Sa Balkana dolaze slike koje odgovaraju najgorim klišeima o istoriji poluostrva i njegovim žiteljima: Haos, blato i svađa. Takav region treba da rješava najveću izbegličku krizu od kraja Drugog svetskog rata.
Protekle sedmice su pokazale da se izazovi sa kojima se zemlje Zapadnog Balkana suočavaju duž puteva kojima se kreću hiljade izbjeglica sa Bliskog istoka, Centralne i Južne Azije, ne mogu riješiti samo državnim akcijama. Jedino kolektivni, prekogranični pristup koji se zasniva na saradnji može uroditi plodom. Otuda je predsjednik Evropske komisije Žan Klod Junker prošle nedjelje sazvao sastanak lidera zemalja koje su najviše pogođene vanrednom situacijom na Zapadnom Balkanu.
Predstavnici Albanije, Austrije, Bugarske, Hrvatske, Makedonije, Njemačke, Grčke, Mađarske, Rumunije, Srbije i Slovenije sreli su se u sjedištu EK u Briselu. Prema zapadnim medijima, na početku su se šefovi balkanskih država uzajamno optuživali, da bi poslije višečasovne diskusije, zbog ozbiljnosti situacije, nevoljno pristali da popuste. Samo pod ogromnim pritiskom, pod prijetnjama i uz uzajamno vrijeđanje, šefovi vlada zemalja na balkanskoj ruti uspjeli su da se dogovore o hitnim mjerama. Saglasili su se, između ostalog, da poboljšaju saradnju, intenziviraju konsultacije između država duž balkanske rute, razmjenjuju informacije, kontrolišu granice i već od narednog dana preduzmu konkretne operativne mjere u vezi sa izbjegličkom krizom.
Predsjednik Junker uspio je da se probije sa planom za okončanje haosa na putu izbjeglica. ,,Države pogođene krizom ne bi trebalo samo da pričaju jedna o drugoj, već i jedna sa drugom. Susjedi bi trebalo da rade zajedno, a ne jedni protiv drugih. Izbjeglice duž balkanske rute treba tretirati na human način, kako bi bila izbjegnuta humanitarna tragedija u Evropi,” poručio je Junker.
Predsjednik Evropskog savjeta Donald Tusk pozvao je članice na jedinstvenu i solidarnu akciju i istakao značaj zaštite spoljnih granica EU. ,,Još nemamo sporazum o tome kako to operacionalizovati, ali ono oko čega smo se složili je da treba zaštiti granice”, rekao je Tusk.
Poslije sastanka jasno je prije svega sljedeće: balkanske zemlje bi trebalo da uspore kretanje izbjeglica. Duž balkanske rute trebalo bi da bude obezbijeđeno 100.000 dodatnih mjesta za privremeni smještaj izbjeglica. Postignut je načelni dogovor da Grčka uveća kapacitete za prihvat tražilaca azila za 50.000 mjesta, dok se od država Zapadnog Balkana očekuje da obezbijede još 50.000 prihvatnih mjesta.
Iako se ovdje ne radi o dodjeljivanju izbjegličkog statusa već o privremenom zbrinjavanju, postavlja se pitanje kako će ove mrzovoljne državice opsjednute svojim unutrašnjim problemima i međusobnim razmiricama uspjeti da se dogovore o raspodjeli, a zatim izgraditi objekte za smještaj, makar i privremeni, za 50.000 ljudi? Takođe, nije jasno od kojih balkanskih zemalja se očekuje da uvećaju smještajne kapacitete, pored Srbije i Makedonije koje je pomenuo Junker? Da li se u balkanske zemlje računaju i Hrvatska i Slovenija? Da li se i Albanija, čiji premijer je takođe bio prisutan, obavezala da preuzme jedan dio tereta? Takođe, Kosovo je, iako ne neposredno pogođeno, geografski u centru zbivanja.
Imajući u vidu da je hrvatski premijer kategorički odbio da razmotri bilo kakve nove zahtjeve, sva je prilika da Brisel računa na spremnost Srbije da prihvati značajan broj izbjeglica u zamjenu za političke ustupke i novčanu pomoć. S druge strane, takva spremnost nije prepoznata kod Makedonije, čiji su zvaničnici otvoreno izjavili da mogu da smjeste najviše 2.000 ljudi.
Predsjednik Vlade Srbije je poslije sastanka ponovio da ne planira da gradi bilo kakve zidove, priznajući da mu nije jasno šta se tačno od Srbije očekuje. Imajući u vidu da je Srbija najveća među patuljastim državama Zapadnog Balkana, razumno je pretpostaviti da se radi o izgradnji kapaciteta za smještaj između 15 i 30 hiljada ljudi. Trenutno, prema riječima portparola Komesarijata za izbjeglice Ivana Miškovića, Srbija raspolaže sa 3.000 mjesta, u pet stalnih centara za azil i na još trinaest lokacija.
Po drugim izvorima Srbija trenutno, u najboljem slučaju, raspolaže kapacitetima za kakav-takav smještaj za oko 1.000 tražilaca azila.
Stručnjaci iz regiona podijeljeni su oko toga da li će 17 mjera zaista donijeti više reda. Ono što je iz plana jasno jeste da Brisel više neće tolerisati nekontrolisan i brz prolazak izbjeglica kroz balkanske zemlje, kaže Vladimir Petronijević iz Grupe 484. Po njemu, ono što nije do kraja jasno jeste koliko će ih dugo i, prije svega kako, tranzitne zemlje zadržavati na svojim teritorijama? Tačka tri kaže – obeshrabriti nekontrolisano kretanje. ,,Kako vi to možete da uradite, a da pri tom ne limitirate slobodu kretanja,” pita se čelnik pomenute nevladine organizacije.
Dosadašnja iskustva pokazala su da izbjeglice poslije mjeseci putovanja žele što prije da prođu zapadnobalkansku rutu i stignu do Evropske unije. Niz pokušaja zaustavljanja izazivali su nezadovoljstvo, koje je kulminiralo i incidentima. U Visokom komesarijatu Ujedinjenih nacija za izbjeglice (UNHCR) podvlače da niko neće smjeti da tim ljudima ograničava slobodu kretanja.
Stotine hiljada ljudi je već prošlo balkanskom rutom. Balkanske države za to nisu bile pripremljene, mada su morale da vide šta ih čeka, izjavila je Lidija Čehulić Vukadinović sa zagrebačkog Fakulteta političkih nauka. „Ispostavilo se da nijedna od tih zemalja nije u stanju da sama riješi probleme. Dakle, saradnja na evropskom nivou je neophodna”, kaže Čehulić Vukadinović.
Briselski planom izričito se poziva na bolju komunikaciju između zemalja duž rute. Do sada, komunikacije jedva da je bilo – umjesto toga, uzajamna optuživanja. Tako se u Sloveniji tvrdi da se Hrvatska ponaša kao ogromni auto-prevoznik, koji pridošlice samo transportuje dalje. To je upravo optužba Hrvatske upućena Srbiji. Kao rezultat tog spora, svi granični prelazi između dvije zemalje danima su bili zatvoreni za transport roba.
Politika trenutno svjesno pojačava neprijateljstvo, prije svega zato što se u Hrvatskoj uskoro održavaju parlamentarni izbori. „Zato se u Zagrebu često igra na srpsku kartu kako bi se prikupilo što više bodova kod nezadovoljnih nezaposlenih birača koji žele da čuju da su krivci za njihovu bijedu negdje drugde. Beograd naravno radi to isto – tamo se igra na hrvatsku kartu.”
Čehulić Vukadinović podsjeća na pokušaj političara da se u izbegličkoj krizi međusobno nadmaše: Srbija je htela da se pokaže humanijom od Makedonije, Hrvatska evropskijom od Srbije, Slovenija uređenijom od Hrvatske. No, gotovo svuda se vide ružne scene – izbjeglice koje spavaju na otvorenom ili policija koja koristi suzavac.
Zbog kontinuirane izbjegličke krize, eksperti vide rizik jačanja ekstremnih snaga u republikama bivše Jugoslavije. Političari desnog spektra u Srbiji i Hrvatskoj odavno govore kako će Evropska unija na Balkanu da pravi logore za migrante.
Profesorka Snežana Slapšak nije iznenađena time da je odbijanje izbjeglica sve „popularnije”: „Dvadeset pet godina nakon raspada Jugoslavije doživljavamo ogroman pad kvaliteta života, rastuće socijalne nepravde i beznađe, a time i nestajanje zdravog razuma.”
Sve više i sve češće čuje se da se granice moraju ograditi. U Srbiji, moguće je i da još nekoj političkoj stranci, pored Srpske narodne partije, koju predvodi Nenad Popović, nekadašnji saradnik Vojislava Koštunice, padne na pamet da pokuša da uveća svoj uticaj pričom o zatvaranju granica i izgradnji zidova. O tome razmišlja i bugarski premijer. Takođe, iz slovenačke vlade se čuje da podizanje ograde jeste opcija, a hrvatski premijer bi radije da pošalje vojsku na granicu sa Srbijom
Ipak, strahovi „zabrinutih građana” Balkana iz jednostavnog razloga potpuno su neosnovani. Izbjeglice ovdje ne žele da ostanu. Onaj ko se uputio na tako težak put i stigao dovde, taj se ne da zaustaviti, poručuju upućeni.
Sve zavisi od Njemačke
Zvaničnici zemalja koje se nalaze na tzv. balkanskoj ruti, smatraju kako u izbjegličkoj krizi sve zavisi od Njemačke. Dok Njemačka prima ogroman broj izbjeglica, stvari mogu da teku ovako kako teku: hiljade ljudi prelaze granice koje se povremeno zatvaraju, uz manje ili veće probleme na kraju stižu na svoje odredište.
Ali šta ukoliko Njemačka promijeni svoju politiku? Toga se pribojavaju u Zagrebu i Ljubljani, piše njemački dnevnik Frankfurter algemajne cajtung. „U svađi dvije zemlje radi se o tome kome će na pleća pasti ogroman zastoj u izbjegličkom talasu”, piše list.
Frankfurter algemajne cajtung piše da je „promašena politika Angele Merkel prema izbjeglicama dovela do topljenja podrške kancelarki. Zašto bi građanin vjerovao državi koja se ni sama ne pridržava prava,” pita se autor. On postavlja još jedno pitanje: ,,Zašto Angela Merkel ne pritisne kočnicu?”
FAZ piše da se opuštenost Njemaca, kada je riječ o sve većem prilivu izbeglica, odavno pretvorila u duboku zabrinutost. Dvoje od troje građana smatraju da će talas izbjeglica veoma promijeniti Njemačku, a isti broj ljudi strahuje da su među izbjeglicama i teroristi.
Ankete pokazuju da je šest od deset građana ubijeđeno da je Nemačka potpuno izgubila kontrolu nad brojem izbjeglica koje ulaze u zemlju. Svaki drugi građanin smatra da su političari izgubili osjećaj za realnost. Sedam od deset građana je mišljenja da su probleme izazvali domaći političari, na primjer, stvarajući pretjerane nade kod izbjeglica, navodi list.
Milan BOŠKOVIĆ
DRUŠTVO3 sedmice
DRUŠTVO5 dana
HORIZONTI3 sedmice
ALTERVIZIJA3 sedmice
INTERVJU3 sedmice
DANAS, SJUTRA3 sedmice
INTERVJU2 sedmice
FOKUS3 sedmice