DUHANKESA
Vojnik Artur Robert
Razumnim zovemo onog čovjeka koji svog ludaka drži pod ključem i na oku! I s njim nikada, ali zaista nikada, ne razgovara! Sjetite se novele Antona Pavloviča Čehova Paviljon br. 6. Doktor Andrej Jefimič (on je onaj razumni od dvojice koji zajedno čine svakog čovjeka), upravlja ustanovom za duševne bolesnike u dalekom provincijskom gradu. Beskrajna je pustoš i učmalost takvih mjesta. Ali eto, Čehov je znao izabrati svoju alegoriju: Pusto je i učmalo u našim mislima koliko god nam se one inače činile velikim, neobičnim i zanimljivima. Dovoljno je samo za trenutak oslušnuti onog drugog kom smo zabranili da otvori usta, pa da se šarena opsjena nazvana ,,pravi život”, smjesta rasprsne i suoči nas sa svom bijedom i kičerajem kulisa cirkusa u kom smo se zatekli ne znajući kako, i iz kog će nas izbaciti ne rekavši nam ni kada, ni zašto. Svaki čovjek je daleko veće čudo, neuporedivo složenije od svojih najkomplikovanijih misli! I Šekspir je to znao. Njegov Hamlet je takođe alegorija. Etimološki, Hamlet je zabačeno seoce, tri kuće u brdima. Pustoš, izoliranost, beznadežna usamljenost otvore se pred pogledom i zavladaju umom onoga ko se makar malo zadubio u sebe i shvatio u kakvoj pustoši i usamljenosti živi! Upoznaj sebe! Bolje nemoj, jer ono što ćeš tamo naći najčešće nije vrijedno truda!
I sjetite se, u spomenutoj noveli, doktor Andrej Jefimič među svojim pacijentima jednog dana upozna Ivana Dmitriča. Svog ličnog ludaka. I počini kobnu grešku. Prevari se i počne s njim razgovarati. Iz dana u dan otkriva da je njegov ludak zapravo veoma pametan. U mnogim stvarima ravan njemu, u većini i pametniji od njega! I mi sebe smatramo razumnim sve dok naš Andrej Jefimič drži pod ključem našeg Ivana Dmitriča. I dok s njim ne razgovara. Zbog toga, nikada i ne doznamo da je taj Ivan Dmitrič zapravo onaj istinski ja, da je on pametan i dobar i plemenit, ali i da je, upravo zato što je takav, potpuno nesposoban da opstane u ovakvom svijetu u kakvom živimo, te da iz razloga, i biva zatvoren u duševnu bolnicu. Da ga zato, a ne zbog neke njegove krivice, držimo pod ključem, i zato, a ne zbog toga što nam nema reći ništa pametno, s njim ne razgovaramo. U ovom svijetu zato su zatočeni mnogi Ivani Dmitriči. Da nam se ne otvore oči i da ne ugledamo onu pustoš i da nam se um ne suoči sa čemerom usamljenosti u kojoj živimo, a koju ne vidimo upravo zato što svom Ivanu Dmitriču ne damo da progovori!
A desi se i obrnuto: Da Ivan Dmitrič drži pod ključem i na oku svoga Andreja Jefimiča, i s njim ne progovara ni jednu jedinu riječ! Dakle da onaj istinski pametniji, onaj koji shvata svu obmanu i uzaludnost života, ne dozvoljava branitelju iluzija, onom razumnom u sebi, da ga dovodi u sumnju i da ga navodi na to da iluziju smatra istinom, san javom, a čemer čamotinje – radostima života. Čvrsto riješen da učini upravo to – da više nikada ne zatvori svog Ivana Dmitriča, i da ne pusti na slobodu svog Andreja Jefimiča, mladi vojnik Artur Robert, pođe tog jutra, na svoj zahtjev, u kancelariju komandanta puka!
– Gospodine pukovniče, od ovog trenutka odbijam da uzmem oružje u ruke, da nosim uniformu i da učestvujem u bilo kakvim aktivnostima, dejstvima i akcijama.
– Ti znaš da smo na frontu!? I znaš da je ovo dezerterstvo!? I jasno ti je šta se radi sa dezerterima na frontu!? Jesi li poludio!?
– Sve to znam. Nisam poludio. Još ne. Ako i pored toga što sve to znam, ipak produžim da ratujem, poludiću sigurno.
– Sinko, ljudi umiru. Hoće li ih smrt zadesiti u ratu ili u miru – nije naše da odlučujemo!
– Upravo to je naše! Ako se ljudi već ubijaju, neka to bar bude s razlogom. Ovako, u ratu, ljudi koji se ne poznaju, masovno ubijaju jedni druge, po naredbi ljudi koji se poznaju ali se ne ubijaju!
Kada je tri dana kasnije čuo presudu prijekog vojnog suda koji ga je osudio na 15 godina strogog zatvora (kao bitnu olakšavajuću okolnost, sud je uzeo u obzir mišljenje psihijatra), bivši vojnik Artur Robert sa olakšanjem pomisli: Dobro je, sljedećih petnaest godina onaj ludak neće moći da učini nikakvu gadost.
Ferid MUHIĆ
Komentari
DUHANKESA
Zašto smo na zemlji?

Kad čujete razloge koji su me naveli na to pitanje, i vama će biti jasno da je pitanje više nego opravdano! Čak ćete se i čuditi kako nikada o tome niste razmišljali
Šta mislite: Otkud mi ljudi na Zemlji? Pitam ozbiljno, koliko god vam izgledalo da se zafrkavam! Kad čujete razloge koji su me naveli na to pitanje, i vama će biti jasno da je pitanje više nego opravdano! Čak ćete se i čuditi kako nikada o tome niste razmišljali? Da mi nismo oduvijek, od samog početka života tu, na Zemlji, nego da smo došli tek kada je život na Zemlji uveliko i posvuda bujao! U samom tlu, na stijenama, u zraku, u najmanjim baricana, potocima, rijekama, jezerima, u morima i u okeanima, u ravnicama, na planinama, u močvarama i pustinjama, ljeti i zimi, danju i noću!
Kada smo mi došli, nebom su letila jata ptica, posvuda su zujali rojevi komaraca, mušica, pčela i drugih krilatih insekata; prerijama su pasli milioni bizona, galopirala krda divljih konja, zavijali čopori vukova; savane su podrhtavale od rike lavova, pod kopitama miliona zebri, bezbrojnih stada antilopa, gazela i gnuova; pradrevne džungle i prašume kipile su od života na svakom koraku; pod zemljom su vrijedno radili mravi, termiti, bezbrojne krtice svih vrsta; trave, cvijeće i šume prekrivale su milione kvadratnih kilometara u nedogled; okeani su bili zajedničko carstvo mikronski malih planktona i kolosalnih kitova, najvećih od svih životinja koje su nekda nastanjivale Zemlju.
Sav taj živi svijet, svo to neizmjerno obilje flore i bezbrojno raznovrsne vrste faune koje nazivamo Priroda, beskrajno složene i raznovrsne, predstavlja jedan ogromni integralni ultra giga organizam, konstituisan iz uzajamno međuzavisnih i neraskidivim nitima povezanih elemenata. I sve je to nastalo bez nas. I prije nas. U toj cjelini, svaki element, koliko god izgledao sitan, slučajan, beznačajan, jednako je važan i zapravo direktno neophodan za opstanak cijelog organizma, odnosno, Prirode!
Samo je čovjek suvišan!
Ako bi se iz cjeline tog organizma, odnosno iz Prirode, odstranio bilo koji element, bile to pčele, mravi, planktoni, pa čak i bakterije i virusi, prirodni život bi se duboko poremetio, postepeno gasio i na kraju, sasvim bi zamro. Ali, ako bi se odstranio čovjek, život Prirode kao cjeline ne samo da ne bio ugrožen, nego bi dobio snažan podsticaj. Čak bi se i devastirani predjeli brzo i potpuno obnovili. Brže nego što mislimo, brže nego na bilo koji drugi način i bilo kojim drugim mjerama zaštite, Priroda i sav živi svijet na Zemlji obnovili bi se najbrže i najefikasnije ako bismo mi ljudi spakovali kofere i napustili Zemlju. Na par decenija. Bilo bi to sasvim dovoljno.
Ovo je nepobitan dokaz da čovjek nije element izvornog nacrta Prirode. Da nije njen integralni element. Da nije ponikao iz Prirode. Da je strano tijelo. Priroda ne treba čovjeka. Čovjek treba Prirodu.
Iako vjerovatno nikada nećemo saznati odgovor na pitanje otkuda mi na Zemlji, znamo da smo ovdje došli kada je život na Zemlji već uveliko bujao. Dužni smo da ozbiljno razmislimo o razlozima zbog kojih smo se ovdje zatekli. Zašto smo na Zemlji? Ko god da nas je tu doveo!
Za početak, dovoljno je što znamo da, kao i mi sami, neke najbolje stvari u životu nisu od ovog svijeta.
Ljubav i prijateljstvo, na primjer.
U ovaj svijet su stigli sa nama. Bilo bi pametno da ih sačuvamo, njegujemo i proširimo po cijelom svijetu. Umjesto što ih sve više potiskujemo iz svog života. Nije li rečeno da je Bog najprije stvorio svijet, pa tek onda čovjeka!? Da bude Njegov namjesnik na Zemlji. Da u Njegovo ime a za svoje dobro i za dobro svih živih bića, domaćinski upravlja svijetom/Prirodom!?
Ferid MUHIĆ
Komentari
DUHANKESA
Prvi maj, praznik međunarodne nepravde

Nijedan drugi događaj nije više uticao na radnički pokret – ne samo u Ilinoisu i SAD, nego u cijelom svijetu, od Hejmarket masakra. Iako su posljedice ovog događaja vidljive i danas, iako je uključen u udžbenike SAD istorije, njegove analize ostale su naglašeno površne, a sam događaj okarakterisan je kao „beznačajan“
Za mnoge, pravda je spora, ali dostižna. Za radnike, pravda je spora ali nedostižna! Zakonodavna i izvršna vlast, dakle, sudstvo, vojska i policija, bili su oduvijek i ostali su do danas u rukama vladajuće klase, izvan domašaja radničke klase i njenih, samo formalno zastupljenih, predstavnika.
Ovih dana ponovo je veći dio svijeta proslavio Međunarodni praznk rada. Prvi maj. Oficijalno, 134. put. Od 1898. godine, kada je u Parizu osnovana Druga Internacionala sa zadatkom da se, između ostalog, izbori za osmočasovni radni dan. Prvi maj je prihvaćen na prijedlog USA Federacije radnika, da bi se obilježili događaji na Hejmarketu (Heymarrket) započeti Prvog maja 1886. godine koji su svoj tragični rasplet dobili tri dana kasnije, 4 maja. Tog dana skupila se ogromna masa radnika u znak podrške radnicima ubijenim od policije dan ranije na protestima u Čikagu. Demonstracije su počele mirno sve dok policija nije pokušala da ih rasturi silom, pucajući u demonstrante iz vatrenog oružja. Nepoznato lice, čiji identitet nikada nije utvrđen, bacilo je bombu na policajce. U eksploziji je poginulo sedam policajaca i četiri radnika, dok je više desetina radnika bilo ranjeno vatrom iz policijskih automata. Događaj, poznat kako Hejmarket masakr, završio je hapšenjem osam radnika. Na procesu vođenom pred međunarodnom javnošćum, svih osmorica bili su optuženi za organizovanje zavjere.
Utvrđeno je da je samo jedan od njih mogao napraviti bombu, ali nikakvi ključni dokazi nisu bili ponuđeni. U svakom slučaju, dokazano je da ni ovaj optuženik, kao ni otalih sedam radnika optuženih za organizoanje zavjere, čak ni teorijski nisu mogli baciti bombu jer u trenutku eksplozije nisu ni bili na Hejmarketu!
Ipak, sedmorica su osuđeni na smrt, a jedan na zatvorsku kaznu u trajanju od 15 godina. Guverner države Illinois Ričaard Dž. Oglsbi (Richard J. Oglesby) preinačio je dvije smrtne presude u doživotni zatvor, jedan osuđeni počinio je samoubistvo na dan egzekucije, četvorica su obješeni 17. novermbta 1887. godine. Sedam godina kasnije novoizabrani guverner Illinoisa Džon Peter Adelman, pomilovao je preostala tri zatvorenika, osuđena na doživotno zatvor, oštro kritikujući prethodni proces.
Sa ove vremenske distance, može se zaključiti da nijedan drugi događaj nije više uticao na radnički pokret – ne samo u Ilinoisu i SAD, nego u cijelom svijetu, od Hejmarket masakra. Iako su posljedice ovog događaja vidljive i danas, iako je uključen u udžbenike SAD historije, njegove analize ostale su naglašeno površne, a sam događaj okaraketrisan je kao „beznačajan.“
Bilo je potrebno je punih 108 godina da se na mjestu masakra podigne jedna skromna skulptura – 2004. Uprkos činjenice da je potvrđena nevinost svih osuđenih radnika, nijedan od njih do danas nije rehabilitovan. U mogim državama svijeta, pod raznim izgovorima, poništen je zakon o osmočasovnoj radnoj nedelji, kad god vlada ocijeni da to zahtijevaju okolnosti.
Sretan vam Prvi maj, radnici, dan međunarodne nepravde.
Ferid MUHIĆ
Komentari
DUHANKESA
Dijalektika ljudske duše

Koliko god zla činio, kakvim god se porocima odao, čovjek neće prestati biti čovjek, niti će postati zvijer ili čudovište iz horor filmova. Niti će ostati bez duše. Dobro je u nama. I zlo je u nama. Pa družite se sa onim što je u vama dobro više nego sa bilo kim drugim i klonite se onoga što je u vama zlo više nego bilo koga drugog
Da vas podsjetim: „Nije mi važno ni ko je, ni šta je. Samo da je čovjek!“ Mnogo puta ste čuli ovu rečenicu, često ste je i sami izgovorili. Svaki put ste je slušali sa odobravanjem, izgovarali sa uvjerenjem. Na pitanje: „Šta znači da je neko ‘čovjek’?“ – slijedio je uvijek isti odgovor:
„Da je dobar, da ima dušu“.
Ovo uvjerenje je postalo opšte mjesto, samorazumljiva notorna istina. Onaj ko je dobar, ima dušu; onaj ko ima dušu, jeste čovjek. I obrnuto: Onaj ko je zao, nema dušu; onaj ko nema dušu nije čovjek. On je nečovjek. One ne postupa ljudski nego neljudski, ili što je isto: bezdušno!
Lukavstvo uma, rekao bi Hegel. S jedne strane, samoobmana kojom u pripadnike ljudskog roda ubrajamo samo one čije osobine smatramo pozitivnim. Jer to su – ljudi. Onakvi kakvima mi vidimo sebe i kakvi jedino želimo da jesmo!
A često nismo!
S druge strane, sve one čije osobine smatramo negativnim, one kojih se zbog toga gnušamo, isključujemo iz ljudskog roda. Jer to nisu ljudi. Oni su onakvi kakvi mi nismo i kakvi nikako ne želimo biti.
A često jesmo!
Suština ove veoma opasne samoobmane je u teorijskom, dakle striktno apstraktnom postupku radikalne redukcije osobina ljudske duše (ujedno: sopstvene duše, odnosno sebe samih), kojim smo iz nje, takođe samo apstraktno, odstranili sve negativne osobine i proglasili je za ekskluzivno područje vrlina u koje poroci nemaju pristupa.
Postupili smo kao djeca koja vjeruju da će se sigurno desiti ono što žele, samo zato što to žele! Pa smo i mi povjerovali: Čim je neko čovjek, mora da je dobar. A mora da je dobar, zato što ima dušu! Loš čovjek i nije čovjek nego je nečovjek, čudovište, zvijer. Loš čovjek nema dušu, zato je bezdušan! Potpuno smo smetnuli s uma banalno očiglednu činjenicu da je i najveći zločinac čovjek, dakle homo sapiens sapiens. Najlakše je reći da veliki zločinci, masovne ubice, izdajnici i prevaranti koji su ojadili stotine hiljada ljudi, nisu ni bili ljudi. Ali, ne dajmo se zavarati. Svako od njih je bio čovjek i svi su imali dušu. U paraleli: Zao čovjek, zle duše! Dobar čovjek, dobre duše! – varijable su ‘zlo’ i ‘dobro’, ali su ‘čovjek’ i ‘duša’ čvrsto fiksirane konstante istog značenja. Kada smo dušu proglasili za sinonim svih vrlina, a generički pojam ‘čovjek’ izjednačili sa ‘dobrim čovjekom’, potpuno smo zaboravili na dijalektiku ljudske duše.
Morali smo shvatiti da je dijalektika ljudske duše istovremeno dijalektika dobra i zla, vrline i poroka, vjernosti i izdaje, iskrenosti i podmuklosti, velikodušnosti i tvrdičluka, herojstva i kukavičluka, egzaltacije i beznađa, čednosti i besramnosti, bezuslovne ljubavi i bezrazložne mržnje.
Kada sljedeći put čujete da nekoga hvale da je „čovjek“, jer ima „dušu“, dobro naćuljite uši i otvorite četvere oči. Sjetite se da je to razlog za maksimalni oprez. Pomislite na to da ste i vi „čovjek“, da imate „dušu“, da ta duša koja vas čini čovjekom, u sebi sadrži sve krajnosti dobra i zla, vrline i poroka! Sve su te krajnosti prisutne samo u ljudskoj duši i nigdje na drugom mjestu pod kapom nebeskom! Tu su, u onome što svakog od nas čini „čovjekom“, u našoj duši, u svakom od nas. To istovremeno znači da se svakom od nas, konačno: svakom dobrom čovjeku! – može u svakom trenutku desiti nešto što će ga navesti da okrene list i za princip svog djelovanja, umjesto dobra i vrline, izabere zlo i porok. I što je najvažnije upamtiti: može se desiti samo čovjeku! Nijedno drugo živo biće osim čovjeka to ne može.
Pri tom, koliko god zla činio, kakvim god se porocima odao, čovjek neće prestati biti čovjek, niti će postati zvijer ili čudovište iz horor filmova. Niti će ostati bez duše. Dobro je u nama. I zlo je u nama. Pa družite se sa onim što je u vama dobro više nego sa bilo kim drugim i klonite se onoga što je u vama zlo više nego bilo koga drugog.
Ferid MUHIĆ
Komentari
-
HORIZONTI3 sedmice
NJUJORK TAJMS – MRAČNE VEZE VUČIĆA I BELIVUKA: Europol pokvario poslove države i podzemlja
-
INTERVJU1 sedmica
DR MAIDA BURDŽOVIĆ, SPECIJALISTA PSIHIJATRIJE: Nebriga o mentalnom zdravlju došla na naplatu
-
Izdvojeno3 sedmice
SDT ISPITUJE ŽIVOTNI STIL CRNOGORSKIH FUNKCIONERA: Luksuz pod lupom
-
INTERVJU1 sedmica
DR SRĐAN PUHALO, SOCIJALNI PSIHOLOG IZ BANJA LUKE: Naš je problem što nas, najčešće, ujedinjuju tragedije
-
FOKUS3 sedmice
POLA DRŽAVE NA BUDŽETU: Proizvodnja zavisnika od vlasti
-
INTERVJU2 sedmice
MILOŠ BEŠIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR: Ništa neće biti kao prije
-
Izdvojeno1 sedmica
BEZ VOLJE ZA OBRAČUN SA FALSIFIKATORIMA: Lažnim diplomama do državnog posla
-
ALTERVIZIJA3 sedmice
Deportacije