Tri godine smo profućkali na Pacifiku, uglavnom na bezbrojnim ostrvima Melanezije. Ne znam, da li smo propustili i jedno jedino, moj prijatelj Serđo i ja, ali znam da smo taj najčudesniji arhipelag svijeta upoznali vjerovatno bolje nego iko drugi. Svakako mnogo bolje nego što nude i najsofisticiraniji turistički paketi, bolje i od lokalnog stanovništva i putopisaca! – Pogled mog sagovornika samo ovlašno preleti preko mog znatiželjnog lica. Iako je od samog početka, kada je prihvatio diskretni prijedlog da sjednem za njegov stol dat od vlasnike ove konobe u Osoru – gradiću od petnaestak verlikih kamenih kuća na samoj prevlaci otoka Cresa prema Malom Lošinju – odavao utisak neskrivenog neprijateljstva, svaki njegov gest i sve što je govorio, pretvaralo se nekim čudom u empatiju. Gotovo u prijateljsku povjerljivost. Već spomenuti vlasnik konobe (koji je mog sagovornika očito ne samo dobro poznavao nego, po svemu sudeći bio njegov dugogodišnji prijatelj ako ne i brat), donese novi bokal domaćeg vina, i odmah nas ostavi, očito siguran da kosmički zakoni prijateljstva i dalje vlada u njegovoj konobi.

– Svi hvale, ili su barem čuli sa otočja Rarotonga i Mururoa, ali ja vam kažem, prijatelju ( onaj prvi pomirljivi gest kojim je primakao pepeljaru mojoj havani sada je već prerastao u psihološki fleksibilno raspoloženje koje je nedvosmisleno naginjalo prisnosti!) da su otoci Aitutaki, Aipataki i Pukapuka, pravi biseri!

Zagleda se u mene, kao da očekuje hoću li mu protivriječiti. Nisam bio u tom filmu. Odmahnuh pomirljivo rukom u znak da cijenim što je sa neznancem kakav sam ja podijelio tako dragocjenu informaciju o kojoj ni vodeće svjetske turističke agencije nemaju pojma, a na njegov pogled koji je i dalje izražavao očekivanje, rekoh da ću to dobro upamtiti i svakako imati na umu, osmjehne li mi se sreća da uzmognem putovati toliko daleko.

– Cijelo vrijeme ti pokušavam reći da ne vrijedi putovati. Zašto sam ti inače naglasio da smo Serđo – to je ovaj vlasnik konobe – i ja profućkali tri godine putujući!? Htjeo sam ti reći da smo ih upropastili, potrošili u ništa, a ne da ti se hvalim. I u gradu La Serena, gdje smo stigli poslije posjete otocima San Feliks i San Ambrosio, u jednoj konobi, upravo kao ova, sreli smo jednog čovjeka koji nam je ispričao čudnu priču. Povjerio se da je cijeli život proveo u gradu u kom se i rodio. ‘Malog rasta, slabog zdravlja, šta sam mogao uraditi?’ – kao pita nas, a već sve zna šta će nam reći. Nisam se ženio, niti sam ikada bio sa nekom djevojkom ili ženom. ‘Meni ja – kaže – od djetinjstva smetalo i ako se oznojim’! I tako, cijeli je život proveo u gradu La Serena, u Čileu, na obali Pacifika. I opet je shvatio život bolje od svih onih koji su i putovali, i ženili se i imali djecu, i znao je više o svijetu od svih koji su decenijama vodili ekspedicije i naučna istraživanja. I zaista, svi u La Sereni su ga smatrali najmudrijim čovjekom Čilea, Južne Amerike, a možda i cijelog svijeta. ‘Ovo je moj testament– rekao nam je – da je istina svuda oko nas i da je najveća greška onih koji putuju što profućkaju život jureći za stvarima i ljudima koje bi ulovili samo da su ostali tamo gdje jesu!

– Ko je bio taj veliki mudrac? – upitah iskreno radoznao, uz prijeteći jasnu slutnju.

– Nikada to nisam doznao. Rekao je da se zove Mihael Kant, i da je praunuk sugrađanina nekog drugog Kanta, Nijemca ili tako nešto, filozofa, šta li. Njegov pradjeda je uzeo to prezime, kada se, sa oko tri stotine sljedbenika tog filozofa preselilo u Argentinu i Čile.

Sljedbenici Imanuela Kanta, filozofa koji ni sam nikada nije napustio rodni Kenigsberg, na obali Baltika! – pomislih. Zaista, čovjek ide s mjesta na mjesto, ali samo njegova misao putuje.

Ferid MUHIĆ

Komentari