Da sam ja netko prekinuo bih utakmicu Crna Gora – Rusija u prvom minutu, poslije zvjerskog napada na ruskog golmana. Kaznio bih sve nadležne adrese u Crnoj Gori, po najrigoroznijoj tarifi. Uradio bih sve što propisi dozvoljavaju da ovo društvo pošteno plati nauk da se nasilništvo ne isplati. Samo oni koji su odavde znaju koliki je naš nasilnički kapacitet.
Svi koji su ovdje ikada bili u bilo kojoj manjini, svi koji su bili ikad slabiji i ranjiviji, drugačiji i osamljeni, razumiju o čemu zvone zvona. Nasilnički duh nije od juče i nije ga izmislila ova vlast. Čast precima, ali nama i strani zavojevači služe kao izgovor za nebrojene grobove koje su naši posijali u međusobnom satiranju. Ova vlast je u svojih 25 godina nasilje kao duh i praksu samo legitimisala, učinila ga obrascem ponašanja. Modom. Zato ovdje nasilje, i strah od nasilja, izbijaju iz neba i iz zemlje. Kao noć u nepoznatoj planini. Zemlja koja se prepoznaje u priči o junaštvu, najdublju istinu o sebi saznaće kad se ozbiljno lati da ispiše istoriju svojih strahova.
Raskošne su naše smotre trijumfa duha nasilja. U ratu. Momir Bulatović se svojevremeno hvalio zbog višestruko boljeg odziva njegovih podanika nego srpskih na mobilizaciju za Miloševićeve ratove okolo. Pobjeda u tim ratovima značila je samoubistvo Crne Gore. U miru. Dugih dvadeset pet godina, od uvođenja višestranačja, pohodi na biračke kutije služe za legitimizaciju nasilja nad slobodnom voljom. Masovno kršenje zakona u korist tranzicionih pobjednika, bilo je prva faza nasilja. To smo prevazišli: sada se zakoni donose da bi interesi pljačkaške manjine bili trajno utemeljeni kao opštedruštveni.
Duh nasilja prožima sve slobodne aktivnosti gospodarske grupe. Posebnu priču o nama pričaju svadbe i svatovi, probranih. Ne, naravno, svadbena veselja kao privatni čin, već kao društveni gest. Kad žene i udaju Mićunović, Kalić, Marović, Mugoša… to su sletovi novog crnogorskog vrijednosnog poretka, časovi anatomije društva. To je susret svih svjetova moći i njihovo stapanje u jedno. Sjedinjeni u razbibrizi: političari i mafijaši, policajci i kriminalci, tužioci i oni koji treba da sjede na optuženičkim klupama. Plus estrada. To su baklje tame. Sjaj s kojeg kapaju ljudske suze, bol i krv.
Naravno, idila je privid. Ispod blještavila krije se svirepa borba za opstanak. Niko od svatova, niko od svite, nije siguran hoće li mu u zoru gospodar odaslati specijalne snage. Pitaj Svetozara Marovića za detalje. Naši su pločnici krvavi od obračuna kriminalnih klanova koje proizvodi vlast. Ulični nasilnik, gradonačelnik glavnoga grada, Miomir Mugoša, angažovao je svojevremeno čitav sistem da mu pozlati siledžijstvo nad urednikom i fotoreporterom Vijesti. Neki dan, javilo, Mugošu, taze diplomatu, čupao za uši ratnik, važna crvena beretka, sportski odličnik Rajo Božović. Sistem šuti, kao zaliven. Sve je po pravilniku socijalne džungle.
Da sam ja netko sve bih učinio da što manji teret kazne osjete oni koji su najveća žrtva nasilja na stadionu: nogometaši, reprezentativci Crne Gore. Njima je bilo najteže. Igrali su protiv jačih, pod pritiskom nerealnih očekivanja, nijesu bili povlašteni, niti su i jednim gestom na igralištu tražili da budu. Ničim nijesu prekršili pravila Igre. Stadion je u petak bio metafora Crne Gore. Neko reče: najbolji, oni koji su joj najodaniji, nekako redovno najveća su njena žrtva.
Varvarizam na stadionu obavezuje na stid i na buđenje. Nasilnički duh parališe Crnu Goru, sputava joj snagu i njen čudesan potencijal. Ovo je zemlja iz koje vjekovima odlaze najbolji. Ko umije da gleda, i one noći mogao je primijetiti: koliko je strašna, može biti i divna. Ne zaboravite: onih jedanaest mladića dolaze iz zemlje koja broji 600 hiljada duša, jedva četvrt evropskih prijestonica. Moskvu da i ne pominjemo. Oni nijesu poraženi. Oni zaslužuju da učestvuju u Igri.
I ova zemlja zaslužuje šansu. Od nas zavisi hoće li bljesnuti njeno ljepše lice. Ili će ovo mjesto postati opasno, veoma opasno – po sebe.
Esad KOČAN