Povežite se sa nama

DUHANKESA

Anti-islamske vradžbine

Objavljeno prije

na

Prije tri mjeseca, dakle, krajem oktobra 2008. godine, opskurna Klarion fondacija locirana u Njujorku, čiji su osnivači i sponzori iz njima poznatih razloga izabrali da ostanu anonimni, lansirala je munjevitu kampanju sa jasno ekspliciranim ciljem: kolektivno demoniziranje svih muslimana, uključujući tu sedam mliona onih u SAD i 1,2 milijarde svjetskih pripadnika islama!


Efikasnost kampanje garantovala su 28 miliona DVD propagandnog materijala obuhvaćenog naslovom koji ne ostavlja prostor za razmišljanje ni koliko je potrebno da se čovjek sjeti koja rijeka protiče ispod mosta na Neretvi. Opsesija: rat radikalnog islama protiv Zapada. Za one koji nisu uspjeli doći do ovog kliničkog video zapisa o stupnjevima
razvoja patologije akutne paranoje, reći ćemo da je originalni naslov najnovijeg dostignuća ,,hate speech” tehnologije Obsession: Radical Islam’s War Against the West. Ovaj aspirin za vjersku mržnju spravljen u sofisticiranim medijskim
laboratorijama proizveden je u posebno jakoj dozi da bi djelovanje bilo momentalno, totalno i ireverzibilno. ,,Više nikada nećete voliti islam”, pretvoreno je, sa nekoliko posebno otrovnih kapi ovog absinta, u aktivniju, muški sročenu rečenicu ,,Nikada nećete prestati mrziti islam!”
Svih 28 miliona DVD-ja distribuirani su jednako precizno, u regione gdje se opasni virus islama osjeća posebno jako – od države Ohajo, kao besplatni dodatak najtiražnijem listu Sunday Dispatch, preko Miami Herald-a do neizbježnog New York Times-a, uz desetine drugih dnevnih listova na spisku.
Anti-islamske vradžbine obilato su mrmljane i sa govornica
na nedavnim predjsedničkim izborima u SAD. Tako je bivši predsjednik Kongresa, inače momentalno na čelu možda najmoćnije lobi grupe u Vašingtonu, Dik Armi, biračima skrenuo pažnju da bi ,,smiješno ime Baraka Obame, moglo upućivati na prevelik uticaj muslimana, koji su danas najveća prijetnja miru u svijetu”. Barak Obama je, koliko da se zna, hrišćanin, protestant.
Ovakve mantre neumorno odjekuju i sa nekih od najgledanijih
TV programa, kada su u zaista bizarnoj gebelsovskoj
provali mržnje sebe kao intelektualce definitivno zapečatili i kao ljude bez formata a neljude
od mega formata legitimisali Dejvid Horović, Daniel Pajps
i Robert Spencer. Ipak, vrhunac mržnje i dno civiliziranosti uma pokazao je Majk Sevidž domaćin jedne od najslušanijih radio stanica. Iako njegovo ime zaista opominje da je riječ od pravom ,,divljaku” (,,savage” znači upravo ,,divljak”), gospodin Majk Divljak posramio je i divlje Hotentote o kojima jednako ominozno govori znameniti sociolog i antropolog Marsel Mos. Otkako je odlučno objavio da ,,svoju ženu nikada neće obući u hidžab, i da svoju kći neće turiti u burku, zakleo se da neće na sve četiri nikada ići u Meku. A vi kojima se to ne sviđa, crknite (,,drop dead”)”. Kraj ove vradžbinsko-okultističke duhovno impotentne mantre je toliko vulgaran da ga zaista ni hartija ne trpi.
Ostavimo ga da i dalje seče četvoronoške po svom radio studiju, kako i dolikuje njegovoj pameti, i podsjetimo se da je i Rudolf Đulijani, bivši gradonačelnik
Njujorka oštro zamjerio demokratima što ne govore o ,,islamskom terorizmu” već samo o terorizmu, ispuštajući glavnu odrednicu.
Treba reći da je svijetla tačka stav Odjeljenja kancelarije
sigurnosti zemlje za građanska prava i građanske slobode (Department of Homeland Security Office for Civil Rights and Civil Liberties) ipak zaključio da je takav govor nedopustiv i da “…treba izbjegavati unošenje religijskih konotacija pri opisivanju ekstremističkih ideologija”.
Te dosadne vračare mržnje! Ne dopustite da vam pokvare uživanje u svjetlucanju dijamanta sa snježnih vrhova crnogorskih planina i ljepotu ljudske blagosti koju prepoznajete u sebi.

 

Ferid MUHIĆ

Komentari

DUHANKESA

Bolest kao krivica

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok god čovjek uzrok svoje bolest  vidi u objektivim okolnostima realnog svijeta a ne kao svoju ličnu krivicu, on ostaje čovjek povezan sa svijetom i ljudima, uzda se u njihovu pomoć. I dok god svoje dobro zdravlje vidi kao dar od Boga ili od Prirode – Deus sive Natura, rekao  bi Spinoza –  a ne kao svoju ličnu zaslugu, čovjek ostaje povezan sa svijetom i ljudima

 

Već duže vremena na mobilni telefon (ikona Google) stižu mi manje-više iste poruke koje totalno relativiziraju starost i bolest. U njima se navode primjeri mnogih poznatih ličnosti, filozofa, književnika, fizičara, astronoma, koji su do duboke starosti bili kreativni u svojim područjima. Spisak i broj navedenih imena varira, ali se obavezno dodaje i priča o “američkim naučnicima“, katkad i njihovim “evropskim kolegama“, koji su došli do senzacionalnog otkrića da kod mentalno aktivnih ljudi mozak praktično nikada i ne stari. Paralaleno, na mobilni telefon stižu mi i sve učestaliji spiskovi najstarijih ljudi na svijetu, koji i u 114-oj godini žive,  još malo pa punim životom.

Činjenica da je starost – fizička i mentalna! – objektivno stanje i neumitn sudbina svega što živi, u ovim porukama potpuno je ignorisana.  Zanemaren je i podatak da na svakog od navedenih izuzetaka, postoje milioni ljudi kojima je dijagnosticirana demencija, Parkinson, Alchajmer! O milionima ljudi koji pouzdano znaju da neće dočekati ni pedesetu, takođe nema ni riječi.

Iza toga mora da ima nešto! Isuviše je upadljivo da bi bilo slučajno. Da bi se otkrilo šta je to,  treba detektirati zajedničku ideju koja povezuje poruke ove vrste. Ta zajednička ideja svodi se na brutalno simplificiranu afirmaciju Kondorseove optimističke maksime iz vremena kada je Prosvjetiteljstvo bilo u punom cvatu: Homo sua fortuna faber!  Čovjek je kovač svoje sreće!  Izvorno  inspirisana ateizmom, ova teza je prerasla u generalnu filozofsku poziciju kojom se u Prosvjetiteljstvu  čovjek promoviše u apsolutnog gospodara svoje sudbine – jedinog krivca za svoje neuspjehe, jedinog zaslužnog  za svoje uspjehe!

Spomemuta brutalna simplifikacija ovog neo-prosvjetiteljstva, prisutna u navedenim porukama, profanisala je izvornu ideju do nivoa banalne stupidnosti. Ta stupidnost provocirana je u trenutku potpunog mentalnog pomračenja, protumačenog kao “eureka“ prosvjetljenje: Ako je čovjek kovač svoje sreće, onda je on i kovač svoje nesreće! Svog zdravlja i svoje bolesti! Svoje dugovječnosti i svoje prerane smrtnosti! Neka se zna. Ko je zdrav, po svojoj zasluzi je zdrav! Ko je bolestan, sam je kriv za svoju bolest!

Umjesto da bude heroj koji u svojoj splendid isolation prkosno gleda u oči slijepoj sudbini, kao što je zamišljao da će postati, čovjek koji je sve preuzeo na sebe, oduzeo je sebi sve – odsjekao je, kao makazama, sebe od svijeta iz kog je potekao. Nije shvatio da  će postati biće bez oslonca otkinuto od svemira,  otrgnuto od svoje organske povezanosti sa cjelinom svijeta. Prihvatiti zdravlje kao ličnu zaslugu a bolest smatrati  za ličnu krivicu! – to je zajednički cilj dijaboličnih poruka. Kad jednom to prihvati, čovjek će postati smoždena, nemoćna, beznadežna gomila oživljenog praha,  nemušto roblje prepušteno na milost i nemilost onih koji stoje iza ovih poruka.  Jedini način da čovjek sačuva svoju izvornu slobodu, jeste da sačuva svijest o svojoj primordijalnoj  neraskidivoj povezanosti sa svijetom.

Jer dok god čovjek uzrok svoje bolest  vidi u objektivim okolnostima realnog svijeta a ne kao svoju ličnu krivicu, on ostaje čovjek povezan sa svijetom i ljudima, uzda se u njihovu pomoć. I dok god svoje dobro zdravlje vidi kao dar od Boga ili od Prirode – Deus sive Natura, rekao  bi Spinoza –  a ne kao svoju ličnu zaslugu, čovjek ostaje povezan sa svijetom i ljudima,  zahvalan onome ko mu je zdravlje darovao – Bogu ili Prirodi, svejedno.

Iako neki leptiri žive samo jedan dan, a grenlandske ajkule i do 500 godina, u svakoj sekundi svog života i leptiri i ajkule žive onako kako od postanka svijeta živi sve što je rođeno: bez svoje krivice i bez svoje zasluge – slobodni!

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

35 godina “Monitora“ – kapa dolje!

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za ovih 35 godina, Monitor  je predstavljao ostrvo slobodne i hrabre, humanistički angažovane misli i riječi, u burnom moru dezinformacija, laži, podmuklih političkih smicalica i otvorenog institucionalnog nasilja

 

Štampanjem ovog broja, nedjeljnik Monitor puni 35 godina života! Kažem života, jer prave novine, nedjeljnici, časopisi… zapravo žive. “Monitor“ živi sa svojim čitaocima, zbog svojih čitalaca, za taj susret s njima jednom u sedam dana. Za 35 godina, puta 52 nedjelje, to je 1.820 susreta. Onaj ko je imao 20 godina kada je otvorio prvi broj Monitora, kad bude čitao ovaj broj imaće 55 godina. Kome je tada bilo 55 godina, sada mu je 90!

Svašta se desilo za ovih 35 godina! U svijetu, put socijalističkih država, moronski nazvanih “komunističke države“ (po definiciji, komunizam je stanje bez države!) i  višedecenijski način  života nekoliko stotina miliona ljudi, preko noći je prekinut, a njihovi ideali izvrgnuti ruglu. Na Balkanu, rat se pregrmio, zajednička država se raspala, vlade su padale i birale su se nove. Crna Gora je bila u sastavu dvije države – ova samostalna i suverena je treća od tada. Ta Crna Gora je članica NATO pakta, u pregovorima je za redovno članstvo u EU. Za to vrijeme, svaka nova vlada je imala svoj program, svoje ciljeve, svoju istinu. Suprotnu od one u koju se klela prethodna vlada. Razumljivo. Tako to biva u politici. Ljudi znaju da ih svi lažu, ali s vremena na vrijeme okrenu leđa onima koje su im dosadile i priklanjaju se onima čije su im laži prihvatljivije i prijatnije.    Kroz sve te socijalne kataklizme, političke katastrofe i slom tradicionalnog morala, samo je Monitor  tokom svih ovih 35 godina imao isti program, iste ciljeve i istu – uvijek detaljno provjerenu – istinu.

Za ovo što tvrdim, ja sam vam jemac! Moja malenkost je od prvog broja na palubi broda Monitor, sa kapetanom i cijelom posadom, a svake druge nedjelje oni mi  ukažu čast da se  moj skromni prilog ponudi probirljivoj publici “Monitor –a“. Do danas, to je oko 900 kolumni i dvije knjige. Razumije se da su o meni kao autoru, kao i svim svojim saradnicima, dali potpunu slobodu:   da pišem o čemu hoću, sa onoliko hrabrosti koliko sebi mogu dozvoliti  i literarne klase koliko sam sposoban. Tada sam shvatio da samo budala govori i piše sve što mu padne na pamet, po onoj narodnoj: “Što na um, to na drum!“ Govoriti a pogotovo  pisati, treba odmjereno, lijepo i istinito, a to rijetko kada ispadne kad čovjek lupne prvo što mu padne na pamet (ne znam zašto se kaže tako: „na pamet“, kad je to uvijek bez pameti?). Takvi najčešće prelaze u logoreju, i onda najkraćim putem u logodijareju, jer njihova izlaganja i tekstovi tipično stradaju od dijareje emocija i konstipacije argumenata.

Mnoge polemike  obilježile su ove tri i po decenije Monitora, mnoge su tužbe podnesene – ni jedna zbog laži, sve zbog istine! Ovaj period bio je period kontinuiteta istine i hrabrosti, argumentacije i humanosti. Epitomiziran u svakom novom broju Monitora. Za ovih 35 godina, Monitor  je predstavljao otrvo slobodne i hrabre, humanistički angažovane misli i riječi, u burnom moru dezinformacija, laži, podmuklih političkih smicalica i otvorenog institucionalnog nasilja. Taj kontinuitet je djelo redakcijskog tima sastavljenog od visoko obrazovanih, izrazito nadarenih slobodumnih ljudi na čelu sa bardom novinarstva na prostorima Balkana, Esadom Kočanom. Sama činjenica da se već 35 godina družim i sarađujem sa ovim izuzetnim ljudima, za mene je najveća satisfakcija i neprocjenjivo dragocjeno intelektualno iskustvo.

Grci imaju poslovicu:“Saranda hronia,  palikari!“ „Sa 40 godina, čovjek dostFerid iže muževnu zrelost!“ Monitor je od prvog broja u javnost stupio sa impresivnom muževnom odmjerenošću, smjelim aktivizmom i hrabrošću. Zbog tih osobina,  koje ga krase do danas, nedjeljnik Monitor je stekao veliko poštovanje i ugled, ne samo u Crnoj Gori,  nego u cijelom regionu.

Dame i gospodo,

Povodom 35 godina od rođenja i isto toliko godina dostojanstvenog života nedjeljnika Monitor,

Kape dolje!

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Može li se naslikati Gaza?

Objavljeno prije

na

Objavio:

Da li se ikada rodio slikar sa toliko talenta da naslika Gazu? I sa toliko smjelosti? Možda je i bolje što se Gaza ne može naslikati.  Sliku Gaze sa najvećim grobljem ubijenih majki i djece koju je čovječanstvo naslikalo u 21. vijeku, više niko nikada neće moći zaboraviti

 

Uz mnoge poznate spektakularne uspjehe, čovječanstvo je u 21 vijeku ostvarilo i dva rezultata koji mogu biti uvršteni u Ginisovu knjigu svjetskih rekorda svih vremena: 1. U Gazi je za jednu kalendarsku godinu ubijeno najviše majki i djece u historiji svijeta.2. U Gazi je napravljeno najveće groblje ubijenih majki i djece na svijetu.

Kultura sjećanja nalaže da se izuzetni, jedinstveni događaji dostojno obilježe. U kategoriji u kojoj su postignuta navedena dva svjetska rekorda, jedan sličan događaj obilježio je Pablo Pikaso slikom Guernica.  Ova daleko najpoznatija Pikasova slika učinila je besmrtnim istoimeni gradić u Španiji i time trajno osudila zločin počinjen nad njegovim stanovnicima.  Zahvaljujući ovoj slici, zauvijek će ostati upamćeno da su 27. aprila 1937. godine, Condor Legion Hitlerove njemačke avijacije  (Luftwaffe), uz podršku  Musolinijeve italijanske eksadrile izvršile vazdušni napad na civilno stanovništvo i infrastrukturu grada Guernike. Napad je trajao puna tri sata, bačene su stotine tona eksploziva prema prethodno brižljivo razrađenom planu. Smatra se da je ovo bio prvi slučaj totalnog bombardovanja izabranog područja u historiji avijacije, poznatog kao “ćilim bombardovanje“. Ovaj razorni napad planski je uključio civilne žrtve. Španski diktator Franko i Hitler su ovo pokušali prikriti tvrdeći da su civilne žrtve slučajne, jer su strateški mostovi i fabrike oružja bile jedini ciljevi bombardovanja. Činjenica da je Condor Legion  bila sastavljena isključivo od elitnih pilota, da je  napad trajao puna tri sata i da je prvi put na djelu primjenjen novi način “ćilim  bombardovanja“, uvjerljivo su potvrdile sve optužbe da je to bio  namjerni napad na civile. Na ovo je dodatno ukazivao i broj civilnih žrtava. Od oko 5.000 stanovnika Guernice,u ovom bombarodvanju je oko 1.500 ljudi bilo  ranjeno ili ubijeno.

Netanjahuova avijacija i tenkovi bombarduju Gazu gotovo cijelu godinu. Za to vrijeme, ubijeno je oko 42.000 ljudi od toga blizu 7.000 majki i preko 12.000 djece. Do danas nisam čuo da je neki novi Pikaso naslikao sliku Gaza. Možda jeste, ali i da jeste,  ta slika ne bi dobila nikakav publicitet. Svi znamo da je tako. Ali niko nam ne kaže zašto je to tako? Zar su civili ubijeni u Guernici od fašista bili više mrtvi, mrtviji od civila ubijenih u Gazi od potomaka nekadašnjih žrtava fašizma!? Kako se desilo da se najmoćnije države svijeta stave bezuslovno na stranu Izraela!? Recept je jednostavan. Okupiraš jednu zemlju, uvedeš strahovladu, zabraniš ljudima da žive u skladu sa svojom tradicijom, nametneš im za njih neprihvatljive zakone,  ubodeš im prst u oko, pljuneš na njihove svetinje, dok ne polude i ne uzvrate; tada ih proglasiš za teroriste i tako dobiješ licencu za  njihovo neograničeno ubijanje!  Tako je omogućena i legalizacija Gaze, tog neizbrisivog žiga sramote na obrazu čovječanstva. Protjeran je cijeli jedan narod iz svoje zemlje, zatvoren je u Gazu, najveći logor na svijetu, i tu se totalno obespravljen drži 77 godina, uz neprekidne torture, pritiske, ponižavanja, nasilje, vojne akcije masovna ubijanja bombardovanjem svakih desetak godina da se kontroliše rast populacije. Kada im je dogorilo do noktiju a nož im došao do kosti, kada su odlučili da je bolje poginuti kao čovjek nego biti ponižen  i na silu uzvratili silom, njihovi okupatori su proglasili cijeli narod za teroriste i počeli slobodan odstrijel svih njegovih pripadnika – uključujući majke i djecu! Iako Izrael tvrdi da je okružen neprijateljima koji žele da ga unište i poziva se na pravo na samoodbranu, kategorički odbija ponudu svih 57 zemalja članica Muslimansko-arapskog komiteta, koje nude trajni mir i sigurnost Izraelu, pod uslovom da prihvati postojanje države Palestine, izglasano 4. jula 1967. godine u UN i da se povuče sa okupiranih teritorija. Abraham Linkoln je zapisao da „…s vremena na vrijeme drvo slobode treba osvježiti krvlju patriota i tirana“. Aktuelna administracija najmoćnije države na svijetu koja bezuslovno podržava aktuelni režim u Izraelu, kao da vjeruje da  drvo slobode treba osvježiti krvlju Palestinaca.

Ne znam hoće li neko nekada naslikati Gazu? Može li se uopšte naslikati Gaza? Da li se ikada rodio slikar sa toliko talenta da naslika Gazu? I sa toliko smjelosti? Možda je i bolje što se Gaza ne može naslikati.  Sliku Gaze sa najvećim grobljem ubijenih majki i djece koju je čovječanstvo naslikalo u 21. vijeku, više niko nikada neće moći zaboraviti!

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo