Povežite se sa nama

DANAS, SJUTRA

Prljavi rat i prljava propaganda

Objavljeno prije

na

Razoreni Alep je pao 14. decembra, a more istraumiranog naroda još čeka da svoje porušene domove zamijeni izbjegličkim životom.

Iza ruševina i slika ljudske bijede, oko analitičara u padu Alepa vidi ključni događaj u sirijskom ratu. Alep je pokoren ili oslobođen, u zavisnosti od političog ugla, poslije nekoliko godina kontrole od strane pobunjenika i nekoliko mjeseci uličnih borbi i bombardovanja od strane Putinove avijacije.

Tragična priča Alepa je priča o stradanju običnih Sirijaca uhvaćenih u unakrsnoj vatri između sirijske vojske, pomognute Rusijom, Iranom i borcima Hezbolaha i koktela raznih stranih paravojski, uglavnom radikalnih islamskih boja, koje uključuju i ISIS i Nusra Front, ekspozituru Al Kaide u Siriji.

Sudbina Alepa je i priča o diktatoru koji je svojom brutalnošću mirne zahtjeve za demokratizacijom koje je donio talas Arapskog proljeća, pretvorio u oružani ustanak, ali i o upetljavanju stranih sila, kao što su SAD, EU i njihovih bliskoistočnih saveznika, koje su Siriju iskoristile kao poprište za obračun sa Rusijom i Iranom i za prekrajanje ekonomske i političke mape ovog važnog regiona. Prljava politika je zahtjeve za demokratijom transformisala u sektaški sukob između sunita i šita koji, izvjesno, neće ostati u granicama Bliskog istoka.

Teško je pojmiti logiku Zapada koji je do skoro finansijski i vojno podržavao svoje smrtne neprijatlje ISIS i Al Kaidu u cilju obaranja Al Asada. Ali, to se dešavalo ispod slojeva propagande. Zvaničnici iz Pentagona su već 2012. godine u tajnom izvještaju iznijeli da Al Kaida Irak stoji iza oružane „pobune” u Siriji.

Priča o Alepu je priča i o prljavom novinarstvu. Zapadni mediji su praktično stavljeni na raspolaganje pobunjenicima. U istočnom Alepu prisustvo nezavisnih novinara je od 2012, bilo rizično, a postalo je nemoguće kada su 2014, pred kamerama novinarima Džemsu Foliju i Stivenu Sotlou ritualno odsječene glave.

Poznati bristanski novinar Patrik Kokburn je pišuci o padu Alepa rekao da su vijesti koje dobijamo uglavnom propaganda. Džihadisti su, po njemu, profesionalne novinare zamijenili „lokalnim aktivistima” koje kontrolišu i svaki pokušaj kritičnosti kažnjavaju torturom ili smrću.

Ističući da je stovoren model za isključivanje nezavisnih novinara u budućim ratovima, on tvrdi da Zapad u velikoj mjeri orkestrira propagandu tako što organizuje i finansira medijsko treniranje aktivista. Navodi izjavu novinara sirijskog porijekla kome je ponuđen posao trenera za enormnu platu.

Ričard Falk, stručnjak za međunarodno pravo i međunardne odnose, profesor na Prinstonu, je ukazao: „Nije pretjerana tvrdnja da u dosadašnjoj istoriji nijesmo imali rat koji je do ove mjere bio multi-dimenzionalan i hibridan.”

Kokburn smatra da je ekstremno nasilje rezultat činjenice što na ratištima Sirije i Iraka brojne sile potkusuruju račune. Kaže: „Od druge polovine 2011, uspjeh svake strane u sukobu je zavisio od podrške, u ljudstvu, novcu, oružju, municiju, vazdušnim napadima, koje su dobijali od svojih stranih pokrovitelja – ustanici od Turske, Saudijske Arabije i Katara, a Asadova strana od Rusije, Irana, Iraka i Hizbolaha”.

Alep je važna pobjeda za Asada. Radi se o najvećoj urbanoj cjelini koja je od početka rata bila pod kontrolom opozicije. Većina civila kao i desetine hiljada boraca su prebačeni na jug u 60-ak kilometara udanjeni Idlib, koji postaje prijestonica opozicije. Pretpostavlja se da ce Idlib biti sledeći na meti Asadove vojske, ali ima i mišljenja da će on proritet dati predgrađima Damaska pod kontrolom izolovane i napuštene opozicije.

Alep je izbacio na površinu bitne činjenice: Asadova vlast je stabilizovana i Rusija je povratila značaj svjetske sile. Nusra i Ahrar al-Šam su pobijeđeni jer su ostavljeni na cjedilu od inostranih sponzora. Obama je već duže rezervisan u vezi podrške islamistima, što je glavni razlog za izostajanje NATO intervencije. SAD su vukle poteze koji su je učinili nedjelotvornom. Putin i Erdogan trenutno rade na mirovnim pregovorima u koje nijesu uključili SAD i EU.

Neizvjesna je budućnost Srije i čitavog regiona. Dosadašnji razultat su stotine hiljada mrtvih i izbjeglištvo za više od polovine sirijske populacije od 27 miliona. Posijana je klica budućih neprijateljstava. Jedini spas za sve je radikalna promjena u vođenju međunarodne politike. Prelazak na pregovaračke stolove i aktvnosti zasnovane na međunarodnom pravu.

Radmila STOJANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

U ogledalu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rezolucija UN o Srebrenici i reakcije na nju, samo su još jedno upozorenje da je krajnje  vrijeme da se suočimo i sa prošlošću i sa današnjicom. Sve dok naše političke klase budu negirale prošlost ili ćutale o ulozi Crne Gore u ratnim devedesetim,  dok budu selektivno pamtile i pokazivale prstom u tuđa dvorišta umjesto da se zagledaju u svoje,uzalud nam IBAR, evropske strategije i evropski zakoni. Nećemo mi nigdje

Predsjednik crnogorskog parlamenta Andrija Mandić u stvari je, Evropejac. I nije to bilo nešto tipa kafkijanskog preobražaja, ono – „Kad se Gregor Samsa jednog jutra probudio iz nemirnih snova, otkrio je da se u krevetu pretvorio u golemog kukca.“ Ne, Mandić je Evropejac, kaže, oduvijek bio. Uputio je nevjernike da pogledaju program njegove Nove srpske demokratije, gdje leži navodni dokaz da je ta partija od samog osnivanja “istinski evropski orijentisana stranka”.  Ni tu nije kraj. Mandić i njegovi su, tvrdi predsjednik parlamenta,  u stvari preteča, jer su “Evropsku uniju zagovarali dok su neki govorili o posljednjem ostrvu komunizma na Balkanu”.

Šta reći.  Uzdah je recimo prigodan. Mandić to govori dok nas sa svojim partnerima iz srpskog sveta, gura od Evrope. Dok negira genocid u Srebrenici, potvrđen na Međunarodnom sudu u Hagu i poziva premijera Spajića da ne glasa za Rezoluciju UN o Srebrenici ovog četvrtka, jer je to “opasno” po Crnu Goru. Poštovanje sudskih presuda, suočavanje sa prošlošću i poštovanje žrtava, a Rezolucija je upravo to, ne bi trebalo biti opasno  za “istinski evropski orijentisane partije”. Baš suprotono.  Mandić nas ubjeđuje da je oduvijek evropski orijentisan dok srebreničke žrtve pokušava da prekrije jasenovačkim žrtvama,  dijeleći ne samo žive, nego i  mrtve na naše i njihove.  Dok to čini za partijski  i interes  Aleksandra Vučića, srpskog autokrate, najboljeg učenika Vojislava Šešelja, koji želi i Crnu Goru da usisa u svoj srpski svet,. U svijet krvi i tla.  Mandić je, pri tom, kako i sam primjećuje, malo umjereniji od svog kolege Milana Kneževića. Blago Evropi.

Blago i nama.  Na evropskim programima svih ovdašnjih političkih partija. Ko bi čitajući program DPS-a, mogao da zamisli da će program jedne socijalističke partije iznjedriti jednog od najbogatijih državnika svijeta, rame uz rame sa šeicima,  koji će u svoj sivi višedecenijskog vlastodršca  upisati  ratne pohode, opustošenu zemlju, sistemsku korupciju i spajanje podzemlja i nadzemlja u jedno. I ko bi, na kraju,  mogao zamisliti da će mu sve to proći, toliko da se danas njegov podmladak predstavlja kao da nastavlja tradiciju nepokolevljivog antiratnog ljevičara.  Zato je njihov povik da se Crna Gora suoči sa ratnom prošlošću tek licemjerje.  Oni da bi se isačim suočili, moraju se suočiti sa sobom.

Ko bi čitajući programe Demokrata i Pokreta Evropa sad mislio da će te “građanske” i “proevropske” partije svoj rijetki glas za suočavanje sa prošlošću, dati za Rezoluciju o Jasenovcu. Da će se baviti nekadašnjim zločinima susjedne zemlje, dok ćute o svježim zločinima počinjenim u naše ime u toj istoj zemlji. Rizikujući pri tom i dobijanje svetog IBAR-a, u koji se kunu.  Ili da će tražiti, kao što to čine Demokrate, da jedna od ulica u glavnom gradu nosi ime ministra unutrašnjih poslova koji je stavio potpis na naredbu da se deportuju bosankohercegovačke izbjeglice pod nož Radovanu Karadžiću.

Rezolucija UN o Srebrenici i reakcije na nju, samo su još jedno upozorenje da je krajnje  vrijeme da se suočimo i sa prošlošću i sa današnjicom. Sve dok naše političke klase budu negirale prošlost ili ćutale o ulozi Crne Gore u ratnim devedesetim, dok budu selektivno pamtile i pokazivale prstom u tuđa dvorišta umjesto da se zagledaju u svoje, uzalud nam IBAR, evropske strategije i evropski zakoni. Nećemo mi nigdje.

Glas Crne Gore za Rezoluciju UN o Srebrenici samo je minimum neophodan da bi jednom možda bili normalno evopsko društvo. Reakcije na najavu tog glasa, pokazatelj su koliko smo daleko od njega.

Posljednja vijest: Rezolucija o genocidu u Srebrenici  usvojena je na Generalnoj skupštini UN . Crna Gora je glasala – za. Prvi je korak napravljen.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Ni mrdnuli

Objavljeno prije

na

Objavio:

To što  Vrhovni sud , godinama nakon odlaska Vesne Medenice, ne može da joj nađe zamjenu, iako ima kandidate koji  ga zaista zaslužuju,  odraz je istinskog stanja crnogorskog pravosuđa. Sve dok ljudi poput sutkinje Ane Vuković ne budu zamijenili medenice, znači da nijesmo mrdnuli s mjesta

Kao što se i očekivalo, propao je još jedan konkurs za predsjednika/cu Vrhovnog suda.  U četvrtak, 16. maja na  Opštoj sjednica tog suda, trebalo je da bude izglasan kandidat koji bi bio predložen Sudskom savjetu za izbor. U trci su bili sutkinja Ana Vuković i sudija Miodrag Pešić. Niko nije dobio potrebnu podršku.  Otkako je tu poziciju napustila Vesna Medenica, Vrhovni sud nije bio u stanju tokom devet konkursa da izabere kanidata za njenu zamjenu.

Dalo se naslutiti da to neće učiniti ni ovog puta.  Akcija za ljudska prava, koja pomno prati procese u pravosuđu,  pozvala je pred novu Opštu sjednicu da se „spriječi manipulacija“ prilikom glasanja. Oni ukazuju da za izbor kandidata nije neophodno 13 glasova, kako je to prethodno najavila v.d predsjednica Vrhovnog suda Vesna Vukčević, već manje – 11 glasova. Oni su ukazali da je ukupan broj sudija u Vrhovnom sudu trenutno 17, i da spram tog broja treba odrediti dvotrećinsku većinu za glasanje. A ne, kako računa Vukčević, od onoliko sudija koliko bi Vrhovni sud trebao da ima. Na kraju se računalo onako kako je najavila v.d predsjednica tog suda,  glasovima sudija kojih – nema.  I konkurs je, očekivano – propao.

To što  Vrhovni sud  godinama nakon odlaska Vesne Medenice sa čelne pozicije,  o čijem modelu upravljanja  čitamo iz skaj prepiski, ne popunjava to mjesto, iako ima kandidate koji  ga zaslužuju,  odraz je istinskog stanja crnogorskog pravosuđa. A ne IBAR i hvalospjevi o uspjesima nove vlasti na evropskom putu zemlje.

Sve dok ljudi poput sutkinje Ane Vuković ne budu zamijenili medenice, znači da nijesmo mrdnuli s mjesta. Sutkinja Vuković se  prijavila za tu poziciju još prje tri godine. U junu 2021. dobila je snažnu podršku civilnog sektora koji je apelovao da bi „njen izbor omogućio Crnoj Gori da dobije predsjednicu Vrhovnog suda najvišeg renomea i izuzetnih stručnih i moralnih kvaliteta, koja ispunjava sve uslove i ima sve osobine da bude na čelu tog suda i sprovede neophodne reforme”.  Glasove Đukanovićevog zarobljenog pravosuđa, koje još nije reformisano, nije dobila. Ni tada, ni na posljednjem konkursu.

Ana Vuković bila je sutkinja u slučaju S.Č, koji je početkom dvijehiljaditih potresao Crnu Goru. Afera trgovine ženama sezala je kako do vrha tadašnjeg pravosuđa, tako i do samog vrha vlasti. Pod ogromnim pritiskom Đukanovićevog režima u punoj snazi, držala se profesije i etike. To su potvrdili i eksperti OEBS-a. Kako je svojevremno izgledalo Đukanovićevo pravosuđe čitamo ovih dana iz skaj prepiski. Uvid u razgovore između Medenice i pojedinih sudija zahtijeva jači želudac. Raportiranje nadređenima i poslušnost, preblago rečeno.

U vrijeme afere S.Č. Vesna Medenica je bila vrhovna državna tužiteljka.Njoj je Ana Vuković dostavila dokaze da su je kao sutkinju na tom slučaju pratili i prisluškivali pripadnici državne bezbijednosti. Kakve li su tada bile Medeničine prepiske i raporti, bilo bi zanimljivo pročitati. A, nije teško zamisliti.

Danas, skoro četiri godine nakon pada DPS-a, još je teško zamisliti da čelne pozicije u crnogorskom pravosuđu pokrivaju profesionalci od integriteta. I dalje smo u vremenu rijetkih izuzetaka. To, više od svega, govori gdje smo.

 Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Dani praznih riječi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dan pobjede nad fašizmom i Dan Evrope.  Ređaju se velike riječi, vlast se hvališe uspjesima proevropskim i antifašističkim, opozicija  je  jedini branik antifašizma i evropejstva.  Dani praznih riječi. Ni Evropa nema šta da slavi. Dovoljno je reći  – Gaza. Zato neka ovo budu dani nade u  budućnost. Bolju Evropu, i bolje nas

 

 

Pristižu čestitke na Dan pobjede nad fašizmom, koji je ujedno i Dan Evrope. Ređaju se velike riječi, vlast se hvališe svojim uspjesima, navodno proevropskim i antifašističkim, opozicija  je  navodno jedini pravi branik antifašizma i evropejstva. Dani praznih riječi.

Najglasniji su uobičajeno oni kojima su antifašizam i evropske vrijednosti  tek slovo na papiru. Bilo je i krajnje neobičnih poruka. Demokratska narodna partija Milana Kneževića saopštila je da se „danas, gotovo osam decenija kasnije, suočavamo sa opasnim pokušajima revizionizma istorije, oživljavanjem nacističkih ideologija i relativizacijom podnesenih žrtava”.  Kao da je saopštenje stiglo iz Ujedinjenih nacija, a ne partije koja se, između ostalog,  protivi glasu Crne Gore za Rezoluciju UN o genocidu u Srebrenici, nazivajući takav potez „sramotom i katastrofom“.  Šta je oživljavanje fašizma, ako nije negiranje genocida i pogubljenja više od 8000 muškaraca i dječaka u Srebrenici 1995, samo zbog njihovih imena.

Oglasili su se i iz DPS-a. „Dan pobjede nad fašizmom, koji obilježavamo i kao Dan Evrope, uvijek treba da nas podsjeti na žrtve koje je Crna Gora prinijela na oltar antifašističke ideje“, poručio je poslanik te partije  Andrija Nikolić. Tačno. Još samo da se suočimo sa žrtvama ratnih devedesetih, dok je ta partija vodila Crnu Goru. Kad su ljudi deportovani pod nož Radovanu Karadžiću ili iz voza odvedeni u smrt,  samo zbog imena. Podsjećanje na te zločine, uvođenje dana sjećanja i bilo kakvo drugo obilježavanje, Đukanovićeva vlast decenijama nije dozvoljavala. Dok je zarobljeno pravosuđe guralo ratne zločine duboko u fioke zaborava i aboliralo vlasti  bilo kakve ogovornosti.

Organizovanje sjećanja ne dozvoljavaju  ni novi evropejci na vlasti.  Toliko je inicijativa mirovnih organizacija da se uspostave dan sjećanja i spomenik žrtvama zločina deportacija bosanskih izbjeglica ostalo bez odgovora i poslije Đukanovića i DPS-a.

Konačno znamo: Crna Gora će glasati za rezoluciju o genocidu u Srebrenici, objelodanio je  premijer Spajić u parlamentu upravo pred odlazak ovog broja Montora u štampu. To je dobra vijest. No nije tajna: dio pripadnika vlasti negira genocid u Srebrenici. Javno su se  oglasili  protiv rezolucije UN.  Vrijeđa im, vele,  dostojanstvo i slobodarstvo. Čitava priča o crnogorskim  amandmanima na Rezoluciju je za domaću upotrebu. To je  pokušaj amortizacije udara koji dolaze od strane Vučića i Dodika, ali i  dodvoravanje svojim partijskim i biračkim masama. Za nesuočavanje sa prošlošću i selektivno pamćenje ogromnu  odgovornost snosi bivša vlast. Novoj nije ni padalo na um da zaviri  u to nasljeđe bivšeg režima. Naprotiv. Pavle Bulatović, nekadašnji ministar Unutrašnjih poslova, koji je potpisao nalog za hapšenje i deportaciju bih izbjeglicja već je dobio ulicu u Pljevljima. Demokrate se evo upinju da, kao nagradu za životno djelo ulicu  dobije i u Podgorici.

Nemamo šta da slavimo. Nema ni Evropa u kojoj  jača radikalna desnica koja će, kako se osnovano predviđa, uskoro biti nikad jača i u Evropskom parlamentu.  Za stanje duhova u Evropi dovoljno  je reći – Gaza. I njene strahote, koje evropske prestonice odbijaju da vide.

U Njemačkoj  je  zabranjen ulazak Janisu Varufakisu, bivšem ministru finansija Grčke, jednom od najznačajnijih intelektualaca današnjice,  u tu državu 12. aprila, kada je trebalo da prisustvuje Palestinskom kongresu. Prethodno je upitan – Zašto Palestinski kongres, kazao: „Kao Evropljani, mislim da je važno da se uzdržimo od osuđivanja bilo Izraelaca ili Palestinaca kada smo mi, Evropljani, ti koji smo uzrokovali ovu beskrajnu tragediju: pošto smo vekovima praktikovali ekstremni antisemitizam, što je dovelo do jedinstveno stravičnog Holokausta, decenijama smo saučesnici u sporom genocidu nad Palestincima, kao da dve nepravde čine pravdu“.

“Najbogatije, najmoćnije zapadne zemlje, one koje veruju da su predvodnici savremenog sveta u posvećenosti demokratiji i ljudskim pravima, otvoreno finansiraju i podržavaju izraelski genocid u Gazi”, primijetila je prošlog mjeseca Arundati Roj,  svjetski slavna indijska književnica. I poručila: “  Ali milioni demonstranata na ulicama Evrope i SAD su nada za budućnost svijeta.”

Neka ovo budu dani nade u  budućnost. Bolju Evropu, i bolje nas.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo