Povežite se sa nama

MONITORING

Agonija na rate

Objavljeno prije

na

kap3

Paralelno sa projekcijom dugometražnog ostvarenja KAP – il’ me spasi ili me ugasi, režiranog u četvorouglu Kafe Grand – Dajbabe – Moskva – Vila Gorica, prošle nedjelje je počelo prikazivanje najnovijeg ostvarenja renomiranih nikšićkih privatizacionih umjetnika, Željezara: već viđeno, čudo neviđeno. Crna Gora je, dakle, kako i priliči ,,regionalnom lideru” i ,,prepoznatoj turističkoj destinaciji”, na putu da dobije još jedan festival radnog naziva postprivatizacione tragedije. Međunarodni karakter festivalu dala je posjeta predstavnika konzorcijuma banaka okupljenih oko teško naplativih potraživanja od Kombinata aluminijuma i njegovih vlasnika, te gosti iz Moskve koje je predvodio ruski ministar za vanredne situacije Sergej Šojgu. U njegovoj pratnji je inkognito, kako i priliči velikim zvijezdama, u Podgoricu stigao i većinski vlasnik KAP-a Oleg Deripaska. Da li se vlasnik Rusala skrivao od paparaca, obožavalaca, povjerilaca ili policajaca, nije toliko važno. Bitnije je da se, kako izvještavaju mediji, susreo sa premijerom Milom Đukanovićem.

Šta su razgovarali i dogovarali jedan od najzaduženijih ljudi na planeti Zemlji i čovjek koji prijeti da potuče sve rekorde trajanja na vlasti u Evropi modernog doba, ostala je tajna. Pravila dobrog scenarija nalažu da se posmatrači drže u neizvjesnosti do samog kraja.

Obaviješteni smo tek toliko da bi crnogorska Vlada vlasnicima KAP-a i Rudnika boksita trebalo da omogući odgađanje plaćanja poreza i doprinosa, preuzme finansiranje otpremnina za višak radne snage, naloži preduzećima u većinskom vlasništvu države (Elektroprivreda, željeznička Infrastruktura i Prevoz, Luka Bar, Montenegrobonus) da nastave besplatno snabdijevanje Kombinata svojim proizvodima i uslugama, pruži garancije za nova kreditna zaduženja… Ovo su sažeti zaključci sa prošlonedjeljnog sastanka predstavnika Vlade, KAP-a i konzorcijuma banaka koji predvode Rajfajzen, OTP i BNP Paribas banka.

I Sergej Šojgu je, prenose mediji, od Đukanovićeve Vlade zatražio da pomogne opstanak KAP-a. Razgovorima su, sa crnogorske strane, uz premijera Đukanovića prisustvovali ministri Igor Lukšić, Branimir Gvozdenović i Milan Roćen, te direktor Agencije za prestrukturiranje privrede Branko Vujović. Podatak je bitan zbog činjenice da među prisutnima nije bilo mjesta za potpredsjednika Vlade i predsjednika Savjeta za privatizaciju Vujicu Lazovića, ili nekog drugog državnog zvaničnika iz redova SDP-a. Što opet znači da će upliv manje članice vladajuće koalicije u dešavanja oko KAP-a ostati ograničen na vađenje kestenja iz vatre. Kada se ohlade, njima će se sladiti neko drugi. Tu nam je priču, uz precizno podijeljene uloge, još prije nekoliko vjekova ispričao francuski basnopisac La Fonten.

SOCIJALA ZA INVESTITORE: Od Vlade se očekuje da ponese najveći teret kako bi se Kombinat aluminijuma, do daljnjeg, održao u životu. Gotovo identične zahtjeve ispostavili su i vlasnici nikšićke Željezare. Predstavnici holandske kompanije Montenegro Speciality Steels (MNSS), saopštili su kako od crnogorske Vlade ,,očekuju” garanciju za obezbjeđenje kredita od oko 25 miliona eura, ,,da bi fabrika preživjela”. Tek da pokažu kako su ozbiljni, poslali su dvije trećine radnika na tronedjeljni odmor zbog ,,ograničenog prekida rada”. I potom saopštili kako je MNSS ,,ohrabren velikom podrškom, saradnjom, angažovanjem i obavezivanjem Vlade da se Željezari, kao nosiocu crnogorske ekonomije, obezbijedi sigurna budućnost”. Državni zvaničnici, sa druge strane, nijesu našli za shodno da svoje građane obavijeste o pregovorima. I usput objasne – zašto bi vlasnicima Željezare, uz sve moguće i nemoguće benefite i subvencije koje su im već dali, garantovali novi kredit? Zar ne bi bila dovoljna dozvola da MNSS novac namijenjen investicijama za ovu godinu preusmjeri na očuvanje supstance preduzeća do okončanja globalne ekonomske krize. Ili tog novca, zapravo, nema.

IGRA BROJKI: Još važnije je pitanje – zašto Vlada pokazuje toliku spremnost da izađe u susret stranim investitorima koji svojim dosadašnjim angažmanom u Crnoj Gori nijesu zaslužili ni djelić pomoći koju sada zahtijevaju. Uzmimo KAP za primjer, pošto je stvar sa Željezarom prilično slična, samo u brojkama manja.

Od kada su preuzeli upravljanje Kombinatom i Rudnikom boksita, pa do kraja prošle godine, vlasnici CEAC su prihodovali oko 800 miliona eura. A ako se tome dodaju i krediti koje su u međuvremenu podigli zalažući kao obezbjeđenje buduću proizvodnju aluminijuma, njihov ukupan novčani priliv prelazi milijardu eura. Računica je jednostavna – trogodišnja proizvodnja aluminijuma (oko 340 hiljada tona) puta prosječna berzanska cijena (oko tri hiljade dolara) i sve to puta važeći odnos dolar-euro (približno – 1:0,75). Gdje je danas taj novac? U Kombinat je za to vrijeme, zvanično, uloženo 19 miliona eura. Nezvanično – ni toliko.

Ili mi nijesmo obaviješteni, ili Deripaska i Šojgu tada nijesu dolazili da pitaju: treba li nam što. Sada su se sjetili da Crna Gora mora pomoći Kombinatu pošto on daje oko 15 odsto društvenog proizvoda. Ta računica, međutim, više nije tačna.

Planirana ovogodišnja proizvodnja u KAP-u (50 hiljada tona) i aktuelna berzanska cijena aluminijuma garantuju ovogodišnji prihod od, približno, svega 60 miliona eura. To je oko dva odsto prošlogodišnjeg BDP Crne Gore. Samo za bruto plate radnika KAP-a (2.100 zapošljenih) Boksita (1.200) Kovačnice i Prerade (600), prema važećem kolektivnom ugovoru, treba obezbijediti taman toliko novca. A gdje su struja, mazut, transport…?

Ekonomska računica je neumoljiva: CEAC i njihovi partneri iz Vlade Crne Gore uspjeli su da KAP svedu na nivo statističke greške u ovdašnjoj ekonomiji. Da je Vlada natjerala vlasnike KAP-a da ispune svoju obavezu i pokrenu postojeće pogone za preradu danas bi se pričala neka druga priča. Ali to nije uradila. Sada se sprema da, još jednom, zavuče ruku u kasu poreskih obveznika. Socijalni aspekt ove priče je nešto drugačiji. Država, zaista, ne bi trebalo da ostavi na cjedilu radnike Kombinata, Rudnika boksita ili Željezare. Ali, modaliteti te pomoći su mnogo brojniji nego što se to želi prikazati. Tek kao ideja – Elektroprivreda je upravo raspisala tender za uvoz struje vrijedan 57 miliona eura. Većinu tog uvoza potrošiće KAP i Željezara. I neće ga platiti. Ili će to uraditi po cijenama višestruko nižim od uvoznih. Šta bi bilo kad bi se taj novac upotrijebio na neki drugi način?

Vlast nas ubjeđuje da je ,,socijalno odgovorna” zato što pod izgovorom brige za radnike desetinama miliona pomaže poznate i nepoznate ,,investitore” sa egzotičnih of šor destinacija. Za uzvrat ne dobija gotovo ništa, ne računamo li ,,sigurne glasove”.

Gotovo identičnu priču oko KAP-a i Željezare slušali smo i prije petnaestak godina. Samo su se izgovori promijenili. Globalna kriza umjesto međunarodnih sankcija. Pitanje je samo da li su građani i privreda Crne Gore spremni da još jednom, bez glasa protesta, plaćaju tuđe račune. Loši đaci, staro je pravilo, ponavljaju lekcije.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

MONITORING

REVOLUCIONARNE BIZNIS IDEJE ŽARKA RADULOVIĆA: Muke robovlasničke

Objavljeno prije

na

Objavio:

Stariji će se sjetiti da smo se slatko smijali skeču Nadrealista u kome uprava optužuje rudare što ne rade tri smjene uzastopno. Godine su prošle pune tranzicije pa tragikomediju hoće da pretvore u realnost. Turistički guru Žarko Radulović,  isprave optužuje radnike što neće da rade 16 sati dnevno za startnu platu od 299 eura.  I još idu u Njemačku

 

Neće ljudi u Crnoj Gori da rade pa to ti je, samo kritikuju, piju kafe, izvoljevaju, a posla ima samo treba zasući rukave, često čujete od onih koji su se dobro snašli. I dok to većina misli, i samo privatno govori, recept za ostvarenje crnogorskog sna konačno je javno saopštio turistički guru Žarko Radulović, suvlasnik hotelske grupe Montenegro stars.

,,Priča je sljedeća. U Splendidu imam 15 čistača javnih površina. Startna plata im je 299 eura. Sa prekovremenim i noćnim satima plata im je od 400 do 450 eura. Imaju tri obroka u hotelu i plaćen stan. Predlagao sam im, da makar tokom ljeta rade dvije smjene, uz naravno jedan dan sedmično slobodan. Rekao sam im, ako budete tako radili, plata će vam biti od 850 do 1.200 eura, zavisno od smjene. I to samo da tako rade tokom tri sljedeća mjeseca. Znate li koliko je njih prihvatilo da rade za ovu platu i pod ovim uslovima? Nijedan!”, objašnjava Radulović.

Stariji će se sjetiti da smo se slatko smijali skeču Nadrealista u kome uprava optužuje rudare što ne rade tri smjene uzastopno. Godine su prošle pune tranzicije pa tragikomediju hoće da pretvore u realnost. Da utvrdimo -makar tokom ljeta, na plus 40, da rade 16 sati dnevno! Uz naravno jedan dan slobodan, hvala, i plata će sa početne od 299 porasti možda i na 1.200 eura. Hrana, smještaj, sve, a imaš skoro osam sati i da spavaš. A i samo tri mjeseca. I neće! Baš niko.

Uvod u ovaj lament nad crnogorskim turizmom počinje time da gospodina Radulović, kao i pred svaku sezonu, kuka da radne snage u turizmu nedostaje, ali su radnici u Crnoj Gori spremni da se žale kako su im plate male, a neće da rade prekovremeno kako bi zaradili i više od hiljadu eura.

Ova ideja je izazvala lavine komentara na portalima i društvenim mrežama. ,,Recite, gospodine Raduloviću, kome da se javim i evo me odma dolazim iz Cetinja da radim jer se ne mogu zaposliti godinama. Radiću i prekovremeno. Jedino nisam član DPS-a pa nisam siguran da li je to problem”, konkuriše jedan od komentatora.

Drugome nije jasna računica: ,,Startna plata 299, pa onda sa prekovremenim i noćnim 400, a na kraju kaže plata će vam biti do 1200 eura. Kako? Za koliko radnih sati? Pa ne mogu da radim 45 sati dnevno? Što je ovo? Koja je ovo računica ?”.

Treći se uzda u institucije: ,,Gospodin javno izjavljuje ‘Predlagao sam im, da makar tokom ljeta rade dvije smjene, uz naravno jedan dan sedmično slobodan’. Đe su državne institucije da reaguju?
Zna se koliko je zakonom dozvoljeno trajanje prekovremenog rada.
Ovo je sramota!”.

Očigledno nije. Radulović upozorava da je pred ovu sezonu radne snage manje nego prošle godine, a da će iduće godine to biti još veći problem. I Hrvatska se sureće sa sličnim problemom, pa sve više radnika iz okruženja poslove, tokom sezone, nalazi po Dalmaciji. Razlog – prosječna plata u Hrvatskoj premašila je 800 eura, kod nas je 500.

Neki od komentatora na Radulovićev predlog prenijeli su iskustva iz susjedne zemlje: ,,Prošle sezone sam bio u Hrvatskoj, smještaj perfektan, tri obroka, svaki minut posle 22 uveče, svaka nedelja, dvokratno, praznik plaćeno duplo. Radio sam najviše osam sati dnevno uz zagarantovan jedan dan nedeljno slobodan. Osnovna plata 700 eura, plus bakšiš. Znači otprilike oko 1.200 mjesečno”;  ,,Meni je brat otišao ove godine za Dubrovnik da radi u ugostiteljstvu. Ovdje je za stresan posao koji je radio dobijao 300 eura, dok u Dubrovniku za isti rad dobija početnu platu 700 eura, jedan dan nedeljno slobodno, i plaćeni svi porezi i doprinosi. Plus se prema njemu ponašaju krajnje korektno i pošteno. Da se razumijemo, ima i tri obroka i smještaj koji je više nego korektan”.

Međutim, Radulović se ne upoređuje sa Hrvatskom, on se takmiči samo sa najboljima. Prema njegovim riječima u Njemačkoj, Francuskoj, Belgiji plata za ove poslove, koje on nudi, iznosi od 800 do 1.200 eura. Ni u Americi nije, po Raduloviću, ništa bolje: ,,Ako naš radnik ode u SAD da radi kao konobar, sedmična plata u boljem restoranu ili kafeu je oko 350 dolara, a soba studio je oko 1.500 do 1.800 dolara mjesečno, i to udaljena dva sata vožnje do posla. Oni tamo žive od bakšiša”.

A tek u Njemačkoj, to je mučenje: ,,A njima tamo treba da bi preživjeli do 1.500 eura jer poslodavac ne plaća stan. Tamo svi rade dva posla da bi preživjeli. Naš čovjek tamo može i radi dva posla, a ovdje to neće. Ja nemam objašnjenja za ovo. Još jedna uporedba – 500 eura kod nas vrijedi kao 1.500 u Njemačkoj”, ističe Radulović.

Statistika kaže da u Njemačkoj sobarice u hotelima godišnje zarade 19.000 eura, dok čistačice u ugostiteljstvu imaju hiljadu eura više – mjesečno preko 1.600 eura.  Što je po Radulovićevoj računici kao naših 500 i nešto. Znači naš čovjek, kad bi pristao da radi 16 sati, zaradio bi za tri mjeseca 3.600 eura. Kako ne bi imao gdje da ih tokom ljeta potroši, jer samo radi, a ima i hranu i spavanje sve što je potrebno za preživljavanje, te pare bi mu ostale. Ostale mjesece ne teba ni da radi, samo da odmara i tempira formu za sljedeću sezonu u Splendidu, jer ima da troši blizu 500 eura mjesečno, što je kao 1.500 u Njemačkoj.

Radulovićev koncept bi mogao da bude spasonosan ne samo za Crnu Goru već i za region. Samo mu treba omogućiti otvaranje što više hotela i da on snagom svoje argumentacije zaustavi talas ekonomske migracije koji ne jenjava već godinama.

Naravno ima i oprečnih stavova. ,,Već 11 godina živim i radim u Njemačkoj. Vozim viljuškar u jednoj firmi (posao za koji nije potrebna škola), znate crnogorske diplome su ođe nepriznate, pa iz tog razloga nijesam mogao konkurisat za ono za šta sam se školovao u CG. Vidite, gospodine Raduloviću, iznijeli ste par neistina o njemačkim zaradama i njemačkim cijenama. Da Vam iz ličnog iskustva prenesem da ja zarađujem 2760  eura bruto ili 1806 eura neto na poresku klasu 4. Imam dvoje djece i zbog toga su manji odbici. Radno vrijeme, gospodine Raduloviću, mi počinje u 6 izjutra i završava se u 14:15h. Dvije pauze, jedna pola sata, druga 15 minuta. Svaki prekovremeni sat je plaćen 15 posto,  ako je normalna smjena ili 25% ako je od 20:00 časova. Radi se od ponedeljka do petka, subota je na dobrovoljnoj bazi i plaćena je 100 eura neto. Cijena prehrambenih proizvoda je ođe makar 30 posto jeftinija nego u CG, dizel je juče koštao 1.24 eura. Šamponi, prašak za veš i slično duplo jeftinije nego u CG. Na djecu dobijam 400 eura dodatka, od kojih plaćam vrtić 190 eura za mlađeg i produženi boravak 130 eura za starijeg…”, piše jedan od gastarbajtera vidno iznerviran Radulovićevom optimističkom strategijom.

I na koncu što da se radi kad naš čovjek jednostavno neće da radi i doprinosi malo sebi i domovini, a više novobogatašima sa genijalnim idejama i smislom za biznis. ,,Jedini izlaz iz ove situacije nedostatka radne snage je da Vlada i ministarstva vanjskih poslova, rada i socijalnog staranja i unutrašnjih poslova vizni režim omekšaju kako bi mogli da dovodimo radnu snagu iz Indonezije, Filipina za turizam, a za poljoprivredu i građevinu Pakistan i Indiju. To je jedini način. Jer, stanje je teško, haotično”, zaključio je Radulović.

Ovaj predlog Radulović uporno ponavlja. Za sada nema ko da ga čuje, a haos traje. A dok institucije ćute, radnika u turizmu i građevinarstvu je sve manje. Većina je otišla u Njemačku. Dnevnica im je ovdje tri a tamo 12 eura. Za sada još niko od njih nije shvatio da je naš euro tri puta vrijedniji od tamošnjeg. Imaju kad.

Nezahvalno je prognozirati u kom će se pravcu ovaj strateški plan razvoja turizma dalje razvijati. Ne zaboravimo, Radulović je predsjednik  Crnogorskog turističkog udruženja, uglednik vladajućih Socijaldemokrata, čovjek sa brojnim priznanjima u turizmu, tokom sezone, i mimo nje, medijski najviše eksponiran kada su turistički uspjesi u pitanju…  Umjesto zaključka prenosimo nedavnu raspravu iz jednog podgoričkog lokala: ,,Je li moguće da ovo priča. Da li ti ljudi uopšte imaju veze sa realnošću”, glasno komentariše jedan mladić. Drugi ironično tvrdi da tu ima istine, dok treći prekida nešto što liči na početak uobičajene rasprave, riječima: ,,Ne, oni se samo sprdaju sa nama”.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KAD GRAĐANI PLAĆAJU PROPUSTE PRAVOSUĐA: Presipanje iz šupljeg u puno

Objavljeno prije

na

Objavio:

Račun koji će građani morati platiti porodici Safeta Kalića samo raste. Prema nekim procjenama mogao bi dostići čak  miliona eura. Istovremeno, niko u državi ne snosi odgovornost zbog toga, niti u Upravi za nekretnine, ali ni u pravosuđu, koje je najodgovornijezacijelislučaj

 

Najnovija vijest: prema procjenama sudskih vještaka Rožajcu Safetu Kaliću samo za stan u podgoričkom naselju Gorica C treba dodijeliti odštetu u iznosu od 128 hiljada eura.  Šteta na tom Kalićevom stanu nastala je navodno amortizacijom tokom pet godina procesa protiv  njega, njegovog brata Mersudina i supruge Amine za pranje novca, tokom kojih je tim stanom, kao i drugom vrijednom imovinom koja je Kalićima oduzeta nakon hapšenja 2011, gazdovala Uprava za nekrentine.

Ukoliko se sud složi sa tom procjenom, biće to samo kap u odnosu na višemilionski račun koji je već  isporučen crnogorskim građanima zbog propusta pravosuđa i državnih organa u ovom slučaju. Proces se 2016.  završio oslobađajućim presudama, nakon čega su Kalići pokrenuli osam tužbi protiv države zbog neosnovanog pritvaranja, štete nastale na imovini koja im je oduzeta nakon hapšenja, i gubitka dobiti kada su u pitanju njihove kompanije.

Za sada im je po tom osnovu dosuđeno preko tri miliona eura, na osnovu većinom nepravosnažnih presuda. Ta bi se cifra, kako je nedavno pisao  Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN CG) mogla, međutim, popeti i na deset miliona eura. Branilac Safeta Kalića, advokat Borivoje Borović, je odmah kada su Kalići oslobođeni optužbi najavio medijima da će u ime porodice Kalić protiv države podnijeti “makar tri tužbe uz odštetni zahtjev od najmanje 12 miliona eura”.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 14. JUNA

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ MARKA CAREVIĆA, PREDSJEDNIKA BUDVE: Volan, koze, gradonačelnička fotelja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Čime je sve ispisana biografija predsjednika opštine Budva i  šta se pod njegovom upravom dešava u metropoli cnogorskog turizma

 

“Gospodine predsjedniče, više bi me poštovale Vaše koze nego Vi!” Kada je ovako nedavno reagovala jedna odbornica budvanskog parlamenta tokom polemike sa predsjednikom Opštne Budva Markom Carevićem, umjetničko ime Bato, mnogi su se prisjetili da u njegovoj  predpolitičkoj biografiji počasno mjesto ima i odrednica vlasnik farme koza u rodnoj Krimovici.

“Za sad ih imam oko 115, sor­ta al­pin­ka i bal­ka­nika, a oče­ku­je­mo iz Srem­ske Mi­tro­vi­ce još 100 al­pin­ki”, pohvalio se Carević početkom 2016. godine u razgovoru za Dan.

Carević vjerovatno tada nije ni sanjao da će jednog dana zasjesti u fotelju gradonačelnika turističke metropole Crne Gore. Trenutno, kako je nedavno kazao, ima pet farmi sa hiljadu grla stoke.

I još nešto iz 2016. Otkrio je i ovo: “Pro­šle go­di­ne nam je sva­ka gla­vi­ca cr­nog lu­ka bu­kval­no bi­la od po ki­lo­gram”.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 14. JUNA

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo