Waltu Whitmanu
Šta pamtimo? Da razjasnim: Šta je ono što hoćemo da upamtimo, što nastojimo da sačuvamo!? Jer, iako izgleda sasvim jasno, uvijek se moramo iznova podsjetiti da sve ono što imamo, nije isto što i sve ono što želimo da sačuvamo. Kao što sve ono što smo tokom života sabrali i što imamo u kući, u svom domu, nije istog ranga po psihološkoj vrijednosti koji ima za nas, nego nešto od toga je prosto tu, elemenat cjeline nazvane naš privatni svijet, a nešto je sasvim posebno, dragocjeno, skriveno, zaključano čak u ladicu ili u sef ako ga imamo, ili je postavljeno na počasno mjesto, kao estetski centar i sentimentalno središte, kao privatno sunce u tom našem malom planetarnom sistemu, koji je, ipak, jednako beskrajan i neophodan za naš život kao i ovaj veliki planetarni sistem sa Suncem, koje jednako pripada svakome i nikome, tom nama najbližom zvijezdom, u svom središtu – tako i sve ono što smo upamtili u životu, nije isto ono što nastojimo da upamtimo, da sačuvamo od zaborava, svejedno da li skriveno od drugih i namijenjeno samo za trenutke lične kontemplacije najintimnijih reminiscencija, ili čuvano za svečane prilike u kojima hoćemo pokazati sebe drugima u najboljem svjetlu!
Prošao sam, jednom, kroz grad sa nekoliko miliona stanovnika! Prošao, pa se iz nekog razloga, poslije par mjeseci, vratio u isti grad. Kad kažemo ,,iz nekog razloga”, po pravilu to znači da nemamo nikakvu pretpostavku o kakvom se razlogu radi; ali, pogrešno bi bilo zaključiti da nikakav razlog nije ni postojao, i da smo tek tako, bezrazložno, po inerciji, učinili ovo ili ono. Malo po povratku u veliki grad o kome sada pričam, ne samo da sam utvrdio da je postojao konkretan razlog za povratak, nego sam taj ,,neki razlog” otkrio i prepoznao kao pravi razlog. I još ga upamtio kao ono najvažnije od cijelog grada, kao gravitacijsko središte tog vremena, a ne bih pogriješio kada bih rekao: te epohe mog života.
Ušao sam u taj veliki grad sa velikim ambicijama; oštrica moje pažnje isjecala je kadrove ulica, arhitekture, zdanja, institucija, običaja, kulturne tradicije, etičkih kodova… i kadrirala ih na montažnom stolu u skladu sa strateškim kotama mojih budućih planova.
A danas, od tog cijelog ogromnog višemilionskog grada pamtim samo jednu ženu; rekla je da me zapazila kada sam prvi put došao u taj grad. Pili smo nešto (čaj, espresso, tonic?) svako za svojim stolom, ali pogledi su nam se, kaže, sreli i zadržali na licima. Tada je shvatila da ću opet doći i da ću doći zbog nje, tačnije, rekla je da ću se u taj grad vratiti zbog nas.
Nimalo je nije čudilo što sam se vratio, što smo se zaista sreli na nekoj konferenciji, simpoziju, skupu za koji nismo znali da onaj drugi učestvuje, i što je taj moj povratak u veliki grad zbilja bio samo zbog nas. Ona me je pomirila sa mnom, vratila me sebi ali i odvela me nama. Danima i noćima bili smo zajedno, to pouzdano znam – sve ostalo odavno sam zaboravio.
Sjećam se, kažem vam, samo te žene koja se strastveno privija uz mene, drži me za ruke, ne, ne smijem to učiniti, ne smijem otići, te oči širom otvorene, onijemile usne, potresena i tužna… bešumno klize suze.
Eto to pamtim. I to sjećanje je tako sigurno i pouzdano, da ga ne moram posebno čuvati; to je sjećanje koje se ne može izbrisati. Mijenjaju se samo mjesta i slike velikih gradova u kojima sam boravio. Najstarije od svih sjećanja jeste sjećanje na rastanak. Mora biti da je prva misao s kojom novorođenče dolazi na svijet, misao o rastanku. Ili još sigurnije: ne misao, nego sasvim jasno sjećanje na rastanak. Iako u tom trenutku ne zna njen smisao, prva misao svakog novorođenčeta sigurno je Bio sam u velikom gradu.
Ferid MUHIĆ