Paralelno sa projekcijom dugometražnog ostvarenja KAP – il’ me spasi ili me ugasi, režiranog u četvorouglu Kafe Grand – Dajbabe – Moskva – Vila Gorica, prošle nedjelje je počelo prikazivanje najnovijeg ostvarenja renomiranih nikšićkih privatizacionih umjetnika, Željezara: već viđeno, čudo neviđeno. Crna Gora je, dakle, kako i priliči ,,regionalnom lideru” i ,,prepoznatoj turističkoj destinaciji”, na putu da dobije još jedan festival radnog naziva postprivatizacione tragedije. Međunarodni karakter festivalu dala je posjeta predstavnika konzorcijuma banaka okupljenih oko teško naplativih potraživanja od Kombinata aluminijuma i njegovih vlasnika, te gosti iz Moskve koje je predvodio ruski ministar za vanredne situacije Sergej Šojgu. U njegovoj pratnji je inkognito, kako i priliči velikim zvijezdama, u Podgoricu stigao i većinski vlasnik KAP-a Oleg Deripaska. Da li se vlasnik Rusala skrivao od paparaca, obožavalaca, povjerilaca ili policajaca, nije toliko važno. Bitnije je da se, kako izvještavaju mediji, susreo sa premijerom Milom Đukanovićem.
Šta su razgovarali i dogovarali jedan od najzaduženijih ljudi na planeti Zemlji i čovjek koji prijeti da potuče sve rekorde trajanja na vlasti u Evropi modernog doba, ostala je tajna. Pravila dobrog scenarija nalažu da se posmatrači drže u neizvjesnosti do samog kraja.
Obaviješteni smo tek toliko da bi crnogorska Vlada vlasnicima KAP-a i Rudnika boksita trebalo da omogući odgađanje plaćanja poreza i doprinosa, preuzme finansiranje otpremnina za višak radne snage, naloži preduzećima u većinskom vlasništvu države (Elektroprivreda, željeznička Infrastruktura i Prevoz, Luka Bar, Montenegrobonus) da nastave besplatno snabdijevanje Kombinata svojim proizvodima i uslugama, pruži garancije za nova kreditna zaduženja… Ovo su sažeti zaključci sa prošlonedjeljnog sastanka predstavnika Vlade, KAP-a i konzorcijuma banaka koji predvode Rajfajzen, OTP i BNP Paribas banka.
I Sergej Šojgu je, prenose mediji, od Đukanovićeve Vlade zatražio da pomogne opstanak KAP-a. Razgovorima su, sa crnogorske strane, uz premijera Đukanovića prisustvovali ministri Igor Lukšić, Branimir Gvozdenović i Milan Roćen, te direktor Agencije za prestrukturiranje privrede Branko Vujović. Podatak je bitan zbog činjenice da među prisutnima nije bilo mjesta za potpredsjednika Vlade i predsjednika Savjeta za privatizaciju Vujicu Lazovića, ili nekog drugog državnog zvaničnika iz redova SDP-a. Što opet znači da će upliv manje članice vladajuće koalicije u dešavanja oko KAP-a ostati ograničen na vađenje kestenja iz vatre. Kada se ohlade, njima će se sladiti neko drugi. Tu nam je priču, uz precizno podijeljene uloge, još prije nekoliko vjekova ispričao francuski basnopisac La Fonten.
SOCIJALA ZA INVESTITORE: Od Vlade se očekuje da ponese najveći teret kako bi se Kombinat aluminijuma, do daljnjeg, održao u životu. Gotovo identične zahtjeve ispostavili su i vlasnici nikšićke Željezare. Predstavnici holandske kompanije Montenegro Speciality Steels (MNSS), saopštili su kako od crnogorske Vlade ,,očekuju” garanciju za obezbjeđenje kredita od oko 25 miliona eura, ,,da bi fabrika preživjela”. Tek da pokažu kako su ozbiljni, poslali su dvije trećine radnika na tronedjeljni odmor zbog ,,ograničenog prekida rada”. I potom saopštili kako je MNSS ,,ohrabren velikom podrškom, saradnjom, angažovanjem i obavezivanjem Vlade da se Željezari, kao nosiocu crnogorske ekonomije, obezbijedi sigurna budućnost”. Državni zvaničnici, sa druge strane, nijesu našli za shodno da svoje građane obavijeste o pregovorima. I usput objasne – zašto bi vlasnicima Željezare, uz sve moguće i nemoguće benefite i subvencije koje su im već dali, garantovali novi kredit? Zar ne bi bila dovoljna dozvola da MNSS novac namijenjen investicijama za ovu godinu preusmjeri na očuvanje supstance preduzeća do okončanja globalne ekonomske krize. Ili tog novca, zapravo, nema.
IGRA BROJKI: Još važnije je pitanje – zašto Vlada pokazuje toliku spremnost da izađe u susret stranim investitorima koji svojim dosadašnjim angažmanom u Crnoj Gori nijesu zaslužili ni djelić pomoći koju sada zahtijevaju. Uzmimo KAP za primjer, pošto je stvar sa Željezarom prilično slična, samo u brojkama manja.
Od kada su preuzeli upravljanje Kombinatom i Rudnikom boksita, pa do kraja prošle godine, vlasnici CEAC su prihodovali oko 800 miliona eura. A ako se tome dodaju i krediti koje su u međuvremenu podigli zalažući kao obezbjeđenje buduću proizvodnju aluminijuma, njihov ukupan novčani priliv prelazi milijardu eura. Računica je jednostavna – trogodišnja proizvodnja aluminijuma (oko 340 hiljada tona) puta prosječna berzanska cijena (oko tri hiljade dolara) i sve to puta važeći odnos dolar-euro (približno – 1:0,75). Gdje je danas taj novac? U Kombinat je za to vrijeme, zvanično, uloženo 19 miliona eura. Nezvanično – ni toliko.
Ili mi nijesmo obaviješteni, ili Deripaska i Šojgu tada nijesu dolazili da pitaju: treba li nam što. Sada su se sjetili da Crna Gora mora pomoći Kombinatu pošto on daje oko 15 odsto društvenog proizvoda. Ta računica, međutim, više nije tačna.
Planirana ovogodišnja proizvodnja u KAP-u (50 hiljada tona) i aktuelna berzanska cijena aluminijuma garantuju ovogodišnji prihod od, približno, svega 60 miliona eura. To je oko dva odsto prošlogodišnjeg BDP Crne Gore. Samo za bruto plate radnika KAP-a (2.100 zapošljenih) Boksita (1.200) Kovačnice i Prerade (600), prema važećem kolektivnom ugovoru, treba obezbijediti taman toliko novca. A gdje su struja, mazut, transport…?
Ekonomska računica je neumoljiva: CEAC i njihovi partneri iz Vlade Crne Gore uspjeli su da KAP svedu na nivo statističke greške u ovdašnjoj ekonomiji. Da je Vlada natjerala vlasnike KAP-a da ispune svoju obavezu i pokrenu postojeće pogone za preradu danas bi se pričala neka druga priča. Ali to nije uradila. Sada se sprema da, još jednom, zavuče ruku u kasu poreskih obveznika. Socijalni aspekt ove priče je nešto drugačiji. Država, zaista, ne bi trebalo da ostavi na cjedilu radnike Kombinata, Rudnika boksita ili Željezare. Ali, modaliteti te pomoći su mnogo brojniji nego što se to želi prikazati. Tek kao ideja – Elektroprivreda je upravo raspisala tender za uvoz struje vrijedan 57 miliona eura. Većinu tog uvoza potrošiće KAP i Željezara. I neće ga platiti. Ili će to uraditi po cijenama višestruko nižim od uvoznih. Šta bi bilo kad bi se taj novac upotrijebio na neki drugi način?
Vlast nas ubjeđuje da je ,,socijalno odgovorna” zato što pod izgovorom brige za radnike desetinama miliona pomaže poznate i nepoznate ,,investitore” sa egzotičnih of šor destinacija. Za uzvrat ne dobija gotovo ništa, ne računamo li ,,sigurne glasove”.
Gotovo identičnu priču oko KAP-a i Željezare slušali smo i prije petnaestak godina. Samo su se izgovori promijenili. Globalna kriza umjesto međunarodnih sankcija. Pitanje je samo da li su građani i privreda Crne Gore spremni da još jednom, bez glasa protesta, plaćaju tuđe račune. Loši đaci, staro je pravilo, ponavljaju lekcije.
Zoran RADULOVIĆ
INTERVJU3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
DANAS, SJUTRA1 sedmica
DRUŠTVO3 sedmice
FOKUS3 sedmice
HORIZONTI3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice