Baka je pojela vuka pošto ga je Crvenkapa prethodno na smrt isprepadala u šumi. Isti vuk bio je žrtva i tri krvoločna praseta koja su pokušala da mu oduvaju kuću i sedam jarića koji jedva čekaju da mu majka ode u prodavnicu. Kad ga se dočepaju…
Ako bi bajke pisao vuk (ili neka braća Grim slaba na vučju vrstu) bajke bi tako izgledale. A ako bi se, iz noći u noć, pričale djeci, ona ne bi ni sumnjala u pitomu vučju prirodu.
VUKOVI U JAGNJEĆOJ KOŽI : Zna to i naša vlast. Računajući na zaborav i krhku ljudsku prirodu, kontinuirano pokušava od laži napraviti istinu, od dželata mirotvorce, a od žrtvi zločince. Odavno započeti proces kontralustracije posebno je inteziviran posljednjeg mjeseca, nakon što je Momir Bulatović, bivši predsjednik Crne Gore svjedočenjem o zločinu deportacije odškrinuo vrata pakla, potvrdivši da je tadašnji vrh vlasti sve vrijeme znao za njega.
Prvo je Svetozar Marović , potpredsjednik Vlade, autor kovanice „rat za mir”, tokom pohoda na Dubrovnik, posredstvom Pobjede ukorio predsjednika Srbije Borisa Tadića, što se u posjeti hrvatskom predsjedniku Ivu Josipoviću nije sjetio da pomene kako su lideri Crne Gore vodili „politiku pomirenja”. Srđan Kusovac, urednik Pobjede pripomogao je brižljivo izabranim naslovom – Pokoljenja djela sude. Sirota pokoljenja.
Oni koji prate feljton Srđana Kusovca – Pobjeda svjedok savremene crnogorske istorije teško mogu i zamisliti kakav je bio Pobjedin ratni doprinos. Čovjek bi, čitajući to štivo, mogao pomisliti da se radilo o Rojtersu, a ne propagandnoj mašini vlasti preko koje je premijer Milo Đukanović poručivao narodnim masama: ,,Pohod na Dubrovnik je svrsishodan i svako suprotno stanovište je izdajničko”.
LOV NA SVJEDOKE: Pobjeda je javila i da je protiv Slobodana Pejovića, bivšeg policijskog inspektora iz Herceg Novog koji godinama javno svjedoči o deportaciji bosanskohercegovačkih izbjeglica najavljena privatna tužba.
Jasenka Perović, predsjednica Udruženje porodica deportovanih bosanskih izbjeglica u intervjuu Pobjedi najavu tužbe protiv Pejovića obrazložila je time što se „tokom suđenja pokazalo da je Pejović jedan od ključnih ljudi u ovom ratnom zločinu”. Ona je takođe kazala da Pejović nije spasio ni jednog bosanskog izbjeglicu. Najavila je tužbu i protiv Momira Bulatovića, napominjući da je Bulatovićevo svjedočenje jasno pokazalo da je u tom zločinu -država kriva. „Ispada da on, kao tadašnji predsjednik koji je bio gospodar života i smrti, nema ništa sa tim. Ako se analizira cijeli iskaz Bulatovića, ispostavlja se da je to što je u smrt poslato 86 ljudi dobro za nas”, kazala je Perović.
Bar to je sada jasno: Momir Bulatović je na suđenju priznao deportacije za– državni zločin. Neko buduće tužilaštvo, pošto ovo očigledno neće, lako će rekonstruisati listu najodgovornijih. Samo, ne postoji način da odmah uz Bulatovića na listi ne bude i tadašnji i sadašnji premijer Milo Đukanović. Ovaj zločin ne zastarijeva, i to je Đukanovićev i Bulatovićev najveći problem. Zašto je Đukanović zaobiđen u najavi tužbe, u Pobjedi ništa nije rečeno.
Desetine nalogodavaca i izvršioca, policijskih službenika, bilo je uključeno u hapšenje bosanskih izbjeglica, širom Crne Gore. Slobodan Pejović je, jedini među njima, po nalogu vlastite savjesti, javno progovorio. On je za Radio Fri Montenegro 2000. godine kazao da je vidio depešu za hapšenje bosanskih izbjeglica koju je potpisao tadašnji ministar unutrašnjih poslova Pavle Bulatović. Pejović je tada kazao da je spasao trojicu izbjeglica, pustivši ih. To tvrdi i danas.
Najavljenu tužbu on je okarakterisao kao nastavak hajke koju crnogorska tajna policija vodi protiv njega. Zbog javnog svjedočenja Pejović godinama trpi teške pritiske i napade.
U podgoričkom Višem sudu se odvija proces grupi policijskih funkcionera za deportacije. Na javnoj sceni se godinama odvija borba da se razjasni suština zločina. Ako režim uspije da zločin predstavi kao nekakvu autonomnu policijsku akciju, žrtve deportacije postaće još jednom žrtve. Bulatovićevo svjedočenje je otežalo taj naum. I u tom smislu je – dragocjeno.
Početkom mjeseca u Osnovnom sudu u Bijelom Polju održano je ročište u procesu koji su protiv Ibrahima Čikića pokrenuli jedanaest Bjelopoljaca, optužujući ga da ih je u knjizi Gdje sunce ne grije oklevetao.
Ibrahim Čikić bio je žrtva montiranog sudskog procesa kojeg je 1994. godine tadašnja vlast organizovala protiv najviših funkcionera SDA. Zlostavljanje koje je doživio u pritvoru i tokom služenja kazne opisao je u knjizi Gdje sunce ne grije. Među 11 Bjelopoljaca koji ga sada tuže su tadašnji radnici zatvora u kom je zlostavljan: upravnik, stražar, ljekar…Među njima i neki koje pominje u pozitivnom kontekstu.
PRANJE BIOGRAFIJA: Milika Pavlović, književnik, za Monitor upozorava da je proces kontralustracije u Crnoj Gori sve intenzivniji, jer vladajući ratnički klub strepi od istine. „Njihova će strepnja bivati sve dramatičnija. Zato žustro i negiraju svako istinito, otvoreno svjedočenje – o genocidu u pljevaljskoj Bukovici o zločinima deportacija izbjeglica, zločinima u Konavlima i oko Dubrovnika, na Baniji, na Kosovu…”.
Da zločina u Bukovici nije bilo tvrdio je ove sedmice Veselin Veljović, direktor Uprave policije Crne Gore. On je u sudnici kazao da „je tokom njegovog boravka u Pljevljima devedesetih godina prošlog vijeka, na mjestu komandira policije, sve rađeno po pravilima službe te da na ovom području nema nijednog slučaja koji bi se mogao svrstati u ratni zločin”.
„Uništavaju se sva dokumenta o zločinima, potiru se svi tragovi, zakopava se istina,tako da perjanice i prvoborci rata za mir pred svijetom izgledaju bezgrešni i nevini kao kaluđerice. Crna Gora je, zaslugom njenih vođa i državnika, postala otvorena masovna grobnica za istinu”, komenatriše Pavlović.
„Istinu Ibrahima Čikića i Sloba Pejovića” – kaže on – „kao neposrednih učesnika i očevidaca događaja, režim svim sredstvima nastoji neutralisati i obesnažiti – podmićivanjem, korumpiranjem, zastrašivanjem. Ponavlja se scena iz Šekspirove tragedije. U pogrebnoj povorci za sandukom ubijenoga kralja uporedo koračaju kraljev ubica i kraljeva kćerka. Ubica joj izjavljuje ljubav i zaprosi njenu ruku. Ona pristaje, iako zna da je to ubica njenog oca”.
Ibrahim Čikić za Monitor ocjenjuje: „Na žalost, u Crnoj Gori saborci Slobodana Miloševića i dalje čuče u istim rovovima i pucaju iz njih. Ovoga puta zahvaljujući ogromnom bogatsvu opljačkanom od građana, granate, kame, masovne egzekucije zamijenjene su agresivnom kontralustracijom”.
On kaže: „ Ono što ledi krv u žilama svakom normalnom građaninu Crne Gore je bolna istina da žrtve genocida peru krvave ruke ratnim zločincima i saborcima balkanskog kasapina! Žalosno je da je u Crnoj Gori početkom 90-tih godina prošloga vijeka bilo više građana članova antifašističkih snaga otpora nego danas”.
Oni koji ustaju protiv zaborava, u Crnoj Gori imaju poseban tretman. Primaju prijeteća pisma, privode ih u tužilaštvo i saslušavaju…Monitor i druge nezavisne medije vlast i njeni saradnici obasipaju tužbama.
Pokazalo se da je ratnohuškačko novinarstvo u Crnoj Gori ne samo nekažnjivo, nego i da se isplati. O tome svjedoči i nedavni epilog sudskih procesa koje su neki od crnogorskih novinara ratnohuškača vodili protiv Veseljka Koprivice, a nakon što je u Liberalu objavio da se njihova imena nalaze u sudskim spisima Haškog tribunala. Koprivica, po odluci sudova, mora da im plati oko 20 hiljada eura.
BEZ TRAGOVA: Vlast se postarala i da udžbenik istorije za četvrti razred gimnazije, čiji su autori Šerbo Rastoder, Dragutin Papović i Sait Šabotić, ne stigne do maturanata. Jedini grijeh tog udžbenika je što se u njemu može pročitati da su Đukanović, Marović i Bulatović bili ratni Miloševićevi saveznici.
„Osim političkih, nije bilo nikakvih drugih argumenata za ovakav odnos prema tim udžbenicima”, ocijenio je skoro za Monitor Šerbo Rastoder. „To su uradili oni koji su se prepoznali. Sjećam se kada je počinjao proces reforme crnogorskog školstva krili smo se od tih istih da nam guslama ne porazbijaju glave”.
Ibrahim Čikić upozorava da ako demokratska javnost Crne Gore ne zaustavi režim realno je očekivati „da sljedeći udžbenik istorije Crne Gore bude napisan tako što će profesora Milana Popovića predstaviti kao premijera Crne Gore tokom 90-tih godina prošloga vijeka, Vanju Ćalović kao predsjednika, Sloba Pejovića kao ratnog zločinca, a mene kao snajperistu koji je ubijao srpsku nejač”.
Svi naši sagovornici smatraju da bi stvari bile drugačije da je usvojen zakon o lustraciji. Podsjećanje: donošenje tog zakona blokirala je SDP.
FILIP KOVAČEVIĆ
Pranje biografija
Sa ,,lobotomističkom” koalicijom koja je na vlasti, Crna Gora je umjesto lustracije dobila kontralustraciju, ocjenjuje za Monitor Filip Kovačević.
„Vrlo je vjerovatno da lobotomisti misle da će koristeći privilegije neograničene moći privatizovanog policijskog i sudskog aparata uspješno odstraniti neugodne djelove svojih biografija tako što će šikanirati svjedoke, kontrolisati medije i u obrazovni sistem plasirati udžbenike istorije svojih podložnika-istoričara”, kaže on.
Kovačević smatra da „to odgovara i određenim militarističkim krugovima u Evropskoj uniji, posebno njenom pro-NATO-vskom krilu, koje je i svojim aktivnostima doprinijelo brutalnom raspadu socijalističke Jugoslavije”.
„Namjerni zaborav je, upozorava Filip Kovačević, „najgora moguća opcija, jer potisnuto uvijek pronalazi način da se vrati i napravi još gori haos kako u pojedinačnom, tako i u društvenom životu”. Učinak suprotstavljanja upozorava Kovačević, će „zavisiti od snage autonomnog civilnog sektora i hrabrosti crnogorskih građana i građanki”.
Milena PEROVIĆ-KORAĆ
DRUŠTVO2 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno1 sedmica