Povežite se sa nama

FOKUS

Afere u crnogorskom fudbalu

Objavljeno prije

na

Na sajtu Budućnosti, u susret „derbiju”, objavljena je anketa s pitanjem: Kakav sastav Zete očekujete u nedjelju? Mogući odgovori: a) rezervni; b) navijači; c) vjerovatno će nešto kombinovati. Autorska prava na cinizam ima vlasnik Zete, sportski entuzijasta iz Golubovaca Radojica Božović-Rajo, koji je na utakmicu s Mogrenom 25. aprila izveo rezervni sastav i ogolio farsu javne tajne crnogorskog fudbala – utakmice se namještaju, zar ne! Naredni događaj je neodigravanje meča Zeta-Sutjeska. Sudija Jovan Kaluđerović tvrdi da mu je 6. maja Božović „prijetio smrću”. Sudijama se na crnogorskim fudbalskim stadionima manje-više uvijek ritualno prijeti; nekima su glave gurane u kolzetske šolje (nije li davljenje pokušaj ubistva?) i – nikom ništa. Ali, Božović se sada stigmatizuje kao razulareni pojedinac koji remeti idiličnu harmoniju i nevinost crnogorskog fudbala. Da li samo Božović namješta utakmice? Namještalo se godinama. Božović je priznao kako je 1997. namjestio utakmicu u Lučanima (Srbija) Mladost-Budućnost 0:1 kojom je podgorički prvoligaš izborio spasonosni baraž. Naknadna Božovićeva interpretacija glasi: ,,Nijesam rekao da sam namjestio utakmicu, već da sam, u nekoliko navrata, pomogao Budućnosti”.

 

KOBAC: Evociranje zasluga desilo se nakon što je 3. septembra 2006. premijerna crnogorska liga imala eksplozivan start. Pod objašnjenjem da su ,,sudije namještene”, Božović je zabranio održavanje meča Zeta-Budućnost. ,,Ko uđe na stadion, pucaću u njega”, kazao je pred gomilom policajaca.
Božović se razumije u pucnjavu. Kada je 1996. preuzeo Zetu, još je bio oficir Crvenih beretki (JSO – Jedinice za specijalne operacije) MUP-a Srbije pod kodnim imenom Kobac. Nosilac je čina pukovnika JSO. Po zavičajnoj liniji poznanstva s Vukšinom Marašem (osnivačem Sportskog društva Zeta), Kobac nije samo angažovan u fudbalu, već i na specijalnim zadacima u crnogorskoj tajnoj policiji. Njegova reputacija i nezgodna narav, prema legendi, bili su u kritičnim intervalima 1999. orijentiri da se njegove bivše kolege iz JSO-a ne upuštaju u avanture u Crnoj Gori.
Do 2000. Zeta je prvoligaš, a potom igra Inter-toto i Kup UEFA. Uspon kluba s agrarne periferije Podgorice, bio je iritirajući za ego Miomira Mugoše, gradonačelnika i predsjednika Skupštine Budućnosti. Kobac Božović tvrdi kako je Mugošu pokušao animirati ,,da napravimo jedan veliki, zajednički klub”; bez uspjeha.
Rat fudbalskih sujeta se odigravao na površini podgoričko-zetskih frakcijskih borbi unutar DPS-a. Mugoša je 2006. imao nezvaničnog konkurenta na partijskoj listi za gradonačelnika – Slavoljuba Stijepovića-Miga, Zećanina, bivšeg fudbalera i eks-ministra sporta (1998-2003).
,,Ja taj problem ne mogu da riješim. Treba da ga riješe državni organi i organi Podgorice”, kazao je predsjednik FSCG Dejan Savićević nakon skandala neodigravanja derbija Zeta-Budućnost. Završeno je prekršajnom prijavom i kaznom oduzimanja bodova Zeti, no ona je u foto-finišu ipak uzela titulu.

BRATSTVO: U omalenoj bari crnogorskog fudbala našlo se previše krokodila i njihovih epigona nakon što smo 2006. postali nezavisni.
Ukoliko je vjerovati srpskim medijima, za doba zajedničke srpsko-crnogorske države Branislav Mićunović-Brano, nekadašnji vlasnik Sutjeske, bio je „kralj srpskog fudbala”. Srbi su to „otkrili” kada su krajem 2007. uhapšeni vlasnik Vojvodine Ratko Butorović-Batakan, te Dragan Džajić. Butorović je za Mićunovića kazao da je „moj pobratim”. Džajić se nije izjašnjavao; kao vikendaš u Budvi, dobio je crnogorsko državljanstvo.
U aferi s Džajićem i Butorovićem nije uhapšen Zlatan Terzić-Terza, nekada vlasnik OFK Beograda i eks-predsjednik Fudbalskog saveza Srbije; za njim je raspisana potjernica i sada je u bjekstvu. Dok ih još niko nije jurio, Džajić i Terzić bili su specijalni gosti na promociji naše fudbalske reprezentacije (Crna Gora – Mađarska 2:1, Podgorica, mart 2007). Navodno, Terzić je u Budvi nedavno uhapšen, pa „preko veze” pušten.
Veze imaju svoju istoriju. Na primjer, veze Mićunovića i Butorovića vode porijeklo iz davnih 1970-ih, kada su Mićunović i grupa Nikšićana pošli za Novi Sad, neki i radi studiranja. Kada je uhapšen Butorović a za Terzićem raspisana potjernica – pod sumnjom da su umiješani u namještaljke i pronevjere oko transfera fudbalera – Mićunović se u štampi zapitao zašto ga tim povodom pominju, „da li samo zbog toga što znam Terzu, Batu i sve druge, koje sam uvijek domaćinski ugostio kada bi dolazili kod mene u Crnu Goru”.

mugosa-stijepovic-1TRI ZA TRI: Jedna od ,,domaćinskih” tura bila je u Nikšiću, 20. marta 2004; za utakmicu Sutjeska-OFK Beograd 2:1 tvrdilo se, bez dokaza, kako je namještena. Navodno je tada primijenjena formula tri za tri, odnosno sistem namještanja gdje domaćin uvijek uzima tri boda a one neznavene ekipe koje igraju neriješeno i uopšte imaju zabludu da je fudbalska lopta okrugla – ispadaju iz igre. Utakmica u Nikšiću je žigosana, no nikako nije bila izuzetak; postojao je sistem koji je ustrojio fudbalsko podzemlje.

Nikšićka epizoda je ipak po nečemu štrčala: ,,Namješta se i u Italiji i u Španiji, ali ovako seljački kao kod nas nigdje”, rekao je Branko Bulatović, tada generalni sekretar Fudbalskog saveza SCG. Crnogorski prvoligaši u to vrijeme (Budućnost, Sutjeska, Zeta, povremeno i Mogren) bili su preko svojih vlasnika ili uticajnih članova upravnih odbora, brokeri na crnoj berzi trgovine bodovima. Navodno, šampionati su rješavani u Crnoj Gori. Glavni konkurenti, Crvena zvezda i Partizan, od sezone do sezone, uspostavljali su ,,bratske veze” s crnogorskim prvoligašima vrijedne devet bodova na gostovanjima. Jovan Dimitrijević, iz Zajednice prvoligaša Srbije, svjedočio je u emisiji Insajder TVB92: “Onog trenutka kada preovladava interes Crvene zvezde u Crnoj Gori, te godine je ona šampion. Sljedeće godine se to desi Partizanu”. Potkusurivanje za crnogorske prvoligaše se nije namirivalo direktno od Crvene zvezde i Partizana, već od drugih, manjih srpskih klubova.
Namještaljke su ukorijenjene u tradiciju još iz doba SFRJ kada je Budućnost bila jedini crnogorski prvoligaš. I igračka legenda, Savićevć, igrao je namještene utakmice: “Odigrao sam dva-tri takva meča za pet i po godina u dresu Budućnosti”, kazao je marta 2006. za NTV Montenu.

PENALI: Nakon sezone 2007/2008, u kojoj je Budućnost osvojila titulu, zatišje na temu namještaljki (usljed nedostatka dokaza?) prekinuto je skandalom Zeta-Mogren. Božović je obnovio razmjenu niskih udarca kada se, nakon višemjesečnog boravka u Beogradu “zbog privatnih problema”, vratio u Golubovce i “odlučio na ovakav korak ne bi li nekadašnjim žestokim protivnicima pokazao da je i dalje moćan”, pišu Vijesti.
U polemiku je sada uključen i Mogren. Fudbal je oduvijek bio više od igre, a u Crnoj Gori razlog da se potegne i Njegoš. Mogren je saopštenje za javnost započeo: ,,Ko se topi hvata se za pjenu”. Ali, stih koji mu prethodi glasi: ,,Zlo se trpi od straha gorega”.
Nakon njegoševskog uvoda, objavio je Mogren niz podataka korisnih da se shvati dramaturgija, odnos snaga i raspoloženja u crnogorskom fudbalu. ,,Budva nema nijednog sudiju na listi Prve lige. Ni glavnog, ni pomoćnog. Nema čak ni delegata”, saopšteno je iz Mogrena.
Lokalno porijeklo sudija (ili delegata) u vezi je sa ,,suđenjem penala” pa iz Mogrena tvrde da je ,,u ovoj sezoni za nas suđeno pet penala, a protiv tri”. Slijedi presjek (ne)sviranja penala: ,,Za Budućnost u samo posljednje tri utakmice pod Goricom suđena su tri penala (Jezero, Dečić, Sutjeska), a za tri godine sviran je samo jedan penal protiv Budućnosti”.
Mogren je odgovorio nakon što je Budućnost, povodom farse u Golubovcima, objavila kako je ona ,,kulminacija svakovrsnog favorizovanja Mogrena u borbi za titulu prvaka”. Argumentacija je zasnovana na ,,izboru sudija” ili ,,izboru jednog te istog sudije za svaku iole tešku utakmicu Budvana”, što je, suma summarum, ,,povod za našu osnovanu sumnju da svi klubovi nemaju jednak tretman ni u organima FSCG”.

KRIVE DRINE: Za nekog ko, poput Budućnosti, ima najbolju klupsku tradiciju i navijačku organizaciju, najpristojniji stadion i u kontinuitetu najviše novca, orkestriranu podršku najjačih medija plus Mugošu u upravi, zahtjev da ima ,,jednak tretman u organima FSCG” izgleda pretjeran. U Izvršnom odboru FSCG sjede predsjednik Budućnosti Kemal Đečević i član uprave Vladan Vučelić (obojica Mugošini činovnici), te sportski direktor Mojaš Radonjić i bivši trener Dušan Spasojević. ,,Vidjećemo ko je to toliko moćan da pored mene, kao predsjednika i članova koji dolaze iz Budućnosti, radi protiv tog kluba”, kazao je Savićević.
Esencija spora je što su i Budućnost i Zeta, za doba SCG, bili „državni projekti” s koncentracijom državnih para i ambicioznih političara opšte prakse koji se „razumiju” i u fudbal.
,,Budućnost i Zeta su na državnom budžetu, pa uticaj treba da imaju država i ljudi koji je vode. Oni treba da riješe taj problem”, kazao je Savićević 2006. za NTV Montenu.
Status ,,državnog projekta” u međuvremenu je dobio i Mogren. Za prestiž Budve, gdje je lokalni DPS Svetozara Marovića na posljednjim izborima po broju glasova potukao sve rekorde, nedovoljni su vrhunski odbojkaški i vaterpolo klubovi.
Otuda Savićevićevo vidjećemo nema bogzna kakvo pokriće. Kada je bio pogodan trenutak, uoči referenduma, Savićević je za SCG ligu kazao kako je „prvenstvo regularno onoliko koliko nekim ljudima odgovara”.
,,Sigurno bih bio ugrožen kada bih pokazao prstom na ljude koji dogovaraju utakmice”, ocjenio je Savićević marta 2006. i dodao: ,,Ne pada mi na pamet da gubim glavu zbog fudbala”.
Da li se u crnogorskoj premijernoj ligi sada igra regularnije? Mimikrija je mudrost, zlo se trpi od straha gorega.

Vlado JOVANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

NOSIOCI LISTA: Zvijezde vodilje ili padalice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izbore će obilježiti smjena generacija na crnogorskoj političkoj sceni i to što će rezultat odrediti politička kretanja u periodu bitno dužem od jednog izbornog ciklusa. Zato smo se odlučili da predstavimo nosioce partijskih i koalicionih izbornih lista. Prema redosljedu sa glasačkih listića

 

Manje od deset dana dijeli nas od vanrednih parlamentarnih izbora na kojima će glasači birati između 15 ponuđenih i prihvaćenih izbornih lista. Izbore će, prema mišljenju analitičara, obilježiti smjena generacija na crnogorskoj političkoj sceni i to što će rezultat odrediti politička kretanja u periodu bitno dužem od jednog izbornog ciklusa.

Zato smo odlučili da predstavimo čitaocima Monitora nosioce partijskih i koalicionih izbornih lista za koje mogu glasati 11. juna. Prema redosljedu sa glasačkih listića.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 2. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

JAKOV MILATOVIĆ, PREDSJEDNIK: Odgovornost veća od ovlašćenja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pred novim predsjednikom su velika očekivanja, i ono najvažnije – da bude drugačiji od trodecenijskog vođe. Milatović je činom inauguracije nagovijestio da želi drugačijim putem, ali tek ćemo vidjeti kako će se snaći na čelu zemlje „na granici između Istoka i Zapada”, kako je nazvao Crnu Goru na inauguraciji, u dinamičnim političkim vremenima

 

Počelo je – drugačije. Inauguracija novog predsjednika Crne Gore Jakova Milatovića održana je u Skupštini u Podgorici, a ne u Vladinom domu na Cetinju, kako su to činili predsjednici iz redova Demokratske partije socijalista tokom decenija. Prvi put u posljednje dvije decenije tom činu su prisustvovali i predstavnici vlasti i opozicije, a događaj nijesu pratili protesti političkih protivnika i tenzije. Prošlo je mirno i dostojanstveno, kako su to primijetili i svjetski zvančnici, iako dolazak Milatovića na čelo države označava najozbiljniju političku promjenu posljednjih decenija. Kraj jedne ere. Đukanovićeve.

Istorija nekoliko posljednjih inauguracija crnogorskih predsjednika u stvari je istorija društvenih tenzija. Prvi predsjednički Đukanovićev mandat 1998. godine, protekao je u atmosferi oštrih podjela. Noć uoči Đukanovićeve inauguracije 14. januara 1998. godine pristalice Momira Bulatovića, bivšeg predsjednika Crne Gore i Đukanovićevog partijskog saborca do 1997, u nasilnim protestima krenule su ka zgradi Vlade Crne Gore i sukobili se sa policijom, koja ju je obezbjeđivala. U incidentima su povrijeđena 44 policajca i četvoro civila. I sama Đukanovićeva inauguracija te 1998. godine održana je u napetoj atmosferi i pod nezapamćenim mjerama obezbjeđenja.

Uslijedile su decenije inauguracija predsjednika iz redova Đukanovićevog DPS. U tri mandata tu funkciju obavljao je Filip Vujanović. Njegove inauguracije organizovane su bez prisustva opozicije, koja ih je bojkotovala, ali i uz proteste, poput onog 2013. godine, kada je opozicija smatrala da su tadašnji predsjednički izbori  pokradeni, te da je na mjestu Vujanovića trebalo da bude Miodrag Lekić. Tada su građani organizovali Marš na Cetinje – marš protiv mafije, u znak protesta inauguracije Vujanovića. Opozicija je bojkotovala svečanost, a Vujanovićevoj inauguraciji na Cetinju nijesu prisustvovali ni poslanici Socijaldemokratske partije (SDP), tada manje članice vladajuće koalicije.

Ni toj, kao ni narednoj Đukanovićevoj inauguraciji 2018. godine nijesu prisustvovali regionalni i svjetski lideri. Đukanović je prije pet godina inaugurisan bez gostiju sa strane, uz diplomatski kor i predstavnike crnogorskih institucija. I opet bez opozicije.

Milatovićevoj inauguraciji u Podgorici, prisustvovali su ne samo odlazeći predsjednik Đukanović i predstavnici opozicije nego i lideri zemalja regiona i evropski i svjetski zvaničnici. Ukupno oko – 200 zvanica.

U prvom redu, rame uz rame sa Milatovićem, sjedeli su Đukanović, predsednici Srbije i Hrvatske Aleksandar Vučić i Zoran Milanović, kao i predsedavajuća Predsedništva BiH Željka Cvijanović, te članovi Predsjedništva BiH Željko Komšić i Denis Bećirović. Tu je bila i predsjednica Kosova Vjosa Osmani. To je nešto što su posebno istakli mnogi regionalni mediji prateći Milatovićevu inauguraciju.

U plenarnoj sali su i bili specijalni izaslanik SAD-a za Zapadni Balkan Gabrijel Eskobar, specijalni izaslanik Velike Britanije Stjuart Pič, ambasadorka Amerike u Crnoj Gori Džudi Rajzing Rajnke, kao i ambasadorka Velike Britanije Karen Medoks. Milatoviću su stigle brojne čestitke evropskih i svjetskih lidera (vidi box).

„Zaklinjem se da ću dužnost predsjednika obavljati odgovorno, časno, savjesno, pravedno i nepristrasno po Ustavu i zakonu”, kazao je Milatović.

„Nikad više ne smijemo dozvoliti da se bilo koji pojedinac osjeća obespravljeno. Moja misija je Crna Gora jednakih šansi za sve građane, u kojoj su vrijedan rad i obrazovanje glavni faktori za uspjeh u životu. To je moja priča za koju želim da postane priča svih nas u Crnoj Gori. Biću kohezivni faktor u zajedničkoj borbi za bolju Crnu Goru “, obećao je novi predsjednik.

Na Milatovićev govor nije bilo zamjerki, ni iz vlasti, ali ni opozicije.

No, Milatovića tek čeka najteži dio posla. Negov mandat najviše određuje odlazak Đukanovića nakon tri decenije vladanja Crnom Gorom. Pred novim predsjednikom su otuda brojna velika očekivanja, i ono najvažnije – da bude drugačiji od trodecenijskog vođe. Đukanovićevu vladavinu okarakterisale su godine ratova, sankcija,  opustošenih preduzeća i korupcije, porasta organizovanog kriminala, zarobljene institucije…  Snažni politički zaokreti. Đuukanović je bio akter i referenduma iz 1992. godine, kada je Crna Gora utopljena u Miloševićevu SRJ, i onog iz 2006, kada je obnovljena crnogorska državna nezavisnost.

Milatović nema dugu političku biografiju.  U predsjedničku trku ušao je neočekivao, nakon što je njegov partijski kolega Milojko Spajić diskvalifikovan. Pobijedio je Đukanovića osvojivši čak 60 posto glasova.

Milatović je inauguracijom nagovijestio da želi drugačijim putem, ali to neće biti tako lak posao. Dodatno, njegova ovlašćenja, kao predsjednika, ne omogućavaju mu moć koju je tri decenije na ovim prostorima imao Đukanović, kao šef moćne partije.

Iako se očekuje da će Pokret Evropa sad, kojoj Milatović pripada, na predstojećim vanrednim parlamentarnim izborima nastaviti sa uzletom,  od predsjedničkih izbora do danas, u toj partiji desile su se brojne nesuglasice. Milatović i Spajić iznijeli su brojne suprotstavljene izjave na različite teme od javnog interesa, a odluka o modelu izlaska na predstojeće izbore donijeta je mimo Milatovića.

U zapadnim medijima, nakon što je pobijedio u predsjedničkoj trci, posebno su se isticale veze, odnosno podrška Milatoviću od strane „klimavog saveza koji uključuje stranke koje se zalažu za bliže veze sa susjednom Srbijom i Rusijom“. Te ukazivalo da su „zapadne snage zabrinute da bi Crna Gora pod Milatovićem mogla da dođe pod pojačan uticaj Srbije, ali indirektno i Kremlja“.

Milatović je na inauguraciji naročito istakao namjeru da Crnu Goru održi na evropskom kursu. Njegova prva posjeta trebalo bi da bude upravo Briselu.

„Smatram privilegijom ali i najvećom odgovornošću što sam dobio priliku da budem na čelu zemlje u kojoj sam rođen i koju beskrajno volim, u čije temelje su utkale generacije mojih predaka znojem i krvlju, osvajajući njenu slobodu i braneći pravo na njeno postojanje. Da sam mogao da biram, rodio bih se baš ovdje na najljepšem parčetu zemlje, ušuškanom između mora i kamena, na vječitoj raskrsnici između istoka i zapada”.

Kako će se snaći na „granici između Istoka i Zapada”, te dinamičnim domaćim prestrojavanjima, vidjećemo.

 

ČESTITKE

Čestitke novom predsjedniku Crne Gore Jakovu Milatoviću stigle su sa brojnih međunarodnih adresa, sa Zapada, ali i Istoka.

Milatoviću je čestitku, između ostalih, uputio evropski komesar za proširenje Oliver Varhelji, uz poruku da se „raduje revitalizaciji procesa pristupanja Crne Gore”.

Portaprolka Evropske komisije Ana Pisonero potvrdila je da očekuje ubrzo da se organizuju prvi sastanci na visokom nivou između EU i novoizabranog predsjednika Jakova Milatovića u Briselu. Njegova prva posjeta van zemlje bi trebala biti u Briselu. Milatović će učestvovati na samitu Evropske politčke zajednice koja će se održati 1. juna u Kišinjevu. Ne isključuje se mogućnost da prije Kišinjeva prvo posjeti Brisel kako bi potvrdio posvećenost evropskim integracijama.

Milatović je tokom govora na inauguraciji istakao da vidi Berlinski proces „kao glavni most između Zapadnog Balkana i Brisela”. On je kazao da je njegova revitalizacija od izuzetnog značaja, prvenstveno u kontekstu nove i dodatne potvrde prisutnosti EU u našem regionu.

Američki predsjednik Džo Bajden takođe je uputio čestitku Milatoviću u kojoj je, između ostalog, kazao da su izbori u Crnoj Gori još jednom pokazali da građani žele ulazak u Evropsku uniju.

„Dragi novoizabrani predsjedniče, čestitam Vam na izboru za predsjednika Crne Gore. Radujem se unapređivanju bliske saradnje naše dvije države, podršci Crnoj Gori na njenom putu integracije u Evropsku uniju, i proširenju naših sigurnosnih i ekonomskih veza”. I ambasadorka SAD Džudi Rajzing Rajnke čestitala je predsjedniku Jakovu Milatoviću stupanje na dužnost šefa države.

Čestitka je stigla i od ambasadorke Velike Britanije Karen Medoks:  „Čestitam Jakovu Milatoviću i zahvaljujem Vam što ste ugostili mene i specijalnog izaslanika, lorda Stjuarta Piča, tokom dostojanstvene i inkluzivne ceremonije“, kazala je britanska ambasadorka

Milatoviću je čestitao i predsjednik Kine Si Đinping, saopštili su iz ambasade te zemlje u Crnoj Gori. Si Đinping je istakao da su se Kina i Crna Gora uvijek uzajamno poštovale i vjerovale jedna drugoj.

Čestitka koja je posebno bila interesantna za medije je i ona koja je stigla od poglavara rimokatoličke crkve – pape Franja.

„Ekscelencijo, sa zadovoljstvom Vam izražavam moje najsrdačnije čestitke povodom početka Vašega mandata predsjednika Crne Gore, obećavajući istodobno moje molitve da Vam Bog podari jakost i mudrost u Vašem služenju za opće dobro te zazivam na Vas i na ovaj ljubljeni narod obilje milosti od gospodina“, navodi se u čestitki Pape Franja.

 

 

KO JE JAKOV MILATOVIĆ

Milatović je rođen 1986. godine u Podgorici. Prema njegovoj zvaničnoj biografiji, bio je student generacije na Ekonomskom fakultetu u Podgorici, stipendista američke vlade na Univerzitetu u Ilinoisu, a magistarske studije završio je na prestižnom Oksfordu.

Radio je u NLB banci u Podgorici, Dojče banci u Frankfurtu i Evropskoj banci za obnovu i razvoj.

U politiku je ušao kao ministar ekonomije u kabinetu premijera Zdravka Krivokapića, prvoj vladi nakon pada Demokratske partije socijalista 2020 godine.

Nakon pada te vlade, Milatović i Spajić, bivši ministar finansija u Krivokapićevoj Vladi, formirali su partiju Pokret Evropa sad, nazvavši je po istoimenom ekonomskom program, koji su osmislili kao ministri, a koji je podigao zarade u Crnoj Gori. To se smatra i glavnim faktorom njihovog vrtoglavog političkog uzleta.

Evropa sad je na lokalnim izborima u Podgorici prošle godine osvojila najveći broj glasova, kada je Milatoviću je bila namijenjena funkcija gradonačelnika Podgorice.

 

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

ISPRAĆAJ VETERANA: I ne zamjerite što

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izborno odbrojavanje tek je počelo a promjene su već tektonske. Odlazak veterana je dobra vijest, ali nema garancije da će nova lica, sama po sebi, donijeti boljitak u političkom životu Crne Gore.

 

Dok čekamo da Državna izborna komisija proglasi konačnu listu učesnika predstojećih parlamentarnih izbora, u javnosti se već analizira njihov prvi rezultat – smjena generacija na političkoj sceni.

Predstojeći izbori biće prvi, od 1990. godine, na kojima učešće neće uzeti nekadašnji partijski saborci Milo Đukanović i Predrag Bulatović. Uz Miodraga Lekića i Duška Markovića to su bili poslednji partijski prvaci u Crnoj Gori čija je politička biografije sezala i u vrijeme SFR Jugoslavije, prije uvođenja višepartizma  i krvavog raspada nekadašnje zajedničke domovine na sedam samostalnih država.

Ratovi u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu, bombardovanje tzv. SRJ, međunarodne sankcije, kampanja za/protiv nezavisnosti Crne Gore, vlasnička transformacija preduzeća iz društvenih u državnu pa privatnu svojinu koju najveći dio njih nije preživio, prvobitna akumulacija kapitala uz nepojmljiva društvena i socijalna raslojavanja, ideološka lutanja između Istoka i Zapada, jačanje društvene i političke uloge vjerskih organizacija i njihovih lidera…  To su samo  neke od priča koje ne mogu biti ispričane bez pomena navedenih aktera.

Dovoljno je pomisliti da su pred nama prvi izbori bez Đukanovića na predizbornim plakatima i bilbordima. Sedmostruki premijer, predsjednik države u dva mandata, jedan od glavnih aktera ratne (u prvoj polovini ‘90-ih) i antiratne politike (1998 – 1999.). Predvodnik referendumske kampanje za utapanje Crne Gore u projekat Velike Srbije (1992.) pa, 14 godina kasnije, za obnovu njene nezavisnosti. Balkanska uzdanica Rusije Vladimira Putina i SAD Bila Klintona i Baraka Obame. Akter, bezmalo, svih velikih poraza i afera (domaćih i međunarodnih) kroz koje je prošlo ovo društvo, ali i obnove državne nezavisnosti.

Vječiti poslanik, Predrag Bulatović bio je, kažu upućeni, i crna kutija izbornih pobjeda jedinstvenog DPS-a. Onda je sa Momirom Bulatovićem i Zoranom Žižićem gradio promiloševićevski SNP.  Imao je jednu od najzaslužnijih uloga što je podijeljena i zavađena Crna Gora sačuvala građanski mir tokom NATO bombardovanja 1999. Predvodio je unoonistički blok tokom referendumske kampanje. Prije i poslije referenduma, ponovo dijelio SNP sa  Momirom Bulatovićem, Zoranom Žižićem, Srđanom Milićem i Milanom Kneževićem.

Biće ovo prvi izbori u višepartijskoj Crnoj Gori bez Predraga Bulatovića na izbornim listama.

Duško Marković je bio generalni sekretar prve Vlade Mila Đukanovića. Tu je ostao do 1998. Kada je mjesto premijera preuzeo Filip Vujanović on je postao  pomoćnik ministra unutrašnjih poslova, pa direktor Agencije za nacionalnu bezbjednost, ministar pravde, potpredsjednik i, konačno, predsjednik Vlade u mandatu 2016 – 2020.  Prvi, i za sada jedini, premijer koji je dužnost predao nasljedniku iz redova političkih oponenata (Zdravko Krivokapić je izbjegao primopredaju dužnosti Dritanu Abazoviću). Čuvar mnogih bezbjednosnih i poslovnih tajni DPS vlasti. I jedan od odlazećih veterana koji, možda, nije rekao posljednje zbogom visokoj politici.

Ministar inostranih poslova Đukanovićevoj Vladi, ambasador u Italiji  u vrijeme Miloševića  i Bulatovića na čelu SRJ, nezvanični pobjednik predsjedničke utrke sa Filipom Vujanovićem, prvi predsjednik i jedan od prvih disidenata DF-a. Miodrag Lekić je u ovdašnjoj politici simbolizovao intelektualca diplomatskih manira,  spremnog na kompromise i dogovor. I čovjeka nevoljnog da se odrekne komoditeta za račun viših ciljeva.

To je samo vrh piramide.

Na izbornim listama, ukoliko budu verifikovane, neće biti trojice aktuelnih predsjednika parlamentarnih partija. (SDP – Raško Konjević, UCG – Goran Danilović, SD – Damir Šehović), i dvoje njihovih doskorašnjih prethodnika (Draginja Vuksanović Stanković i Ivan Brajović).

Doduše, Danilovića nije bio na listi ni na prethodnim parlamentarnim izborima. Njegova Ujedinjena Crna Gora je održala tradiciju da na svake izbore izlazi sa novim koalicionim partnerima.

SDP  bi na izbore mogao izaći sa listom na kojoj nema nijednog poslanika i ministra iz vremena njihove, skoro dvodecenijske, koalicije sa DPS-om. Zapravo, samo dva njihova kandidata imaju poslaničko iskustvo iz aktuelnog saziva parlamenta (Adnan Striković i Dragica Anđelić) a jedan (Budimir Mugoša) zna kako je to biti ministar.

Boris Mugoša (SD) biće jedan od najiskusnijih kandidata za poslanika sa zajedničke liste sa DPS-om. Na njoj su, nakon tri decenije vlasti, samo dva kandidata sa ministarskim iskustvom – Nikola Janović (DPS) i Mehmed Zenka (DUA). Na listi nema vječitih  funkcionera: Branimira Gvozdenovića, Petra Ivanovića, Predraga Boškovića… Oni su, vrlo je moguće, akteri više afera nego što njihovi politički nasljednici mogu da nabroje (KAP, Plantaže, Abu Dabi Fond, teren te nije prepoznao, Duško Knežević…). Na poslaničkoj listi nema ni potpredsjednice DPS-a Sanje Damjanović, najzaslužnije za posljednji veliki izborni rezultat te partije (lokalni izbori u Nikšiću i 40 odsto osvojenih glasova).

Ko je tu pobjegao od koga, a ko je bio spriječen zbog objektivnih okolnosti (istraga koje su u toku) da se nađe na poslaničkoj listi – to ćemo tek saznati. Jedno je sigurno:  biće mnogo novih lica u poslaničkim klupama koalicije oko DPS-a.

Ni partije koje u izbornu utakmicu kreću sa pozicije konstituenata vlade, izuzev Bošnjačke stranke, na izbore neće izaći ucijelo. Vladimir Joković će ponovo predvoditi SNP, ali ni on ne zna šta to tačno znači u personalnom smislu. Većina aktuelnih ministara iz kvote te partije nije na koalicionoj listi. Aleksandar Damjanović,Marko Kovać i Miomir Vojinović, ministri finansija, pravde i prosvjete izgleda su odbili ponudu partijskog vrha. Isto je uradila i predsjednica parlamenta Gordana Đurović baš kao i nedavni nosilac liste SNP-a na izborima u Podgorici i predsjednik Odbora direktora Plantaža Nebojša Vuksanović.  Uz Jokovića je ostao ministar zdravlja Dragoslav Dado Šćekić.

I u GP URA – razmještaj. Na izbornoj listi njihove koalicije sa Demokratama nema aktuelnih poslanica Božane Jelušić i Suade Zoronjić (potpredsjednica GP URA). Ministar ekonomskog razvoja i turizma Goran Đurović je na poslednjem, 81. mjestu zajedničke liste. Prethodno je njihov koalicioni partner sa prethodnih izbora CIVIS pristupio koaliciji okupljenoj oko Pokreta Evropa sad.

U vrhu poslaničke liste Pokreta za promjene, koji poslije desetak godina prvi put samostalno izlazi na izbore, imamo troje bivših poslanika Nebojšu Medojevića, Branku Bošnjak i Branka Radulovića. Poslanik i portparol te partije Nikola Bajčetić podnio je ostavku na sve funkcije i napustio PzP nakon gašenja DF-a i činjenice da za njega nije bilo mjesta na poslaničkoj listi.

U partijama Alekse Bečića, Andrije Mandića i Milana Kneževića, sem povlačenja Predraga Bulatovića, nema značajnijih odstupanja od očekivane kadrovske liste. To, opet, ne znači da ozbiljnih lomova neće biti nakon izbora. Sve tri partije očekuju mjesta u budućoj vladi i eventualni izostanak takvog rezultata (a to ne zavisi samo od njih) smatraće se za ozbiljan neuspijeh. Koji bi, nakon povlačenja Đukanovića, morao podrazumijevati i ozbiljne kadrovske promjene u vrhu.

Promjene su već tektonske. Odlazak veterana je dobra vijest, ali nema garancije da će nova lica, sama po sebi, donijeti boljitak u političkom životu Crne Gore. Iskustvo dolaska na vlast mladih i lijepih 1989, koji su zemlju odveli u pakao rata i sankcija, mora postati trajna opomena. Ni  promjena vlasti u ljeto 2020,  nije donijela ono čemu su se mnogi nadali, i što su pobjednici obećavali. Ipak, donijela je novu društvenu dinamiku. Posljedica te dinamike je i smjena generacije u političkoj klasi. Sve ostalo je samo mogućnost za koju se treba izboriti.

Zoran RADULOVIĆ  

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo