Dugo nesmjenjiva vlast je preskupa za svoje podanike. Brza zarada pojedinaca, korupcija i loše vođenje ekonomije su razlozi skupe cijene vladanja koju svi plaćamo. Lična korist koje proizilazi iz bavljenja politikom nije u skladu sa doprinosima društvu U biznisu radnik koji ne može da zaradi svoju platu je višak. Zbog toga ostaje bez posla. U politici trebalo bi da ostane bez vlasti. Na izborima demokratski, ili revolucijom sa ulice. U normalnim društvima, politička mudrost i naporan rad određuje visinu prihoda. Svijetu su potrebni političari koji će posao raditi jeftinije i efikasnije.
PREMIJER, ĐUROVIĆI, PARAČA I DRUGOVI: Problem Crne Gore, kao nedovršene demokratije, je što građani nemaju svijest da su poslodavci političarima. Iz njihovih sredstava pristižu plate, dnevnice, honorari po upravnim odborima i komisijama.
Vidimo u kakvom su finansijskom položaju crnogorski izabrani predstavnici, od kojih jedan kaže ,,neću vam raditi za te pare”. Te pare su osamsto eura. Potrošačka korpa za četvoročlanu porodicu iznosi 754 eura.
Upozoravajuće je istraživanje koje je sproveo MANS o prijavljenim prihodima političara i članova njihovih porodica. Bračni par Gordana i Šaleta Đurović naplaćuju svoj rad mjesečno 9906 eura. Premijera izdržava sin, koji ubira rentu 11000 eura. Tu je i Paračina i otpremnine ostalih u Željeznici za koje je izdvojeno više od miliona. Sve ovo plaćaju građani u zemlji u kojoj je, prema ispitivanju UNDP-a, 40 odsto stanovništva u zoni siromaštva.
Nevolja Crne Gore je što javno nije odvojeno od privatnog. Što je vlast svoje interese proglasila nacionalnim. One na javnom položaju pokreće isključivo sopstveni interesi, sebičnost. Njihov sebični cilj je da budu re-izabrani. Vladajuća elita čini sve što je u njenoj moći da bi postigla taj cilj. A građani nemaju svijest da na izborima mogu da kazne loše i skupe.
VULGARNO BOGAĆENJE: Jedno je jasno da se političaru ne isplati posao on ne bi ni tražio novi mandat. Lako je utvrditi kada je političar bolje živio, prije ili poslije izbora za narodnog predstavnika. U obzir se uzimaju novčane, nenovčane, materijalne i nematerijalne koristi iz tog posla. Ne okoriste se samo aktivni političari neke stranke, nego i funkcioneri nižeg ranga, kojih ima prilično. Svi su plaćeni. Zna se od čijeg novca.
Postavlja se pitanje po kojoj to ekonomskoj logici može da funkcioniše jedan poredak u kojem ovako dobro zarađuje samo jedna grupa koja malo radi. Odgovori se traži širom svijeta, posebno u vremenu krize, kada se lomi čitav jedan sistem, a još nije pronađen novi.
Poces vulgarnog bogaćenja obilježio je naše vrijeme, ovaj globalni sistem koji propada. Mali procenat čovječanstva se enormno bogatio do te mjere da je ugrozio opstanak cijelog društva. Teoretičari su uočili jedan trend, koji se ponavlja u ciklusima: kad nastupi dan D, usljed visokih cijena i slabe potražnje, kapitalisti ,,predaju” svoju imperiju građanima, nacionalizuju se banke i privreda. A kada se privreda oporavi, opet grupa privilegovanih preuzima resurse. Kada je dobro onda je privreda u rukama male grupe, a kada je loše onda pripada svima.
Taj proces upravo teče pred našim očima. Kada je bilo dobro, kada su cijene aluminijuma na svjetskom tržištu bile visoke, Deripaska je sa partnerima ubirao enormne profite. Sada, kada KAP proizvodi gubitke, gubici će pripasti svima nama, fabriku samo što nije preuzela država. Isto bi moglo da se desi sa Prvom bankom, koja je vlasnicima donijela ogromne profite kad su je preuzeli. Danas kada je u nevoljama, jedan funkcioner Centralne banke Crne Gore je najavio moguću nacionalizaciju. Dakle, svima nama gubici, bratski da pripomognemo.
REFORMA OPOZICIJE: Čini se da nikada više u Crnoj Gori nije postoji potreba za ljudima koji će se stvarno suočiti sa problemom radi javnog dobra, a ne lične koristi. I to za racionalnu nadoknadu. Ima li takvih ovdje? Pošto je ova dugotrajna i arogantna vlast preskupa na opoziciji je da ponudi jeftiniju cijenu vladavine.
Crnogorska opozicija kao da nije u stanju da ponudi alternativu. Kao da se bori samo za preuzimanje privilegija koju ova vlast ima. To je jedan od razloga zbog kojih gube izbore. Političkoj eliti i u vlasti i u opoziciju cilj je zaposliti svoje ljude, povećati sebi plate, uvećati svoj kapital.
Promjena traži unutrašnju reformu. Političari treba da ponude alternative društvu i da ubijede građane da njihova vladavina neće biti tako skupa. Govori se uglavnom o reformama unutar vladajućih struktura, a zaboravlja se da je nužna reforma ovakve opozicije. Ako nije u stanju da reformiše sebe, ne može ni da reformiše društvo. Izgradnja kapaciteta opozicije neophodna je za promjenu. I konačno uvođenje filozofije u kojoj politika nije korist samo za sebe, već je korist svih i naša lična.
Miodrag RAŠOVIĆ
Izdvojeno4 sedmice
SVIJET4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
INTERVJU3 sedmice
Izdvojeno2 sedmice