SVIJET
BRISELSKI PLAN ZA RJEŠAVANJE IZBJEGLIČKE KRIZE: Saradnjom izbjeći humanitarnu tragediju

Sa Balkana dolaze slike koje odgovaraju najgorim klišeima o istoriji poluostrva i njegovim žiteljima: Haos, blato i svađa. Takav region treba da rješava najveću izbegličku krizu od kraja Drugog svetskog rata.
Protekle sedmice su pokazale da se izazovi sa kojima se zemlje Zapadnog Balkana suočavaju duž puteva kojima se kreću hiljade izbjeglica sa Bliskog istoka, Centralne i Južne Azije, ne mogu riješiti samo državnim akcijama. Jedino kolektivni, prekogranični pristup koji se zasniva na saradnji može uroditi plodom. Otuda je predsjednik Evropske komisije Žan Klod Junker prošle nedjelje sazvao sastanak lidera zemalja koje su najviše pogođene vanrednom situacijom na Zapadnom Balkanu.
Predstavnici Albanije, Austrije, Bugarske, Hrvatske, Makedonije, Njemačke, Grčke, Mađarske, Rumunije, Srbije i Slovenije sreli su se u sjedištu EK u Briselu. Prema zapadnim medijima, na početku su se šefovi balkanskih država uzajamno optuživali, da bi poslije višečasovne diskusije, zbog ozbiljnosti situacije, nevoljno pristali da popuste. Samo pod ogromnim pritiskom, pod prijetnjama i uz uzajamno vrijeđanje, šefovi vlada zemalja na balkanskoj ruti uspjeli su da se dogovore o hitnim mjerama. Saglasili su se, između ostalog, da poboljšaju saradnju, intenziviraju konsultacije između država duž balkanske rute, razmjenjuju informacije, kontrolišu granice i već od narednog dana preduzmu konkretne operativne mjere u vezi sa izbjegličkom krizom.
Predsjednik Junker uspio je da se probije sa planom za okončanje haosa na putu izbjeglica. ,,Države pogođene krizom ne bi trebalo samo da pričaju jedna o drugoj, već i jedna sa drugom. Susjedi bi trebalo da rade zajedno, a ne jedni protiv drugih. Izbjeglice duž balkanske rute treba tretirati na human način, kako bi bila izbjegnuta humanitarna tragedija u Evropi,” poručio je Junker.
Predsjednik Evropskog savjeta Donald Tusk pozvao je članice na jedinstvenu i solidarnu akciju i istakao značaj zaštite spoljnih granica EU. ,,Još nemamo sporazum o tome kako to operacionalizovati, ali ono oko čega smo se složili je da treba zaštiti granice”, rekao je Tusk.
Poslije sastanka jasno je prije svega sljedeće: balkanske zemlje bi trebalo da uspore kretanje izbjeglica. Duž balkanske rute trebalo bi da bude obezbijeđeno 100.000 dodatnih mjesta za privremeni smještaj izbjeglica. Postignut je načelni dogovor da Grčka uveća kapacitete za prihvat tražilaca azila za 50.000 mjesta, dok se od država Zapadnog Balkana očekuje da obezbijede još 50.000 prihvatnih mjesta.
Iako se ovdje ne radi o dodjeljivanju izbjegličkog statusa već o privremenom zbrinjavanju, postavlja se pitanje kako će ove mrzovoljne državice opsjednute svojim unutrašnjim problemima i međusobnim razmiricama uspjeti da se dogovore o raspodjeli, a zatim izgraditi objekte za smještaj, makar i privremeni, za 50.000 ljudi? Takođe, nije jasno od kojih balkanskih zemalja se očekuje da uvećaju smještajne kapacitete, pored Srbije i Makedonije koje je pomenuo Junker? Da li se u balkanske zemlje računaju i Hrvatska i Slovenija? Da li se i Albanija, čiji premijer je takođe bio prisutan, obavezala da preuzme jedan dio tereta? Takođe, Kosovo je, iako ne neposredno pogođeno, geografski u centru zbivanja.
Imajući u vidu da je hrvatski premijer kategorički odbio da razmotri bilo kakve nove zahtjeve, sva je prilika da Brisel računa na spremnost Srbije da prihvati značajan broj izbjeglica u zamjenu za političke ustupke i novčanu pomoć. S druge strane, takva spremnost nije prepoznata kod Makedonije, čiji su zvaničnici otvoreno izjavili da mogu da smjeste najviše 2.000 ljudi.
Predsjednik Vlade Srbije je poslije sastanka ponovio da ne planira da gradi bilo kakve zidove, priznajući da mu nije jasno šta se tačno od Srbije očekuje. Imajući u vidu da je Srbija najveća među patuljastim državama Zapadnog Balkana, razumno je pretpostaviti da se radi o izgradnji kapaciteta za smještaj između 15 i 30 hiljada ljudi. Trenutno, prema riječima portparola Komesarijata za izbjeglice Ivana Miškovića, Srbija raspolaže sa 3.000 mjesta, u pet stalnih centara za azil i na još trinaest lokacija.
Po drugim izvorima Srbija trenutno, u najboljem slučaju, raspolaže kapacitetima za kakav-takav smještaj za oko 1.000 tražilaca azila.
Stručnjaci iz regiona podijeljeni su oko toga da li će 17 mjera zaista donijeti više reda. Ono što je iz plana jasno jeste da Brisel više neće tolerisati nekontrolisan i brz prolazak izbjeglica kroz balkanske zemlje, kaže Vladimir Petronijević iz Grupe 484. Po njemu, ono što nije do kraja jasno jeste koliko će ih dugo i, prije svega kako, tranzitne zemlje zadržavati na svojim teritorijama? Tačka tri kaže – obeshrabriti nekontrolisano kretanje. ,,Kako vi to možete da uradite, a da pri tom ne limitirate slobodu kretanja,” pita se čelnik pomenute nevladine organizacije.
Dosadašnja iskustva pokazala su da izbjeglice poslije mjeseci putovanja žele što prije da prođu zapadnobalkansku rutu i stignu do Evropske unije. Niz pokušaja zaustavljanja izazivali su nezadovoljstvo, koje je kulminiralo i incidentima. U Visokom komesarijatu Ujedinjenih nacija za izbjeglice (UNHCR) podvlače da niko neće smjeti da tim ljudima ograničava slobodu kretanja.
Stotine hiljada ljudi je već prošlo balkanskom rutom. Balkanske države za to nisu bile pripremljene, mada su morale da vide šta ih čeka, izjavila je Lidija Čehulić Vukadinović sa zagrebačkog Fakulteta političkih nauka. „Ispostavilo se da nijedna od tih zemalja nije u stanju da sama riješi probleme. Dakle, saradnja na evropskom nivou je neophodna”, kaže Čehulić Vukadinović.
Briselski planom izričito se poziva na bolju komunikaciju između zemalja duž rute. Do sada, komunikacije jedva da je bilo – umjesto toga, uzajamna optuživanja. Tako se u Sloveniji tvrdi da se Hrvatska ponaša kao ogromni auto-prevoznik, koji pridošlice samo transportuje dalje. To je upravo optužba Hrvatske upućena Srbiji. Kao rezultat tog spora, svi granični prelazi između dvije zemalje danima su bili zatvoreni za transport roba.
Politika trenutno svjesno pojačava neprijateljstvo, prije svega zato što se u Hrvatskoj uskoro održavaju parlamentarni izbori. „Zato se u Zagrebu često igra na srpsku kartu kako bi se prikupilo što više bodova kod nezadovoljnih nezaposlenih birača koji žele da čuju da su krivci za njihovu bijedu negdje drugde. Beograd naravno radi to isto – tamo se igra na hrvatsku kartu.”
Čehulić Vukadinović podsjeća na pokušaj političara da se u izbegličkoj krizi međusobno nadmaše: Srbija je htela da se pokaže humanijom od Makedonije, Hrvatska evropskijom od Srbije, Slovenija uređenijom od Hrvatske. No, gotovo svuda se vide ružne scene – izbjeglice koje spavaju na otvorenom ili policija koja koristi suzavac.
Zbog kontinuirane izbjegličke krize, eksperti vide rizik jačanja ekstremnih snaga u republikama bivše Jugoslavije. Političari desnog spektra u Srbiji i Hrvatskoj odavno govore kako će Evropska unija na Balkanu da pravi logore za migrante.
Profesorka Snežana Slapšak nije iznenađena time da je odbijanje izbjeglica sve „popularnije”: „Dvadeset pet godina nakon raspada Jugoslavije doživljavamo ogroman pad kvaliteta života, rastuće socijalne nepravde i beznađe, a time i nestajanje zdravog razuma.”
Sve više i sve češće čuje se da se granice moraju ograditi. U Srbiji, moguće je i da još nekoj političkoj stranci, pored Srpske narodne partije, koju predvodi Nenad Popović, nekadašnji saradnik Vojislava Koštunice, padne na pamet da pokuša da uveća svoj uticaj pričom o zatvaranju granica i izgradnji zidova. O tome razmišlja i bugarski premijer. Takođe, iz slovenačke vlade se čuje da podizanje ograde jeste opcija, a hrvatski premijer bi radije da pošalje vojsku na granicu sa Srbijom
Ipak, strahovi „zabrinutih građana” Balkana iz jednostavnog razloga potpuno su neosnovani. Izbjeglice ovdje ne žele da ostanu. Onaj ko se uputio na tako težak put i stigao dovde, taj se ne da zaustaviti, poručuju upućeni.
Sve zavisi od Njemačke
Zvaničnici zemalja koje se nalaze na tzv. balkanskoj ruti, smatraju kako u izbjegličkoj krizi sve zavisi od Njemačke. Dok Njemačka prima ogroman broj izbjeglica, stvari mogu da teku ovako kako teku: hiljade ljudi prelaze granice koje se povremeno zatvaraju, uz manje ili veće probleme na kraju stižu na svoje odredište.
Ali šta ukoliko Njemačka promijeni svoju politiku? Toga se pribojavaju u Zagrebu i Ljubljani, piše njemački dnevnik Frankfurter algemajne cajtung. „U svađi dvije zemlje radi se o tome kome će na pleća pasti ogroman zastoj u izbjegličkom talasu”, piše list.
Frankfurter algemajne cajtung piše da je „promašena politika Angele Merkel prema izbjeglicama dovela do topljenja podrške kancelarki. Zašto bi građanin vjerovao državi koja se ni sama ne pridržava prava,” pita se autor. On postavlja još jedno pitanje: ,,Zašto Angela Merkel ne pritisne kočnicu?”
FAZ piše da se opuštenost Njemaca, kada je riječ o sve većem prilivu izbeglica, odavno pretvorila u duboku zabrinutost. Dvoje od troje građana smatraju da će talas izbjeglica veoma promijeniti Njemačku, a isti broj ljudi strahuje da su među izbjeglicama i teroristi.
Ankete pokazuju da je šest od deset građana ubijeđeno da je Nemačka potpuno izgubila kontrolu nad brojem izbjeglica koje ulaze u zemlju. Svaki drugi građanin smatra da su političari izgubili osjećaj za realnost. Sedam od deset građana je mišljenja da su probleme izazvali domaći političari, na primjer, stvarajući pretjerane nade kod izbjeglica, navodi list.
Milan BOŠKOVIĆ
Komentari
Izdvojeno
ZAOŠTRAVANJE ODNOSA KINE I AMERIKE: Tajvan kao žarište

Za razliku od Ukrajine, Vašington je nedavno javno obećao da će, osim isporuka naoružanja, braniti ostrvo ako Kina pokuša izvršiti invaziju. Predsjednik Džozef Bajdenje ponovio da Amerika zagovara jednu Kinu ali da se protivi vojnom rješenju
Kada se izuzme agresija na Ukrajinu i sankcije prema Rusiji, najveća geopolitička glavobolja velikih sila je status ostrva Tajvan. Tajvan je de fakto nezavisna država. To je visokorazvijena ekonomija od 24 miliona stanovnika sa bruto društvenim proizvodom po glavi stanovnika na zavidnom 20. mjestu u svijetu. Ostrvo je postalo i glavni svjetski proizvođač visokokvalitetnih poluprovodnika. Takođe, dvije trećine kompjuterskih čipova na svijetu se proizvode na ovom ostrvu. Kompanija TSMC je takozvana „livnica” za proizvodnju čipova, vrijedna skoro 100 milijardi dolara.
Kina smatra ostrvo dijelom svoje odmetnute teritorije koja je ostala jedino utočište Kuomintanga (Kineske Nacionalističke Partije) nakon poraza od strane komunista u kineskom građanskom ratu završenom 1949. Poslije višedecenijske diktature i vanrednog stanja ostrvo se od sredine 90-ih transformisalo u uspješnu demokratiju. Zvanični naziv ostrva je Republika Kina i formalno njena vlast polaže pravo na kontinentalnu Kinu. Međutim, sa razvojem demokratije sve više Tajvanaca naginje ka nezavisnosti i formalnom prekidu politike jedne Kine sa dva sistema iako je 84 odsto Tajvanaca kineskog etničkog porijekla. Tome raspoloženju je doprinijelo i negativno iskustvo reintegracije Hong Konga koga je Britanija vratila matici 1997. godine uz obećanje Pekinga da će poštovati ljudska prava, demokratski politički sistem i slobodno tržište. To je kasnije nuđeno i Tajvanu ali rastući problemi u Hong Kongu kome se nameću brojna rješenja od komunističkog Pekinga su ohladili mnoge Tajvance. Oni tvrde da nikada nisu bili dio moderne kineske države koja je prvi put formirana nakon revolucije 1911. godine i Narodne Republike Kine koja je uspostavljena pod Maom Cetungom 1949. godine na kontinentu.
Kina ukazuje da je Tajvan prvi put postao dio Kine u 17. stoljeću u vrijeme dinastije Ćing. Ostrvo je predato 1895. godine Japanu nakon što su Kinezi izgubili prvi Kinesko-japanski rat. Kina je ponovo vratila ostrvo 1945. godine nakon poraza Japana u Drugom svjetskom ratu i od tada je međunarodno priznata teritorija Kine.
Trenutno samo 13 zemalja (plus Vatikan) priznaje Tajvan kao suverenu zemlju, tj. kao predstavnika cjelokupne Kine. Kina vrši značajan diplomatski pritisak na druge zemlje da ne priznaju Tajvan, ili da urade bilo šta što implicira priznanje. Međutim, iako je uglavnom nepriznat, Tajvan ima razvijene ekonomske i trgovinske odnose širom planete uključujući i Kinu.
Odnosi između Tajvana i Kine naglo su se pogoršali nakon posjete ostrvu tadašnje predsjedavajuće američkog Predstavničkog doma Nensi Pelozi u avgustu 2022. Peking je osudio posjetu Pelozi kao „izuzetno opasnu”.
Kina je tada pokrenula niz vojnih manevara uz angažman i svog nosača aviona i ispaljivanje balističkih projektila fokusiranih na šest zona oko Tajvana, od kojih se tri preklapaju s teritorijalnim vodama ostrva. Tajvan je upozorio da je tim potezom narušen njegov suverenitet jer je prisilio brodove i avione da pronađu rute oko tih područja. Kina se takođe povukla iz klimatskih razgovora sa Amerikom.
Od 2021. Kina pojačava pritisak slanjem vojnih aviona u tajvansku zonu protivvazdušne odbrane, samoproglašeno područje u kojem se strani avioni identificiraju, nadgledaju i kontrolišu u interesu nacionalne bezbednosti.
Nedavna posjeta Tajvanske predsjednice Tsai Ing-ven Sjedinjenim Državama pojačala je kritike i upozorenja iz Pekinga. Sadašnji predsjednik Donjeg doma američkog Kongresa Kevin Makarti sastao se u Kaliforniji sa predsjednicom Ing-ven zajedno sa delegacijom kongresmena iz obje stranke. Makarti je najavio široku pomoć kako bi ostrvo sačuvalo demokratiju.
Za razliku od Ukrajine, Vašington je nedavno javno obećao da će, osim isporuka naoružanja, braniti ostrvo ako Kina pokuša izvršiti invaziju. Do skoro je svaka američka administracija održavala dvosmislen stav na pitanje da li bi vojno intervenisala u slučaju kineskog napada. Predsjednik Džozef Bajden je nedvosmisleno iznio novu poziciju sadašnje administracije. Takođe je ponovio da Amerika zagovara jednu Kinu ali da se protivi vojnom rješenju.
Kako Kina ekonomski i vojno jača, rastu bojazni da bi se status kvo mogao promijeniti. Predsjednik Si Đinping je tokom posjete francuskog kolege Emanuela Makrona i šefice Evropske komisije Ursule fon der Lajen Pekingu prošle sedmice naglasio da Kina neće beskonačno čekati na reintegraciju ostrva rekavši da svako ko očekuje da Kina napravi kompromise i ustupke po pitanju Tajvana sanja nerealne snove.
Kina je napravila veliki prodor u Aziju i dominira regionalnim ekonomijama a tokom ruske invazije na Ukrajinu razvila je široku trgovinu sa Rusijom i time joj olakšala teret zapadnih sankcija. Kineska Inicijativa Put i pojas (BRI) kojim se infrastrukturno i ekonomski povezuje sa mnogim zemljama je, od 2013, kada je lansirana, postigla veliki uspjeh. Potpisano je preko 200 BRI sporazuma sa 149 zemalja i 32 međunarodne organizacije.
Peking ide i dalje od ulaganja kao vanjskopolitičkog alata. Rat u Ukrajini je učinio svoje. Putinova Evroazijska ekonomska unija (EAEU) i pekinška Šangajska organizacija za saradnju (SCO) su dobile na značaju. SCO čine Kina, Rusija, Indija i Pakistan, dok su Iran i Afganistan države posmatrači.
Nekadašnja Putinova vizija jedinstvenog tržišta „od Lisabona do Vladivostoka“ sa EU kao glavnim partnerom je doživila veliku modifikaciju. Sada, kada je poslovanje s Evropom gotovo ugašeno, Kremlj želi EAEU južno i istočno u Aziju, gdje se interesi EAEU sve više preklapaju sa SCO, što je posebno spomenuto u novom ruskom vanjskopolitičkom konceptu
Kao kontratežu Amerika gradi pacifički pojas kojim želi omeđiti ekspanziju Kine na Pacifik i jugoistočnu Aziju. Sjedinjene Države imaju veliki broj vojnih baza u Japanu u Južnoj Koreji što može predstavljati veliki izazov za Kinu u slučaju da se odluči za vojnu akciju protiv Tajvana. Tajvan predstavlja prirodni lanac od Južne Koreje do Filipina kojim se onemogućava direktni pristup Kine Pacifiku. Ako bi Kina preuzela Tajvan, neki zapadni stručnjaci sugerišu da bi onda mogla slobodnije da projektuje moć u zapadnoj regiji Pacifika i da bi čak mogla ugroziti američke vojne baze sve do Guama i Havaja.
Kina insistira da su njene namjere miroljubive. Nedavni vojni savez AUKUS između Australije, Velike Britanije i SAD-a je posebno dizajniran da se odupre pretpostavljenoj kineskoj ekspanziji.
Zapad je i dalje nesumnjivo moćan i stvara dvije trećine globalnog BDP-a. Još ima i značajnu prednost u visokim tehnologijama i sofisticiranom naoružanju. No, Kinezi tvrde da se, zahvaljujući lošoj demografiji i deindustrijalizaciji Zapada usljed globalizacije, u posljednje tri decenije taj jaz znatno smanjuje. Tome doprinose globalne energetske krize koje dovode do zatvaranja teške industrije kod kuće zbog „ekonomske neodrživosti“ rastućih troškova. Dobar primjer je sadašnja situacija sa proizvodnjom artiljerijske municije i dostava ukrajinskoj armiji. Sve zemlje NATO-a zajedno proizvode mjesečno ukupno 45.000 artiljerijskih granata od 155 mm dok Ukrajina svakog mjeseca ispaljuje oko 90.000 granata. NATO je primoran da razliku nabavlja od trećih zemalja i povlači američke zalihe municije iz Izraela i Južne Koreje. Zapadna vojna industrija za sada nije u stanju da poveća proizvodnju i nakon godinu dana ruske invazije, pa se mnogi pitaju kakva bi tek situacija bila u slučaju sukoba sa Kinom.
Prednost za Tajvan predstavlja to što ga od Kine odvaja 160 kilometara mora a Kina i nema veliki broj usko specijaliziranih amfibijskih i aviotransportnih snaga koje bi mogle lako savladati tajvansku dobro utvrđenu armiju. U otvorenom sukobu, neki zapadni stručnjaci predviđaju da bi Tajvan u najboljem slučaju mogao usporiti kineski napad i donekle spriječiti iskrcavanje kineskih amfibija na obalu dok ne stigne direktna intervencija američke pacifičke flote i snaga stacioniranih na Okinavi (Japan) i drugim bazama.
Nesporno je da Kina preferira „ponovno ujedinjenje” nevojnim sredstvima, kroz jačanja ekonomskih veza. Zapad isto nije voljan da se vojno sudari sa Kinom. U zapadnom taboru postoje brojna neslaganja oko zajedničke politike prema Kini. Kina troši na vojsku više od bilo koje druge zemlje, osim SAD-a, i mogla bi se osloniti na ogroman raspon sposobnosti, od pomorske moći, raketne tehnologije, aviona i sajber napada koje može koristiti kao tihi pritisak da se situacija opet pokrene ka mirnom faktičkom ujedinjenju.
Jovo MARTINOVIĆ
Komentari
Izdvojeno
PUTINOV REŽIM ZAVODI INFORMATIVNU CENZURU: Internet slobode u Rusiji na izdisaju

Rusija je još 2012. godine usvojila set zakona kojima se ograničavaju slobode surfovanja na internetu. Sistem kontrole je kasnije širen, a cenzura interneta se posebno pogoršala nakon početka agresije na Ukrajinu u februaru prošle godine. Roskomnadzor, državni regulator, je široko krenuo u blokade svih internet sadržaja kritičnih prema zvaničnoj politici Kremlja
Rusija je još 2012. godine usvojila set zakona kojima se ograničavaju slobode surfovanja na internetu tako što je uvela listu zabranjenih web stranica kojima se ne može pristupiti sa ruskih IP adresa. Uzrok su bili masovni protesti u Moskvi i drugim gradovima nakon brojnih optužbi za pokradene parlamentarne izbore u decembru 2011. i predsjedničke izbore u martu 2012. godine koji su vratili na tron Vladimira Putina koji je prije toga upravljao zemljom sa mjesta premijera. Zakon je ponovo dorađen naredne godine i njime su zabranjene sve internet stranice koje se sumnjiče „za ekstremizam“, „pozivanje na ilegalna okupljanja“ i „promjenu poretka“ čime su etiketirani oni koji su se suprostavljali sveprisutnoj kleptomaniji i korupciji u državnom vrhu. Iduće godine su zabranjene i web stranice koje vrše „uticaj na stanovništvo zemlje, pogotovo mlade ljude, sa namjerom da oslabe kulturne i duhovne vrijednosti“.
Ruski Sistem operativno-istražnih mera (SORM) zahtijeva od telekomunikacionih operatera da instaliraju hardver koji dobijaju od Federalne službe bezbjednosti (FSB) – nasljednice KGB-a. Hardver omogućava glavnoj špijunskoj agenciji da nadgleda metapodatke i sadržaj komunikacije korisnika, uključujući telefonske pozive, elektronsku poštu i istorijat pretraživanja weba. Metapodaci se mogu dobiti bez naloga suda. Sistem je 2014. godine proširen i na platforme društvenih medija, a Ministarstvo komunikacija je naložilo kompanijama da instaliraju novu opremu koja može koristiti Paket duboke inspekcije (DPI) kojim se mogu detaljno i bez ikakve kontrole špijunirati ruski građani.
Zakon Jarovaja iz jula 2016. godine zahtijeva da svi web servisi pohranjuju korisničke podatke ruskih građana na serverima unutar zemlje. Od telekom operatera se traži da čuvaju snimke telefonskih razgovora, tekstualnih poruka i internet saobraćaja korisnika do 6 mjeseci, kao i metapodatke do 3 godine. Ovi podaci, kao i „sve druge potrebne informacije“ dostupni su vlastima na njihov zahtjev bez sudskog naloga. Sajtovi koji ne ispunjavaju ovaj zahtjev mogu lako doći pod udar vladinih mjera. Slična rješenja je ranije u praksi kod nas sprovodila Demokratska partija socijalista (DPS) tako što su Uprava policije i Agencija za nacionalnu bezbjednost (ANB) mogli na svoju ruku pristupati podacima o komunikaciji građana kod mobilnih operatera.
Ranijom legislativom ruske Dume koja je maskirana kao „borba protiv terorizma“ i dopunjena avgusta 2014. godine zahtijeva od operatera besplatnih pristupnih tačaka bežičnog interneta ili Wi-Fi (npr. u restoranima, bibliotekama, kafićima itd.) da prikupljaju osobne podatke svih korisnika, identificiraju ih pomoću pasoša i pohranjuju podatke.
Od januara 2018. godine, kompanijama registrovanim u Rusiji kao „organizatorima širenja informacija“, kao što su aplikacije za razmjenu poruka na mreži, nije dozvoljeno da imaju korisnike bez identifikacije.
Cenzura interneta se dodatno pogoršala nakon što je Putin otpočeo agresiju na Ukrajinu u februaru prošle godine. Roskomnadzor, državni regulator, je krenuo u blokade svih internet sadržaja kritičnih prema zvaničnoj politici Kremlja. Na listi zabrana su se našle i popularne društvene platforme kao Twitter, Facebook, Instagram jer su odbile da objavljuju kremaljsku ratnohuškačku i nacionalističku propagandu sa RT televizije i Sputnjika. Stranice organizacija za ljudska prava (Human Rights Watch, Amnesty International) i portali poznatih medijskih kuća – BBC, Glas Amerike, Dojče vele, Meduza itd. su takođe blokirane samo zbog kritike Putinovog ratnog pohoda.
Roskomnadzor je blokirao i više od 10 hiljada web stranica pod optužbom da distribuiraju materijale kojim se „diskredituju ruske oružane snage”. Blokade su naređene od strane Glavnog državnog tužilaštva, koje ima ovlašćenja da nalaže zabrane bez odobrenja suda kako bi se spriječilo „širenje lažnih vijesti o vojsci“ za koje slijede drakonske kazne zatvora dodatno pojačane nakon početka agresije. Prošle godine je podneseno 779 krivičnih prijava zbog izjava na društvenim mrežama (objave, prenošenja tuđih objava, statusi na društvenim mrežama i poruke). Za takva djela je zaprijećena kazna zatvora do 15 godina. Kremaljske vlasti su pokrenule i najmanje 42 krivična postupka zbog ,,diskreditacije” vojske, od kojih je već 6 rezultiralo zatvorskim kaznama. Otvoreno je i 187 krivičnih predmeta zbog širenja „lažnih vijesti”.
Treba dodati i 1889 slučajeva prekršajnih tužbi, uključujući distribuciju ekstremističkih materijala i simbola zabranjenih organizacija (uključujući i organizaciju utamničenog opozicionara i antikorupcijskog aktiviste Alekseja Navaljnog). Kritike ruske armije i „specijalne vojne operacije“ od strane pronacističkih organizacija i/ili visoko rangiranih kriminalaca bliskih Putinu (primjer Jevgenija Prigožina, vlasnika Privatne vojne kompanije Wagner- PMCW) ne podliježu sankcijama državnih organa jer su navodne te kritike dobronamjerne zarad boljeg rezultata u agresiji na Ukrajinu. Duma je sredinom ovog mjeseca inicirala izmjene zakona po kojima se kritika ruskih „dobrovoljačkih grupa“ uključujući Wagner i otvoreno nacističku Grupu Rusič takođe smatra krivičnim djelom koje povlači do 15 godina robije.
Roskomnadzor je dopustio na ruskom Telegramu cirkulaciju video snimka na kome ruski vojnici kastriraju i potom ubijaju vezanog ukrajinskog ratnog zarobljenika. Video su snimili ruski vojnici krajem jula 2022. godine kako bi se zločinom javno pohvalili na internetu. Ni propagiranje ruskog fašizma i nacional boljševizma sa pozivima na masovna ubijanja ukrajinskih civila, posebno djece i nemoćnih ne predstavljaju nikakav problem ni državnom regulatoru ni tužilaštvu uprkos zakonima kojima su zabranjeni pozivi na surovost, nasilje i neprimjeren govor.
U pokušaju da zaobiđu rastuća ograničenja, Rusi se sve više okreću virtuelnim privatnim mrežama (VPN). VPN je tehnologija koja omogućava korisniku da pristupi blokiranoj web stranici tako što zamjenjuje korisnikovu IP adresu s IP adresom servera na koje je povezan. IP adresa (Internet Protocol address– eng) je specifičan numerički niz od ukupno 12 brojeva, ili jedinstveni matični broj svakog računara koji mu omogućava adekvatnu komunikaciju sa stranicama i serverima. Na primjer, osoba koja živi u Moskvi uz pomoć VPN-a izgleda kao da je u Njujorku pa se sa servera u Njujorku bez problema pristupa internetu i time se zaobilaze vladine zabrane.
Otprilike 25 odsto ruskog stanovništvo ima VPN na svojim uređajima, što Rusiju čini osmom najpopularnijom zemljom za korištenje VPN-a u svijetu.
Putinov režim ne sjedi skrštenih ruku. Razvio se u tehnološki rat između ruske vlade i VPN kompanija. U septembru 2022. službeno je blokirano nekoliko najprisutnijih VPN provajdera, uključujući renomirani ExpressVPN. Ipak, ExpressVPN i većina drugih VPN-ova su ostali funkcionalni do februara ove godine. No posljednjih sedmica, mnogi Rusi i strani dopisnici se žale na društvenim mrežama da neki od najpopularnijih VPN-ova u zemlji više ne rade na mobilnoj internet konekciji koju obezbjeđuju MTS, Megafon, Tele2, kao i nekoliko kućnih internet provajdera.
ExpressVPN provajder je objavio da je poslovanje u Rusiji postalo teže nego ikada. „Ruska vlada trenutno aktivno blokira VPN veze. Izazov koji predstavljaju ove najnovije blokade je bez presedana“, stoji u poruci korisničke službe ExpressVPN-a. Ove kompanije ne žele prihvatiti poraz i počele su razvijati strategije za zaobilaženje ograničenja slobode interneta koje je nametnula vlada, uključujući postavljanje novih servera i rad na naprednijim protokolima.
Rat se nastavlja i na internetu.
Jovo MARTINOVIĆ
Komentari
Izdvojeno
NEREDI U BRAZILU: Igre sa demokratijom

Situacija u Brazilu nekoliko dana nakon nasilnih protesta je mirna, no mediji prenose da i dalje postoji bojazan od sličnih scenarija. Nova brazilska vlada se u svojim prvim danima suočila sa gomilom problema koje će morati rješavati brže nego što je očekivala. Od toga će umnogome zavisiti ostatak njenog mandata
U prošlom broju našeg nedjeljnika sumirali smo godinu za nama i naveli kako su neke zemlje Južne Amerike prešle put od krajnje desnice ka vladama lijeve orijentacije. Desetak dana kasnije u Brazilu, jednoj zemlji sa pomenutim promjenama, haos. Mnogi brazilski scenario porede sa upadom pristalica Donalda Trampa, inače saveznika bivšeg brazilskog predsjednika Žaira Bolsonara, u američki Kapitol 6. januara 2021. Prije ravno dvije godine.
Bolsonaro je izgubio od Luiza Injacia Lule da Silve izborima u oktobru, ali su njegove pristalice odbile da prihvate tanku pobjedu suparnika i izborne rezultate. Kampovale su u blizini vojnih objekata, tvrdeći da su izbori pokradeni. Bez dokaza kojima bi potkrijepili tu tvrdnju. Značajan broj njih apelovao je na vojsku da svrgne izabranu vladu, a hiljade su marširale u nedjelju na glavni grad. Potom su upali u predsjedničku palatu, zgradu Kongresa i vrhovni sud. Razbijali su prozore, namještaj i opremu, uništavali umjetnička djela i službene dokumente.
Do dramatičnih akcija i scena dolazi nedelju dana pošto je Lula, veteran na političkoj sceni te zemlje položio zakletvu i preuzeo dužnost predsjednika. Novi brazilski predsjednik je suparničke demonstrante nazvao vandalima i fašistima.
Dan nakon što su napali sve tri grane vlasti u pokušaju da sruše demokratski izabranu vladu, Fred Aruda, brazilski ambasador u Londonu, rekao je: „Ono što se juče dogodilo u Brazíliji bilo je groteskno. Neuspjeli napad na naše institucije. Kao što je rekao predsjednik Lula, demokratija zahtijeva od ljudi da poštuju institucije”. Upozorio je da će akteri napada osjetiti svu snagu zakona, napominjući: „I svjedočiće neželjenim posljedicama svojih postupaka. Brazilska demokracija izranja još jača iz takvih mračnih epizoda“. Iz napadnutih institucija objavljeno je zajedničko saopštenje: „Pozivamo društvo da ostane mirno u odbrani mira i demokratije. Zemlja treba normalnost, poštovanje i socijalnu pravdu”.
Ministar pravde Flávio Dino rekao je da je oko 1500 ljudi uhapšeno tokom i nakon nemira, a policija je počela sa praćenjem onih koji su platili desetine autobusa za prevoz protestanata. Forenzički dokazi, uključujući otiske prstiju i fotografije, koristiće se za pozivanje ljudi na odgovornost. Ministarstvo pravde postavilo je e-mejl za primanje „informacija o teroristima koji su upali i uništili” vladine zgrade, a radi se i na pretraživanju slika kako bi se identifikovali izgrednici.
Bezakonje su osudili političari, svjetski čelnici i većina Brazilaca. Nakon telefonskog poziva u ponedjeljak, Lula i američki predsjednik Džo Bajden objavili su zajedničku izjavu u kojoj stoji da brazilska demokratija i slobodno izražena volja građana ima nepokolebljivu podršku Sjedinjenih Država.
Da je u Brazilu stanje kopmpleksno pisao je švajcarski Neue Zürcher Zeitung (NZZ). „Radikalizovane pristalice Bolsonara jedva da su naišle na otpor tokom osvajanja i uništvanja: iako se danima znalo da će protestovati protiv Luline vlade u Braziliji, samo nekoliko stotina vojnika iz nacionalnih interventnih snaga Força Nacional bilo je poslato da zaštite zgrade. Samo nekoliko njih koristilo je suzavac ili pokušalo da se odupre naletu. Na društvenim mrežama postoje video snimci bezbjednjaka koji prijateljski ćaskaju sa napadačima. Tek kada je predsjednik Lula u nedjelju popodne oduzeo upravi prestoničkog okruga komandu nad bezbjednosnim aparatom i prenio je na saveznu vladu do 31. 01. policija je brzo reagovala i u ranim večernjim satima uspjela da oslobodi zgrade“.
Nakon nedjeljnog haosa, u ponedjeljak nove slike. Ljevičarske organizacije u gradovima uključujući Sao Paulo i Rio de Žaneiro marširale su u znak podrške novoizabranom predsjedniku. „Nema amnestije!”, skandirali su tražeći kazne za izgrednike od prethodnog dana.
Mediji su nakon ovih događaja analizirali situaciju u Brazilu i ocijenili da je Lula sa svojim saradnicima odlučio da ne proglasi vanredno stanje, jer bi tada vojska preuzela skoro svu vlast. U novim političkim strukturama na vlasti u Brazilu postoji bojazan da svi generali ne bi sprovodili njegova naređenja. Među njima ima i Bolsonarovih ministara i onih koji su podržali proteste.
Bolsonaro je kritikovao ovakav način izražavanja neslaganja sa politikom u jednoj demokratskoj zemlji, ali u skladu sa svojom strategijom od gubitka izbora nije nedvosmisleno tražio od svojih pristalica da prestanu sa protestima. Usput je napravio paralelu sa sličnim situacijama iz 2013. i 2017. godine kada su izgrednici bili iz redova druge političke opcije. Bivši predsjednik otputovo je u Sjedinjene Američke Države uoči nereda u Braziliji. Neki smatraju kako bi izbjegao odgovornost za ono što je uslijedilo. Nakon što su mediji postavili pitanje njegovog statusa u SAD-u izašle su informacije o njegovom bolničkom tretmanu na Floridi. Bolsonaro se liječio od bolova u crijevima povezanih sa ubodom nožem koji je pretrpio tokom izborne kampanje 2018. godine.
Pobuna pro-Bolsonarovaca bila je jadna, smatraju brojni analitičari i slažu se da je za sada uspjela u jednom. Ojačala je predsjednika Lulua.
NZZ ovako analizira situaciju u Brazilu: „Vrhovni sud koji kontroliše Luluin prijatelj glavni sudija Alexandre de Moraes koji je svojim odlukama zamrzao sve antikorupcione sudske procese protiv Lulua i tako mu omogućio da se uopšte kandiduje za predsjednika Brazila, a potom odbacio sve primjedbe na izborni proces i proglasio Lulua za pobjednika, je suspendovao Ibaneisa Rochu, guvernera Brazilije, na tri mjeseca. Rocha se smatra saveznikom Bolsonara i već je pokazao nezaiteresovanost u procesuiranju demonstranata tokom nasilnih nereda prije tri nedjelje i pokušaja atentata neposredno prije stupanja na dužnost“. U međuvremenu su uhaošeni i neki visoki funkcioneri prethodne vlasti.
Da je situacija u Brazilu dramatičnija nego što izgleda pokazuje i monitoring društvenih mreža. Na zahtjev brazilske vlade, društvene mreže počele su sa čišćenjem svojih platformi od bilo kakvog sadržaja koji podstiče nasilje, izvijestila je novinska agencija Rojters. Meta, pod kojom funkcionišu Fejsbuk i Instagram, rekli su da su nedjeljni nemiri u Braziliji označeni kao „nasilan događaj”, te će stoga svaki sadržaj koji ga podržava ili hvali biti uklonjen. Guglova platforma JuTjub na sličan način „pomno prati” situaciju, a njihov tim uklanja problematične sadržaje. To uključuje „streamove uživo i video zapise koji podstiču nasilje”. Aplikacija za razmjenu poruka Telegram takođe sarađuje sa brazilskom vladom na provjeri činjenica. Sve ovo je reakcija na situaciju uoči nedjeljnih događaja, kada su Bolsonarove pristalice dijelile na društvenim mrežama svoje planove mobilizacije, grupisanja i provale u vitalne vladine zgrade.
Situacija u Brazilu nekoliko dana nakon nasilnih demonstracija je mirna, no mediji prenose da i dalje postoji bojazan od sličnih scenarija. Nova brazilska vlada se već u svojim prvim danima suočila sa gomilom nevolja koje će morati rješavati brže nego što je očekivala. Od toga će umnogome zavisiti ostatak njenog mandata.
Dragan LUČIĆ
Komentari
-
SUSRETI4 sedmice
NATALIJA KOKA ĐUKANOVIĆ, ŽENA BOEM: Onaj trag, kad odete
-
ALTERVIZIJA4 sedmice
Deportacije
-
HORIZONTI3 sedmice
NJUJORK TAJMS – MRAČNE VEZE VUČIĆA I BELIVUKA: Europol pokvario poslove države i podzemlja
-
HORIZONTI4 sedmice
ZADUŽIVANJE MILOJKA SPAJIĆA OD 750 MILIONA, U SUSRET IZBORIMA: Posao za SDT ili politički pazar
-
FOKUS4 sedmice
VLADA DRITANA ABAZOVIĆA: Godina prođe, mandat nikad
-
Izdvojeno3 sedmice
SDT ISPITUJE ŽIVOTNI STIL CRNOGORSKIH FUNKCIONERA: Luksuz pod lupom
-
DRUŠTVO4 sedmice
SLUČAJ SKRBUŠA: Male hidroelektrane pred Specijalnim tužilaštvom
-
FOKUS3 sedmice
POLA DRŽAVE NA BUDŽETU: Proizvodnja zavisnika od vlasti