U Crnoj Gori nije poveden nijedan postupak zbog ratnih zločina i pljačke u dubrovačkoj regiji. U udžbenicima istorije nema objašnjenja uloge Crne Gore u napadu na Dubrovnik. Ni ove godine nije bilo zvaničnog državnog obilježavanja ovog datuma, niti jasne institucionalne poruke da je država spremna da se suoči sa prošlošu
,,Vrijeme je iz sadašnjosti kliznulo u prošlost, a mi smo ostali u nekakvom praznom prostoru, kroz koji fijuču neizvjesnost i strah”, napisao je Milan Milišić u svom dnevniku 3. oktobra, dva dana prije nego će biti ubijen. Ovaj dubrovački pjesnik je jedna od prvih žrtava napada na Dubrovnik koji je počeo 1. oktobra 1991.
Tog jutra, u šest ujutru, sa kopna, mora i vazduha, počela je agresija Jugoslovenske narodne armije na Dubrovnik. Nakon što su pregazili Konavle, u napadu na grad pod zaštitom UNESKO-a učestvovalo je 7.000 rezervista iz Crne Gore. Više od 50 hiljada stanovnika odsječeno je od svijeta, bez struje, vode i dostave hrane.
Samo u prvoj sedmici oktobra poginulo je 27, a ranjeno više od 100 ljudi. Svakodnevno granatiranje pratilo je protjerivanje stanovništva, a krajem oktobra JNA i rezervisti su izbili na same prilaze gradu.
Dubrovnik je u novembru i decembru 1991. pretrpio najteže dane. U napadima od 8. do 14. novembra i 6. decembra, na grad je palo više od pet hiljada topovskih projektila. Uništeni su brojni spomenici kulture. Devet zgrada potpuno je izgorjelo, 461 zgrada pretrpjela je teža oštećenja, a 45 projektila palo je na Stradun.
Tokom agresije poginulo je 276 ljudi, a ranjeno je više od 1500. U logorima bile su zatočene 423 osobe, a bilo je više od 33 hiljade prognanih i izbjeglih. Na području od Stona do Konavala spaljeno je 2127 kuća, bez krova nad glavom ostao je 7771 stanovnik dubrovačkog područja. Ono što nije spaljeno i uništeno, opljačkano je.
,,Postojali su spiskovi za paljenje kuća. Prilikom povlačenja sve što je moglo iz kuća, hotela, aerodroma Ćilipi i ostalih objekata odneseno je u Crnu Goru. Ne sporim da je bilo i pojedinačnih pljački, ali su one bile manje značajne u odnosu na sistematsku koja je bila naređena od vojnog i političkog vrha”, izjavio je Visoki oficir jugoslovenske Kontraobaveštajne službe (KOS) Radomir Goranović.
Pljačkano je sve od zlata, umjetnina, pokretnih stepenica na Aerodromu u Ćilipima, pa do stoke za koju je Crna Gora i platila dio odštete u iznosu 375.000 eura.
Napad na Drubrovnik, ili kako je tadašnji ideolog vlasti Svetozar Marović nazvao Rat za mir, trajao je do maja 1992. Skoro 240 dana građani Dubrovnika živjeli su pod opsadom iz vazduha, sa mora i kopna, 138 dana bez struje i vode, a više od četiri mjeseca proveli su u skloništima.
Odmah po napadu u Morinju je formiran logor, u kome su zatvarani stanovnici Konavala i Dubrovnika. Logor u kome su bile zatočene 292 osobe, zatvoren je 1992. godine. Hrvatska je prošle godine spriječila zatvaranje poglavlja o vanjskoj politici u pregovorima Evropske unije sa Crnom Gorom, uz zahtjev za isplatu 17 miliona eura na ime štete nanijete hrvatskim logorašima u Morinju.
Zbog zlostavljanja pritvorenika u logoru Morinj četvorica bivših rezervista JNA su 2014. osuđena na dvije do četiri godine zatvora.
Međunarodni sud za ratne zločine na prostoru bivše SFR Jugoslavije u Hagu osudio je, zbog napada na Dubrovnik, viceadmirala Miodraga Jokića na sedam i generala Pavla Strugara na sedam i po godina zatvora. Admiral Milan Zec oslobođen je optužbi zbog nedostatka dokaza, dok je suđenje kapetanu JNA Vladimiru Kovačeviću obustavljeno nakon što je ustupljeno Srbiji.
U Crnoj Gori nije poveden nijedan postupak zbog ratnih zločina i pljačke u dubrovačkoj regiji.
Tadašnji predsjednik Crne Gore Momir Bulatović, predsjednik Predsjedništva SFRJ Branko Kostić i general Pavle Strugar trudili su se da vojne operacije prikažu kao odbrambene i nužne. Medijskom propagandom, tadašnjeg TV Titograda i Pobjede, ubjeđivali su građane Crne Gore da su ,,ustaše”na Debelom Brijegu i samo što nijesu ušle u Crnu Goru.
,,Pohod na Dubrovnik je svrsishodan i svako suprotno stanovište je izdajničko”, poručivao je tadašnji premijer Milo Đukanović. A ,,izdajnika” je bilo. Dok su trajale pripreme za rat, u Titogradu se na prvom antiratnom mitingu okupilo 5.000 ljudi. Kada je rat počeo sa Cetinja je poručeno ,,Sa Lovćena vila kliče, oprosti nam Dubrovniče”. Monitor je svo to vrijeme pisao i upozoravao na jednu od najsramnijih stranica istorije Crne Gore koja je otvorena napadom na Dubrovnik.
Devet godina od napada, 2000. godine, Đukanović je uputio izvinjenje Hrvatskoj za stradanje i gubitke koje su prouzrokovali crnogorski vojnici, posebno na području Dubrovnika.
Od tada do danas o Dubrovniku se uglavnom ćuti. Prethodna vlast je imala jasnu strategiju da se ,,ratne greške” ne pominju. Ni u udžbenicima.
Istraživanje Inicijative mladih za ljudska prava (YIHR) o izučavanju perioda ratnih devedesetih u školama pokazalo je nedostatak prostora za tu temu u nastavnim planovima.
U udžbenicima za IX razred osnovnih škola rat u Dubrovniku se spominje ali bez objašnjenja i uloge Crne Gore u njemu. U udžbeniku za IV razred gimnazije isto.
S prećutkivanjem je nastavila je i nova vlast uz dodatke koji su odnose Crne Gore i Hrvatske doveli na najniži nivo u posljednjih 25 godina.
Kotorski parlament je 2021. donio odluku o preimenovanju gradskog bazena, koji je do tada nosio naziv „Nikša Bućin”. Renovirani objekat je dobio ime po crnogorskoj i svjetskoj vaterpolo legendi Zoranu Gopčeviću. Hrvatska je tvrdila kako je Gopčević bio čuvar u logoru Morinj, optuživali su ga i za zločine. Kao rezultat, nijedan hrvatski klub ne želi nastupati u Kotoru. Ove godine Kotoru je otkazano domaćinstvo FINA Svjetskog kupa jer su iz Hrvatskog vaterpolo saveza bili decidni da se njihova reprezentacija neće pojaviti na tom bazenu.
Spomen ploču u Morinju otkrili su 2022. tadašnji ministri Raško Konjević i Ranko Krivokapić, u prisustvu hrvatskih kolega Gordana Grlića Radmana i Toma Medveda. Dio partija vlasti, organizacija i mještana Boke zahtijevao je da ploča bude uklonjena, jer je nezakonito postavljena. Za neke je bio sporan i dio natpisa na obilježju koji govori o ,,velikosrpskoj agresiji”. U natpisu se ne pominje odgovornost crnogorskih vlasti za politiku koja je dovela do formiranje logora u Morinju.
Spor oko broda Jadran, rezolucija o genocidu u Jasenovcu i kao rezultat proglašenje personama non-grata Andrije Mandića, Aleksa Bečića i Milana Kneževića, najava detaljne analize vojne sukcesije… Neke su od spornih tačaka sa Hrvatskom, za koje aktuelna vlast nema rješenje.
Po ovogodišnjim reakcijama na godišnjicu napada na Dubrovnik, očigledno je da nema namjeru ni da potpomogne suočavanje sa prošlošću.
,,Način na koji Crna Gora dočekuje ovogodišnje obilježavanje napada na Dubrovnik postao je vidljiv već 29. septembra, kada je obilježena godišnjica smrti admirala Vladimira Barovića – oficira koji je odbio da učestvuje u agresiji na Hrvatsku i čiji čin predstavlja moralni stub antiratnog nasljeđa Crne Gore. Ni ove godine nije bilo zvaničnog državnog obilježavanja ovog datuma, niti jasne institucionalne poruke koja bi potvrdila spremnost države da se otvoreno suoči s prošlošću. Sjećanje su, po ko zna koji put, nosili civilni sektor i mediji”, kaže za Monitor Kristina Žugić iz YIHR. Dodaje da ,,ako želimo društvo koje razumije mir i poštuje žrtve, mladi moraju znati činjenice – da napad na Dubrovnik nije bio „nesporazum“ ni „incident“, već ratni zločin koji je imao posljedice po hiljade ljudi i po ugled Crne Gore”.
Nakon 34 godine, srama kao opomene nema.
Barović i Đurović
Par dana prije početka napada na Dubrovnik, admiral Vladimir Barović je na dan kada je preuzeo dužnost načelnika štaba Vojnopomorske oblasti, 29. septembra 1991. godine, u znak protesta protiv naređenja vrhovne komande JNA da sa ostrva Vis granatira primorska naselja u Hrvatskoj, oduzeo sebi život.
Barović je u oproštajnom pismu naveo da je agresija JNA na Hrvatsku suprotna crnogorskoj i vojničkoj časti, i da on u njoj ne želi da učestvuje. Prethodno je, kao učesnik pregovora o povlačenju JNA iz Pule, obećao: „Ovdje neće biti razaranja dok sam ja zapovjednik, a ako ipak budem prisiljen narediti razaranje, mene tada više neće biti. Crnogorci se ne mogu boriti i uništavati narod koji im ništa nije skrivio”.
Tadašnji predsjednik Crne Gore Filip Vujanović posthumno je odlikovao admirala Barovića 2016. godine. Orden je primio komandant Mornarice, jer je Barovićeva supruga Radmila to odbila uz obrazloženje ,,da je sve davno rečeno”.
Ne postoji spomen-obilježje niti ulica u Crnoj Gori koja nosi njegovo ime.
Na Visu, u Hrvatskoj, 2022. godine otkrivena je spomen-ploča admiralu Baroviću. U znak sjećanja i poštovanja postavilo je tamošnje Ministarstvo odbrane i vanjskih i evropskih poslova.
O Barovićevom primjeru se ne uči u školama.
Pet dana nakon napada na Dubrovnik i Konavle, život je okončao i komandant garnizona JNA u Kumboru admiral Krsto Đurović.
Zvanična verzija glasila je da je helikopter u kojem se nalazio oborila hrvatska strana i da je podlegao povredama. Njegovi saputnici i pilot su ostali nepovrijeđeni. Sa hrvatske strane stizale su drugačije priče. Po njima, Đurović je ubijen prije nego je dopremljen u zonu ratišta.
,,Strahovito mi je žao što je možda razlog zašto je ubijen bio i moj razgovor sa njim u Herceg Novom, koji je slušao jedan oficir JNA. Krsto mi je otvoreno rekao: nemojte sa vaše strane ništa poduzimati, jer dok sam ja zapovjednik Vojno-pomorskog sektora Boka, mi nećemo napasti Dubrovnik”, izjavio je ranije za Monitor ratni gradonačelnik Dubrovnika Petar Poljanić. Kazao je da nijedan hrvatski vojnik nije bio u Konavlima kada je Đurović poginuo.
Zamjenik komandanta Južnog bojišta Nojko Marinović izjavio je na sudu u Splitu da je Đurović umro od posljedica teških tjelesnih povreda koje su mu nanijeli „službenici bezbjednosti“ brutalnim batinanjem, jer je odbio zapovijediti napad na Hrvatsku.
Predrag NIKOLIĆ
INTERVJU4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
FOKUS4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice