Dječak prilazi ocu s novinama u ruci i kaže: „Ovdje je objavljeno da će votka poskupjeti. Dakle, pićeš manje.“ „Ne“, odgovara mu otac, „manje ćeš jesti“. Upravo se to dogodilo u Rusiji prošlog decembra. Prihodi od izvoza nafte i plina su se smanjili, ali ratna mašinerija je zahtijevala više novca. Rat je postao preskup za Rusiju, ali Kremlj ne može stati bez Trampove pomoći i nastaviti ga pod Trampovim sankcijama

Postoji popularna ruska šala. Dječak prilazi ocu s novinama u ruci i kaže: „Ovdje je objavljeno da će votka poskupjeti. Dakle, pićeš manje.“ „Ne“, odgovara mu otac, „manje ćeš jesti“. Upravo se to dogodilo u Rusiji prošlog decembra. Prihodi od izvoza nafte i plina su se smanjili, ali ratna mašinerija je zahtijevala više novca. Ruska vojska je nastojala zauzeti dva važna logistička čvorišta Pokrovsk i Kupjansk kako bi potkopala odbranu Ukrajine na ključnim pravcima prije sastanka predsjednika SAD-a Donalda Trampa i predsjednika Ukrajine Vladimira Zelenskog 28. decembra. Stoga je ministar finansija Anton Siluanov odlučio smanjiti budžetske rashode u decembru (otprilike za 25 posto) kako ne bi povećao deficit saveznog budžeta iznad planiranih 2,6 posto BDP-a.

Rat je postao previše skup za Rusiju, ali Kremlj ne može stati bez Trampove pomoći i nastaviti ga pod Trampovim sankcijama..

Ruski Predsjednik Vladimir Putin je, započinjući potpunu invaziju na Ukrajinu, proglasio da Rusija želi zaštititi stanovnike Donbasa. Ali regija još nije osvojena. Ako tempo ruske vojne ofanzive ostane isti kao 2024. i 2025. godine, ruskoj vojsci će trebati skoro godinu dana da preuzme kontrolu nad ostatkom Donjecke oblasti ( Luganska oblast, gotovo je u potpunosti okupirana). Tokom agresije  započete 2022.  ruska vojska osvojila je 12, 5 posto međunarodno priznate teritorije Ukrajine. Najveći dio  na samom početku.  U 2024. i 2025. godini Rusija je proširila svoju zonu kontrole na samo 1,4 posto ukrajinskih teritorija, osvojivši 8,4 hiljade kvadratnih kilometara. To nije mnogo više od onoga što je ostalo pod ukrajinskom kontrolom u Donjeckoj oblasti. Ukupno sa Krimom, i osvojenim teritorijama 2014. godine, Rusija kontroliše 20 posto ukrajinske tereitorije.

Nema naznaka da će se tempo ofanzive ili prihodi od izvoza uskoro povećati. Stoga će ruski društveni sistem patiti zbog ograničenja potrošnje, ako Washington ne natjera Kijev da povuče trupe iz Donbasa u zamjenu za teritorijalne ustupke u drugim regijama, manje ideološki važnim za Putinovu administraciju (Rusija okupira značajne dijelove u šest drugih regija, pored Krima i Donbasa). Ruska vlada očekuje da će Tramp dati Rusiji priliku da okonča rat nečim što se može smatrati pobjedom.

Ruska ekonomija se suočavala s ozbiljnim poteškoćama čak i prije nego što se Tramp vratio na vlast. Uzrokovali su ih visoki troškovi proizvodnje robe široke potrošnje nedostatak kvalifikovane radne snage i nedostatak investicija. Ali za sve ove izazove postojalo je rješenje – državno finansiranje. Trampove sankcije ruskim proizvođačima nafte i njegovi uspješni napori da smanji cijene nafte lišili su Rusiju značajnog dijela prihoda od izvoza. Potrošnja je počela padati, državne subvencije su smanjene, građevinske kompanije i industrijski pogoni su prisiljeni otpuštati radnike.

Razlika u sankcijama koje su ruskoj ekonomiji nametnuli bivši američki predsjednik Joe Biden i sadašnji Donald Tramp može se bolje razumjeti u svjetlu njihove politike prema Kini. Biden je želio smanjiti veze između Evrope i Kine bez destabilizacije međunarodnog poretka. Nije imao ništa protiv povećanja međuzavisnosti između Kine i Rusije. To je čak bilo i u skladu s njegovim planovima. Sukob između Rusije i EU izazvan ruskom aneksijom Krima i vojnim miješanjem u Donbasu 2014-2015. mogao bi naštetiti evropskim odnosima s Kinom, ako se ona smatra bliskim ruskim saveznikom.

Bidenu nije bilo potrebno da uništi rusku ekonomiju, niti je to pokušavao učiniti. Njegove sankcije su imale za cilj spriječiti evropska ulaganja u rusku industriju i onemogućiti Rusiji pristup novim tehnologijama. Značajno je smanjio izvoz ruskog gasa u zemlje EU i omeo izvoz ruske nafte u Evropu. Njemu je bilo važno povećati zavisnost EU od resursa koje kontrolišu SAD. Ali pad ruskog izvoza nafte u Evropu bio je prilično stalan, što je ruskoj vladi dalo dovoljno vremena da pronađe nova tržišta i formira „flotu u sjeni“ koja je 2025. godine, prema procjenama, imala 1240 brodova.

Trampa nije briga za dugoročnu globalnu stabilnost. On želi da SAD dominiraju u globalnim regijama, koje su vitalne za američke interese. Rusija mu je potrebna kao lojalan američki partner. Pokušava prisiliti Moskvu da što prije postigne sporazum s Washingtonom, prije nego što ruska ovisnost o Kini postane nepovratna. Zato je počeo ometati operacije ruske “flote u sjeni”, čije je postojanje ignorisao sve dok nije shvatio da Kremlj neće praviti ustupke bez pritiska. Njegove sankcije imaju za cilj nanošenje neposredne štete ruskoj ekonomiji i izazivanje socijalnih teškoća, jer mu je potrebna brza odluka.

Putin vjeruje da može postići dogovor s Trampom. Ali on želi učiniti saradnju sa SAD-om profitabilnom za Rusiju i u ekonomskom i u geopolitičkom smislu. Stoga pokušava probiti ukrajinsku odbranu,  intenzivirati ofanzivu kako bi pokazao da, bez obzira na Trampove sankcije,  može dobiti mnogo više nego što traži. Istovremeno, ruska propagandna mašinerija, koja je ismijavala Bidena, puna je poštovanja prema Trampu. Svaki znak njegovog dobrog stava prema Putinu širi se kroz državne medije. Tako, 28. januara postalo je poznato da je fotografija Trampa i Putina, kako stoje jedan pored drugog na Aljasci, postavljena na zid u Palm Roomu Bijele kuće. Ruski TV kanali smatrali su to jednom od najvažnijih vijesti dana.

Iako Tramp insinuira mogućnost prijateljstva, američke sankcije su nanijele štetu ruskoj ekonomiji. Sankcije koje je 22. oktobra 2025. godine Ministarstvo finansija SAD-a nametnulo glavnim ruskim proizvođačima nafte, Rosnjeftu (državnom) i Lukoilu (privatnom), smanjile su sposobnost vlade da podrže industrijsku proizvodnju i stimuliše potrošnju. Tramp je uspio sniziti i  cijene nafte, jer pokušava učiniti korištenje fosilnih goriva profitabilnijim i stimulirati industrijski rast u SAD-u. Uvjerio je zemlje koje nisu članice OPEC-a da povećaju proizvodnju i sada ponuda premašuje potražnju na globalnom tržištu. Ruska naftna nalazišta često su stara i  nalaze se u udaljenim područjima Urala i Sibira. Troškovi proizvodnje nafte u Rusiji su veći nego u drugim zemljama izvoznicama nafte. U prvoj polovini 2025. godine, čak i prije Trampovih sankcija, profit velikih ruskih naftnih korporacija je propao: Rosnjeft je pretrpio trostruki pad, a Lukoil dvostruki. Surgutneftegas (treći najveći proizvođač nafte) postao je neprofitabilan.

To je već uveliko uticalo na regije u kojima se proizvodi nafta, a koje su bile prilično prosperitetne čak i prije godinu. Suočavaju se s visokim deficitima u budžetima, a većina socijalnih usluga, uključujući srednje obrazovanje i zdravstvo, finansira se iz regionalnih budžeta. Centralna vlada neće moći pomoći regijama, jer neće imati sredstava. Sada je cijena nafte Ural (ruska izvozna mješavina sirove nafte) oko 54 dolara po barelu. I očekuje se da će pasti. Ruski budžet je formiran pod pretpostavkom da će cijena nafte Ural 2026. godine biti 59 dolara po barelu. To znači da će predstojeća kriza pogoditi i ranjive društvene grupe, kojima neće biti pružena dovoljna socijalna podrška, i relativno prosperitetne stručnjake srednje klase, zaposlene u velikim korporacijama i privatnim preduzećima.

Rusija je 2025. godine pretrpjela talas korporativnih bankrota, koji je teško pogodio građevinski, maloprodajni i industrijski sektor. Ovaj proces će se intenzivirati 2026. Očekuje se da će se čak i velike korporacije suočiti s velikim finansijskim poteškoćama.

Iz statistike se vidi da su se ljudi počeli pripremati za nadolazeće poteškoće. Troše manje, maloprodaja i uvoz robe iz Kine su značajno pali. Putin se uvijek trudio da sačuva  popularnost. Ali želi i da ga smatraju pobjednikom u ratu protiv Ukrajine. Ruska vojska teško da će moći postići značajan uspjeh u narednim sedmicama. Stoga će Putin morati birati između sporazuma pod Trampovim uslovima ili produženja rata, što će neminovno izazvati ekonomske krize. To je za njega težak izbor.

Dmitri GALKIN

Zašto Donald Tramp plaši američke saveznike u Evropi i zahtijeva predaju teritorije, koju SAD mogu koristiti u skladu sa svojim vojnim i ekonomskim potrebama? Tramp ne želi da SAD zavise od dogovora sa svojim saveznicima i da im čine ustupke kako bi garantovali njihovu lojalnost. On teži da od SAD-a napravi carstvo, podržano od zavisnih država

Kontradikcije između SAD-a i vodećih evropskih zemalja dostižu nivo neviđen od Suecke krize, kada su SAD i SSSR, zahvaljujući zajedničkim akcijama, prisilili Veliku Britaniju, Francusku i Izrael da povuku svoje trupe iz Egipta.

Zamjenik šefa kabineta Bijele kuće za politiku i savjetnik za domovinsku sigurnost Stephen Miller rekao je u intervjuu za CNN 5. januara da će Grenland postati dio SAD-a. Izrazio uvjerenje da se evropske zemlje neće usuditi opstruirati američke akcije. Miller se smatra najuticajnijim pomoćnikom američkog predsjednika Donalda Trampa. Stoga je njegova izjava izazvala mnogo reakcija u Evropi.

Sljedećeg dana, supruga Stephena Millera, Katie Miller, politička savjetnica, objavila je kartu Grenlanda prefarbanu američkom zastavom na X. Njenu sliku pratila je jedna riječ “uskoro”.

Nakon toga, lideri vodećih zapadnoevropskih zemalja složili su se da pokažu svoju odlučnost. Sedam evropskih država, uključujući Njemačku, Francusku i Veliku Britaniju, poslale su mali broj vojnog osoblja na Grenland 15. januara. Željeli su pokazati solidarnost s Danskom, koja je takođe poslala dodatne trupe na ostrvo.

Dva dana kasnije, 17. januara,  Tramp je zaprijetio uvođenjem tarifa od 10 posto na robu iz osam zemalja koje se suprotstavljaju njegovim planovima za Grenland. Tarife će, najavio je,  stupiti na snagu od 1. februara, ako do tada one ne promijene  stav. Ako do juna i dalje ne bude postignut sporazum o ustupanju Grenlanda SAD-u, tarife se mogu povećati na 25 posto. U razgovoru s novinarima 19. januara, američki predsjednik je primijetio da evropski lideri neće moći zaštititi Grenland od Rusije i Kine. A Danska, iako “su divni ljudi”, nema nikakva prava da smatra ostrvo svojim vlasništvom, jer je “prije 500 godina neki brod  stigao tamo”.

Predsjednica Evropske komisije Ursula von der Leyen izjavila je 21. januara da Evropa “preferira dijalog i rješenja – ali smo u potpunosti spremni djelovati, ako je potrebno, s jedinstvom, hitnošću i odlučnošću”.

Zašto Tramp to radi? Zašto plaši američke saveznike u Evropi i zahtijeva predaju teritorije, koju SAD mogu koristiti u skladu sa svojim vojnim i ekonomskim potrebama?

Grenland su SAD okupirale tokom Drugog svjetskog rata. Iako je Danska vratila ostrvo 1946. godine, američko vojno prisustvo je sačuvano. Sporazum, sklopljen 1951. godine između SAD-a i Danske, omogućio je zadržavanje postojećih američkih vojnih baza i izgradnju novih. SAD su na kraju zatvorile sve svoje baze osim zračne baze Thule (sada svemirska baza Pituffik) po svojoj volji. Tramp ih može ponovo otvoriti bilo kojeg dana. Ali ne želi se oslanjati na dansku dozvolu za američko vojno prisustvo. Želi da ostrvo, koje ima strateški značaj za nacionalnu odbranu SAD-a, postane američko vlasništvo.

Grenland ima ogromna naftna i plinska polja na moru. Osim toga, ima najveća nalazišta rijetkih zemalja izvan Kine. Vlada Grenlanda, koja od 2009. godine provodi autonomnu ekonomsku politiku, dala je 2025. godine dozvolu američkim kompanijama za eksploataciju prirodnih resursa. To nije izazvalo mnogo entuzijazma. Eksploatacija minerala i fosilnih goriva na Grenlandu zahtijeva velika ulaganja, koja se u trenutnoj situaciji ne mogu lako pronaći. Ali Tramp ne želi da grenlandske prirodne resurse dovede na tržište. Želi uspostaviti potpunu kontrolu nad njima i učiniti ih potpuno nedostupnim Kini.

Tramp ne želi da SAD zavise od dogovora sa svojim saveznicima i da im čine ustupke kako bi garantovali njihovu lojalnost. On teži da od SAD-a napravi carstvo, podržano od zavisnih država, ali sposobno da svojim djelovanjem obezbijedi nacionalnu sigurnost. Sticanje Grenlanda neophodan je korak na putu izgradnje carstva. Trampovi razlozi, koje je još jednom izrazio u svom govoru na Svjetskom ekonomskom forumu u Davosu 21. januara, potpuno su jasni. EU, smatra Tramp nije u stanju da spriječi Kinu da uspostavi svoj ekonomski uticaj ili čak vojno prisustvo na Grenlandu. To se može učiniti samo uz američku pomoć. Ali SAD više neće ništa učiniti za Evropu bez da prije svega osiguraju vlastite nacionalne interese. Dakle, ako vodeće evropske zemlje žele da održe blisku saradnju sa SAD-om, moraju predati Grenland SAD-u. To nije zahtjev lidera međunarodnog saveza. To je ultimatum imperije.

Kasno navečer 21. januara, nakon sastanka s generalnim sekretarom NATO-a Markom Rutteom, Donald Tramp je najavio da će povući sve dodatne tarife protiv zemalja EU, jer je postignut okvirni sporazum za buduće rješenje u vezi s Grenlandom. Izgleda da Trampova taktika djeluje.

Kanadski premijer Mark Carney je u svom govoru na Svjetskom ekonomskom forumu u Davosu rekao da se svijet sada nalazi “usred raspada, a ne tranzicije”. Čini se da je to precizan opis onoga što se događa. Tramp je svjesno potkopavao postojeći svjetski poredak kako bi napravio put svom pokušaju izgradnje imperije. Nažalost, može se sumnjati da li on shvata moguće posljedice svojih postupaka.

Tokom “hladnog rata” SAD su djelovale kao sila koja se borila za globalnu dominaciju, oslanjajući se na svoje liderstvo u vojnim savezima koje su formirale i kontrolisale. Globalne ambicije Sovjetskog Saveza zasnivale su se na istom terenu. Dva globalna rivala bila su upletena u “hladni rat” i oba su pokušavala izbjeći direktan vojni sukob sa svojim globalnim protivnikom. To je stvorilo prilično stabilan, iako potencijalno opasan globalni politički sistem i donijelo dugotrajan mir Evropi.

Nove mogućnosti za industrijski razvoj i širenje novih tehnologija, koje su se pojavile početkom 1980-ih, zahtijevale su mnogo veće napore globalnih sila u upravljanju međunarodnim savezima pod njihovom kontrolom. Sovjetski Savez nije mogao ponuditi svojim partnerima prilike za razvoj u novoj situaciji. Morao je raspustiti saveze pod svojom kontrolom i ubrzo nakon toga je prestao postojati. Ali,  čak i nakon pobjede u “hladnom ratu”, troškovi održavanja globalnog vođstva putem međunarodnih saveza postali su za SAD preveliki. SAD moraju pronaći novi put   kako bi ostvarile svoje globalne ambicije. A izgradnja imperije bi mogla postati rješenje.

Ovo je drugi pokušaj u američkoj historiji da postane prava imperija. Prvi pokušaj su napravili William McKinley, koji je bio predsjednik SAD-a od 1897. do 1901. godine, i Theodore Roosevelt, koji je naslijedio McKinleyja nakon njegovog atentata 1901. godine i ostao na čelu zemlje do 1909. godine. Tramp se otvoreno divi  McKinleyju i pokušava oponašati njegov pristup vanjskoj trgovini. U januaru 2025. godine, jednom od svojih prvih izvršnih naredbi, Tramp je vratio McKinleyjevo ime najvišem planinskom vrhu u Sjevernoj Americi, koji je preimenovan pod predsjednikom Barackom Obamom.

Tramp također smatra carine na stranu robu jedinim načinom da se SAD-u donese prosperitet, iako njegove carine nisu tako visoke kao one koje je nametnuo McKinley. Kao McKinley koji je pobijedio u ratu protiv Španije i uspostavio američku kontrolu nad Kubom, Portorikom i Filipinima, Tramp vjeruje da američku ekspanziju trebaju voditi isključivo nacionalni interesi. U svom govoru na Svjetskom ekonomskom forumu u Davosu, Tramp je to nekoliko puta naglasio i nagovijestio da bi želio uspostaviti direktnu američku kontrolu nad nekim teritorijama kako bi stekao prednosti u globalnom sukobu s Kinom.

Trampovi ciljevi su jasni. Ali uskoro bi mogao otkriti, kao što je Theodore Roosevelt otkrio na kraju svog mandata, da širenje zahtijeva mnogo napora i troškova. Možda čak i više od održavanja saveza. Treba se nadati da do tada globalni poredak neće biti potpuno uništen.

Dmitri GALKIN

Operacijom u Venecueli SAD su praktično uputile Kini otvoreni poziv za reagovanje oko Tajvana, legitimisale rusku invaziju na Ukrajinu i pripremile teren za nove nezakonite američke vojne akcije. Evropa pretežno ćuti dok se novi poredak stvara pred njenim očima

Ništa novo u novoj godini. Najnestabilniji element svjetskog sistema i dalje se zove se Donald Džej Tramp.

Kidnapovao je predsjednika Venecuele Nikolasa Madura i na Truth Socialu sebe proglasio predsjednikom te države. Dok demokratizuje po svijetu, SAD se suočava sa velikim unutrašnjim problemima, naročito zbog diskutablinih akcija imigrantske policije (ICE). Operacija u Venecueli  ima i propagandni efekat kod kuće. Ona odvraća pažnju od akcija ICE, Epstin dokumenata i četvrtoj godišnjici napada Trampovih pristalica na Kapitol.

Kolumnista Gardijana Aditja Čakraborti ukazuje da ovo što radi Tramp niti je novi (prisjetimo se Aljendea, Norijege i drugih), niti je poredak. Čakraborti  priziva u sjećanje riječi Kolina Pauela da su SAD najveći siledžija u kraju. „Uprkos svoj retorici i zastrašivanju, Trampov mandat obilježen je rasparčavanjem države. Čak je i taj ključni posao prepustio drugima, Elonu Musku i njegovoj motornoj testeri, slanjem vojske u demokratske gradove koje ne voli i zatim blefiranjem kroz federalnu blokadu“. Rezultat su – pali rejtinzi. Lako razumjeti zašto umjesto o domaćim problemima Trampova Bijela kuća radije govori o novom svjetskom poretku.

Svjetski mediji pišu da su operacijom u Venecueli SAD praktično uputile Kini otvoreni poziv da reaguje na Tajvanu, legitimisale rusku invaziju na Ukrajinu i pripremile teren za nove nezakonite američke vojne akcije.

Slogan America First nekada je djelovao kao izolacionistički stav. Danas je jasno da on  odražava sirovu logiku sile, u kojoj moćne SAD uzimaju ono što žele od onih koji su slabiji.

Predsjednik SAD je prethodnih dana prijetio i Kubi na društvenim mrežama. Njegova administracija se nada da će kontrolom Venecuele izvršiti pritisak na komunistički režim koji već 65 godina prkosi SAD-u. Ni Kolumbija nije sigurna. Brazil i Meksiko su na listi. A i Evropa je sumnjiva. Tramp odavno pominje želju za Grenlandom.

„Nakon četiri godine slabosti, ekstremizma i smrtonosnih neuspjeha, moja administracija je hitno i istorijskom brzinom djelovala kako bi obnovila američku snagu u zemlji i inostranstvu, te donijela mir i stabilnost našem svijetu“, stoji na stranicama Bijele kuće. U narednim redovima objašnjava u stavkama svoja postignuća. Među njima je i ona suluda tvrdnja da je okončao osam velikih ratova širom svijeta. Osim toga spriječio je dotok narkotika u SAD  kroz operaciju Southern Spear. Predstavljen je raketni odbrambeni štit Golden Dome, revolucionarni program koji će štititi američku domovinu od stranih napada. Postignut je transformativni sporazum kojim se od članica NATO-a zahtijeva da povećaju izdvajanja za odbranu sa dva na pet odsto BDP-a. Pripitomljavanje Irana, uravnotežen odnos sa Afrikom, hapšenje Madura… Ređaju se „uspjesi“. Posljednja stavka ovog hvalospjeva je mobilizovanje savezne vlade i privatnog sektora radi obnove američke odbrambene industrijske baze, revitalizacije brodogradnje u SAD-u i vraćanja ključnih industrija od značaja za nacionalnu bezbjednost u zemlju. Stavka otvorena za tumačenja.

Tramp je početkom januara dao  intervju  novinarima New York Timesa. Ohrabren uspjehom venecuelanske operacije  otvoreno i opušteno je govorio o novom svjetskom poretku koji želi da uspostavi. Taj poredak se ne zasniva na međunarodnim normama ili dugoročnim savezništvima, već na  snazi i vojnoj moći.

Američki predsjednik tvrdi da SAD projektuju snagu kako bi bile ponovo poštovane. Mnogi lideri su spremni da učestvuju u toj farsi, nadajući se ličnoj koristi. Desničarski predsjednik Argentine, Havier Milei koji svoju pobjedu na prošlogodišnjim međuizborima duguje američkom paketu pomoći od 40 milijardi dolara, pozdravio je napad na Venecuelu, sa njim i lideri Čilea, Ekvadora i Hondurasa. Evropske krajnje desne „patriotske“ partije, takođe su podržale napad na Venecuelu.

Kuda će ići američka spoljna politika nije  sigurno. Izvjesno je da će životi miliona ljudi širom svijeta biti tijesno vezani za hirove najneobuzdanijeg i najnepredvidljivijeg predsjednika najmoćnije svjetske sile.  Posljednjih dana, ponovo se okreće Iranu i njegovoj „demokratizaciji“. Još prije Venecuele Tramp je najavio  da će, ako Iran ubija demonstrante,  SAD priteći u pomoć.

Intervenciju u Venecueli Tramp je iskoristio i kao odskočnu dasku da obnovi pozive na aneksiju Grenlanda, autonomne teritorije  Danske. „Potreban nam je zbog odbrane“, rekao je. Dobiće ga na ovaj ili onaj način, prenijeli su njegove riječi svjetski mediji.

Danska premijerka Mete Frederiksen osudila je ove poteze riječima da SAD nemaju pravo na aneksiju. Dok američki milijarder i  predsjednik obećava debele novčane svote stanovnicima Grenlanda u zamjenu za vjernost zastavi sa zvijezdama i prugama, izgleda da to kod njih ne igra veliku ulogu. Vlada Grenlanda saopštila je da ni pod kakvim okolnostima ne može prihvatiti želju Donalda Trampa da preuzme kontrolu nad tim komadom zemlje. Ako biraju, odabraće Dansku. Dok generalni sekretar NATO-a Mark Rute govori da organizacija radi na načinima jačanja bezbjednosti na Arktiku, mnogi Evropljani na čelu sa danskom premijerkom strahuju od kraja sjeverno-atlantskog saveza.

Evropski komesar za odbranu Andrius Kubilius rekao je da bi ako bi SAD upotrijebile vojnu silu da preuzmu Grenland, to bio kraj NATO-a. Države EU bile bi obavezne da priteknu u pomoć Danskoj. Neki stručnjaci dovode u pitanje da li bi Grenland, koji je van EU, mogao biti obuhvaćen ovim članom. Bivši njemački vicekancelar Robert Habek predložio je da se Grenlandu ponudi članstvo u EU kako bi se odbilo američko interesovanje za tu teritoriju. „Ovo bi trebalo da bude trenutak da se Grenlandu, ali i Farskim ostrvima, Islandu i Norveškoj, izričito ponudi članstvo u EU“, rekao je u tekstu koji je napisao s Andreasom Raspotnikom sa Nord University u Norveškoj.Grenland se povukao iz tadašnje Evropske zajednice 1985. godine, nakon što je 1979. stekao samoupravu od Danske. Svijet se od tada promijenio.

Na novinarsko pitanje zašto jednostavno ne obnovi baze i pošalje trupe na Grenland u skladu sa decenijama starim sporazumom, Tramp je uzvratio:  „Mislim da vam vlasništvo daje nešto što ne možete postići… zakupom ili sporazumom“. Rastumačio je da je to psihološki neophodno za uspjeh. Na pitanje NYT da li je važnije dobiti Grenland ili očuvati NATO, priznao da bi to mogao biti izbor. . Rekao je i da je NATO  suštinski beskoristan bez SAD-a.

Iz Evrope različite reakcije. Njemački predsjednik Frank‑Volter Štajnmajer snažno je kritikovao spoljnu politiku SAD. Pozvao je  svijet da ne dozvoli da se međunarodni poredak pretvori u jazbinu razbojnika u kojoj beskrupulozni uzimaju šta god požele. U neuobičajeno oštrim izjavama, koje su se djelimično odnosile na nedavne akcije SAD‑a, kao što je svrgavanje Madura, Štajnmajer, bivši njemački ministar vanjskih poslova, rekao je da je globalna demokratija danas napadnuta kao nikada prije. Istakao da su aneksija Krima od strane Rusije i puna invazija na Ukrajinu već predstavljali prekretnicu za međunarodni poredak, a da  ponašanje SAD‑a predstavlja još jednu istorijsku tačku loma.

„Tramp se uvijek nada da će druge zemlje uraditi ono što on želi, a da on ne mora da koristi mnogo sile“, rekao je Dejvid Smit, vanredni profesor na Centru za američke studije Univerziteta u Sidneju, za Al Džaziru. „Ove kratke, spektakularne demonstracije sile trebalo bi da zaplaše druge zemlje i natjeraju ih da urade ono što on želi“, pojasnio je. Cilj je postepeno izgraditi agresivnu i imperijalnu Ameriku, testirajući granice međunarodnih normi i gledajući šta izaziva otpore, a šta ne.

Ovo podcrtavaju predsjednikove bahate izjave: „Ne treba mi međunarodno pravo“. U srijedu je izdao memorandum kojim je naložio državnom sekretaru Marku Rubiju da preduzme hitne korake za efikasno povlačenje SAD iz više od 60 međunarodnih organizacija, uključujući brojne kancelarije UN-a. Ova odluka dolazi nakon prve godine u kojoj je Trampova administracija napadala moralne, pravne i naučne norme koje su se decenijama gradile.

Odluku o povlačenju obrazložio je time da su ta tijela suprotna interesima SAD. Organizacije iz koji povlači svoju zemlju pokrivaju širok spektar pitanja: klimatske promjene, razvoj, zaštitu okoline, biodiverzitet, obnovljive izvore energije, rudarenje, očuvanje prirode, ekonomiju i socijalna pitanja, obrazovanje, izgradnju mira, nasilje nad djecom i djecu u oružanim sukobima, seksualno nasilje u sukobima…

Stvar je ozbiljnija ako se zna da su SAD predvodile stvaranje NATO-a, Svjetske banke, MMF-a i UN. Bile su među inicijatorima onoga što je postalo poznato kao na pravima zasnovan međunarodni poredak. Nova Strategija nacionalne bezbjednosti (NSS) SAD, objavljena u decembru, signalizira da je za Bijelu kuću taj  poduhvat završen.

Još jedan bitan dogovor broji svoje posljednje dane. Tramp je nagovijestio da će dozvoliti da istekne posljednji strateški sporazum o kontroli nuklearnog naoružanja između SAD-a i Rusije. Nije pojasnio da li bi prihvatio ponudu Vladimira Putina iz septembra prošle godine da obje strane dobrovoljno zadrže ograničenja nakon isteka sporazuma. „Ako istekne, istekne“, rekao je Tramp o sporazumu New Start iz 2010. godine, koji ističe u februaru. „Napravićemo bolji sporazum“, zaključio je. Prema sadašnjim uslovima on se ne može produžiti. Sporazum je dozvoljavao samo jedno produženje, koje su Putin i Džo Bajden dogovorili 2021. Tramp je za NYT rekao da bi Kina, koja ima najbrže rastuće strateške nuklearne snage na svijetu, trebalo da bude uključena u novi sporazum koji bi zamijenio New Start.

Dani za nama još jednom su ogolili paralizu i nemoć evropskog rukovodstva da odgovori američkom predsjedniku koji se otvoreno hvali da je jedina stvar koja ga može zaustaviti njegov lični osjećaj moralnosti. Iako Evropa ponavlja da želi da stane na sopstvene noge, ona i dalje zavisi od NATO-a.

Francuski predsjednik Emanuel Makron kaže: „SAD su etablirana sila koja se postepeno udaljava od nekih saveznika i oslobađa međunarodnih pravila koja je nekada promovisala“. On je poručio da Evropa ne smije prihvatiti ono što je nazvao novim kolonijalizmom i da mora dodatno ulagati u stratešku autonomiju. Makronov mandat se bliži kraju, a pitanje je ko će doći na čelo jedne od glavnih zemalja EU.

Prema kritičarima, nebitnost EU u Trampovom novom svjetskom poretku vidi se svuda. U Gazi EU nema značajnu ulogu u mirovnim aranžmanima. Dok se u Iranu odvijaju krvave  demonstracije, evropski lideri se jedva  oglašavaju.

Ni u Velikoj Britaniji situacija nije bolja. Premijer Kir Starmer nekada je kritikovao konzervativnu vladu jer nije otvoreno osuđivala Trampovo ignorisanje međunarodnog prava. Sada, kada je na vlasti, nudi slabašne komentare, odbijajući da se izjasni o zakonitosti američke promjene režima u Venecueli.

Čak i kada je riječ o Trampovim ambicijama da preuzme vlasništvo nad Grenlandom, evropske reakcije bile su izuzetno blage. Pažljivo je  izbjegavana direktna kritika SAD-a. „Pravo je jače od sile“, bilo je najviše što je Ursula von der Lejen mogla reći.

Ovakve političare Trampova administracija voljna je zamijeniti svojim fanovima širom evropskog kontinenta. Strategija nove američke vlade jasno sugeriše kako Evropa može povratiti samopouzdanje: „Rastući uticaj patriotskih evropskih partija daje razlog za optimizam. Cilj je pomoći Evropi da ispravi trenutni pravac“. Koliko su evropske desne strukture zavedene i opasne govori i primjer britanskog opozicionog lidera Tomi Robinsona. U jednom od svojih bizarnih govora pozvao je Trampa da izvrši invaziju na Britaniju. Dok se zahuktava izborna trka u Mađarskoj,  Viktor Orban na X-u zahvaljuje na stranoj podršci kolegama Havieru Mileiu, Đorđi Meloni, Mateo Salviniu, Aleksandru Vučiću, Marin Le Pen, Alis Vejdel, Herbertu Kiklu… i Benjaminu Netanjahuu. Lijepa družina.

Dosta je mišljenja da se Tramp okružio svitom gusara i oligarha, AI milijardera, kripto tajkuna i bankara iz sjene. To nije režim, već haos. Grabež za resursima i ugovorima. Pitanje za ostatak svijeta je: Kako se suprotstaviti ovakvoj skupini silnika, a ne izazvati nove ratove?

Dragan LUČIĆ