Branko Đurović ima 23 godine plovidbenog staža u obje crnogorske pomorske kompanije – Jugooceaniji i Barskoj plovidbi. Predavao je u Srednjoj pomorskoj školi u Baru, pa u Višoj u Kotoru, i već dugo se bavi poslovima osiguranja brodova i ostvarivanjem prava pomoraca. Za Monitor govori o pomorstvu nekada, i aktuelnoj situaciji.
Iskustva mu ne nedostaje. Obišao je većinu država, nije bio, kaže, na Islandu jer tamo ne uplovljavaju veliki brodovi,kaže Đurović na početku razgovora za naš nedjeljnik.
Kao kadet počeo je da plovi na brodovima kotorske Jugooceanije, koja je osnovana 1956. ,,Jugooceanija je dobila nekoliko starih brodova i jedan brod iz 19. vijeka. Nažalost nijedna fotografija toga broda nije sačuvana. Onda su imali brodove na ugalj, stara gradnja, kvalitetna, pa su zbog starosti povučeni. Zahvaljujući direktoru vizionaru, Savu Staroviću, Jugooceanija je tada naručila tri novogradnje. On je znao da flotu mora obnavljati pa je uspio da to uradi kreditom koji je dobio od domaćih banaka, koje su tada više kreditirale strane naručioce brodova”, priča Đurović. ,,Kao kadet sam se 1958. ukrcao sa broda na ugalj na novi moderan brod. Nastalo je jedno moćno preduzeće. Harmonija na brodu je bila takva da je iz te sloge, Dalmatinaca i Crnogoraca, Albanaca i Makedonaca, stvorena jedna takva simbioza, da niko nije mogao očekivati kakvo će vrijeme da dođe jednog dana”, prisjeća se.
Za razliku od Kotora, u Baru nijesu dobili nijedan stari brod. Prvi brod Barske plovidbe bio je drveni jedrenjak ¬¬– Malinska. ,,Kada sam govorio mojim učenicama da je Barska plovidba počela sa jedrenjakom, nijesu mogli da vjeruju. Barska plovidba je osnovana 1961. Zatim su dobili male drvenjake, sve bez pomoći države. Prvi veći metalni brod je bio Liberty, jeftina gradnja za ratne potrebe. Kupovali su još Libertija, oni su bili na parni pogon”, kaže Đurović i naglašava tehnološki prelaz brodova na kojima je plovio od Jugooceanije i brodova na ugalj, Barske plovidbe i brodova na paru, te prvog motornog broda Piva Prekookeanske plovidbe Bar, na kojem je plovio.
,,To je bila tehnička kombinacija, vitla su bila na paru, imao je parne kotlove, a glavni pogonski stroj je bio motor. Na Pivi sam bio dvije godine i dva mjeseca prvi oficir. Niko se nije povrijedio, nije bilo šteta. Imate brodova, sudbina im je određena, kao ljudima. Tu mi je bio nastariji kapetan u floti, Dalmatinac, porijeklom Ličanin. On ništa o sebi nije pričao, i pošto je umro ja saznam da ga je pilot ostavio u Magelanovom tjesnacu, da je sa 29 godina bio najmlađi kapetan u Kraljevini. I da je tada proveo brod bez pilota kroz Magelanov tjesnac. On to nikad nije pomenuo”.
Nakon toga, Đurović nastavlja školovanje u Engleskoj, zatim predaje u Srednjoj pomorskoj školi u Baru, pa na Višoj pomorskoj u Kotoru.
Andrija Dabanović jedan od osnivača pomorstva u Baru, izdejstvovao je i da se otvori Pomorska škola u tom gradu. ,,Kada se otvorila Pomorska škola u Baru svi su bili sumnjičavi kako će ti slavni pomorci iz Kotora da podrže tu školu. Tri kapetana, direktor škole i dva profesora su godinama dolazili iz Kotora ovdje i predavali, svim srcem”, priča Đurović i ističe da je škola ukinuta kada je bila u najvišem zamahu.
,,Nekada nam je bilo mnogo dvije srednje pomorske škole, a sada imamo više pomorskih fakulteta nego mnogo veće pomorske zemlje”, kaže Đurović.
Sjećajući se putovanja, kaže da bi najradije ponovo posjetio Kubu i Kinu. Kina iz tog vremena mu je u lijepom sjećanju zbog odnosa prema pomorcima i profesionalizmu, koji je bio na većem nivou čak i od zemalja Zapada.
Na Kubi ga je liječio doktor koji je liječio i Kastra, a naglašava da nije jedini pomorac koji ima pozitivne emocije prema ovoj zemlji. U sjećanju mu je ostala i poruka napisana na ploči ispred jednog hotela – Jedan put razbuđenja, nikad se više neće uspavati, potpis Hoze Matri, kubanski filozof. ,,Sada kada je umro Kastro pročitah da je sahranjen pored Hoze Martija. Njih dvojica su praktički probudili Kubu, pa sam se sjetio tog natpisa, koji bi mogao da glasi i: Probudili ste Kubu, nikad se više neće uspavati”.
Naglašava i da su na Kubi pomorci iz SFRJ, u to vrijeme, imali posebno uvažavanje. ,,Kada je bila zabranjena plovidba na Kubu, mi smo i pored sankcija sve brodove Prekookeanske plovidbe stavili da plove za Kubu. Nikada to nije zaboravljeno, to vrijeme sankcija, i ta se zahvalnost protezala kroz vrijeme”.
Kao 18-godišnjak je sa puta u Španiju donio knjigu Građanski rat u Španiji i njegova dokumenta. ,,Neuspjeh je što za 58 godina nijesam nikog nagovorio da prevede tu knjigu u kojoj su isti prostor i broj stranica dobile obje strane u tom ratu”. Smatra da bi tamošnji primjer jednakog tretmana suprostavljenih strana, mogao da osvijetli put i početku pomirenja i kod nas.
Đurović se sa sjetom sjeća napuštenih brodova i zaboravljenih ljudi, kao i degradirane pomorske tradicije: ,,Imamo slučajeve gdje se pokazuje naša posrnulost, a opet i slučajeve gdje je evidentna veličina. Ovdje u Baru je putnički brod prodavan osam godina. Kada se napokon našao kupac, brod se tokom noći devastira. Vandali sa aparatima za varenje iskidaju sve što mogu i sve izađe preko kapije. Sjutradan advokati savjetuju kupca da ne vodi spor da ide sa brodom i brod je isplovio. U isto vrijeme u Bijeloj, kapetan je čuvao brod u savršenom stanju. I u toki vokiju su bile nove baterije. Sudija i kapetan predaju kupcu brod, riječi nijesu progovorili advokati od kupca, koje je on pripremio za Crnu Goru misleći da je tu neka divljina. To je ta neka naša ravnoteža”.
Crna Gora ima pomorsku tradiciju, ima i pomorce ali nema brodove. ,,Pričao mi je lučki kapetan da su kontrolisali koliko ima pomorskih knjižica i da je i on bio iznenađen da ih je preko 7.000. A mi možemo da utvrdimo za otprilike 2.200 pomoraca gdje plove”.
Đurović se pita da li je to kraj pomorstva kod nas, da li za pomorstvo treba da imaš brod ili flotu. ,,Da vratimo sada tu našu flotu, ne bi bilo mjesta za naše pomorce, oni bi se opredijelili da plove na stranim brodovima. Neki naši teoretičari kažu da je profitabilnije ulagati u školstvo, nego u brodove. Što može da propadne ako nemaš brod. Na prvi pogled ovo je privlačno da imamo 20.000 pomoraca, više škola i fakulteta”.
O nestanku naše flote prosto konstatuje: ,,Sankcije UN nijesu uništile crnogorsko brodarstvo, preteklo je više brodova nego što je raspodijeljeno uzduž obale decentralizacijom flote iz Rijeke, nakon Drugog svjetskog rata”.
Problematično je i to što je malo ostalo od bogate tradicije dviju velikih pomorskih kompanija iz Kotora i Bara. ,,Šest brodova je potonulo, vođeni su veliki sporovi, angažovani su svjetski eksperti. Nijedan papir od ta dva velika preduzeća nije sačuvan.Ili ih je neko sačuvao samo za sebe jer javnosti nijesu dostupni”.
Đurović je apelovao da se sačuva to bogato nasljeđe, ali bezuspješno: ,,Razmišljao sam, možda je takav otpor i brzina da se to uništi zbog toga što su se uplašili da se ne otkriju neke nedozvoljene stvari o gubitku te dvije flote. Onda sam jednog uticajnog čovjeka zamolio da urgira da se sve izdvoji do donošenja sankcija. Opet bi imali sačuvano 50 godina iskustva. A da ovo od sankcija skrajnu. Ni to nije uspjelo. Sada se opet počinje ispočetka i pored bogate tradicije. Doći ćemo tek za 50 godina na ono što smo već imali prije pola vijeka”, zaključuje Đurović.
Predrag NIKOLIĆ
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
