Biti svoj, znači biti živ. Imitirati drugog, znači izvršiti samoubistvo

Kako navodi Pauzanije, na pronaosu (glavna kapija dvorišta) Apolonovog hrama u Delfima, bio je uklesan natpis sa tri maksime: ,,Upoznaj sebe“; ,,Ništa pretjerano“; ,,Sigurnost vodi propadanju“.        Ne znam kako protumačiti činjenicu da je malo ko od mnogih komentatora one prve maksime, uopšte spomenuo i samo postojanje ove druge i treće; ovo je utoliko čudnije što su sve tri bile ispisane jedna do druge i što ih Pauzanije tako i navodi. Šta god bio razlog, valja priznati da je svakome najzanimljivije kada priča o sebi i kada se priča o njemu samom! Savjet, zapravo čak i zahtjev:,,Upoznaj sebe“,  svakom čovjeku stavlja u ruke kraljevsku povelju neprikosnovenog prava da priča o sebi – ,,do sto jedan i nazad“, u kontekstu obaveze da upozna samog sebe. Ovaj aforizam je ponekad i meni poslužio kao neoboriv argument da gnjavim sagovornike pričama o sebi, iako sam  (iz poštovanja prema zahtjevu ,,Ništa pretjerano“), bio znatno češće žrtva torture od strane onih koji su na ovaj drugi zahtjev zaboravili.

Taj savjet je fascinirao ljude od samog početka, dok je narcističkoj strani naše prirode pružio trajnu inspiraciju u kojoj se afirmisala  kreativnost u nevjerovatno velikom rasponu od nadahnutih filozofskih rasprava i najuzvišenijih oda autentičnog religioznog zanosa, do manje ili više duhovitih anegdota.  U originalu, ovaj aforizam se piše γνῶθι σεαυτόν, transkribiran na savremene evropske jezike kao  gnōthi seauton (u grčkom se koristi takođe i kao σαυτόν … ,,sauton“ uz sažimanje diftonga  ε), dok se na prostorima od Triglava pa do Vardara  piše i izgovara: gnosi seauton. U ranoj fazi rimske filozofije i književnosti, prihvaćen je i preveden na latinski u dvije dominantne varijante:1. nosce te ipsum – spoznaj samoga sebe; 2.  temet nosce – tebi sebe učini znanim.

O tome šta su sve na ovu temu rekli mnogi veliki i slavni filozofi, vrijedilo bi održati cijeli semestar  filozofskih predavanja, ali obaveze redovne nastave nisu mi to dozvolile. Podsjetiću ovdje na izuzetnu (nažalost malo poznato i uveliko zaboravljenu) poemu, istinsku odu koju je ovoj čuvenoj delfskoj maksimi posvetio nenadmašni transcendentalist, Ralf Valdo Emerson, ravno prije 190 godina – 1831. godine. Poznavalac starogrčkog jezika, pjesnik je ovu poemu naslovio ,,Γνώθι Σεαυτόν”, (ali je za manje upućene  naveo i naslov u transkripciji: ,,Gnothi Seauton“, odnosno  u prevodu ‘Know Thyself’). U autentičnom mističkom nadahnuću, Emersonu se ova maksima ukazala u značenju ,,Bog u tebi“ – (,,God in thee”). Deflsko proročište je, u skladu sa Emersonovom unutrašnjem prosvijetljenju, ljudima otkrilo najveću tajnu, prenijelo najvažniju poruku čovječanstvu i svakom pojedinom čovjeku: Upoznaj sebe, da bi tako otkrio i upoznao istinu da je  Bog u tebi samom, takvom kakav jesi, koliko god se ti sam sebi činio bijednim, nemoćnim, nesavršenim,  da je Bog prisutan u svakom čovjeku, oduvijek. Značaj ove poeme za razumijevanje Emersonovog filozofskog i književnog opusa je presudan i upravo – kapitalan! Biti svoj, znači biti živ. Imitirati drugog, znači izvršiti samoubistvo.  Afirmacija pojedinca, ličnosti, autentičnosti i integriteta jeste njegova početna i završna misao u mjeri s kojom se može mjeriti samo filozof Maks Štirner (Pravo ime: Johann Kaspar Schmidt;1806 –1856)  autor kontroverznog i žestoko napadanog djela Pojedinac i njegovo sopstvo (Der Einzige und sein Eigenthum), objavljeno  1844, 13 godina poslije Emersonove poeme).

Ipak, nisam siguran koliko bi bilo dobro kada bi se svi ljudi ozbiljno poduhvatili zadatka da upoznaju samog sebe. Posebno me brine šta bi se sve moglo desiti ako bi  to svima  pošlo za rukom? Kolikih bi tu bilo razočarenja, kakvih sve ne iznenađenja! Koliko bi umjesto Boga, u sebi otkrili Sotonu! Umjesto genija, banalnog mediokriteta. Koliko bi političara, umjesto liberala, koji promoviše slobodu, u sebi otkrili demokratu, koji priznaje vlasti i samo vlast, pa makar to bila i vlast ,,50 plus jedan“, nad pedeset. A tek koliko bi među njima bilo onih koji bi doživjeli nervni slom  kada bi saznali da su pohlepni sebičnjaci kojima nije ni do slobode, ni do vlasti, nego samo do sopstvene koristi!?

S druge strane, dobro je poznavati onog pravog  sebe, i sjetiti ga se kad zatreba. Jednom su me zapitali: ,,Pričate li vi nekada sam sa sobom!?“ Shvatio sam da je u pitanju klopka: Ako kažem ,,Da!“, slijedi ubitačni komentar.,,Čudno, šta se ima pričati sa takvim glupanom!“. Ako kažem:,,Ne!“ – opet isti mat. ,,Nije ni čudo. Šta bi se moglo pričati sa takvim balvanom“.

Rekao sam im istinu: ,,Znate šta – i ja imam potrebu s vremena na vrijeme popričati sa pametnim sagovornikom!“

Srećom, znam sebe!

Ferid MUHIĆ

Komentari

Koju bi rečenicu na posljednjoj stranici  rukopisa svoje knjige The Prince and the Pauper, veliki pisac dopisao dok je Đoković podizao pehar

Stop! Sigurno sam pogrešno čuo. Čekaj da vratim snimak, da čujem još jednom. Vratio sam i čuo sam još jednom ono isto u šta nisam mogao povjerovati. Nadobudni engleski novinar, pred TV kamerama, zaista je postavio baš to pitanje Novaku Đokoviću poslije njegove pobjede u četvrtfinalnom meču ovogodišnjeg teniskog turnira u Vimbledonu:

“Čime objašnjavate tu svoju životinjsku glad za trofejima?“

Životinjsku glad!? – baš tako je rekao?

Animal hunger! – tako, nego šta!

O čemu ovaj priča? Šta brblja? Kako sebi dopušta? Znate onu latinsku sentencu:Quod licet Iovi, non licet bovi! – Što je dopušteno Jovu (Jupiteru), nije dopušteno volu! Da sam bio u blizini, opalio bih mu šamar – bio je moj spontani refleks. Odmah zatim, shvatio sam da bi ova pedagoška mjera bila velika greška. Zen-budistički šamari i udarci štapom mogu podsjetiti na pristojnost onoga ko je na nju zaboravio. Ne mogu je utuviti u glavu nekome ko nikada nije ni čuo za pristojnost. Ovdje je u pitanju nešto drugo, mnogo veće. Trenutak njegovog istinskog nadahnuća. I tada mi je sinulo. Smjesta sam mu oprostio. Ingeniozni momak je upravo obogatio riznicu mudrih izreka za priručnik  “Elementa Latina“ novim biserom: Quod licet bovi, non licet Iovi! – Što je dopušteno volu, nije dopušteno Jupiteru! Rekao je nešto što ni sam Jupiter ne bi sebi dopustio! Ali on nije Jupiter. Može sebi dopustiti da kaže šta god mu padne na pamet.

Kada u svojoj 40 godini,  Federer pokušava da osvoji još jedan Vimbledon i da ga doda na svojih 20 Grend Slem titula (od kojih je več devet vimbledonskih!), to je sportski duh u svojoj destilisanoj emanaciji kojoj vrijeme ne može ništa! Kada se Nadal, u svojoj 36-oj godini, samo  mjesec dana ranije, iz petnih žila borio da uz već 13 osvojenih titula na Rolan Garosu, upiše i četrnaestu, to je bila demonstracija najplemenitije ljudske strasti za podvigom. Ali kada se Đoković drzne da u svojoj 35 godini uopšte igra u Vimbledonu, uz to sa dobrim izgledima da i on osvoji svoj dvadeseti Grend Slem pehar, to mora biti da je životnjska glad za trofejima! To i ništa drugo!

  I tako mi pade na pamet da je, ravno prije 140 godina, dakle 1881 godine, Mark Tven  objavio knjigu The Prince and the Pauper¸  na ovim prostorima prevedenu pod naslovom Kraljević i prosjak. Veza između ove knjige i nedavno završenog teniskog turnira u Vimbledonu, na kom je Novak Đoković, time što je osvojio svoj 20-ti Grand Slem turnir, smrtno uvrijedio onog TV reportera i njegove istomišljenike,   može opravdati i originalni naslov i postojeći prevod, uz lepezu varijanti koje bi u kolokvijalnom jeziku bile znatno živopisnije i pri tom ostale vjerne Mark Tvenovoj  ideji izraženoj u originalnom naslovu. Kao na primjer: Princ i goljo; Princ i beskućnik; Princ i uličar.  Iritiran arogancijom engleske aristokratije koja se sa indignacijom i otvorenim prezirom  odnosila prema demokratskom društvu SAD bez klasnih barijera, Mark Tven je  kroz ova dva socijalno suprotstavljena  lika, zapravo epitomizirao britansku monarhiju i SAD demokratiju kao dva društvena sistema među kojima postoji odnos subordinacije, superiornosti i inferiornosti, Uprkos svih socijalnih razlika i političkog antagonizma monarhije i demokratije, ono što je u ljudima ljudsko ostaje neizmjenjeno.   Fabula ovog romana sasvim je jednostavna: maloljetni engleski princ razmijenjuje svoje odijelo sa uličnim  odrpancem svojih godina, veoma sličnog stasa i izgleda, da bi iskusio njegov život bez stega protokola i svakodnevnih obaveza.  U početku ove avanture, oba dječaka prolaze kroz velike nevolje, ali se brzo prilagođavaju i jednako uspješno djeluju u svojim novim ulogama. Kao što princ izlazi na kraj sa svim izazovima pauperizovanog polusvijeta Londona, tako i njegov vršnjak iz tog polusvijeta brzo potvrđuje svoje sposobnosti  u kraljevskoj kući kao da se u njoj rodio i odrastao.

U krajnoj liniji, tezom da svaki normalan mlad čovjek može biti uspješan i kao princ, makar bio i uličar, odnosno, da svaki princ može uspješno opstati i među ološem sa ulice,    ovaj roman zapravo afirmiše zaključak o univerzalnom karakteru ljudskih sposobnosti i moralnih vrijednosti, na koje čak ni ekstremno suprotstavljene  socijalne okolnosti nemaju presudni uticaj.

U istom trenutku u kom sam ovo shvatio, ugledao sam među 15.000 gledalaca na Vimbledonu, glavom i brkovima (kao što znate, bradu nije puštao ali brkovi su mu bili za priču!) Mark Tvena! Dok je Đoković podizao pehar, na poslednjoj stranici  rukopisa svoje knjige The Prince and the Pauper, veliki pisac je dopisao jednu rečenicu, okrenuo notes prema meni i zadržao ga dovoljno dugo da sam mogao jasno pročitati ono što je napisao:

“Svaki je čovjek princ! Koliko god nas ubjeđivali u suprotno, ne smijemo to nikada zaboraviti!”     

Ferid MUHIĆ

Komentari

Ruso je uočio da je za stvaranje dobrog i pravednog društva, neophodno postojanje dobrih i pravednih pojedinaca. Odavno na obzorju političkih programa i strateških koncepcija globalnog društva nema ni sjenke od pojmova pojedinac i sloboda

Ako se neko pita zašto je odgoj, kao društveno organizovan proces vaspitanja i formiranja ličnosti mladih naraštaja koji se prenosi sa generacije na generaciju –  neophodan – neka pročita prvu rečenicu iz knjige Žan Žak Rusoa,  Emil, ili O odgoju (Émile, ou De l’éducation). Knjiga je objavljena 1762. godine. I evo prve velike razlike! Onima koji su svoje znanje stekli slušajući udarne TV vijesti, izgledaće to – davne 1762; onima čije znanje uključuje i osnovna naučna saznanja – činiće se, ne tako davne 1762; oni koji su se odali (doduše, sve rjeđem), poroku zvanom ,,razmišljanje” – znaće da je to bilo ove, tekuće 1762. godine, jer se upravo u odnosu na tu prvu rečenicu koja glasi:,,Sve je dobro kada iziđe iz ruku Autora svega u svijetu; sve se pokvari kada dođe čovjeku u ruke” – ništa nije promijenilo! Jedina razlika je u tome što je ta knjiga iste godine u kojoj je objavljena (1762), zbog jednog poglavlja bila ne samo zabranjena, nego je u Parizu i Ženevi bila i javno spaljena! Od tada do danas, moto onih koji direktno odlučuju o odgoju i vaspitanju glasi:,,Sve je loše kada iziđe iz ruku Autora svega na svijetu; sve se popravi kada dođe čovjeku u ruke!”

Ruso je ovu knjigu smatrao za svoje najbolje i najznačajnije djelo. Sasvim opravdano, jer je knjiga koncipirana kao sistematska filozofija odgoja i obrazovanja, sa ambicijom da elaborira argumente u prilog opravdanosti organizovanog odgoja i formiranja ličnosti svih pripadnika mladog naraštaja u skladu sa uzvišenim društvenim idealima i moralnim vrijednostima. Da je ideja  bila  nova i  više nego opravdana, potvrđuje podatak da je prvih godina nakon Francuske buržoaske revolucije od 1789. godine, rasprava Emil odredila osnovne sadržaje i smjer francuskog nacionalnog obrazovanja.

Sa dna na kome se danas nalazi filozofija odgoja ličnosti, osnovna tema ove Rusoove rasprave može se vidjeti samo dobrim teleskopom. Riječ je o ključnom, koliko političkom toliko filozofskom pitanju odnosa pojedinca i društva, koje više niko ne postavlja. Pretpostavka od koje polazi Ruso je, kao što smo već vidjeli, da je čovjek po svojoj prirodi, takoreći kao Božji stvor, dobro i plemenito biće. Razumije se, Ruso nije slijep za činjenicu da je to ,,dobro i plemenito biće” postalo fikcija, da je iščezlo. Ovaj zli i pokvareni dvojnik  na kog posvuda nailazimo i koji je zamijenio ,,plemenitog divljaka”, postao je takav pod uticajem modernog društva koje je čovjeku oduzelo slobodu – sustancijalni kvalitet i bitni uslov očuvanja onoga što je bilo dobro u čovjeku kada je izišao iz ruku svog Autora. Taj uslov ukinut je istinom da se  ,,…Čovjek rađa slobodan, a svuda ga vidimo u okovima!”

Odgoj mladih i formiranje njihovog karaktera, moralne ličnosti i vrijednosnog sistema, predstavlja jedini način da se urođena dobrota ljudi sačuva i u okvirima duboko korumpiranog društva, odnosno, da odoli njegovim koruptivnim uticajima. Ruso je uočio da je za stvarnje dobrog i pravednog društva, neophodno postojanje dobrih i pravednih pojedinaca. Međutim, već odavno na obzorju političkih programa i strateških koncepcija globalnog društva nema ni sjenke od pojmova pojedinac i sloboda. Zapravo, tih tema nema više ni na marginama akademskih rasprava – nema ih nigdje!

Tome se ne treba čuditi ako se zna da je prva stvar koja se u savremenom društvu uradi kad mu u ruke dođe ,,novorođeni Božji stvor”, jeste da mu izbrišu i zauvijek uklone sve tragove njegove unikatnosti, ličnosti, individualiteta. Od dolaska na svijet, svako novorođeno ,,plemenito biće”, smjesta biva kategorizirano u najrazličitije rubrike: od fizičkih i fizioloških (po težini, dužini, krvnoj grupi, eventualnim deformitetima i urođenim bolestima), preko socijalnih kriterijuma kojih ima previše da bismo ih nabrojali, do kategorija po kojima su klacificirani i de-individualizirani njihovi roditelji.  Ostanu samo te kategorije – čovjek isčezne.

,,Gdje vidiš veličanstvene bolnice, sudske palate, zatvore… bježi što prije!”- tako podučava Ruso svog Emila. Jer tamo nećeš naći nijednog čovjeka! Svi su ili bolesnici ili liječnici, ili kriminalci ili policajci, ili siromasi ili bogataši, ili suma nekoliko tih odrednica zajedno, samo ne običan, normalan čovjek  koji najprije pripada sebi i predstavlja sam sebe takav kakav jeste.  Ako je Emil možda i mogao pobjeći (mada su putevi bjekstva već tada bili uveliko zatvoreni),  danas je to praktično nemoguće. Bolesnici i liječnici, kriminalci i policajci, lideri i sljedbenici, partije i glasači, timovi i najvijači, svedeni su isključivo na apstraktne kategorije; prividno protivnici, svi oni su postali saveznici, na nepopravljivu štetu slobodnog čovjeka u sebi.

Umjesto što je sastavljeno od anonimnih pripadnika kategoriziranih grupa klasifikovanih po obrascima anonimnih centara moći, društvo treba težiti da postane  zajednica slobodnih ljudi, suverenih pojedinaca sa moralnim integritetom. Samo tako će ono što je bilo dobro kada je izišlo iz ruku Autora svega na svijetu, biti očuvano i kada prođe kroz ruke ljudi.

Ferid MUHIĆ

Komentari