Ovih dana u Bijelom Polju treba početi sudski proces protiv Ibrahima Čikića. Grupa građana koje Čikić pominje u svojoj knjizi Gdje sunce ne grije tužila ga je za klevetu. U tuženoj knjizi Čikić je opisao politički proces protiv građana Crne Gore koji su bili optuženi za terorizam, i njihovo stradanje na robiji. Taj proces je bio klasični primjer državnog terorizma: država je bila ta koja je, zahvaljujući montiranoj optužnici, poslušnoj policiji i priručnom sudstvu otela grupu Bošnjaka i držala ih u zatočeništvu, u cilju zastrašivanja njihovih sunarodnika. Država je najprije tvrdila da su Ibrahim Čikić i ostali uhapšeni namjerili da stvore nezavisnu državu Sandžak. Kasnije je ista ta država praktično priznala da su ljudi koje je uhapsila, zatvorila i zlostavljala bili nevini. U međuvremenu, Ibrahima Čikića su, kako je još 9. septembra 1994. u Monitoru svjedočio njegov otac Avdo, mučen batinanjem i elektrošokovima, ,,od glave do testisa – da ne bi pravio mudžahedine”. Potom su mu puštali kasete ,,sa vriskom djeteta, roditelja, braće i supruge, koju upravo siluju i kolju, ali će ih pustiti odmah ako prizna”.
Po nalazu ljekara specijaliste od 15. juna 1994, kod Ibrahima Čikića je ,,vidna sposobnost umanjena za 100 odsto trajno. Radi se o praktično slijepoj osobi”.
Ako je čitav proces bio montiran i bogato garniran srednjovjekovnim metodama mučenja, neko je za to morao odgovarati. Ali nijedan od aktera akcije Lim nije izveden pred sud. Umjesto toga, ponovo se sudi Ibrahimu Čikiću – koji nikoga nije oteo i zlostavljao, što je očito ponašanje koje se u Crnoj Gori pravno ne sankcioniše. Umjesto toga, Čikić se prisjećao i pisao – a to je, poruku smo već shvatili, u ovoj zemlji vrlo kažnjivo.
Čikić je jedan od mnogih koji su pretrpjeli torturu – ali on je onaj koji je o tome ostavio pisani trag. Zato će Čikić ponovo na sud. Jer je njegova knjiga teroristički akt protiv konsenzualne laži koja je instalirana za istinu o Crnoj Gori devedesetih.
Sama ideja da se sudi onome koji je zlostavljan, ne onima koji su zlostavljali, perverzija je prava i pravde. Ali da bi se takvo što doista sprovelo, potrebno je mnogo više od sadističke mašte. Potreban je državni aparat spreman da to sprovede, i najvažnije: potrebno je društvo u kojem je svaki scenario negativne utopije – moguć.
Pri tome, ne znači da se tortura nad Čikićem završava tužbom za klevetu. Iz iskustva znamo da nakon te tužbe slijedi ona za ,,nadoknadu nematerijalne štete”. Tako da Čikić i bukvalno plati za ono što je pisao.
A pisao je zato što je samo tekst bio prostor u kojem je mogao uspostaviti neki poredak pravde. Budući da nije pozvan na sud da svjedoči o onome što je preživio, preostalo mu je samo da svoje svjedočanstvo ostavi za neko drugo vrijeme i neke druge ljude. Ali desilo se da je njegova knjiga potvrdila da je istina incident – samo narušava, u međuvremenu uspostavljene, dobre međunacionalne i međuzaboravne odnose.
Oni koji imaju tu nesreću da moraju opisivati prostor i vrijeme u kojem žive često pominju kako građani Crne Gore iz straha bježe od slobode. Ali još je Hobbes pokazao kako strah i sloboda znaju uzimati čudne oblike: ,,Kad neko baca u more svoja dobra iz straha da će brod potonuti, on to ipak čini posve voljno i može odbiti da to učini ako hoće – to je dakle radnja nekoga ko je slobodan”. Slobodni da odbace slobodu, naši su građani sa broda bacili ne samo svoja dobra, nego su sa broda bacali i druge ljude – ista ona neosjetljivost na tuđu patnju i sljepilo za pravdu zbog koje je bilo moguće da devedesetih slobodno stanu uz fašistički režim Slobodana Miloševića, danas čini mogućim suđenje Čikiću. Njega i njegovu klevetničku knjigu ponovo treba baciti preko palube.
Duboka, suštinska ravnodušnost našeg društva na ovo što se sada dešava Čikiću dovršetak je započetog posla. Ćutnja dvijehiljaditih zapravo je posljednja riječ tirade mržnje devedesetih.
Andrej NIKOLAIDIS
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
FOKUS4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
HORIZONTI1 sedmica