Povežite se sa nama

DUHANKESA

Armanov osmjeh

Objavljeno prije

na

Arman se rodio sa osmjehom na licu. Sva djeca plaču čim se rode; neka manje, neka više, jedna plaču tiho kao da jecaju, druga vrište iz sveg glasa, neka se zacijene od plača toliko da ih se mora šljapnuti po leđima – ali sva bez izuzetka pozdrave ovaj svijet nekom vrstom plača. A kako život počne, tako i produži. – ,,Sestro, jeste li ikada vidjeli bebu koja se osmjehuje čim se rodi?” – pitao je doktor koji je vodio brigu da sve bude u redu sa rođenjem osmjehnutog Armana.

– ,,Nikada doktore. Niti sam čula da je neko drugi imao to zadovoljstvo!” – sva u čudu odgovorila je sestra, oprala Armana i onda se još više začudila. Sa umivenog i čistog lica tek rođenog Armana, sijao je još ljepši osmjeh, najljepši osmjeh koji možete zamisliti!

Kad su, tri dana kasnije, mama i Arman iz bolnice došli kući, bio je red na cijelu rodbinu, prijatelje i susjede da se čude i lično uvjere u vijest koja je već prvog dana stigla u njihovu ulicu. Svi su htjeli da vide svojim očima to čudo – bebu koja nije zaplakala kada se rodila, nego se umiljato i prijateljski osmjehivala.

– ,,Polako, ne gurajte se! Uplašićete mi dijete.” – rekla je Armanova mama.

– ,,Dođite sutra, dođite prekosutra, ima vremena. Neka se Arman odmori!”- rekao je Armanov tata.

– ,,Hajdemo u vrt na čaj i kafu.” – pozvala je Armanova nena prisutne žene.

– ,,Haj’mo ljudi u restoran na piće.” – pozvao je Armanov djed muškarce.

I dok su se svi još snebivali, dvoumeći se između želje da vide to čudo od osmjehnute bebe, i rodbinske pažnje, odnosno komšijske pristojnosti, Arman kog je mama držala u naručju i za trenutak ga podigla iznad glave da prođe kroz gusti špalir prisutnih znatiželjnika, odjednom se osmjehnu tako da njegov osmjeh obasja sve prisutne. Ako znate da je Armanova mama visoka, i još da je stajala na stepenicam kuće, znaćete i tako da su svi mogli vidjeti Armanov osmjeh. Žagor zamuknu. Arman velikodušno uputi još jedan osmjeh prisutnima, koji će oni pamtiti dok su živi i odmah sve dođe na svoje mjesto.

Kako je rastao, tako je Arman svojim osmjehom činio život lakšim i ljepšim i porodici i svima koji su ga znali. Kad god bi tata, mama i mlađi brat (on i Arman se vole najviše na svijetu), bili neraspoloženi, bilo je dovoljno da im se Arman osmjehne – i sve brige su isčezavale kao rukom odnijete, a svi problemi izgledali sasvim nevažni.

Arman je od samog početka zavolio loptu: sve vrste lopti. Lopte su slušale Armana, kao da su opčinjene njegovim osmjehom. Lijepile su se za njegove duge prste i slušale sve njegove želje. Danas je Arman pravi čarobnjak sa loptama. Čaroliju svog osmjeha Arman je prenijeo i na svoje lopte. Kada se njegov tata nedavno vratio s posla kući veoma napet, Arman mu je pravo s vrata bacio loptu u ruke. Tata je ljutito zgrabio loptu, pogledao je za trenutak, i odjednom sasvim se smirio. U lopti je ugledao Armanov osmjeh.

– ,,Šta ima? Danas nisi raspoložen za igru?” – upitao je Arman.

Tata je osjetio kako kroz loptu struji taj blagi Armanov osmjeh; sva je ljutnja postala lakša od balona sapunice. Problemi? Koji to problemi mogu zasjeniti jedan takav osmjeh!? Šta bi značio svijet u kom su svi problemi riješeni, bez Armanovog osmjeha!? I šta su svi problemi ovoga svijeta zajedno dok je tu Armanov osmjeh!? Tata se nasmijao od sveg srca, odložio tašnu i evo ih, već slijedećeg trenutka u igri s loptom, ostavivši mamu da ih još dugo zove, na ručak.

Svi ljudi imaju neki razlog zbog kog su rođeni. Samo veoma mali broj dozna koji je njihov. Arman je znao svoj razlog od samog rođenja. U ovaj neveseli svijet, u sumorni i nervozni život ljudi, ispunjen brigama i čemerom, pohlepom i zavišću, unijeti ono najpotrebnije, najljepše, najvažnije: davno zaboravljeno blistavo svjetlo iskrenog i čistog osmjeha. Ako još niste upoznali Armana ni vidjeli njegov osmjeh koji liječi svaku tugu i briše sve brige, zagledajte se u sebe. U svakom od nas još je prisutno ono najbolje i najvrijednije: Armanov osmjeh!

Darujte ga svakom čovjeku od srca!

Ferid MUHIĆ

Komentari

DUHANKESA

Trazimahov zakon pravednosti nepravde

Objavljeno prije

na

Objavio:

Naše osjećanje neophodnosti jednakog  poštovanja svakog čovjeka nije pitanje prava ni pravednosti, jer se izvorna nejednakost u snazi i sposobnostima ne može smatrati nepravdom, nego je rezultat čovjeku svojstvene saosjećajnosti i samilosti. Da nemamo dušu, nepravda bi, s punim pravom, potpuno zavladala svijetom

 

I samom Sokratu je to promaklo! Što onda ne bi to isto promaklo njegovom učeniku Platonu, Platonovom učeniku Aristotelu, Tomasu Kampaneli, Žan-Žak Rusou, Imanuelu Kantu, Pjer-Žozef Prudonu, Karlu Marksu…u krajnoj liniji, svim najslavnijim kritičarima društvene nepravde?! Kad samo pomislim koliko je duga ta lista, i kakvih tu uzvišenih duhova, plemenitih karaktera i  sjajnih umova ima!

Svima osim – jednom jedinom. Onome gotovo zaboravljenom. Trazimahu. Hiljade godina, ljudsko društvo je podijeljeno primarno u dvije kategorije. Naglašavam: primarno! To znači – izvorno  ab ovo, od samog početka a ne naknadno. U temelju a ne u distribuciji, gdje se nepravda direktno manifestira.   Inače, ljudsko društvo je podijeljeno na mnogo načina u dvije duboko nepravedne i direktno suprotstavljene grupe. Spomenimo samo dvije konstantno prisutne u svim društvima i vremenima: 1.  Na eksploatatore i na eksploatisane! – detektiranu i  elaboriranu u litotično kratkom zajedničkom programskom spisu Karla Marksa i Fridriha Engelsa naslovljenom “Manifest komunističke partije“ , objavljenom 1848 godine.

Ova podjela seže u duboku prošlost, od vremena podjele na robove i robovlasnike, preko kmetova i zemljopsjednika (feudalaca), do podjele na poslodavce i zaposlene. Njena nepravednost je očigledna najprije u tome da stvarni, proizvodni rad pada na leđa samo jednih (eksploatisanih), a da se sav profit sliva u ruke eksploatatora, koji ga zatim distribuiraju po svom nahođenju, najvećim dijelom u svoje džepove.  Tu se formiraju preduslovi za drugu, jednako notornu i jednako nepravednu podjelu na: 2. Bogate i siromašne. Ova druga podjela  suprotastavlja i svijet u cjelini, i svaku pojedinačnu državu, s tim da je ovdje disproporcija u stvaranju bogatstva i njegove raspodjele  još veća i da je, slijedstveno, ambis koji dijeli ove dvije grupe još širi a suprotstavljenost između njih, još oštrija.

Ove dvije vrste podjela su stvorile ozbiljan animozitet, bolje reći – žestoko neprijateljstvo između njihovih pripadnika i ujedno, trajno su obremenile njihovu psihu hroničnim sindromima, kompleksima i traumatskim doživljajem svog postojanja u svijetu.  S jedne strane, eksploatisani, koji su ujedno i siromašni, stradaju od kompleksa nevine žrtve,  egzistencijalne neizvjesnosti, uskraćenosti dobijanja zasluženog i trajne napetosti koja oscilira  između revolta i melanholije.  S druge strane, eksploatatori, koji su ujedno i bogataši, pate od bezosjećajnosti, kompleksa krivnje, oholosti i beskrupuloznosti.

Oni prvi, – zato što smatraju da im se nanosi nepravda: ovi drugi, zato što vjeruju da oni nanose nepravdu. Pri tom su i jedni i drugi u zabludi, zato što u toj nepravdi ne samo da nema opravdanja ni za osjećaj da si žrtva nepravde, ni za osjećaj da nekome nanosiš nepravdu, nego je sama ta nepravda jedina moguća pravda! Spomenuti retor i filozof Trazimah, u čuvenom polemičkom  dijaogu sa Sokratom, u jednoj rečenici je formulisao suštinsku pravednost postojeće nepravde u ljudskom društvu: “Sokrate—ja kažem da je pravednost ni manje  ni više nego nadmoćnost jačeg.“

Ako postoji bilo kakva nepravda između slona i mrava, ona leži u razlici njihovog postojanja. Sve dok slon živi kao slon a mrav kao mrav, očigledna nepravednost njihove snage i veličine,  jeste pravednost na djelu. To što jači tlači slabijeg, nije pitanje pravednosti, nego upravo potvrda pravednosti na djelu. Zar bi bilo pravedno obrnuti njihov odnos: da slabiji tlači jačeg? U ovome je Trazimah  bio u pravu, Ono što je i on propustio da vidi jeste da naše osjećanje neophodnosti jednakog  poštovanja svakog čovjeka, nije pitanje prava ni pravednosti, jer se izvorna nejednakost u snazi i sposobnostima ne može smatrati nepravdom, nego je rezultat  čovjeku svojstvene saosjećajnosti i samilosti.

Da je samo do razuma, da nemamo dušu, nepravda bi, s punim pravom  potpuno zavladala svijetom.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

A vrijeme ističe…

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ne čekaj pravi trenutak. On nikada neće doći onome ko ga čeka. Dođe, kad ti odlučiš da ga pozoveš, pozoveš ga kad shvatiš da si spreman

 

 

Panta rei! – Sve teče! U istu rijeku ne možeš ući dva puta. Svi smo mnogo puta čuli ovaj Heraklitov fragment. Postao nam je poštapalica. Ponavljavamo ga bez poimanja, kao papagaji, pohabao se, izlizao se od tolikog prevrtanja preko jezika. Više nam i ne stiže do svijesti – ako je ikada i stizao!? A vrijedi razmisliti o ovoj ominoznoj i naizgled banalno jasnoj a zapravo neprozirnoj opomeni filozofa iz Efesa.

Najprije, nije tačno da se ne može dva puta uči u istu tijeku. Može. Ne samo dva puta,  nego 202 puta, koliko god puta hoćemo. Očito, Heraklit je mislio na nešto drugo: ne možemo ući dva puta u istu vode jedne iste rijeke, jer je voda u koju smo prvi put ušli, otišla, istekla. I tu je, rekao bih,  ono veliko, monumentalno, nezaobilazno a zaboravljeno značenje ovog kapitalno važnog fragmenta. Sve teče, sve se mijenja, sve prolazi, ali vrijeme  – ističe! Naše vrijeme, vrijeme našeg života ističe.  Ističe nepovratno. Naš život je ona rijeka u koju se ne može dva puta ući! Uđeš jednom i više nikada! Voda te rijeke je vrijeme koje nam je dato.

Ljudi se ponašaju kao da im je to vrijeme dato kao neki depozit, suma novca, da je u kutiji napunjenoj do vrha, koja pripada samo nama i iz koje možemo vaditi koliki hoćemo iznos i trošiti ga na šta god hoćemo. U neku ruku. to jeste tako. ali problem je što je ta kutija porozna, puna rupa i što se ne može hermetički zatvoriti. Trošili ga ili ne trošili, vrijeme iz te kutije neprestano curi,  ističe, istom brzinom, ista količna svakog dana, svakog sata, svake minute, svake sekunde…ističe, a kutija se neprestano prazni! I tu pravimo novu grešku. U panici, ljudi poimisle da treba požuriti, da treba nešto uraditi, dok još nije kasno, prije nego što nam svo vrijeme nije isteklo. Ne shvataju da vrijeme ističe istom brzinom, šta god mi radili ili ne radili. Ima boljih i gorih načina da se to vrijeme potroši, to je istina, ali nema načina da se uštedi ni jedna sekunda, ni jedna kap. Jer svemu i svakome vrijeme ističe istom brzinom i ističe do posljednje kapi.

  • Hajde, napravimo bolji svijet! – reći će svaka plemenita i uzvišena

ličnost. Smijemo li se osloniti na to? Imamo li i jedan jedini valjan razlog da povjerujemo kako će u svijetu zbog toga biti manje mržnje, manje nasilja, manje ubijenih nego do seda? Hoće li oružje budućnosti biti manje efikasno, ubojito i smrtonosno od današnjeg? Da li će politićki lideri biti manje motivisani svojim interesom, hoće li više biti posvećeni interesu svih građana, ostvarivanje onog Velikog Dobra o kom je sanjario Platon? Hoće li mirovni dogovori biti pravedniji i više poštovani nego do sada? Hoće li moralni integritet biti jači od iskušenja korupcije? Hoće li  oni najmoćniji prestati da gaze prava  onih slabijih, hoće li jedna ili dvije  najmoćnije države, koje god to bile, poslušati glas stotinu slabijih? Baš zato što neće, treba požuriti i uraditi sve što možemo. Jer, vrijeme ističe…

Zaspao sam kao trogodišnje dijete; kada sam se jutros probudio, imao sam 80 godina više.

– Vrijeme ti ističe, nemoj ga trošiti da živiš tuđi život. – rekao je anonimni mudrac. Ali zar to nije najbolji razlog da probaš  kako je živjeti tuđi život? Zbog promjene! Kad ćeš ako nećeš sada? Jer vrijeme ističe…

I ne čekaj pravi trenutak. On nikada neće doći onome ko ga čeka. Dođe, kad ti odlučiš da ga pozoveš, pozoveš ga kad shvatiš da si spreman. Svemu i svakome  ističe vrijeme. I ljudskom rodu i živom svijetu i planeti Zemlji, i Suncu i Mjesecu. I našoj galaksiji. Svemu – osim našem umu. Jer možemo zamisliti da nema ni nas, ni ljudi, možemo zamisliti da je nestala i cijela naša planeta i Sunčev sistem – ali dok to zamišljamo, ne možemo zamisliti da naš um, naša duša – naše pravo Ja – sve to ne posmatra!

Biće da je, na kraju krajeva, naša duša ipak besmrtna?!

A vrijeme ističe…

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Monegašani u Palestini

Objavljeno prije

na

Objavio:

Odluku da će Palestina – i samo Palestina! – morati biti totalno razoružana strana, nakon što je pune dvije godine sistematski uništavana od neuporedivo nadmoćnije izraelske okupatorske armije, koliko god bila nepravedna i besmislena, samo je još jedan slučaj u dugom nizu apsurda kojim “Monegašani“ pretvaraju nepravdu u jedinu pravdu, a samovolju i nasilje u jedini sistem djelovanja

 

Jasno čujem: „Monegašanin pravi brejk i u prvom setu vodi 2:0!“ Možda mi se učinilo? Možda je rekao “Monegarašanin“? Ne bi imalo smisla, ali barem bi asociralo na nešto poznato. Ipak ne, nije mi se učinilo. TV komentator teniskog meča na Rolex Paris  mastersu, je do kraja meča, u  toku sva tri seta, sttotinjak puta ovog tenisera nazvao “Monegašanin“. Misterija se razjasnila kada sam shvatio da je riječ o igraču iz Monaka, i da je, prema komentatorovoj gramatici, svaki stanovnik Monaka – “Monegašanin“.

Tako sam tek danas, zahvaljujući ovom samoproglašenom filologu, ulovio u magnovenju  trik političkog iluzionizma takozvane savremene Međunarodne zajednice. I razumije se, odmah sam ovaj semantički biser uvrstio u svoj vokabular. Trik je u tome da se očigledna nelogičnost opsjenarski prikaže kao doslijedan i besprijekorno logičan sistem, ako se sistematski doslijedno primjenjuje! Činjenica da eventualno (novo) konstituisanu državu Palestinu treba totalno razoružati kao prijetnju Izraelu koji uz najsavremenije naoružanu i najmoćniju armiju u regionu, posjeduje i stotinjak plus, taktičkih nukleatnih bombica. Činjenica da je Palestina oficijalno suverena država koja je svoju nezavisnost proglasila 15. novembra 1988. godine; da su njene granice međunarodnim dogovorom koji je potpisao i Izrael,  utvrđene 1967. godine; da te granice uključuju Pojas Gaze, Zapadnu Obalu i Istočni Jerusalim kao glavni grad;  da je Palestina, iako  članica posmatrač UN, istivremeno oficijalno pod okupacijom Izraela; da Palestinu danas priznaju 183 države svijeta, a ne priznaju samo SAD  i Izrael i 3  državice-ostrva u Pacifiku.

Odluku da će upravo Palestina – i samo Palestina! – morati biti totalno razoružana strana,  nakon što je pune dvije godine sistematski uništavana od neuporedivo nadmoćnije izraelske okupatorske armije, koliko god bila nepravedna i besmislena, samo je još jedan slučaj u dugom nizu apsurda kojim “Monegašani“ pretvaraju nepravdu u jedinu pravdu a samovolju i nasilje u jedini sistem djelovanja. Uz mnoge primjere, dovoljno je sjetiti se kako  je administrativna, etnička, politička, policijska, vojna,   ekonomska i svaka druga podjela integralne  Republike Bosne i Hercegovine, na Federaciju BiH i na Republiku Srpsku, zvanično pozdravljena od “Monegašana“ kao produžetak i potvrda teritorijalno i politički integralne Republike Bosne i Hercegovine, kakva je bila u momentu  agresije i okupacije  od strane Srbije 1992-95. godine, iako su joj ti isti “Monegašani“ dejtonskim dogovorom izbrisali iz naziva i referencu Republika.

Da Palestina nema nikakvu ulogu u ovim pregovorima, nego da je tretirana kao kolonijalna teritorija o čijem statusu odlučuje zemlja  (zemlje- SAD i Izrael) kolonizator, nedvosmisleno potvrđuje jednostrano ponuđeni Trampov plan. U svim tačkama ovaj plan je skrojen prema zahtjevima Izraela, od postizanja svih ciljeva okupacije Gaze, preko uspostavljanja buduće vladajuće administracije Palestine bez predstavnika Hamasa i bez palestinskih autoriteta. Plan predviđa da  vladajući establišment Palestine u cjelosti čini međunarodni tehnokrati, formalmo na čelu sa Donaldom Trampom, dok bi na čelu egzekutivnog sektora vlade, bio bivši Premijer britanske vlade Toni Bler, postavljen na tu dužnost zbog njegovog naglašenog i višestruko potvrđenog  anti-palestinskog i anti-arapskog pedigrea, poznat i opisan kao istaknut cionist i prijatelj Izraela.

Za Palestince,  od suštinakog značaja je to što Trampov plan zabranjuje prisilno iseljavanje Palestinaca iz Gaze i eksplicite isključuje mogućnost anektiranja ove teritorije od strane Izraela. Iako ni jedna ni druga tačka ne predstavlja stvarni ustupak Palestincima, one ipak  sprječavaju nastavak genocida i produžetak njihove agonije. Plan „Monegašana“ nema vremenske okvire implementacije i ne predviđa nikakav pritisak da bi se Izrael prinudio na prihvatanje koncepcije dvije države.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo