Načuo sam nešto o tom šarplanincu od čovjeka u čije se poznavanje pasa nije moglo sumnjati. Osim što je bio ,,…ogroman, krupne glave i vrlo lijep” i što je imao ime kakvo nikada ranije nisam čuo da nosi bilo koji šarplaninac, moj poznanik mi je spomenuo i da je to pas koji ,,…pomaže ne samo svog domaćina, nego i sve druge životinje, nećeš vjerovati kad vidiš šta sve radi!”.
U to sam vrijeme imao ambiciju da lično vidim sve šarplanince i ovčarske izvorne pse u Makedoniji i na Kosovu. Pas koji se zvao ,,Mark”, probudio je moju znatiželju i samim šturim opisom dimenzija i izgleda. Već sam bio navikao na pretjerivanja; više nego jednom desilo se da ,,ogromni psi, u pričama veliki kao magare”, ,,visoki metar i više” u hrbatu, a teški ,,107″ ili ,,112 kila” (zanimljivo je da su visinu opisivali figurativno, ali su težinu uvijek navodili precizno u kilogram!), sasvim prosječni primjerci ne viši od 70 centimetara, teški oko 45 kilograma.
Ali, ,,Mark” je zaista bio nešto drugo! U svakom pogledu, a posebno u osobini da se brine o svim slabim ili bolesnim, bilo da su ljudi ili životinje, sa usrdnošću kakvu nikada, ni prije ni poslije, nisam sreo. Ni kod ljudi ni kod životinja.
U selu Golem Papradnik, blizu Debra, zatekli smo Ahmeta i njegovog šarplaninaca ,,Marka”. Pas je bio zaista izuzetan primjerak, pravi kapitalac. Visok 83 centimetra, skladno i snažno građen, boje livadskog meda, opštim utiskom, beskrpijekornom konstitucijom, savršeno uravnoteženim držanjem, ,,Mark” bi mogao osvojiti titulu svjetskog prvaka na najjačoj izložbi. Ali, njegov Ahmet je bio – slijep. Fasciniran pričom da ga ,,Mark” vodi sam do bačila u planini Stogovo, udaljenog preko 12 kilometara, i da se baš spremaju da pođu, odlučio sam da krenem sa njima i vidim šta će se desiti.
,,Mark” je to i učinio. Ahmet ga je cijelim putem držao za rep, a pas je birao najlakši i najprohodniji teren. Na par mjesta, gdje je uska staza strmo zalazila u guste drijenove šibljike, a grane se spuštale sasvim nisko, ,,Mark” je lajao i na za kratko zastajao. Tu bi se Ahmet saginjao i spuštao glavu, štiteći lice drugom rukom. Na izlasku iz grmlja, ,,Mark” je opet zastajao i lavežom označio da je opasnost prošla.
Na bacilo smo stigli za isto vrijeme koje bi bilo potrebno i dobrom pješaku sa odličnim vidom. Tu su Ahmeta pozdravili njegovi rođaci, a ,,Marka” su doslovno pozdravile dvije mazge, desetak štenadi i tuce kokošiju, a pas ih je sve ponaosob dugo njušio kao da provjerava jesu li zdravi. Zapanjen, i još više oduševljen, malo kasnije sam uzeo komad mesa sa sofre koju je postavio domaćin, pozvao ,,Marka” i dao mu ga – da nagradim njegovu plemenitost. Bez dvoumljenja, ,,Mark” je uzeo meso i ponijeo ga u zubima prema jednom sjenovitom mjestu u blizini. Tek tada sam ugledao jednu kerušu koja je legla u visoku travu i dojila nekoliko štenadi. Kada je spustio meso pred kerušu, ,,Mark” je ljubazno liznuo po njušci i mašući veselo repom, gurnuo ga njuškom sasvim do njenih usta – da ne bi prekidala dojenje!!
Ljudi sa bacila su mi rekli da im je ,,Mark” jednom donijeo divljeg zečica, kog je odbranio od ovčarskih pasa, i da je cijelim putem budno pazio na njega, dok ga je jedan ovčar nosio nazad u šumu, sutradan kada su psi otišli sa stadom visoko u planinu.
Koliko god psi bili beskrajno plemeniti, bio sam spreman povjerovati da nikada i nigdje nije bilo psa sličnog ,,Marku”. Dok nisam naišao na knjigu bestseler Džjemsa Heriota, Priče o psima i pročitao priču Džudi, pseća dadilja. Pretpostavljam da je i Heriot pisao o ,,Džudi” iz istog razloga, zbog kojeg ja pišem o ,,Marku”. Ako mi ljudi ne možemo biti toliko požrtvovani, nesebični i plementi kao ,,Mark” i ,,Džudi”, dobro je znati koliko još mnogo prostora ima za postajanje boljim nego što jesmo.
Ferid Muhić
Izdvojeno4 sedmice
SVIJET4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
INTERVJU3 sedmice
Izdvojeno2 sedmice