Povežite se sa nama

Uncategorized

BRANKO ĐUROVIĆ, POMORAC: Ljudi i brodovi

Objavljeno prije

na

Branko Đurović ima 23 godine plovidbenog staža u obje crnogorske pomorske kompanije – Jugooceaniji i Barskoj plovidbi. Predavao je u Srednjoj pomorskoj školi u Baru, pa u Višoj u Kotoru, i već dugo se bavi poslovima osiguranja brodova i ostvarivanjem prava pomoraca. Za Monitor govori o pomorstvu nekada, i aktuelnoj situaciji.

Iskustva mu ne nedostaje. Obišao je većinu država, nije bio, kaže, na Islandu jer tamo ne uplovljavaju veliki brodovi,kaže Đurović na početku razgovora za naš nedjeljnik.

Kao kadet počeo je da plovi na brodovima kotorske Jugooceanije, koja je osnovana 1956. ,,Jugooceanija je dobila nekoliko starih brodova i jedan brod iz 19. vijeka. Nažalost nijedna fotografija toga broda nije sačuvana. Onda su imali brodove na ugalj, stara gradnja, kvalitetna, pa su zbog starosti povučeni. Zahvaljujući direktoru vizionaru, Savu Staroviću, Jugooceanija je tada naručila tri novogradnje. On je znao da flotu mora obnavljati pa je uspio da to uradi kreditom koji je dobio od domaćih banaka, koje su tada više kreditirale strane naručioce brodova”, priča Đurović. ,,Kao kadet sam se 1958. ukrcao sa broda na ugalj na novi moderan brod. Nastalo je jedno moćno preduzeće. Harmonija na brodu je bila takva da je iz te sloge, Dalmatinaca i Crnogoraca, Albanaca i Makedonaca, stvorena jedna takva simbioza, da niko nije mogao očekivati kakvo će vrijeme da dođe jednog dana”, prisjeća se.

Za razliku od Kotora, u Baru nijesu dobili nijedan stari brod. Prvi brod Barske plovidbe bio je drveni jedrenjak ¬¬– Malinska. ,,Kada sam govorio mojim učenicama da je Barska plovidba počela sa jedrenjakom, nijesu mogli da vjeruju. Barska plovidba je osnovana 1961. Zatim su dobili male drvenjake, sve bez pomoći države. Prvi veći metalni brod je bio Liberty, jeftina gradnja za ratne potrebe. Kupovali su još Libertija, oni su bili na parni pogon”, kaže Đurović i naglašava tehnološki prelaz brodova na kojima je plovio od Jugooceanije i brodova na ugalj, Barske plovidbe i brodova na paru, te prvog motornog broda Piva Prekookeanske plovidbe Bar, na kojem je plovio.

,,To je bila tehnička kombinacija, vitla su bila na paru, imao je parne kotlove, a glavni pogonski stroj je bio motor. Na Pivi sam bio dvije godine i dva mjeseca prvi oficir. Niko se nije povrijedio, nije bilo šteta. Imate brodova, sudbina im je određena, kao ljudima. Tu mi je bio nastariji kapetan u floti, Dalmatinac, porijeklom Ličanin. On ništa o sebi nije pričao, i pošto je umro ja saznam da ga je pilot ostavio u Magelanovom tjesnacu, da je sa 29 godina bio najmlađi kapetan u Kraljevini. I da je tada proveo brod bez pilota kroz Magelanov tjesnac. On to nikad nije pomenuo”.

Nakon toga, Đurović nastavlja školovanje u Engleskoj, zatim predaje u Srednjoj pomorskoj školi u Baru, pa na Višoj pomorskoj u Kotoru.

Andrija Dabanović jedan od osnivača pomorstva u Baru, izdejstvovao je i da se otvori Pomorska škola u tom gradu. ,,Kada se otvorila Pomorska škola u Baru svi su bili sumnjičavi kako će ti slavni pomorci iz Kotora da podrže tu školu. Tri kapetana, direktor škole i dva profesora su godinama dolazili iz Kotora ovdje i predavali, svim srcem”, priča Đurović i ističe da je škola ukinuta kada je bila u najvišem zamahu.

,,Nekada nam je bilo mnogo dvije srednje pomorske škole, a sada imamo više pomorskih fakulteta nego mnogo veće pomorske zemlje”, kaže Đurović.

Sjećajući se putovanja, kaže da bi najradije ponovo posjetio Kubu i Kinu. Kina iz tog vremena mu je u lijepom sjećanju zbog odnosa prema pomorcima i profesionalizmu, koji je bio na većem nivou čak i od zemalja Zapada.

Na Kubi ga je liječio doktor koji je liječio i Kastra, a naglašava da nije jedini pomorac koji ima pozitivne emocije prema ovoj zemlji. U sjećanju mu je ostala i poruka napisana na ploči ispred jednog hotela – Jedan put razbuđenja, nikad se više neće uspavati, potpis Hoze Matri, kubanski filozof. ,,Sada kada je umro Kastro pročitah da je sahranjen pored Hoze Martija. Njih dvojica su praktički probudili Kubu, pa sam se sjetio tog natpisa, koji bi mogao da glasi i: Probudili ste Kubu, nikad se više neće uspavati”.

Naglašava i da su na Kubi pomorci iz SFRJ, u to vrijeme, imali posebno uvažavanje. ,,Kada je bila zabranjena plovidba na Kubu, mi smo i pored sankcija sve brodove Prekookeanske plovidbe stavili da plove za Kubu. Nikada to nije zaboravljeno, to vrijeme sankcija, i ta se zahvalnost protezala kroz vrijeme”.

Kao 18-godišnjak je sa puta u Španiju donio knjigu Građanski rat u Španiji i njegova dokumenta. ,,Neuspjeh je što za 58 godina nijesam nikog nagovorio da prevede tu knjigu u kojoj su isti prostor i broj stranica dobile obje strane u tom ratu”. Smatra da bi tamošnji primjer jednakog tretmana suprostavljenih strana, mogao da osvijetli put i početku pomirenja i kod nas.

Đurović se sa sjetom sjeća napuštenih brodova i zaboravljenih ljudi, kao i degradirane pomorske tradicije: ,,Imamo slučajeve gdje se pokazuje naša posrnulost, a opet i slučajeve gdje je evidentna veličina. Ovdje u Baru je putnički brod prodavan osam godina. Kada se napokon našao kupac, brod se tokom noći devastira. Vandali sa aparatima za varenje iskidaju sve što mogu i sve izađe preko kapije. Sjutradan advokati savjetuju kupca da ne vodi spor da ide sa brodom i brod je isplovio. U isto vrijeme u Bijeloj, kapetan je čuvao brod u savršenom stanju. I u toki vokiju su bile nove baterije. Sudija i kapetan predaju kupcu brod, riječi nijesu progovorili advokati od kupca, koje je on pripremio za Crnu Goru misleći da je tu neka divljina. To je ta neka naša ravnoteža”.

Crna Gora ima pomorsku tradiciju, ima i pomorce ali nema brodove. ,,Pričao mi je lučki kapetan da su kontrolisali koliko ima pomorskih knjižica i da je i on bio iznenađen da ih je preko 7.000. A mi možemo da utvrdimo za otprilike 2.200 pomoraca gdje plove”.

Đurović se pita da li je to kraj pomorstva kod nas, da li za pomorstvo treba da imaš brod ili flotu. ,,Da vratimo sada tu našu flotu, ne bi bilo mjesta za naše pomorce, oni bi se opredijelili da plove na stranim brodovima. Neki naši teoretičari kažu da je profitabilnije ulagati u školstvo, nego u brodove. Što može da propadne ako nemaš brod. Na prvi pogled ovo je privlačno da imamo 20.000 pomoraca, više škola i fakulteta”.

O nestanku naše flote prosto konstatuje: ,,Sankcije UN nijesu uništile crnogorsko brodarstvo, preteklo je više brodova nego što je raspodijeljeno uzduž obale decentralizacijom flote iz Rijeke, nakon Drugog svjetskog rata”.

Problematično je i to što je malo ostalo od bogate tradicije dviju velikih pomorskih kompanija iz Kotora i Bara. ,,Šest brodova je potonulo, vođeni su veliki sporovi, angažovani su svjetski eksperti. Nijedan papir od ta dva velika preduzeća nije sačuvan.Ili ih je neko sačuvao samo za sebe jer javnosti nijesu dostupni”.

Đurović je apelovao da se sačuva to bogato nasljeđe, ali bezuspješno: ,,Razmišljao sam, možda je takav otpor i brzina da se to uništi zbog toga što su se uplašili da se ne otkriju neke nedozvoljene stvari o gubitku te dvije flote. Onda sam jednog uticajnog čovjeka zamolio da urgira da se sve izdvoji do donošenja sankcija. Opet bi imali sačuvano 50 godina iskustva. A da ovo od sankcija skrajnu. Ni to nije uspjelo. Sada se opet počinje ispočetka i pored bogate tradicije. Doći ćemo tek za 50 godina na ono što smo već imali prije pola vijeka”, zaključuje Đurović.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Fratar – gigant

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bosanski franjevac Marko Oršolić i iz bolesničke postelje šalje gigantske poruke,signale bosanskohercegovačkoga jedinstva u različitosti! Njegov angažman doista je angažman giganta medju vjerskim i političkim pigmejima .Za sve su”kriva”dva elementa:bosnoljublje i neviđeni kozmopolitizam

 

U Sarajevu živi bosanski franjevac Marko Oršolić. Podrijetlom iz najplodnijeg dijela Bosne i Hercegovine fra Marko Oršolić proveo je golemi dio života u Sarajevu”prisvojivši ” ovaj grad, identificirajući se sa ljudima, navikama i običajima “šeherskim”…Obrazovan na uzornim i prestižnim katoličkim učilištima fra Marko je stekao čak četiri”poslijediplomska”zvanja i postao jedan od najobrazovanijih katoličkih svečenika u Bosni i Hercegovini

Osnovavši medjunarodnu humanitarnu udrugu i multinacionalni centar IMIC fra Marko Oršolić dao je osobito za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu golemi doprinos rješavanju brojnih egzistencijalnih problema gradjana raznih vjera i nacionalnosti.

Njegov spisateljski rad, osobito u knjizi Zlodusima unatoč zapažen je kako u žanru angažirane publicistike jednako i na planu teologijskih i politoloških traganja u suvremenom svijetu.

Iako mu posljednjih decenija zdravstvene prilike ne dozvoljavaju da osobito aktivno djeluje fra Marko i iz postelje šalje gigantske poruke,signale bosanskohercegovačkoga jedinstva u različitosti! Njegov angažman doista je angažman giganta medju vjerskim i političkim pigmejima. Za sve su”kriva”dva elementa:bosnoljublje i neviđeni kozmopolitizam.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Ekološka,  ali naški

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od kako je Crna Gora postala prva ekološka država na svijetu, sebi i prirodi koja nas okružuje napravili smo više nevolja nego što smo ih riješili, ili makar sanirali. Čini se kako je nadležnima najvažnije da izlobiraju đe treba, pa da ovdašnja nebriga o okruženju ostane naša stvar

 

Prođe još jedan državni praznik. Možda nijeste ni primijetili, pošto smo Dan ekološke države i 32. godišnjicu njenog proglašenja obilježili skromno, u krugu porodice. A, šta bi i slavili?

Ilegalna eksploatacija pijeska, ilegalna sječa šuma – čak i u granicama Nacionalnih parkova, ilegalne deponije smeća na svakom koraku, ilegalan lov i ribolov, zatrovane rijeke, odumiruća jezera, zagađen vazduh… I, uglavnom, frustrirajuća ravnodušnost sa kojom se sve to posmatra.

Uoči „praznika“ bili smo svjedoci neuobičajene polemike između čelnika Agencije za zaštitu životne sredine i resornog Ministarstva kulture i medija oko budućnosti Kotora i Nacionalnog parka Durmitor na Listi svjetske baštine UNESCO-a. Pozivajući se na nezvanične informacije, iz Agencije su upozorili da bi na predstojećem samitu UNESCO u Rijadu, Kotor mogao biti brisan sa Liste, a NP Durmitor svrstan među one kojima takva sudbina predstoji u skoroj budućnosti, ukoliko se stvari suštinski ne promijene (tzv. crvena lista).

Iako neprijatne, te najave nijesu baš iznenađenje. Ne treba UNESCO da nas obavijesti koliko smo spremni i sposobni da upropastimo, zagadimo i odložimo rješenje evidentiranih problema. Dok ne bude kasno. Ipak, nakon kritika i demantija iz Ministarstva i SO Kotor, direktor Agencije je revidirao  objašnjavajući kako je njegova izjava bila „nesmotrena“. I izvinio se zbog nepreciznosti.

Ako to znači da više nećemo uočavati posljedice rada ilegalnog kamenoloma iznad Risna (za još tri nova na istoj lokaciji čeka se saglasnost Agencije); da će divljom gradnjom budvanizovano podnožje Durmitora i okruženje Žabljaka, sve do obronaka kanjona Tare, iznenada postati ugodno našim čulima; dok će se krišom posječena stabla smrča i jela sa teritorije Nacionalnog parka preko noći obnoviti – onda je sve u najboljem redu.

Možemo onda da se okrenemo prečim brigama.

Podgorica još nema kolektor za preradu otpadnih (kanalizacionih) voda. Ako je vjerovati stanovnicima Botuna, koji tvrde da će životima sprječavati njegovu izgradnju u svom selu (SO Zeta), neće ga ni biti u dogledno vrijeme. Mada je svakome jasno da je kolektor neophodan, kako Podgorici tako i cijelom Primorju koje se, podsjetimo, vodom za piće snabdijeva sa izvorišta u Skadarskom jezeru. U koje Morača donosi sve to što nose ona i njene pritoke iz Podgorice, Danilovgrada, Tuzi i Zete. Novac za izgradnju odavno je obezbijeđen, uglavnom donacijama iz EU (riječ je o nekih 40 miliona). Nedostaje  volje i sposobnosti da se pronađe kompromis i završi započeti posao.

Nikšićka deponija i dalje gori. Nekada se to vidi i osjeća manje, nekada više, ali požar u dubini deponije tinja/plamti godinama. I truje. „Na pragu smo rješenja višedecenijskog problema – deponije Mislov do i usklađivanja procesa upravljanja otpadom sa evropskim standardima”, najavio je neki dan predsjednik Opštine Nikšić. Dobra je to vijest. Samo po malo bajata. Isto je, naime, obećano i prošlog septembra. I ko zna koliko puta prije. Pa ništa.

O Plavskom jezeru i Adi Bojani gotovo se  i ne govori. Osim kao o “resursima” koje treba “valorizovati”. Legalnom ili ilegalnom gradnjom. To da i jednom i drugom prijeti nestanak – znamo. Stručnjaci kažu da znaju kako se taj proces može spriječiti ili makar značajno usporiti. Ali, nema para. Baš kao ni volje da se utiče makar na to što ljudski faktor dominantno doprinosi prirodnim procesima koji prijete da nam u bliskoj budućnosti oduzmu te bisere. Na žalost potomstva koje, takođe, odlazi iz Crne Gore. Bez povratne karte.

Tužne priče pričaju i Tara, Bjelasica, Lovćen, Lim, pljevaljska kotlina, Zeta… Ima li iko da ih čuje? Ili je, ipak, najvažnije da izlobiramo tamo đe treba, pa da ovdašnja nebriga o okruženju ostane naša stvar. Dok ne bestragamo sve to što smo dobili na poklon od prirode i predaka.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Knjige i vatra

Objavljeno prije

na

Objavio:

Možemo se složiti ili ne složiti  sa razlozima vodećih zapadnih zemalja koje niijesu glasale za rezoluciju  o vjerskoj mržnji i netrpeljivosti. Njom se osuđuje nedavno spaljivanje Kurana u Stokholmu.  Iz različitih  perspektiva, problemi podsticanja vjerske netolerancije i mržnje ne izgledaju jednako opasno. Ali demokratske vlasti su dužne da svoje odluke pojasne građanima.  U Crnoj Gori to objašnjenje nijesmo dobili

 

Vijeće Ujedinjenih nacija za ljudska prava (UNHRC) usvojilo je, većinom glasova, prošle nedjelje u Ženevi, rezoluciju o vjerskoj mržnji i netrpeljivosti. Njom se osuđuje nedavno spaljivanje Kurana u Stokholmu počinjeno “javno i s predumišljajem” uz odobrenje skupa od strane švedske policije.

Usvojenim tekstom su zemlje članice UN pozvane da “spriječe i procesuiraju djela i zagovaranje vjerske mržnje koja podstiču na diskriminaciju, neprijateljstvo ili nasilje”.

Crna Gora, koja je članica Vijeća UNHRC u mandatu 2022-2024, našla se među zemljama koje su glasale protiv usvajanja te Rezolucije. Baš kao i SAD, Velika Britanija, Kostarika i članice EU trenutno zastupljene u Vijeću. Za Rezolucije su glasale Kuba, Kina, Indija, Ukrajina, afričke i zemlje članice Organizacije islamske saradnje. Ukupno 28 od 47 članica Vijeća UNHRC, uz 12 protiv i sedam uzdržanih.

“Žao nam je što smo morali glasati protiv ovog neizbalansiranog teksta, ali on je u suprotnosti sa našim stavovima kada je riječ o slobodi izražavanja”, objasnila je svoju odluku američka ambasadorka pri UNHRC. “Ljudska prava štite ljude a ne religije, doktrine, uvjerenja ili njihove simbole”, pridodao je francuski ambasador, naglašavajući kako “ni na Ujedinjenim nacijama ni na državama nije da definišu šta je sveto”.

Možemo se složiti ili ne. Iz različitih perspektiva, problemi podsticanja vjerske netolerancije i mržnje očito ne izgledaju jednako opasno. Ali, nesporno je da su demokratske vlasti dužne da svoje odluke pojasne građanima. U Crnoj Gori to objašnjenje nijesmo dobili.

Mnogi su od Vlade i resornog Ministarstva vanjskih poslova zatražili odgovor kako se i zašto crnogorska delegacija, nakon svega što nam se dešavalo i dešava od 90-tih prošlog vijeka do danas, opredijelila da glasa protiv tog dokumenta.

Iz vlade su pitanja ignorisali.  Ostalo je samo da nagađamo  jesu li premijer Abazović,  koji vodi i resor vanjskih poslova, i njegovi saradnici nepokolebljivo privrženi pravu na slobodu iznošenja stavova, koliko god oni bili radilkalni i opasni, ili su samo iskoristili priliku da na pitanju javnog spaljivanja svetih knjiga, demonstriraju lojalnost “zapadnim saveznicima”. Kada to već, slijedeći lične interese, ne mogu uraditi na nekim drugim poljima (poštovanje zakona, moralna i politička odgovornost, transparentnost rada i donošenja odluka…).

Kad – kaza nam se samo. Među javnim kritičarima crnogorskog glasanja o Rezuluciji o vjerskoj mržnji našao se građanin Crne Gore koji nije zaštićen javnom funkcijom. Svoje stavove je ubrzo  morao pojašnjavati pred policijskim inspektorom. Nakon toga, policajac je  tužilaštvu predložio da tog građanina,  po službenoj dužnosti, goni  zbog podrivanja ustavnog sistema. Srećom, tužilaštvo je odbilo taj prijedlog.  Isljeđivani intelektualac je zamolio da ostane aniniman, kako ne bi dodatno uznemiravao porodicu.

Toliko o nepovrjedivosti prava na slobodu mišljenja i izražavanja u Crnoj Gori.

Iz Stokholma je stigla nova priča. Nakon protesta na kome su paljene stranice Kurana, švedskoj policiji obratio se građanin koji je prijavio naum da javno spali Bibliju i Toru. I on je dobio odobrenje nadležnih, ali je umjesto lomače za svete knjige okupljenim novinarima izjavio: “Sloboda izražavanja ima ograničenja koja se moraju uzeti u obzir. Ako ja zapalim Toru, drugi Bibliju, treći Kuran, ovdje će biti rata. Želio sam pokazati da to nije u redu.”

Ko, eventualno, nije razumio o čemu je govorio Ahmad Alush, neka baci pogled na stare pljevaljske zidine koje odnedavno “krasi” grafit: Kad se vojska na Kosovo vrati.  “Oni koji su stih iz Amfilohijeve pesme ispisali na zidu… postupili su u punom skladu sa raison d’être  ove pesme. Njena vokacija – kao i vokacija nacionalističke poezije u celini – jeste da zove u rat”, napisao je srpski etnolog, antropolog, aktivista za ljudska prava Ivan Čolović, prije pola godine, kada se isti stih počeo pojavljivati na beogradskim fasadama.

Pitanje je samo želimo li da pročitamo. Il’ da palimo.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo