Dok iz Brisela stiže pozitivna ocjena o vladanju Crne Gore, ovuda fijuče mač pravde. Našem Petru Komneniću priprema se policijska patrola da ga sprovede u Spuž da odrobija na presvijetlom sudu ustanovljenu krivicu. Petar Komnenić je kriv što je u Monitoru objavio da su sudije Višeg suda Ivica Stanković i Radovan Mandić podvrgnute ilegalnom nadzoru.
Tim prilogom odškrinuta su vrata tajni, pokazano je nenašminkano, nakazno lice režima. Svi su primijetili neobičnost. Sudija Stanković je potegao tužbu zbog teksta koji ga je branio. Štitio je režim koji se s njim rugao i zato presuda nije ni mogla biti drugačija. Pare ili zatvor, samo su varijacija.
Zamislite kakve su se sve mogućnosti za reakciju pružale nakon saznanja da u ovoj državi i sudije nezakonito nadziru i prisluškuju. Zamislite samo da su nakon toga sve crnogorske sudije odbile da sude, dok se slučaj tajne obrade kolega ne istraži. Zamislite proteste opozicije, pobune studenata i civilnog sektora, akcije tužilaštva da se slučaj do kraja rasvijetli. Koliko je lomova opasnih po režim mogla proizvesti informacija koju je ponudila jedna novinarska priča. Iz perspektive tih mogućnosti pogledajte stvarnost: tu dugogodišnju tišinu i kaznu novinaru zbog toga što je radio svoj posao.
Još jednom se pokazalo da ovdje ne smije postojati ništa izvan kontrole i ne smije nastati ništa što se ne može nadzirati. Zato ljudi osjećaju da su im zarobljeni i prostor i vrijeme. Život u ovakvoj tjeskobi psihološki je sličan životu u logorima. Ne treba se čuditi što postupci crnogorskih građana često, posebno na izborima, znaju biti slični postupcima logoraša. Tamo se može i preživjeti, ali se pravila mijenjati ne mogu.
Kao ogledni primjer sistemskog zatiranja drukčijih mogućnosti može poslužiti moda školovanja režimskih odličnika uz rad. Oni magistarske i doktorske titule dobijaju kao značke primjernog vojnika. Policajac Veljović je samo posljednji slučaj. Čitava ta armija režimskih stubova, doktora i čuda, pokriva sve društvene oblasti.
Đukanović i familija stvaraju društvo u kojem će njihova moć biti neuhvatljiva. Oni se bore da obesmisle princip smjenjivosti vlasti. Grabe da stvore uslove u kojima će trajno, bez obzira na političke promjene, društvom gospodariti njihovi mafijaši preobučeni u biznismene, njihovi mediji, njihovi policajci i portparoli – u liku nezavisnih intelektualaca.
Taj sistem će biti u stalnom sukobu sa svim evropskim vrijednostima, pitanje je samo hoće li briselski činovnici na to zažmuriti ili će Đukanović na kraju biti isključen sa terena. Sanader bi ga znao.
Uz zdrav smisao za ironiju treba pozdraviti dobijanje pozitivnog mišljenja Brisela o napretku Crne Gore u ispunjavanju evropskih kriterijuma. To je dobra vijest. Ostavljeni nasamo sa ovom vlašću izvan evropskih puteva ne bismo imali šanse – svaki bi alternativni tok stvarnosti oni satrli.
Dobra je vijest i da je Srbija dobila preporuku za status kandidata. Hrvatska dogodine ulazi u EU. Svi koji su je ubijali slave svoje evropske puteve, a Bosna boluje. Njene su žrtve i danas najjeftinije.
Pucaju evropske perspektive, domaći pejzaž odolijeva. Režim preko tužilaštva i medijske agenture ispituje teren da li da pokrene postupak protiv Slobodana Pejovića, čovjeka koji je napravio neoprostiv grijeh: svjedočio o ratnom zločinu deportacija, narušio zavjeru ćutanja.
Ako zločin koji se priprema Slobodanu Pejoviću ne okupi na otpor sve što je antirežimsko u Crnoj Gori, onda su svi naši datumi uzaludni. Onda je to znak da je ovdašnja srpska politička misao zarobljenik projekata u čijim je temeljima zločin. Onda to znači da je ubijen emancipatorski i slobodarski potencijal crnogorskog antiratnog pokreta. Onda ovo sramno ćutanje SDP-a i Bošnjačke stranke znači da su najveće žrtve Đukanovićeve ratne politike trajno pristale da mu služe.
Autoportreti zla upozoravaju: u riješenost režima da brani svaku stopu moći ne treba sumnjati. U Pobjednim kaljugama se samo najjasnije vidi ono što je bilo teško zamislivo: Đukanović se u odnosu na vrijeme kad je palio Dubrovnik i svom ratnom drugu Karadžiću izručivao bosanske izbjeglice, ipak, promijenio. Na gore.
Esad KOČAN