok razmišljate, podatak – broj onih koji su se odavde iselili u EU 4,5 puta je veći od prošlogodišnjeg prirodnog pripraštaja. Iako ne obuhvata one koji su u EU otišli ilegalno, ili uhljebljenje i ljudski tretman potražili u SAD, Kanadi, Australiji, Kini, Srbiji…

Ko će, ako se tako nastavi, ostati u ovoj zemlji da moćnicima zaradi za nove privilegije? Dok ne utvrdimo šta je preče: njihovi stanovi ili naša Evropa.

 

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Lazar i druge nepravde

Objavljeno prije

na

Crnogorski san o gradonačelniku mogao bi da pokvari slučaj Lazara Rađenovića. Na vijest da Rađenović nakon četiri godine izlazi iz zatvora, u koji njegovi drugovi iz budvanske bande skoro da nijesu ni ulazili, dođe ti da kažeš –  pa, tužioče, mili brate, navilki smo da to što radiš nije fer, al ovo nije u redu ni po crnogorskoj pravdi

 

Biti gradonačelnik iz redova DPS je pravi crnogorski san. Kad jednom dođeš na to mjesto, ostaneš makar deceniju, po ugledu na državni model, i vladavinu Prvoga. Pomalo svraćeš na posao, većinom meziš i pijuckaš po kafanama, i za koju godinu postaneš vlasnik pregršt stanova i masnog bankovnog računa, na koji se nerijetko prilivaju i prihodi  tvoje lokalne firme koju ti ko fol vodi kum, ili neki bliski prijatelj. I sinovi ti ubrzo postaju biznismeni, a kćerke vlasnice nekretnina. Gradiš, rušiš, pokatkad pretučeš urednika novine koja ti se navrzla i prati te u stopu, pa čak i kad parkiraš nepropisno.

Ima doduše i neugodnih strana gradonačelnikovanja.

Protiv tebe tužilaštvo u jednom trenu podigne optužnicu, al shvataš da je partija morala da popravi statistiku koju šalje Briselu, i ne ljutiš se. Nije prijatno,  moraš da se vozaš do Podgorice na razgovor s Milivojem, osim ako nisi Mugoša, al na kraju uglavnom sve prođe okej. Ili se suđenje otegne u neodgled, ili odgađaš zatvorsku kaznu do smrti, nešto poput bivšeg gradonačelnika Bara koji duže od godinu zbog porodičnih razloga ne stiže da skokne do ZIKS-a.

Neki, doduše, i ne završe na optužnicama, poput bivšeg gradonačelnika Cetinja, Aleksandra Bogdanovića, sada ministra kulture. Ili možda bolje –  princ Aleksandar Bogdanović Prečvrsti, pošto je na vijest princa Nikole Petrovića da odgađa prenos svojih predaka u Crnu Goru, mlađahni ministar ove sedmice odlučno kazao – neće moći.

Crnogorski san o gradonačelniku mogao bi, međutim, da pokvari slučaj Lazara Rađenovića, bivšeg gradonačelnika Budve.  Zbog njega, depeesovski podmladak možda počne i da odbija ovu unosnu poziciju. Mediji su ove sedmice javili da Rađenović izlazi iz zatvora. Pa otkad je on u zatvoru, počneš začuđeno da računaš. Gotovo četiri godine, ispostavi se. Pušten je malo ranije, jer se dobro vladao, pa ni Prepravedni Milivoje nije imao ništa protiv. Na vijest da je Rađenović izlazi iz zatvora, u koji njegovi drugovi iz budvanske bande gotovo da nijesu ni ulazili, kreneš da osjećaš  neku nelagodu. Gotovo da ti ga bude žao.

Jest, znaš i sam, pomalo je jezivo da žališ člana kriminalne grupe, al ti ipak dođe da kažeš –  pa, tužioče, mili brate, navikli smo da to što radiš nije fer, al ovo nekako nije u redu ni po crnogorskoj pravdi.  Što Lazar četiri godine u zatvoru, a Svetozar Marović, istom optužnicom označen  kao šef budvanske kriminalne grupe koja je taj grad oštetila za desetine miliona eura, dakle Lazarov šef,  ni dana u ZIKS-u. Negdje je u Beogradu. Uz sve, Millivoje je  Maroviću i na papiru odredio kaznu gotovo duplo manju od one koja je dopala Lazaru.

U Beogradu je i Olivera Iličnić, Marovićeva saradnica, protiv koje je Specijalno tužilašto ove sedmice podiglo optužnicu, iako zna da je Srbija neće izručiti. Još prije dvije godine su im iz Beograda poručili da to za šta Crna Gora Ilinčićevu tereti, nije razlog da nam je vrate. Istina, Milivoje preferira da optužuje likove van granica Crne Gore koji ovdje nikad neće svratiti, a i takve optužnice uvijek dobro dođu za domaću predstavu o zahuktaloj pravdi. Čak je i Rađenovićev prethodnik, takođe član budvanske kriminalne grupe, Rajko Kuljača, odavno na slobodi. Dobio je status svjedoka saradnika i prilično manju kaznu od Lazara, a i njegov mali se ovih dana pohvalio automobilom od 100 hiljada eura. Plus što svake godine iz Uprave policije masovno ljetuju u Kuljačinom hotelu. Imao je rašta robijati.

Ni Svetozarev podmladak, Miloš, takođe član budvanske kriminalne grupe, neće služiti zatvorsku kaznu u Crnoj Gori, skorašnja je vijest. Ako će je uopšte igdje služiti. To mu, pojašnjeno je, omogućava srpsko državljanstvo koje je dobio dok je istraga uveliko trajala.

Možda mučnije od priče o Lazaru, zvuči ona o budućnosti.  Priča kojoj ni Sporazum o budućnosti ne pomaže. Priča o polupraznim opozicionim stolovima na kojima bi trebalo govoriti o toj budućnosti i pravednijem društvu. Priča o borbi za mjesta u parlamentarnim odborima, koji neće donijeti fer i slobodne izbore, i boljeg tužioca.  Nego, nema tu puno priče. Ostaje samo da se šeta.

 

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo