DUHANKESA
Blago Dekartu
Da se, cijelom dužinom tijela, nađeš u naručju majke Zemlje, da se odazoveš na njen zastrašujuće utješan zov, bez obzira koliko daleko si od nje i na kojoj visini se nalaziš u trenutku kad do tebe dopre poziv one od koje smo i u koju ćemo (recimo sa krova svoje kuće, ili sa top-terase 853 metra visokog nebodera u Dubaiju, a svakako i ako vam se prohtije da se, bez posebnog napora, iz stojećeg stava nađete u ležećem, i tako da, u skladu sa famoznom egipatskom horizontalom, uvedete sebe iz pozicije života – homo erectus – u poziciju smrti – rigor mortis horizontalis – ili, još preciznije, u aluziju smrti, šta god inače bio taj događaj kojim se završavaju sve priče ovoga svijeta, a koju su egipatski kaligrafi hijeroglifski predstavljali slovom “T”, pri čemu je vertikalna linija označavala stremljenje života da se uzdigne, uspravi, dakle, u krajnjoj liniji, da kroz položaj predoči našu žudnju za besmrtnošću – i to u životu koji je i tako isuviše kratak za naše duše! – dok je ona horizontalna linija, kao grafički pečat neopozive presude, simbolički predočavala završetak svakog života pa i onog koji je sav usmjeren ka visinama o koje će se nužno i svaki put razbiti, pa makar hrlio i samom nebeskom svodu!), za sve to nije potreban nikakav napor! Jednostavno, treba prestati sa svakim naprezanjem. Potrebno je samo da se prepustiš, jer te inercija, odnosno zemljina teža, uvijek i u svakom trenutku – privlači sebi, zove, priziva! Živjeti, to i znači ne odazivati se zovu majke Zemlje! Ostati neposlušno dijete! I to što je moguće duže. Priča o Odiseju, mornarima i zovu sirena, zapravo je alegorija na istu temu! Jedan način da se što duže odloži povratak u krilo majke Zemlje jeste da se uši začepe voskom. To su učinili mornari. Veslali su, gluhi za zov sirena, ili, ako hoćete, gurali su kroz život gluhi za neponovljivu ljepotu himne života. Drugi način jeste da ostaviš uši otvorene, ali da sebe vežeš za jarbol broda na kojem ploviš! Tako je postupio Odisej! Čuo je himnu kojom se oglašava vječnost prizivajući nas, ali je sam sebe onemogućio da se toj himni odazove i tako prerano napusti ovaj svijet prolaznosti, privida i sna!
Mornari, iz ove alegorije, prionuli uz vesla, to je naše tijelo. Odisej, vezan za jarbol, to je naš duh. Brod, to je cjelina našeg života, to smo mi. More kojim plovimo, to je svijet u kom živimo, svijet kroz koji prolazimo, sa svim svojim čudima. Ne smijemo pustiti svijet u sebe. Ne smijemo dozvoliti da more prodre u naš brod. Čovjek koji se prepusti životu prekida svoj život. Brod u koji prodre more, potone!
Tijelo pada samo od sebe, u istom trenutku u kom se duša odazove zovu zemlje! A duša, kada se prepusti zovu visina, uzvisi se, uzleti, ali zaboravi na tijelo! Gotovo da mu sopstveno tijelo postaje smetnja, zatvor, prepreka da se uzdigne do visina, da se odazove himni sirena! I tada, duša hrabri tijelo da odoli svom iskušenju za odmorom, tijelo pak, nagovara dušu da odloži, da zatomi svoju želju za visinama. Mornari svežu svog Odiseja za jarbol, da bi mogao čuti pjesmu svijeta vječnosti u koju će svi poći jednog dana; Odisej začepi voskom uši mornarima da bi mogli produžiti sa veslanjem. Živimo i jesmo, samo dok nastojimo na životu. Dok se naprežemo, dok odolijevamo slatkom zovu da se jednom zauvijek i potpuno – prepustimo. Ali, isto tako, mislimo samo kad prestanemo sa naprezanjem, kad više ne nastojimo na ničemu posebnom, kada uspostavimo stanje potpunog smirenja. Kad više nismo.
I tako, naizmjenično sebe vezujemo za jarbol, naizmjenično veslamo sa voskom u ušima! Neko vrijeme mislimo, neko vrijeme jesmo.
,,Cogito – ergo sum!”
,,Mislim – dakle jesam!”
Blago Dekartu ako je to zaista mogao tvrditi za sebe..
Cijelog svog života, ja ponekad mislim, a ponekad jesam, ali gotovo nikada mi se ne dešavaju oba stanja istovremeno!
Ferid MUHIĆ
Komentari
DUHANKESA
,,SADA JE 21. VIJEK“

Vrijeme nema i ne može imati nikakav uticaj na ključne sadržaje ljudskog života, kao ni na temeljne principe morala i istine, te utoliko ne može biti ni argument, ni alibi, ni otežavajuća ni olakšavajuća okolnost za naš odnos prema životu i ocjenu moralnih postupaka
Kad god čujem rečenicu: ,,Sada je 21. vijek“, – a čujem je na svakom koraku i sve češće – uzvratim pitanjem: ,,Pa šta?“, katkad i samo sa: ,,I?“ Siguran sam da ste je svi čuli mnogo puta, ali ne bih volio da je čujem od nikoga. Jer, ko god je koristi, smjesta izgubi dio onih 100 odsto uvažavanja koje apriori, takoreći „na neviđeno“ – poklanjam svakom čovjeku s kim prvi put razgovovaram. Ovakvo blanko povjerenje u pamet i moralnost svih ljudi prenosio sam kao profesor i na ocjenu znanja sa kojim su studenti izlazili na ispit. ,,Počinjete ispit sa najvišom ocjenom – desetkom. Vaše je da je opravdate“. Mnogi su završili ispit sa istom ocjenom sa kojom su ga počeli. Oni koji nisu pokazali minimum znanja, vratili bi se slijedeće sesije, ali negativnu ocjenu sa mojim potpisom nisu imali u indeksima.
Sve one koji koriste rečenicu ,,Sada je 21. vijek!“ kao argument, smjesta vraćam do slijedeće sesije, jer su kod mene pali na ispitu. Bez obzira da li smatraju ili prosto vjeruju ne razmislivši, da to može biti neki argument, ili što je još gore, znaju da nije nikakav argument ali je ipak demagoški koriste da bi ljude ubijedili u nešto što znaju da nije ni opravdano ni istinito. Odmah da se razumijemo: Vrijeme nema i ne može imati nikakav uticaj na ključne sadržaje ljudskog života, kao ni na temeljne principe morala i istine, te utoliko ne može biti ni argument, ni alibi, ni otežavajuća ni olakšavajuća okolnost za naš odnos prema životu i ocjenu moralnih postupaka.
Ovo se sasvim zaboravilo ili namjerno zabašurilo, dok sa svih strana odjekuje psitacistička (papagajska) rečenica: ,,Sada je 21. vijek!“ ,,Kad treba nametnuti neke apsolutno neprovjerene i moralno neprihvatljive interese političke vlasti i oligarha finansijskog kapitala, dovoljno je reći: ,,Sada je 21. vijek!“ Boli te zub, žiga te pod rebrima – nije to ništa, jer: ,,Sada je 21 vijek!“
Ljudi ranije nisu znali ni šta je sreća ni šta je nesreća, jer su bili zatucani, glupi, ali danas znaju jer ,,Sada je 21. vijek!“ ,,Živimo u 21. vijeku!“ – to treba da znači kako više niko nije očajan, ni tužan. Do juče, ljudi nisu znali ni da li su živi, ni šta znači biti zaljubljen, ni kako se rađaju djeca (da ne govorimo o tome kako se odgajaju i vaspitavaju?!); znali su samo šta je strah, šta je bol, šta je smrt, ali ,,Sada je 21. vijek!“ i više niko ne osjeća strah, više nikoga ništa ne boli i niko više ne umire!
Nikako da shvatimo. Sve što je bilo oduvijek, biva i ,,Danas u 21. vijeku“. I mladost i starost, i mržnja i ljubav, i bolest i zdravlje, i sreća i očaj. Život će uvijek biti život a smrt – smrt! I nepravda će biti nepravda, a pravda – pravda, kako god ih zvali, i laž će biti laž, a istina – istina; lopov će biti lopov, a pošten čovjek – pošten, i u 31. i u 131. vijeku! Ne zaklanjajte svoju sramotu iza vela vremena i ne opravdavajte nepravdu koju činite pozivanjem da je danas drugo vrijeme! Nikada nije vrijeme da se ropstvo naziva slobodom, bezuslovna poslušnost najvećom vrlinom, da je građanska neposlušnost zločin, ni da je istina sredstvo koje vlast propisuje na kapljice, prema procjeni i sopstvenom nahođenju.
Kažu: ,,Danas je 21. vijek!“ i tvrde, dokazuju da je ,,Danas, u 21. vijeku“, sve neodređeno i ,,fluktuirajuće“; da više ne postoji ni ,,žensko“ ni ,,muško“, ni normalnost ni perverzija, da je politika – ,,vještina mogućeg“ (šta god to bilo, okupacija koju ćemo nazvati „oslobođenjem“, prisvajanje ekskluzivnog prava na nuklearno oružje, ili nemilosrdna eksploatacija mineralnih i energetskih izvora drugih zemalja, pod prijetnjom oružja) a ne ,,zajednica ljudi radi ostvarivanja velikog dobra svih“. (Platon i Aristotel)
Nedavno smo, u 21. vijeku, vidjeli TV prijenos inauguracije predsjednika prve demokratske države u svijetu. Sa desetinama hiljada zastava umjesto građana, kojima je pristup bio zabranjen i blokiran betonskim i žičanim barikadama, uz najveće vojno i policijsko obezbjeđenje u istoriji ove zemlje, novoizabrani predsjednik je trijumfalno objavio: ,,Danas je Dan demokratije!“ Obezbjeđenje je možda bilo neophodno. Ali se nije smjelo nazvati demokratijom.
Relativizacija apsolutnih konstanti života svakog pojedinca i temeljnih vrijednosti ljudskog društva u cjelini, degradira život svakog pojedinca i unosi razdor i konflikt među narodima.
Uvijek, pa čak i ,,Danas u 21. vijeku“.
Ferid MUHIĆ
Komentari
DUHANKESA
Sloboda i 21. vijek

Da li je sloboda potpuno nadživljena, potrošena, bajata kao tema, samo zato što danas živimo u 21. vijeku
Šta može reći sloboda sebi u prilog? Samo jedno: Da mora biti izuzeta od svih vrsta ograničenja, kontrole, regulisanja i sankcionisanja, jer u suprotnom slučaju prestaje biti sloboda! Zanimljivo je da je Džon Stjuart Mil (John Stuart Mill) zapravo bio prvi koji je ovu radikalnu i beskompromisnu koncepciju u prilog individualne slobode dosljedno branio i to u svom najpoznatijem djelu O slobodi (On Liberty), objavljenom 1859. godine. Još je zanimljivije što se već odavno ne raspravlja ni o toj knjizi, ni o njenoj centralnoj temi.
Gdje ja živim!? Pa zar ne znam da je danas 21. vijek!? Ko bi danas još raspravljao o knjizi napisanoj u davnom 19. vijeku? Dobro, za sada neka vam bude, ali šta je sa slobodom? Da li je i sloboda potpuno nadživljena, potrošena, bajata kao tema samo zato što danas živimo u 21. vijeku!? Najbolje će biti da provjerim! Ispitaću još jednom, osnovne argumente kojima Mil brani slobodu, i uporediti ih sa shvatanjima i stanjem slobode u 21. vijeku.
,,Ljudsko biće nije mašina koju treba napraviti prema određenom modelu da bi radila tačno ono za šta je namijenjena, nego je kao stablo koje raste i razvija se n a sve strane, u skladu sa tendencijama njegovih nutrašnjih snaga koje ga čine živim bićem“(p.33). Zamislio sam se: vi ste u pravu! Ko još u 21. vijeku smatra da se čovjek treba razvijati kao živo biće u skladu sa tendencijama svojih unutrašnjih snaga, umjesto da se formira i obrazuje kao mašina prema tačno određenom političkom i ekonomskom modelu da bi što bolje radio ono za šta je formiran!?
Pođimo dalje. U skladu sa tvrdnjom da svaki čovjek teži ka ostvarenju sopstvene sreće kao svom najvišem cilju, Mil je formulisao sljedeći silogizam o jedinom cilju vlasti koji opravdava njeno postojanje:
Svaki pojedinac postupa u cilju ostvarivanja svojih interesa;
Jedini opravdan cilj vlasti je da ostvaruje interese građana kojima vlada:
Vlast je opravdana ako, i samo ako, interes građana bude ujedno i najviši interes vlasti. U suprotnom, vlast će biti smijenjena kao direktno odgovorna građanima.
I? Šta i? Opet ste vi u pravu. Danas, u 21. vijeku, mi smo shvatili da i vlast čine ljudi pojedinci. Prema tome, ako je cilj svakog pojedinca da ostvari svoje interese, onda je i cilj svakog pojedinca na vlasti da ostvari svoj interes! Svoj, a ne interese tamo nekih građana! I zato vlast ne može biti odgovorna pred građanima niti je građani mogu smijeniti zato što nije ostvarila tuđe interese, nego što nije dovoljno vješto ostvarila svoje, legitimno lične i privatne interese.
Da vidimo kako stoje stvari sa Milovom odbranom lične slobode i uslovima pod kojima vlast ima pravo da reguliše te slobode i ograniči ih. Najprije, razmotrimo njegove argumente. Prema Milu, vlast nema nikakvo pravo da uvede restrikciju individualne slobode ukoliko je ta restrikcija paternalistička, odnosno, moralistička. Određujući vlast slovom A a pojedinca slovom B, Mil precizira:
Restrikcija nametnuta od A, je paternalistička ako je uvedena za dobro B;
Restrikcija nametnuta od A je moralistička ako je uvedena da prinudi B na moralno ili nemoralno ponašanje.
Vidi se da je to pisano u 19. vijeku. Danas u 21. vijeku u kom mi živimo, ko bi se složio sa ovako širokom odbranom individualne slobode od miješanja vlasti?
Svašta! Da vlast ne smije zabraniti neke slobode u interesu samih građana, zato što je to paternalizam i moralizam!? Ko zna bolje od majke šta je dobro za njenu djecu; od ovčara šta je dobro za ovce, od vlasti, šta je dobro za građane!? Da ne znaju bolje djeca, ovce i građani? Halo, – danas je 21. vijek!
O slobodi javnog iznošenja mišljenja Mil smatra da mora biti neograničena, zato što: zabranjeno mišljenje može biti istina; ako je većim dijelom laž, može imati djelić istine; ako je skroz-naskroz laž, sprečava istinu da postane bespogovorna dogma. Opet se vidi koliko smo napredovali u 21. vijeku! Pametna vlast zabranjuje javno iznošenje mišljenja zato što je istina, da se ne bi doznala; ujedno, laž ne samo što se dopušta, nego se afirmiše kroz sve main stream medije, jer se time sprečava razlikovanje laži od istine!
U temeljne slobode Mil ubraja i slobodu kretanja i okupljanja. Jedini izuzetak u kom su individualne slobode podložne ograničenju od strane vlasti, jeste nanošenje direktne štete drugima. Ali i taj razlog može otpasti ako su posljedice takvog ograničenja teže od posljedica ovih sloboda. Čuj ti ovo!? Prema Milu, ispašće još da bi vlast morala tražiti saglasnost građana da im ograniči slobodu kretanja i okupljanja čak i u uslovima ove pandemije?
Sloboda je do sada bila haotična i nepredvidiva. Danas, u 21. vijeku, napredak se mjeri stepenom ograničenja i kontrole slobode. A taj napredak nam poručuje da se neće zaustaviti, sve dok i poslednji dah slobode ne bude ugušen u svakom od nas!
Ferid MUHIĆ
Komentari
DUHANKESA
Govor slobodni, govor zabranjeni

Govor! Najveći dar, ono što nas čini ljudima, differentia specifica ljudskog roda
Sve što mogu druga bića, mogu i ljudi! Stotine vrsta ptica, hiljade vrsta insekata, čak i desetine vrsta slijepih miševa mogu da lete: lete i ljudi. Čak brže, dalje, duže i u neuporedivo veće visine od svih drugih bića koja lete. Nebrojeno mnogo vrsta riba, kitova, foka, poznatih i nepoznatih vodenih bića plivaju i rone; plivaju i rone i ljudi. Brže, duže i dublje nego bilo koje od njih.
Ima li nešto što samo čovjek može, a što ne može nijedno drugo biće!?
Ima. Samo čovjek može govoriti.
Govor! Najveći dar, ono što nas čini ljudima, differentia specifica ljudskog roda!
Zaboravite onu rogobatnu poštapalicu ,,govor tijela“ omiljenu kod neukih sportskih komentatora i onih vulgarizatora ove božanske sposobnosti. Jer, šta je drugo tvrdnja da tijelo govori, nego kolosalna besmislica. Držanje tijela, kretnje, hod, sve su to samo fiziološki simptomi trenutnog stanja organizma. Čak su i krici, rika, režanje, lavež životinja, kreštanje i cvrkut ptica, puki zvučni signali, instinktivni izrazi momentalnog raspoloženja – razjarenosti, straha, bola, radosti, ili su upozorenje na neposrednu opasnost i dozivanje.
Govor ima moć da izrazi i ono čega odavno nema a što je nekada bilo, kao i da predoči ono što će tek biti, čak i da dozove ono što nikada neće doći. Ako alhemičari nisu pronašli ,,kamen mudrosti“ koji pretvara olovo u zlato, govor prirodno, sam po sebi, pretvara prošlost i budućnost u sadašnjost, kako god bili daleki i neizvjesni, kao što sadašnjost pretvara u prošlost i budućnost, po volji!
Govor je toliko prisno, tako intimno povezan sa mišljenjem da je zapravo stopljen sa našom sviješću, da je isto što i sama ta svijest. Ovo se posebno jasno vidi u činjenici da samo govor omogućava našu svijest o sebi tako što neprestano, u svakom trenutku posreduje između naše prošlosti i sadašnjosti, doslovno ih spajajući kroz riječi u cjelinu samosvijesti.
Govor nije samo forma u kojoj se izražava neka stvar: nije ni instrument, kao što je to sistem principa matematike koji omogućava da konstruišemo jedan nezavisan, objektivizirani univerzum koji će nam stajati na raspolaganju i u kom će svi elementi biti uzajamno koordinirani u skladu sa matematičkim zakonima. Govor je jedini medijum kroz koji čovjek predočava sebi sopstvenu konačnost, svoju istorijsku prirodu i sebe određuje u odnosu prema svijetu. Uz sve to, govor je područje naše svijesti (inteligibilnosti), i utoliko direktno koincidira sa prolaznim, istorijskim karakterom našeg postojanja, omogućavajući istovremeno kontinuitet i fiksiranost našeg doživljaja sebe i svijeta.
Govor slobodni, govor zabranjeni! Jesu, zabranjivali su govor. I jezike su odsijecali i na lomači spaljivali zbog javno izgovorenih riječi. A danas, kažu, svako govori šta hoće. Slobodno i bez straha. To znači da je govor devalvirao, da je nastupila inflacija riječi. Koliko je samo vrijedio govor u rijeme kada se zbog izgovorne riječi moglo završiti na lomači! Vlast više ne cijeni govor ni toliko da bi ga javno zabranila! Manje smeta nego lupkanje zahrđalog lima na vjetru. Može ići na živce, ali samo kao što dosadna zunzara ide na živce. Odmahneš rukom i produžiš po svome. Osim toga, i danas postoji zabranjeni govor. One koji danas ne prihvataju da postoje teme o kojima je zabranjeno govoriti, danas više ne spaljuju. Samo ih ućutkaju, isključe, skinu sa svih medija. I kada dobiju azil u nekoj ambasadi, na kraju ih izruče onome koji zabranuje govor. Zatim tiho nestanu. Kao Asanž i Snouden: kao stotine i hiljade drugih o kojima se nikada neće ni doznati.
U Novoj godini, šta god bilo i kako god bilo, dok smo zdravi i živi, samo jedno moramo zapamtiti, samo jednog se ne smijemo odreći:
Govorimo! Uvijek i u svakoj prilici – govorimo slobodno, ljudi! Samo dok govorimo – ljudi smo! Ko zabranjuje govor, taj zabranjuje da se bude čovjek! Razgovarajmo sa drugim ljudima na sve načine: Brajevom azbukom, znacima za gluhonijeme, pismima, porukama, knjigama… Odvojimo dovoljno vremena i za svoju dušu. Neka naša duša razgovara sama sa sobom – Platon je filozofiju definisao upravo tako: kao razgovor duše same sa sobom! Misao je materija govora, govor je forma misli – izražena misao jeste rođena misao. Duša je po prirodi plodna i rodna: plodovi duše začnu se kao misao, porode se kao riječi!
Srećna Nova 2021. godina!
Neka nam je radosna i razgovorna!
Ferid MUHIĆ
Komentari
-
Izdvojeno4 sedmice
MILO, BRANO, DAKA, RANKO: Lica tranzicione drame Nikšića
-
FOKUS3 sedmice
NESTALO RJEŠENJE O SAGLASNOSTI ZA IZGRADNJU NJEGOŠEVOG MAUZOLEJA IZ 1967.: Nema ga ni u Upravi za zaštitu kulturnih dobara, ni u Državnom arhivu
-
DRUŠTVO4 sedmice
SMOKVA BAY – PRVI TURISTIČKI KOMPLEKS U PAŠTROVIĆIMA: Opšta saglasnost za gradnju
-
DANAS, SJUTRA4 sedmice
Samo neka su naši
-
Izdvojeno4 sedmice
PODGORICA, PANORAMSKI TOČAK, BETONIRANJE: Šta to bijahu prioriteti
-
DRUŠTVO4 sedmice
SASLUŠANJE SLUŽBENIKA ANB-A: Šta krije tajna policija
-
FOKUS4 sedmice
ŽRTVE SEKSUALNOG ZLOSTAVLJANJA ANONIMNO O NASILJU KOJE SU PRETRPJELE: STRAH OD OSUDE DRUŠTVA JE JAČI
-
INTERVJU4 sedmice
PETAR NOVAKOVIĆ, GLUMAC: Težak i izazovan period