Povežite se sa nama

SVIJET

TERORISTIČKI NAPADI U PARIZU: Nova opomena svijetu

Objavljeno prije

na

Francuska je napadnuta. Evropa je šokirana. U seriji terorističkih napada u Parizu, prema zvaničnim podacima, ubijeno je 129 ljudi. Broj nastradalih mogao bi da se poveća jer je veliki broj ranjenih u veoma teškom stanju. Istražitelji su utvrdili da su teroristi bili podijeljeni u tri dobro koordinirane ekipe. Više terorista je ubijeno. Oni su koristili jurišne puške tipa kalašnjikov i nosili iste pojaseve sa eksplozivom. Dio njih je izvršio samoubistvo. Ubijeni teroristi su bili državljani Francuske, arapskog porijekla, od kojih su se neki vratili iz ratova u Siriji i drugim bliskoističnim zemljama, gde su se borili na strani tzv. Islamske države (IS)

Islamska država je preuzela odgovornost za seriju napada. „Francuska ostaje glavni cilj terorističke milicije, jer se ta zemlja usudila da ‘uvredi Proroka’, povede rat protiv islama u Francuskoj i avionima napada muslimane u kalifatu”. Prethodno su teroristi objavili i video-snimak u kojem se poziva na napade u Francuskoj kao osvetu za vazdušne udare u Siriji.

Francuski predsjednik Fransoa Oland je u govoru pred oba skupštinska doma najavio rat protiv terorizma. Takva retorika može da se pretvori u političku klopku, smatra Barbara Vezel. To je politička zamka u koju je upao još Džordž Buš Mlađi. Posljedice Bušovih grešaka posijale su sjeme nasilja koje je sada proklijalo na Bliskom istoku. Francuski predsjednik to zna, a jedan od njegovih prethodnika, Žak Širak, bio je dovoljno mudar da se distancira od rata u Iraku. Zašto onda Oland upotrebljava pogrešnu retoriku?

Ako je cilj da se istočna Sirija i djelovi Iraka oslobode terorističke vladavine, onda su vazdušni udari nedovoljni. U njima gine previše civila. Kako god da izgleda koalicija koja bi poslala kopnene trupe, bez njih neće biti smirivanja u tim područjima.

Evropa je u panici. Svi žele da se brane od terorizma. No, kritički umovi smatraju da su teroristički napadi u Parizu opomena Zapadu da promijeni politiku i pozabavi se uzrocima koji su doveli do permanentnih kriza, koje region Srednjeg i Bliskog istoka stalno guraju u radikalizam.

Njemački stručnjak za Bliski istok Ginter Mejer smatra da napadi u Parizu najvjerovatnije nisu bili koordinisani iz centrale IS već su njih organizovale lokalne džihadističke ćelije. ,,Ta pretpostavka još više uznemirava, jer tzv. domaći terorizam može dodatno da podijeli naciju,” primijetio je Mejer za DW.

Iz ugla hrišćansko-zapadne kulture, muslimani su nešto strano, postaju „oni drugi”. A poznato je da su grupe koje potpadaju pod sintagmu „oni drugi”, uvijek predmet diskriminacije od strane većine.

Kao prvo, mora se potpuno otvoreno priznati da su uslovi u predgrađima u kojima uglavnom žive useljenici muslimanske vjere, sve samo ne povoljni. Tamo žive građani koji su prije svega ekonomski odsječeni od ostatka društva. Stopa nezaposlenosti je visoka, perspektive nema. To je naravno povoljno tlo za regrutaciju terorista i islamista.

Politika, naravno, u tom procesu igra veliku ulogu. Ono što dolazi sa desno-ekstremnog spektra prije svega muslimane stavlja na stub srama. Huškačke parole desnih ekstremista vode radikalizaciji jednog dijela muslimana. Ali i zvanična francuska politika nekad je kritičkim, pa čak i neprijateljskim izjavama na račun islama, doprinijela tome da se muslimani u Francuskoj osećaju diskriminisano. Mejer navodi kako se već neko vrijeme upozorava da su zatvori mjesta u kojima se formiraju terorističke ćelije. ,,Takvi slučajevi su u Francuskoj već poznati. Počinioci se tamo dodatno radikalizuju, kako u ideološkom, tako i u kriminalnom smislu. Kada izađu na slobodu, predstavljaju veliku opasnost po cjelokupno društvo.”

Bivši novinar i diplomata, a sada spoljnopolitički analitičar Hajrudin Somun, primjećuje kako postoje uzroci i prauzroci svega što se naziva međunarodni terorizam. Po njemu rat u Siriji vraća svijet u 1980-e, na jedan od prvih uzroka terorizma. Na Avganistan gdje je krenula sovjetska avijacija i tenkovi, onda su došli Amerikanci, tamo se rodila Al-kaida. Potom je uslijedio Irak, a onda ponovo Avganistan.

,,Da je tada, prije nekoliko decenija, riješeno avganistanko pitanje na drugi način, da je Irak riješen drugačije, da nisu Amerikanci doprinijeli uništenju kompletne infrastrukture i prouzrokovali smrt hiljada Iračana u međusobnim sukobima narednih godina ne bi bilo ni 11. septembra, ni Madrida, ni Pariza. Da je Palestina 1947. godine pravedno podijeljena na izraelsku i palestinsku državu ne bi, također, bilo svega ovoga,” smatra Somun.

On dodaje: ,,Zaista su stravične posljedice koje osjećaju porodice preko 120 ubijenih u Parizu. Međutim, malo se govori o tome da je samo prošlog oktobra 80 Palestinaca i 10 Izraelaca ubijeno u Jerusalimu ili na Zapadnoj obali, ali oni prolaze samo kao brojke beskonačnog sukoba”.

U antologijskoj poruci na Fejbuku ovih dana mlada studentkinja Rua Nabulsi sa britanskog univerziteta Saseks podseća i da je gotovo 100 ljudi ubijeno u podmetnutim eksplozijama na mirovnom skupu u Ankari prošlog mjeseca. Najmanje 3.500 ljudi ubijeno je u Nigeriji, Kamerunu, Čadu i Nigeru u sukobima ove godine. Napadi izlaelskih oružanih snaga na Gazu, svojevrstan otvoreni zatvor, ostavio je proteklih godina 2.300 mrtvih. Sve te tragične brojke su dobile malo pažnje u svjetskim medijima i rijetko koje kandilo u Evropi.

,,Ono što ste vi sada iskusili od ekstremističke ruke je samo djelić onoga što preživljava Sirija, onoga kroz šta prolazi Liban. Mi se s time suočavamo svakog dana. Kao da nismo platili sa dovoljno krvi, gubitak svojih zemalja i dostojanstva”, napisala je Rua.

Somun, u izjavi za Radio Slobodna Evropa, međutim, ne svaljuje krivicu samo na zapadni svijet. ,,Krivi su isto toliko i zemlje i režimi tih zemalja, ili pošto se tu radi 99 odsto o većinskim muslimanskim zemljama – krivi su muslimani, jer na kraju krajeva, u Parizu prvo što se čulo kad su počeli da pucaju teroristi bilo je Allahu ekber. Mogu muslimani i muslimanski lideri ga govore nije to islam, nisu to muslimani. Oni jesu muslimani, oni su govorili Allahu ekber i njihova su imena muslimanska. Njihove se organizacije, na kraju krajeva nazivaju islamske – Islamski kalifat, Islamska država, Islamski džihad i, u stvari, narodi u većinski muslimanskim zemljama je trebalo da se ranije osvijeste i da spriječe diktatorske autoritarne režime koji su dolazili i odlazili s vlasti”.

Predrag Petrović iz Beogradskog centra za bezbednosnu politiku upozorava na opasnost revanšizma prema izbjeglicama, ljudima koji bježeći pred ratom iz svojih domova dolaze u Zapadnu Evropu. Već je procurjela informacija da je jedno izbjegličko naselje u Kaleu u Francuskoj pod nerazjašnjenim okolnostima izgorelo u požaru.

Jakob Augštajn u Špigelu onlajn takođe piše o izvlačenju pogrešnih zaključaka iz masakra u Parizu. Predsjednik Oland je poslije napada uveo vanredno stanje. Ono sada treba da bude produženo na tri mjeseca. I još tokom vikenda, francuski avioni su bacili dvadeset bombi na položaje IS u Siriji. ,,Više oružja, više vojnika, više nadzora, veće ograničavanje građanskih sloboda. Ponovo primjenjujemo recepte koji u prvom redu protivrječe našim sopstvenim vrijednostima, a osim toga u prošlosti – nisu funkcionisali,” naveo je Augštajn.

Crnogorska veza

Nova saznanja o crnogorskom državljaninu koji je vozio oružje u Francusku i dalje ne daju jasan odgovor da li je on povezan sa napadima u Parizu. Kako pišu njemački mediji, iznenađuje, međutim, troma reakcija tamošnje i crnogorske policije. Osam kalašnjikova, tri pištolja, dvije ručne bombe i 200 grama TNT eksploziva – pravi arsenal pronađen je 5. novembra u Bavarskoj kada je policija zaustavila golf 5 crnogorskih registracija. Autom je upravljao crnogorski državljanin Vlatko V. (pojedini mediji već su objavili i puno ime), a u navigacionom sistemu bila je zadata jedna pariska adresa. Vlatko je njemačkoj policiji navodno rekao da je htio da vidi Ajfelovu kulu te da nije imao pojma o oružju sakrivenom u automobilu. Sve se desilo samo osam dana pred krvave napade u Parizu u kojima su korišćeni upravo automatsko oružje i eksploziv. Njemački ministar unutrašnjih poslova Tomas de Mezijer rekao je da za sada nema dokaza da je zaplijenjeno oružje bilo namijenjeno napadačima iz Pariza, dok je više bavarskih vodećih političara, poput premijera Horsta Zehofera, reklo da takva sumnja postoji. Međutim, bez obzira da li Vlatko V. ima ili nema veze sa napadima, njemačke medije zapanjuje što su policije te države i Crne Gore ovaj slučaj tretirale rutinski i bez žurbe. Naime, očekivalo bi se da se automobili sa oružanim arsenalom ne zaustavljaju baš svaki dan pa da se i takvi slučajevi obrađuju po hitnom postupku. Međutim, njemačka policija javila se crnogorskim kolegama tek pet dana poslije hapšenja (10. novembra), navodno uz napomenu da se slučaj tretira kao izolovani šverc oružja. Crnogorske službe brzo su saopštile da je uhapšeni 51-godišnjak „pravoslavne vjeroispovijesti”, što je valjda trebalo da znači da ne može imati nikakve veze sa islamističkim terorizmom. Neimenovani predstavnik crnogorske Vlade je agenciji Mina rekao da su sumnje u povezanost s napadima u Parizu zapravo insinuacije kako bi se podrio ulazak Crne Gore u NATO. Dnevni list Pobjeda, inače blizak vlastima, sve je nazvao „propagandom”. Njemački mediji pišu da ni crnogorska policija nije pretjerano žurila. Kako je medijska kuća Dojče vele (DW) saznala, brat uhapšenog Vlatka V. saslušan je tek u nedjelju (15. novembra) – dva dana poslije napada u Parizu i tek pet dana pošto je stigla informacija iz Njemačke. Vlatko V. je sezonski radnik i nadničar porijeklom iz Pipera koji je živio u baraci u podgoričkom naselju Konik. Mediji u Podgorici su u ponedeljak prenijeli kako je njegov brat rekao da niko nije znao da Vlatko planira da ode do Francuske. „Možda nije ni znao šta se nalazi u autu. Neko ga je sigurno prevario”, kazao je brat. To je profil čoveka za kojeg se, po DW, može pretpostaviti da nije u kriminalnom miljeu i da je radio za tuđi račun. Istraga tek treba da pokaže da li taj tuđi račun ima veze s napadima u Parizu. DW piše i kako je od ranije poznato da u Crnoj Gori, kao i u regionu, postoje sljedbenici radikalnih islamista, posebno u pograničnim područjima. Više crnogorskih državljana odlazilo je na bliskoistočne frontove, a ovog ljeta je Sirija izručila jednog Baranina Crnoj Gori pošto je ranjen dok se borio na strani Islamske države.

Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

UKRAJINA, DANI STRAHA I NEIZVJESNOSTI: U vrtlogu geopolitičkih interesa velikih

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vladimir Putin raspad SSSR-a smatra „najvećom katastrofom dvadesetog stoljeća“ i njegova želja sa obnovom imperije je očigledna. S druge strane, on ima oslabljene i međusobno posvađane demokratije koje slijede politiku popuštanja i smirivanja kao pred Drugi svjetski rat. Mnogi vjeruju da sa njemačke strane postoji spremnost za podjelom interesnih sfera

 

Profesor Fransoa Tom sa pariškog Univerzita Sorbona je nedavno u autorskom tekstu uporedio situaciju u Evropi sa posebnim osvrtom na Ukrajinu, sa onom iz doba Minhenskog sporazuma iz 1938. godine kada je nekoliko velikih zemalja odlučivalo o sudbini i teritorijama malih zemalja. U Minhenu su pomenute godine demokratske i liberalne Francuska i Velika Britanija popustile pred Hitlerovim zahtjevima i dozvolile, zarad mira na kontinentu i nevoljnosti da se ide ponovo u Velji rat, da Njemačka okupira pretežno Njemcima naseljenu Sudetsku oblast Čehoslovačke koja niti je bila pozvana na konferenciji niti je njenu vladu iko išta pitao. Nekoliko mjeseci kasnije Njemci su ušetali u ostatak Čehoslovačke i ukinuli je kao državu pred očima tada demokratskog svijeta. Prije toga je nestala Austrija bez održanog referenduma o „ujedinjenju“. Njemački apetiti su samo rasli i kada Hitler nije dobio iste koncesije u vezi  Poljske, onda se okrenuo i godinu dana kasnije napravio dogovor sa Rusijom o podjeli istočne Evrope (Ribentrop-Molotov pakt) i time granice komunističke imperije na kraju rata 1945. godine pomjerio u srce Evrope.

Ruski predsjednik Vladimir Putin je raspad Sovjetskog Saveza već nekoliko puta nazvao „najvećom katastrofom dvadesetog stoljeća“ i njegova želja sa obnovom imperije je više nego očigledna uz nadu da su mu je sadašnja konstelacija zvijezda i planeta naklonjena. S druge strane, Putin ima opet oslabljene i međusobno posvađane demokratije koje slijede istu politiku popuštanja i smirivanja (appeasment policy) kao pred Drugi svjetski rat, dok mnogi vjeruju da sa njemačke strane postoji ista spremnost za savezništvom i podjelom interesnih sfera kao u doba potpisivanja pakta Ribentrop-Molotov.

Dok Rusija masovno gomila trupe i vojnu tehniku uz ukrajinsku granicu i na već okupiranim i anektiranim teritorijama, vlada doskorašnje kancelarke Angele Merkel je činila sve da blokira nabavku i isporuku vojne opreme koje je vlada predsjednika Volodimira Zelenskog dobrim dijelom unaprijed platila. Njemačka drži pod blokadom isporuke visokotehnološkog oružja isključivo odbrambenog karaktera preko NATO Agencije za nabavke i podršku (NPSA). Tako su Njemci spriječili nabavku elektronskih sistema protiv dronova i bespilotnih letjelica, koji bi uskratili mogućnost uspješnog špijuniranja ukrajinske teritorije i hirurških visoko-prioritetnih udara od strane ruske avijacije. Takođe, nedavni letovi britanskih vojnih transportnih aviona C-17, kojima je dopremana vojna oprema Ukrajini, su zaobilazili njemački vazdušni prostor koji je najkraća ruta. Avioni su letjeli, po prethodnim aranžmanima britanskog ministra odbrane Bena Volisa, preko Danske i Poljske. Navodno, Britanci su, osim izbjegavanja leta iznad gusto naseljenih oblasti u Njemačkoj, htjeli izbjeći birokratske zavrzlame njemačke vlade pri davanju dozvole za prelet preko njenog teritorija, za što se vjeruje da bi se maksimalno odugovlačilo.

Osim verbalne podrške teritorijalnom integritetu i suverenitetu Ukrajine, Njemačka se protivi i pooštravanju sankcija Rusiji u slučaju eskalacije. Davanje dozvole za rad gasovodu Nord Stream 2, koji ide direktno od Rusije baltičkim podmorjem do njemačke luke Rostok, je trenutno blokirano zahvaljujući velikom pritisku drugih zapadnih zemalja.

Interesantno je i da se prošlogodišnja posjeta Merkelove Kijevu desila na samo dan prije godišnjice potpisivanja nacističko-komunističkog Ribentrop-Molotov pakta (23. avgust 1939. god.) dok se ranija posjeta Merkelove 2014. godina desila na samu godišnjicu potpisivanja Pakta. Kada je Zelenski prošlog avgusta tokom posjete Merkelove pokrenuo pitanje njemačkog embarga na NATO isporuke oružja njegovoj zemlji, Merkelova je to decidno odbila pozivajući se na to da njena vlada ne želi dalju eskalaciju i da Kremlj to može smatrati kao provokaciju.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

SVIJET

KAZAHSTAN U PLAMENU: Kleptokratija ne smije pasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svi veliki svjetski igrači poput Rusije, SAD i Kine su žmurili nad činjenjima oligarhije koja je posljednje tri decenije izjedala Kazahstan. A onda je, preko noći, stub stabilnosti regiona počeo da se drma, a ulice pretvorene u ratne zone

 

Godina je startovala je burno. Kazahstan, deveta najveća zemlja na svijetu proživljava teške trenutke. Fizički stisnut između susjeda Rusije i Kine, ekonomski između Istoka i Zapada, zemlja koja se naglo otrgla od komunizma i prigrabila blagodeti liberalnog kapitalizma smatrana je svuda za prihvatljivog partnera. Ovo je velikim dijelom zasluga zapadnih lobista među kojima je i bivši britanski premijer Toni Bler. Angažovani za lične interese kazahstanskog režima, lobisti su uljepšavali sliku Kazahstana kao sidra stabilnosti. Ogromni Kazahstanski novci na računima u bankama Zapada bili su dobar temelj za stub mira nestabilnog regiona.

Svi veliki svjetski igrači poput Rusije, SAD i Kine su žmurili nad činjenjima oligarhije koja je posljednje tri decenije izjedala Kazahstan. A onda je, preko noći stub stabilnosti počeo da se drma, a ulice pretvorene u ratne zone.

Prvi dani 2022. godine donijeli su ovoj zemlji krvave sukobe. Izvještaji govore o preko stotinu mrtvih i znatno većem broju ranjenih. Broj uhapšenih se mjeri desetinama hiljada. Uvid u situaciju komplikuju tamošnje restrikcije interneta i mali broj provjerenih medijskih napisa.

U čitavoj je zemlji proglašeno vanredno stanje do 19. januara, a angažovane su i međunarodne trupe – pripadnici ODKB (Organizacija dogovora o kolektivnoj bezbjednosti).

Početak krize povlači sjećanja iz nedavne prošlosti.

Zanaozen, grad pored Kaspijskog mora, 2011. godina. Višemjesečne proteste izazvane malim platama i lošim uslovima rada prekinula je bojeva municija. Snage bezbjednosti ubile su 16 štrajkača i ranili više desetina. Mnogi tvrde da su brojke značajno minimizirane. Plamen tih protesta nije zahvatio zemlju. Deset godina kasnije Zanaozen je ponovo varničio, a vatra se zapalila i u Almatiju velikom ekonomskom i kulturnom centru zemlje. Nekadašnjoj prestonici. Zbog čudnih analogija za mnoge je misterija kako su se mirni protesti zbog povećanja cijena goriva u ovom gradu iznenada proširili zemljom. Predsjednik Kasim Žomart Tokajev naredio je sigurnosnim snagama da „pucaju bez upozorenja“ kako bi uspostavile red.

Kriza se poklopila sa borbom za moć unutar vladajuće garniture. Iako je 2019. predao vlast Tokajevu kojeg je sam izabrao za nasljednika, Nursultan Nazarbajev, neprikosnoveno ime tamošnje politike od osamostaljenja i njegov klan imali su presudnu moć u politici i ekonomiji. U nastojanju da se distancira od prošlosti, Tokajev je petog januara ove godine uklonio svog prethodnika sa moćne  doživotne pozicije šefa Savjeta bezbjednosti.

Pipci Nazarbajevove hobotnice su svuda po državnom aparatu, a mediji su prenosili i da se utire put za dolazak njegove kćerke na mjesto predsjednice. Onda se desilo hapšenje Karim Masimova pod sumnjom za izdaju. On je samo par dana ranije bio čelnik bezbjednosne agencije, a ranije i premijer Kazahstana. Većina izvještaja navodi i da su ljudi koji protestuju daleko od organizovane skupine, te da je ove vatre morao zapaliti neki značajniji politički igrač. Ovakvi detalji su podstakli priče o tome da su ljudi koji se bore na ulicama u stvari zastupnici zavađenih vladajućih  frakcija.

Da situacija u Kazahstanu izlazi iz regionalnih okvira bilo je jasno od početka. Ipak, aktiviranje Organizacije dogovora o kolektivnoj bezbjednosti (ODKB), na čijem je čelu Rusija, u kazahstanskim nemirima pokrenulo je neke stare scenarije. Ova organizacija, napravljena kao pandan NATO-u, osim Rusije i Kazahstana uključuje Bjelorusiju, Jermeniju, Kirgistan i Tadžikistan.

Na zahtjev Tokajeva snage ODKB su ušle u Kazahstan. Ciljevi – zaštita važnih državnih i vojnih objekata i pomoć domaćim snagama u stabilizaciji situacije.

„Terorističke bande su u suštini međunarodne. Prošle su ozbiljnu obuku u inostranstvu i njihov napad na Kazahstan se može i treba posmatrati kao čin agresije,” rekao je Tokajev ističući da je zbog toga pozvao snage ODKB-a. Londonski Gardijan je prenio da je predsjednik u igru uveo „strane faktore“ kako bi i formalno omogućio miješanje snaga Organizacije dogovora o kolektivnoj bezbjednosti.

„Rusija i ODKB podržavaju državu članicu kao što to rade saveznici“, rekao je Aleksandar Gruško, zamjenik ruskog ministra spoljnih poslova, ne bez aludiranja na brojne slične akcije Zapada.

„Kina podržava sve napore u pomaganju vlastima Kazahstana da što prije okončaju haos“, izjavio je portpaol kineskog Ministarstva spoljnih poslova Vang Venbin. Njegove stavove podržao je i kineski predsjednik Si Đinping.

Tokajev je 11. januara poručio da će snage vojnog bloka predvođenog Rusijom započeti povlačenje koje će biti dovršeno u roku od 10 dana. „Glavna misija mirovnih snaga uspješno je završena“, rekao je u obraćanju kazahstanskom parlamentu.

Po mnogim analitičarima ovo je bila samo pokazna vježba.

Sa ciljem ublažavanja javnog nezadovoljstva vladajućim grupama, Tokajev je dao niz obećanja u obraćanju parlamentu. Primijetio je ono što je godinama očigledno. U zemlji se za vrijeme njegovog prethodnika pojavio sloj bogatih ljudi. „Čak i po međunarodnim standardima“.

„Kada je Kazahstan stekao nezavisnost u zemlji se gotovo sve promijenilo. Ali jedno je ostalo isto: Nazarbajev je bio i ostao Gospodar. Bivši radnik propale željezare, sirotinjskog porijekla, već je bio napravio karijeru pod sovjetskim okriljem pa je bio posljednji šef komunista sovjetske kazahstanske republike. Nakon pada Berlinskog zida, postao je stoga prvi predsjednik nove nezavisne države Kazahstan“, piše Neue Zürcher Zeitung (NZZ).

U njihovom članku Sistem Nazarbajev napominju da je predsjednik iskoristio bogate prirodne resurse i ostvaren prihod iskoristio da ekonomski i politički stabilizuje zemlju. Nazarbajev je, tvrdi njemački medij, bio dovoljno mudar da dopusti svom narodu da učestvuje u bar dijelu raspodjele ovog bogatstva.

U međuvremenu njegova i moć njemu bliskih ljudi narastala je. Procjene idu i do 7 milijardi dolara. Prema istraživanju Radija Slobodna Evropa iz 2020. godine, članovi najuže porodice Nazarbajeva samo u Evropi i SAD posjeduju nekretnine ukupne vrijednosti 785 miliona dolara.

Kada je odstupio s predsjedničke funkcije, očekivao se boljitak, međutim sve je ostalo isto. Kazahstanska reč „šal ket“ ili „stari odlazi“ sve se češće čula širom Kazahstana. U početku je ona označavala neprikosnovenog vođu, ali danas su mnogi skloniji tumačenju da je ona postala sinonim za sistem koji je ostao gotovo netaknut i nakon odlaska lukrativnog lidera.

Zato Tokajev pokušava stvoriti privid promjena. Bogati ljudi i profitabilne firme moraće dati doprinos novom nacionalnom fondu pod nazivom Za narod Kazahstana, koji je planirao da osnuje. „Vjerujem da je došlo vrijeme da daju ono što duguju narodu Kazahstana i da pomažu ljudima”, rekao je parlamentu, a vladi naložio da sastavi popis firmi koje će morati dati doprinos. A možda je nešto i naučio na sopstvenim greškama.

Čak i ako ga političke elite iskorištavaju, nezadovoljstvo naroda veoma je stvarno. Previranja su još jednom razotkrila ranjivost sistema, pa makar on bio podržavan od moćnih igrača sa strane.

Dok kruže priče o interesnim sukobima unutar zemlje, iz vrha se plasiraju drugačije tonirane priče.

Predsjednik je u obraćanju aludirao da je nasilje djelo oko 20.000 „bandita“ među kojima je i dosta stranih plaćenika koji su pokušali da stvore „zonu kontrolisanog haosa“. I Vladimir Putin je izjavio da su nemiri rezultat stranog uplitanja. „Događaji u Kazahstanu nisu prvi i daleko od toga da su posljednji pokušaj uplitanja u unutrašnje stvari naših država izvana“, rekao je ruski predsjednik. Putinove riječi dolaze u momentu američko-ruskih pregovora u Ženevi vezanih za situaciju u Ukrajini.

Značaj nastojanja Kazahstana i Rusije da potvrde da su teroristi obučeni u inostranstvu bili ključni u stvaranju nasilnih nemira svakako je umanjila epizoda vezana za „stranog teroristu” za kojeg se ispostavilo da je poznati kirgiski džez pijanista. Isprebijani umjetnik Vikram Ružakunov je na državnoj televiziji Kirgistana prije identifikacije od strane svojih sunarodnika predstavljan kao jedan od plaćenika.

SAD odbacuju da su umiješane u događaje u Kazahstanu. „To je apsolutno netačno i dio standardnog ruskog priručnika o dezinformacijama koje smo često vidjeli proteklih godina,“ istakla je portparolka Bijele kuće Džen Psaki.

Nju Jork Tajms navodi da je ovo treća pobuna protiv autoritarne vlasti koja je orijentisana na Kremlj. Nakon Ukrajine i Bjelorusije 2020. godine, haos je zahvatio Kazahstan i prijeti da potkopa moć Moskve u trenutku kada ona pokušava da potvrdi svoju ekonomsku i geopolitičku moć.

S druge strane, Kazahstan je važan za Sjedinjene Države zbog energetskih interesa. Primjera radi, američke firme Exxon Mobile i Chevrone su uložile milijarde dolara u zapadni Kazahstan, regiju u kojoj su nemiri i počeli, piše njujorški magazin.

Svjetski mediji svjedoče i o drugačijim tokovima novca. Velike svote kazahstanskog novca peru se u Londonu. „Britanski pružaoci profesionalnih usluga omogućavaju postsovjetskim elitama da peru svoj novac i ugled“, navedeno je u izvještaju londonskog tink-tenka Čatam Haus.

Novinar Tom Burgis koji se u knjizi Kleptopija između ostalih svjetskih adresa bavio i Kazahstanom, smatra da je moderna istorija te zemlje primjer kako „dobro plaćena globalna mreža advokata, bankara, političara i PR menadžera pomaže da se opere reputacija i novac jednog totalno kleptokratskog režima“.

Rasplet krize neće se desiti u nekadašnjoj Astani koja je u čast donedavnog lidera prezvana u Nursultan. Moskva, Peking i Vašington su adekvatnije adrese za ovo pitanje.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

SVIJET

2021. U RETROVIZORU: Zaglušujuća buka svjetskog nemira

Objavljeno prije

na

Objavio:

Druga godina po najnovijem računanju vremena – kovid kalendaru, je za nama. Sjetimo se svih želja da 2020. što prije prođe, jer će naredna, mislili smo, biti bolja. A onda je umarširala dvadeset prva. Nimalo bolja, sa potencijalnim komplikacijama nagore

 

Između izbora u SAD-u i Rusiji i stvarima vezanim za njihove spoljnopolitičke ciljeve stala je gotovo cijela godina. Kina je posmatrala sa strane i odrađivala  posao, a EU pokušavala da pronađe nove puteve. Da sve baš ne izgleda kao da je XX vijek, tu je korona, njena upornost da se širi i naša neusklađenost u borbi protiv nje.

Druga godina po najnovijem računanju vremena – kovid kalendaru, je za nama. Sjetimo se svih želja da 2020. što prije prođe, jer će naredna biti bolja. A onda je umarširala dvadeset prva. Nimalo bolja, sa potencijalnim komplikacijama nagore. Ako je za poređenje – 2021. godinu smo dočekali sa nepunih dva miliona slučajeva smrti od korona virusa. U susret 2022. bližimo se brojci od šest miliona, prema  worldmeter.info.

Od 1. januara do 10. decembra 3,3 miliona ljudi umrlo je od COVID-19. Delta varijanta SARS-CoV-2 odradila je svoje. Uticaji Omikron soja još se sumiraju. Mi na Balkanu se držimo u vrhovima negativnih lista. Tradicionalno.

Oko 200 zemalja se na klimatskom samitu COP26, održanom u Glazgovu, složilo da se održi u životu nada o ograničavanju povećanja globalne temperature na 1,5°C. Ekstremni vremenski i klimatski događaji su nas valjda toliko osvijestili. Slikovitije: u Kini je više od 300 smrtnih slučajeva uzrokovano jakim padavinama i poplavama u provinciji Henan 2021. godine. Tropski ciklon Seroja ubio je 160 ljudi u Indoneziji, a klizišta i bujične poplave raselile su najmanje 22.000 ljudi. Oluja Filomena izazvala je najjače sniježne padavine u posljednjih 50 godina u Madridu. Više od 10.000 ljudi potražilo je utočište u centrima za evakuaciju na Fidžiju zbog ciklona Ana. U SAD-u su temperature pale na –13°C u nekim dijelovima Teksasa, ekstremni toplotni talas na sjeverozapadu Pacifika ubio je stotine ljudi. Temperature u Moskvi i nekim drugim mjestima u Rusiji dosegle su rekordno visoke nivoe proteklog ljeta. Ovog avgusta gorjeli su djelovi Sjeverne Amerike, Sibira, Afrike i Evrope. Prošli jul je bio najgori po rekordnom broju požara od kada su se ove situacije počele satelitski snimati 2003. godine.

Dvadeset najtoplijih zabilježenih godina u istoriji gotovo da su se uklopile u početak novog milenijuma. U Sjevernoj Americi zabilježen je najtopliji jun od kada postoje mjerenja. Veliki požari zahvatili su Grčku, Italiju, Kipar, Španiju. Na udaru vatre je bila i Turska. Opominjuće slike sa ostrva Evija obišle su svijet.

U najtoplijem mjestu na zemlji – Dolini smrti u pustinji Mohave na jugoistoku Kalifornije, izmjerena je temperatura od 54,4 stepena celzijusa. To nije iznenađenje, ali alarmira njeno svakogodišnje ponavljanje. Naučnike ovog ljeta ipak više brinu temperature zabilježene na sjeveru SAD-a i u Kanadi. 46,6°C – izuzetno rijetko u tom području.

Potpisnici klimatskog pakta iz Glazgova (COP 26) obavezali su se da će nastaviti da rade na ograničavanju globalnog zagrijevanja na najviše 1,5 ͦC iznad predindustrijskog nivoa, što je cilj koji je prvi put postavljen na samitu u Parizu 2015. Mnogo značajnije jeto što postoji mogućnost da bogatije zemlje nadoknade zemljama u razvoju gubitak i štetu od klimatskih promjena.

SAD su se nakon Donald Trampovog istupa vratile pregovorima, a i Kina je najavila da će sarađivati u borbi protiv klimatskih promjena.

Iako bi ovo trebalo da su dvije najispraćenije teme kada je svijet u pitanju, one su gotovo dnevno odlazile u zapećak pred nekim bučnijim.

Proteklu spoljnopolitičku godinu otvorili smo na stranicama Monitora, između ostalog, i ovim riječima: „Situacija u SAD-u se razvija iz sata u sat. Posljednjih sedam dana Trampovog predsjednikovanja, biće najzanimljivija nedjelja od kada je ušao u ovalnu sobu”. Sve je već od januara slutilo da će ova godina biti pravi rijaliti.

Godina je ostala rijaliti, ali su dešavanja u SAD-u ubrzo pošla u zaborav. Kao u opsadnom stanju novi predsjednik SAD-a postao je Džo Bajden. Preuzimajući kormilo, obećao je da će unutrašnjom i spoljnom politikom duvati neki novi vjetrovi.

Najviše se očekivalo od sastanaka sa Vladimirom Putinom. Prvi je održan u jednom od najlošijih trenutaka u odnosima dvije države. Obostrano su opozvani ambasadori, a problemi su se gomilali. S obzirom na brojnost tema nije čudo što je javnost bila razočarana kratkim trajanjem susreta dva predsjednika.

Jedna od gorućih tema tog prvog susreta bio je i Aleksej Navaljni. Nakon što je ruski opozicionar završio sa tretmanom liječenja u Njemačkoj, na koji je poslat usljed trovanja novičokom u avgustu prošle godine, uhapšen je po povratku u Rusiju. Sud u Moskvi u junu je klasifikovao njegovu regionalnu mrežu podrške i antikorupcijsku fondaciju kao „ekstremističke“ i odmah ih zabranio. Neposredno prije toga, u Rusiji je na snagu stupio zakon prema kojem članovi organizacija koje su klasifikovane kao „ekstremističke“, ne mogu da se kandiduju na izborima.

Putinova Jedinstvena Rusija je osvojila gotovo 50 odsto glasova na parlamentarnim izborima. Rezultati znače da će se malo toga promijeniti u ruskoj politici.

„Napadati Rusiju bez razloga je postao novi sport na Zapadu“, znao je reći Putin ove godine. I dopuniti: „ Ko prijeti našim osnovnim sigurnosnim interesima, zažaliće zbog toga kao što nikada nije zažalio ni za čim!”

Monitor je prije par brojeva pisao da se Rusija ne miri lako sa gubitkom posjeda te da je po drugi put ove godine počela masovno gomilanje trupa na istočnoj i sjevernoj granici Ukrajine uključujući i vojno-pomorska pojačanja na anektiranom Krimu. Tenzije u tom dijelu svijeta ne prestaju.

Treći ovogodišnji susret predsjednika SAD i Rusije početkom decembra ove godine bio je napet, ali mediji su prenijeli „iskren i profesionalan”. Nakon moskovskog raspoređivanja vojnih figura u blizini ukrajinske granice, Vašington je izdao upozorenje protiv svakog potencijalnog ruskog vojnog napada. Naredni potez odigrala je Moskva tražeći od zapada i NATO-a da ne dozvoli članstvo Ukrajine i drugih bivših sovjetskih zemalja u toj organizaciji kao i povlačenje vojnih jedinica u centralnoj i istočnoj Evropi.

Predsednik Rusije Vladimir Putin izjavio je 26. decembra da će razmotriti niz opcija ukoliko Zapad ne odgovori njegovom traženju bezbjednosnih garancija kojima bi se spriječilo širenje NATO-a na Ukrajinu.

Za sada su SAD i njihovi saveznici odbili da ponude Rusiji takve garancije. Složili su ipak da pokrenu razgovore sa Rusijom o zabrinjavajućim pitanjima.

Osjetljiva pitanja traže hladne glave. Svi igrači zatežu konopac do ivice pucanja. No, ne treba zaboraviti da je Rusija odavno u svojevrsnoj izolaciji od velikog dijela svijeta, a da je Amerika, osim unutrašnjih problema koje vuče s početka godine, još uvijek u teškim avgustovskim ranama. Kraj avgusta internet su preplavili snimci iz talibanskog Avganistana u kom prvi put od 2001. godine nema američkih vojnika.

Dosta je nepoznanica vezano za situaciju u Avganistanu. Ono do čega se može doći ne obećava. Istraživanje Reportera bez granica (RSF) i Avganistanskog udruženja nezavisnih novinara (AIJA) pokazuje promjenu u avganistanskom medijskom pejzažu od avgusta. Ukupno 231 medij morao je biti zatvoren, a više od 6.400 novinara ostalo je bez posla od 15. avgusta. Najviše su, naravno, pogođene novinarke.

Međunarodna zajednica uslovljava priznavanje talibanske vlade u Avganistanu formirajem inkluzivne vlade, omogućavanjem zapošljavanja žena, omogućavanjem djevojčicama da se školuju… Talibani to ocjenjuju kao miješanje u njihove unutrašnje poslove.

Iako nijesu dobili priznanje ni od jedne države, to ne znači da nema onih koji su u novonastaloj situaciji vidjeli svoje prilike. Kina je obećala humanitarnu pomoć. Finansirala je projekat izgradnje u kompleksu Ministarstva pravde, a postoje izvještaji koji sugerišu da su kineske kompanije posjetile Avganistan kako bi istražile mogućnosti vezane za rudarstvo.

Kina je sveprisutna. Nova SAD administracija upoređuje kineskog predsjednika sa Putinom. Po Amerikancima, Kina ne smije preuzeti status najmoćnije države na svijetu. Nastavak te priče je i bojkot olimpijskih igara koje se održavaju u Pekingu naredne godine od strane SAD-a, Velike Britanije, Kanade i Australije.

U Evropi resetovanje. Angela Merkel se oprostila od političke karijere. Francusku čekaju izbori na proljeće.

Njemački glasači odbili su da izaberu apsolutnog pobjednika, postavljajući pozornicu za potragu za vladajućom koalicijom. Merkelin CDU je doživio loš rezultat, dok socijaldemokrate imaju novi život uz Olafa Šolca na mjestu kancelara. Uzlet je doživjela i stranka Zelenih.

Stvari se još uigravaju. Tu su obostrana obećanja saradnje između Brisela i Vašingtona. Kako će to da izgleda u sistemu povezanih sudova od Balkana do Bajkala, vidjećemo već naredne godine.

U kajronu u dnu ekrana večernjih dnevnika lete vijesti, a godina na izmaku ih je donijela priličan broj. Migrantske rute su još aktivne i koriste se u dnevnopolitičke svrhe. Samo se prisjetimo problema na granici Bjeorusije i Poljske. Vlade se mijenjau lakše nego ikada, reklo bi se. Od državnog udara u Mjanmaru iz februara do mirnog prenosa vlasti u Čileu u decembru. Izrael i Palestina su u klinču jednakim intenzitetom, a Natanjahu je otišao u istoriju. Austrijski kancelar Sebastijan Kurc je dao ostavku zbog brojnih afera. Bugarski premijer Bojko Borisov je na izlaznim vratima. Desničarenje je ove godine izgubilo dosta bitaka, ali svako sjutra donosi novi boj.

Možda za početak ne bi bilo loše da zaglušimo buku svjetskog nemira i fokusiramo se na bitku sa najmanjim zajedničkim, a izuzetno problematičnim, sadržiocem.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo