Medinski Ustav, koji je napisao Muhamed a.s., objavljen 622. godine –prvi je dokument u istoriji koji eksplicite promoviše slobodu vjeroispovijesti kao temeljno ustavno pravo. Da bismo shvatili koliko je Medinski Ustav bio ispred svega što se dešavalo u Zapadnoj Evropi, podsjećamo da je proglašen cijelih 1167 godina prije Francuske revolucije

Cijeli svijet zna da je Zapad tolerantan i da je tolerancija tekovina Zapadnog društva, kao što zna i da je Orijentalno društvo bilo i ostalo despotsko i netolerantno do dana današnjeg! Kao dokaz, navodi se rasprava filozofa Džona Loka, Pismo o toleranciji (John Locke, A Letter Concerning Toleration, 1685 – 1686). Tekst zapravo sadrži dva pisma, napisana u vrijeme dok je Lok živio u  Holandiji kao prognanik i ima status kamena temeljca Zapadne tolerancije i liberalizma, prva rasprava u historiji o potrebi i opravdanosti  tolerancije kao državne politike u do tada netolerantnoj historiji svijeta.

U prilog ove tvrdnje,  navode se slijedeći argumenti:

1. Država štiti spoljne interese građana (život, slobodu, i imovinu), dok se crkva brine o spasenju njihovih duša; 2. U vjeri nema prinude, što znači da sveštenstvo ne može legalno koristiti nasilje da nametne vjerske istine, zato što istinska vjera počiva na unutrašnjem uvjerenju koje se ne može nametnuti; 3. Crkva nema moć nad građanima. Crkveni velikdostojnici nemaju jurisdikciju u građanskim i svjetovnim stvarima, niti mogu koristiti državu u vjerskim raspravama. Moć crkve ograničava se zbog javne sigurnosti u slučaju da prekrši građanske zakone ili ugrozi  mir i temelje države. Sve ovo važi samo za anglikansku enlgesku crkvu kao jedino dozvoljenoj religiji u državi. Rimokatoličanstvo je zabranjeno jer znači podaništvo vjernika stranom vjerskom autoritetu. Judejstvo je striktno zabranjeno, kao i paganizam, dok se Islam ne spominje nijednom u cijelom tekstu.

Skoro niko ne zna (a oni malobrojni koji znaju, kriju kao zmija noge), da postoji dokument nazvan Medinski Ustav koji je napisao Muhamed a.s. – sa istom tematikom i daleko progresivnijim i tolerantnijim stavovima,  objavljen 622. godine – ravno 1063 godine prije Lokove tasprave, prihvaćene kao „prve u historiji“(??). Ponovićemo još jednom: Hiljadu šezdeset tri godine prije svima poznatog i navodno prvog! Objavljen u gradu Medini, po čemu je i dobio naziv, ovaj dokument od tada do danas je stub svih islamskih država,  prvi te vrste u historiji. Ovim Ustavom mir, vjerski pluralizam, uzajamno poštovanje i jednakost svih građana, bez obzira na naciju, rasu, pol i bilo koje druge razlike, pomovisani su u najviše vrijednosti medinske zajednice.

Za ilustraciju,  član 47 izričito štiti osnovna ljudska prava svih građana, u koja ubraja: jednakost, pravo na slobodnu saradnju, slobodu savjesti u vjeri, slobodno javno i privatno praktikovanje vjere, uključujući Judejstvo i hrišćanstvo („slijedbenika Knjige”). U poređenju sa vjerskom isključivošću Lokove koncepcije jedne vjere u jednoj državi, član 25 Medinskog Ustava specifično naglašava da su, uz Jevreje i Hrišćane, kao Narode knjige, i Arapi pagani koji žive u Medini,  slobodni da javno i privatno praktikuju svoju vjeru bez ikakvih ograničenja. Odredbama sadržanim u članovima 26 – 35, nabrojane su sve zajednice Jevreja i sva mjesta u kojima žive Jevreji, uz napomenu da se njihovi saveznici i bliski prijatelji smatraju jednkim njima i da uživaju ista prava, što potvrđuje da je Medinski Ustav prvi dokument u historiji koji eksplicite promoviše slobodu vjeroispovjesti kao temeljno ustavno pravo. Da bismo shvatili koliko je Medinski Ustav bio ispred svega što se dešavalo u Zapadnoj Evropi, podsjećamo da je proglašen cijelih 1167 godina prije Francuske revolucije (1789) i punih 1376 godina prije Engleske (UK), gdje je isto pravo postalo ustavno 1998. godine (Human Rights Act), a stupilo na snagu 2000. godine!

Kako shvatiti totalno ignorisanje ovog veličanstvenog, blistavog, najznačajnijeg dokumenta političke historije svijeta i njegove isto toliko duge dosljedne primjene u praksi svih islamskih država između ostalog, prisutnih i na tlu Evrope punih 14 stoljeća!?

Ne znam zašto pitam, kad i ja znam da znate!?

Ferid MUHIĆ

Nakon ukidanja kolonija, kolonijalne sile nisu izgubile dominantni položaj. Gdje su mogle, zadržale su ga bez izmjena; gdje su procijenile da bi od produženog status quo stanja imale više štete nego koristi, primijenile su mekše forme političkog, ekonomskog i  kulturnog uticaja dok su, uz različite nivoe vojnog prisustva, zadržale kontrolu nad teritorijama najvećeg broja bivših kolonija. U sofisticiranijoj formi, upravo taj model neokolonijalizma čini okosnicu organizacije, djelovanja i ciljeva EU

Možda ovo neki i znaju ali je činjenica da o tome niko ne govori: EU je utemeljena na principima neokolonijalizma! Da podsjetimo: nakon ukidanja kolonija, kolonijalne sile ipak nisu potpuno izgubile svoj dominantni položaj. Tamo gdje su mogle, zadržale su ga praktično bez izmjena; tamo gdje su procijenile da bi od produženog status quo stanja imale više štete nego koristi, primijenile su mekše forme aktivnog političkog, ekonomskog i kulturnog uticaja dok su, uz različite nivoe  vojnog prisustva, zadržale kontrolu nad teritorijama najvećeg broja svojih bivših kolonija. U nešto sofisticiranijoj formi, upravo taj model neokolonijaliza čini okosnicu organizacije, djelovanja i krajnjih ciljeva EU.

Prvi ešalon članica EU uključio je, između ostalih UK, Francusku, Njemačku, Španiju, Belgiju, Holandiju, Portugaliju, Italiju, Grčku i Austriju. Sa izuzetkom Grčke, i donekle Njemačke i Austrije – sve su bile kolonijalne sile koje su stoljećima vladale bezmalo sa dvije trećine svijeta. Ujedinjeno Kraljevstvo je 31. januara. 2020. godine istupilo iz EU („Brexit“), jer su na vagi pretegle prednosti statusa  neprikosnovenog hegemona u organizaciji British Comnonwealtha koja uključuje 56 država članica, dakle dvostruko više od ukupnog broja članica EU i pokriva praktično sve strateški najvažnije dijelove svijeta.

Koristeći svoj povlašćeni položaj, prvi krug država članica EU, koji je formiran bez bilo kakvih prethodnih uslova, odmah je pristupio detaljnoj razradi kriterijuma po kojima će se usloviti prijem novih kandidata država članica. Princip prijema novih članica EU predstavlja školski primjer politike neravnopravnosti, subordinacije i miješanja u društveno-političko uređenje. U skladu sa neokolonijalističkim karakterom ovih država, kao prvi i presudni uslov sine qua non,   nametnuto je obavezno napuštanje postojećeg sopstvenog društveno političkog modela i kopi-pejst preuzimanje modela političke, ekonomske, obrazovne i kulturne organizacije država članica iz prvog ešalona, s tom razlikom što su spomenute države  u svojim kolonijama ove promjene  uvodile silom, dok države kandidati moraju da to urade same. Konkretno, kasnije primljenje članice EU – Bugarska,  Hrvatska, Češka, Estonija, Mađarska, Latvija, Litvanija, Poljska, Rumunija, Slovačka i Slovenija, morale su prethodno izvršiti radikalnu transformaciju društva u svim aspektima života. Države kandidati, kao što su one nastale raspadom SFR Jugoslavije (sa izuzetkom prethodno primljenih Slovenije i Hrvatske), uz Albaniju i Kosovo, već duže od dvije decenije čekaju, pri čemu je Makedonija bila izložena šikaniranju i vetu od strane susjeda – Grčke i Bugarske, prisiljena da promijeni državni grb, zastavu, ime države – suočena i dalje sa ultimatumom Bugarske koji zadire u makedonski nacionalni identitet i jezik. Poseban slučaj predstavlja Turska, koja je nakon ponižavajuće dugih 50 godina čekanja, ove 2026. godine, objavila da članstvo u EU više nije na njenoj listi prioriteta.

Neokolonijalistički duh EU posebno je naglašen u drastičnom forsiranju  zaborava i satanizacije novije prošlosti socijalističkih država, prosec degradiran na brutalnu ideološku lobotomiju i političku plastičnu hirurgiju. Sistem ocjenjivanja uspješnosti promjena država kandidata daje apsolutno pravo Komisiji EU i nula prava državi kandidatu. Ocjena obuhvata sve sfere društvenog života – od ekonomskog, političkog obrazovnog, zdravstvrenog i socijalnog sistema, preko promjene vjerskog kalendara u ortodoksnim državama i nedemokratskog nametanja zahtjeva LGBT zajednice, do zamjene objektivno utemeljenih naziva „majka“ i „otac“, bizarno grotesknim nazivima „prvi roditelj“ i „drugi roditelj“, uskraćivanja normalnog psihološkog i emotivnog razvoja djeci prepuštenoj istopolnim parovima…

Kada očekujete čuda od članstva u političkim organizacijama OUN, EU, NATO, dobro je podsjetiti se:

Samo se prijatelji prihvataju onakvi kakvi jesu.

(Samo one koje volimo, prihvatamo onakve kakvi jesu.)

Ferid MUHIĆ

Možda u svakom od nas ima i časti i hrabrosti ali se plašimo da ne napravimo od sebe budale

Leni je bio po mnogo čemu momak na svom mjestu, prav-zdrav što se kaže, duhovit i zabavan kad je dobro raspoložen, sarkastičan i  naporan kad je bio namćorast. Ipak, njegova najznačajnija odlika bila je lijenost. Pravo ime bilo mu je Alen, ali su ga svi zvali „Leni“,  koji je jedan njegov ljuti rival za vodeću ulogu u njihovom društvu naglašeno zlobno, preinačio u „Lijeni“. Sa svoje strane, Alen-Leni-Lijeni, ne samo da nije skrivao svoju lijenost nego je isticao kao dokaz svoje duhovne superiornosti. Lenijevo društvo bilo je u neku ruku neformalni elitni urbani klub u kom je odskakao upravo Leni. „Želja za radom je instinktivni poriv. Čovjek je primarno intelektualno, razumno biće. Postupa u skladu sa argumentima razuma a ne instinktivno. Ali, razumskih argumenata koji bi opravdali rad – nema. Jedino opravdanje je ostati živ. A sam život nema opravdanja!“ Ovdje bi uslijedili argumenti nihilizma i filozofije apsurda koje je Leni obrtao virtuozitetom žonglera. Nedostajalo je još samo da se poslije ovih bravuroznih monologa Leni nakloni pred svojim očaranim sagovornicima pa da taj utisak bude potpun. Leni to nije činio zato što je mrzio teatralnost za koju nije mogao naći racionalne argumente.

Na tome bi i ostalo da jednog dana poslije još jedne brilijantne Lenijeve apologije lijenosti, tišinu nije prekinuo komentar: „Leni, u ovom svijetu čovjek radi zato što ima hrabrosti a ne zato što ga tjera instinkt ili što je našao racionalne  razloge za to. Poslije časti, hrabrost je najvažniji kvalitet ljudskog uma.“ Svi su se okrenuli prema Ariju – kako su zvali Arifa – očekujući žustar odgovor Lenija. Kada odgovor nije uslijedio, društvo se brzo vratilo svakodnevnim temama.

Iako je bio navikao na lagodni trijumf u svojim pohvalama lijenosti, Leni nije izgubio svoju borbenu oštricu, niti je zaboravio da je ostao dužan odgovor Ariju. Dvadesetak dana poslije Arijevog komentara o hrabrosti, neko je uzgredno pohvalio hrabrost kao osobinu  koju posjeduju samo pravi heroji koji svoja uvjerenja brane i po cijenu života. „Ne mislim da je tako!“ – oglasio se Leni. „Svako može biti takav heroj. Za racionalnog čovjeka, glavni problem herojstva je sumnja da bi takvim postupkom mogao napraviti od sebe budalu. Istinski heroizam je odoliti takvoj sumnji. Za hrabrost i heroizam je potrebna najviša mudrost, znanje o tome kada treba odoliti sumnji a kada je poslušati. Ukratko, hrabrost nije nekontrolisana snaga ni prostački heroizam, nego odlučan spoj vrline i razuma.“

Očigledno, i Ari je bio svjestan da se Leni nije predao jer je odmah uslijedio njegov komentar: „Opet kažem – ne! Izvor hrabrosti, zaključno sa herojstvom, nije spoj vrline i razuma nego čast! Zato sam i rekao da je poslije časti  hrabrost najvažniji kvalitet ljudskog uma, ili ako hoćeš, čovjeka. Poslije časti! “

„Baš me zanima zašto bi čast bila ispred vrline i posebno, ispred razuma!?“ – ležerno nabaci Leni.

„Zato što je čast osjećaj sebe kao ličnosti. Gdje nema časti, tamo nema ni čovjeka! To što danas stotine miliona ljudi ravnodušno gledaju kako se pred njihovim očima zbivaju najstrašniji zločini, prvi put u historiji direktno prenošeni sa  mjesta dešavanja, ne ostavljajući im nikakav licemjerni alibi tipa; „Nisam znao: Možda to i nije istina: Svašta se sada izmišlja… i što je najgore,  što ravnodušno trpe  cijelog života najgore nepravde i poniženja – dešava se zato što ljudi više nemaju osjećanje časti! Čast je ličnost! Reći: Ja! – znači biti svjestan svoje časti, upravo – založiti svoju čast! Tek tada i samo tada, nastupa hrabrost. Tu je vrlina – kao hipokrizija, kao prazno moraliziranje; tu je i razum – kao nerazoriva legura autističke ravnodušnosti i destruktivnosti. Samo časti i hrabrosti nema ni za lijek.“

A možda u svakom od nas ima i časti i hrabrosti ali se plašimo da ne napravimo od sebe budale!?

Ferid MUHIĆ