Povežite se sa nama

DANAS, SJUTRA

Nasljeđe

Objavljeno prije

na

Nakon dvadeset godina kapitalizma, ni onih pola vijeka socijalizma ne čini se tako dugo. Ali se čini daleko: generacije koje ne pamte ono vrijeme završavaju škole i spremne su da preuzmu lidersku ulogu u društvu. Njihov vrijednosni sistem bitno je drugačiji od vrijednosnog sistema njihovih očeva. Uostalom: oni su svjedočili samo užasima džinovske propasti očinskog svijeta. To što im njihovi očevi u nasljeđe nisu ostavili socijalizam, tek je dio problema. Drugi dio je sama priroda kapitalizma koji očevi jesu ostavili djeci. Pljačkaški, klijentelistički, monopolski kapitalizam selektivnog poštovanja zakona, društvo iz kojega je hirurški odstranjen i posljednji trag ideje jednakosti, sve praćeno kapitalističkim parlamentarizmom koji, kako kaže Alain Badiou, ,,svojom prigodnom riječju demokratija sve slabije prikriva vlastitu bijedu”. Tek što su generacije svjedočile kraju komunizma, već se pred njihovim očima ljulja i Babilonska kula kapitalizma. Slabo je, odveć slabo nasljeđe očeva.

A istinska je propast nastupila tek tamo gdje se zakon očeva uspio nametnuti: kroz nacionalizam i vjersku ostrašćenost, koji su zamijenili ideje bratstva i internacionalizma. Taj teror mrtvih nad živima nazivali su identitetom i tradicijom. To je put smrti – zakon mrtvih proizveo je stotine hiljada mrtvih. Gdje god je taj zakon vodio ljude, nastalo je najgore bezakonje.

Ali jedna je stvar zajednička našem komunizmu – koji je propao – i kapitalizmu – koji odaje znake propasti, ali propasti neće: nisu riješili unutrašnje protivrječnosti ovoga društva. Razlozi zbog kojih smo imali onakav komunizam nisu daleko od onih zbog kojih nam je kapitalizam baš ovakav. Riječ je o projektima društvenih promjena koje nisu dovoljno radikalne i dosljedne, i koje se vremenom pretope u nešto suprotno od početne ideje. Samoupravljanje se pretvorilo u pljačku državne imovine, antifašizam u fašizam, demokratske promjene u na izborima nepromjenjivu oligarhiju, a takozvani Evropski san u administrativni košmar.

Uzroci prošlog i uzroci sadašnjeg spojili su se u jednoj vremenskoj tački: početkom devedesetih, u jednoj ideologiji: fašizmu. Naš kapitalizam izrastao je iz fašizma devedesetih. Ekonomska tranzicija tekla je paralelno sa ideološkom tranzicijom komunista u fašiste. Pokazalo se da je borba naših naroda i narodnosti bila nesumnjivo oslobodilačka, ali nedovoljno antifašistička. Jedan hrvatski ljevičar to je formulisao radikalno, i na pitanje ,,ali znate li vi koliko je ustaša ubijeno u Blajburgu”, odgovorio: ,,malo”. Čim je komunizam oslabio, svjedočili smo povratku fašizma i, sa njim, kapitalizma.

Ovdašnji fašizam je trenutno primiren i ne čini se bitnim društvenim problemom. Ali pretpostavke za njegovo ponovno razorno aktiviranje ostaju nedirnute. Prije svega, opstaje visok nivo neprosvijećenosti. Proces takozvanog suočavanja sa prošlošću je ne samo zaustavljen, nego i pokrenut u kontra-smjeru: pod udar zakona potpadaju žrtve i oni koji javno govore o zločinima.

Ideja da će neko sa strane i sam čin integracije u veći sistem donijeti rješenje naših problema, opstaje uprkos očitoj neutemeljenosti koju svakodnevno zapažamo. Evropska unija neće riješiti protivrječnosti našega društva. Današnji liberalni kapitalizam će se, slijedeći vlastitu unutrašnu logiku, prije ponovo transformisati u fašizam, nego u neki lijevi poredak. Vlast u Crnoj Gori će, na koncu, ovako ili onako biti zamijenjena, ali upravo od načina njene smjene ovisi hoće li to crnogorski akutni problem smjenjivosti vlasti riješiti, ili donijeti nove probleme.

I dok sistemska sprega crnogorska vlast-EU odlično funkcioniše, atmosfera u opozicionom taboru je prije revolucionarna nego demokratska: pošto se fantazija o EU kao savršenoj demokratiji pretvorila u razočarenje realnom EU, liberalno-demokratska inteligencija sve više razmišlja u binarnim opozicijama i, opet neizgovoreno, više vjere polaže u revoluciju nego u parodijske demokratske procedure.

Andrej NIKOLAIDIS

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Treći put

Objavljeno prije

na

Popovi ne mogu umjesto policije obezbjeđivati proteste i litije.  Amfilohije ih može vrlo uspješno predvoditi, ali ne može biti politička alternativa. Osim što crkva ne može povesti Crnu Goru u Evropu, mitropolit je, kao i Đukanović čovjek podjela. Ovoj zemlji potreban je  treći,  drugačiji  put. Ili  će se zaglibiti u lavirinte prošlosti

 

„Produbljivanje podjela, nije ni u čijem interesu osim onih koji ne žele napredak Crne Gore i njeno članstvo u EU”, kazao je u otvorenom pismu upućenom svim poliitčkim partijama i civilnim organizacijama, premijer Duško Marković, pozivajući ih na dijalog o važnom evropskom putu Crne Gore.  Premijer je u pravu. Nevolja je, međutim, u tome što vladajuća partija, čiji je on zamjenik, sve radi da podjele o kojima Marković govori učini što dubljim. I što se, čitajući njegovu izjavu i slijedeći elementarnu  logiku, lako dođe do zaključka da upravo DPS ne radi u interesu napretka Crne Gore i njenog evropskog puta. Koji  građani žele.

Istraživanje koje je za potrebe EU delegacije uradila agencija De facto pokazalo je da oko  66 odsto građana Crne Gore ima pozitivan stav o Evropskoj uniji. Procenat onih koji žele Crnu Goru kao evropsku državu, porastao je. Građani, prema istom istraživanju, kao najveći problem zemlje vide – korupciju, kriminal i nezaposlenost. Odgovornost adresiraju upravo na Demokratsku partiju socijalista. I to ne samo građani, nego i Evropska komisija. Iz godine u godinu.

Krajem ove sedmice Crnu Goru će posjetiti  Oliver Varhelji, komesar  EU za proširenje. Povod njegovog dolaska su nova pravila za ulazak zemalja Zapadnog Balkana u EU. Po njima, ukoliko ne bude napretka u pojedinim poglavljima, što je kod nas hronični slučaj, pregovori bi se mogli potpuno zaustaviti ili vratiti na početak. Hoće li Crna Gora nastaviti pregovore po novim pravilima, saopštili su iz EU, odlučiće sama zemlja. Marković sada poziva na dijalog, o evropskom putu i budućnosti svih nas, ali nema ko da ga čuje. Krhke su nade u  „dijalog“, dok se trenira strogoća i podgrijavaju podjele.

Nakon što je DPS uzburkao strasti i podjele donošenjem Zakona o vjerskim zajednicama, svaki naredni korak vlasti bio je demonstracija sile. Podjele iz dana u dan postajju sve dublje. Najnovije –  Đukanović je ove sedmice, demokratski i evropski, u intervjuu RTCG između ostalog  pozvao državni aparat da prepozna ,,ugrožavanje države i djeluje”. Aparat ga je prepoznao. Samo dan kasnije Uprava policije saopštila je da više neće obezbjeđivati litije. Uz obrazloženje, da zauzeti u obezbjeđivanju litija, ne bi mogli da hvataju kriminalce. Doduše, sami su primijetili da bi bezbjednosno interesantna lica mogla da naprave incidente na litijama, ali su ostavili popovima da se njima bave. Sjutradan su se predomislili. Još jedno svjedočanstvo o „nezavisnosti institucija“. I još jedan razlog zbog kojih bi EU mogla zaustaviti pregovore. Zahvaljujući DPS-u.

Jasno je. Ova vlast Crnu Goru ne vodi u red uređenih evropskih zemalja. Korupcija, kriminal, nezaposlenost, zarobljene institucije, pad slobode izražavanja, njihov su rezultat. Zbog toga bi integracioni proces mogao biti  čak izaustavljen. DPS je zemlju uveo u krizu, u kojoj je i dalje drži. Jasno je još nešto. Umjesto policije, popovi ne mogu obezbjeđivati proteste i litije. Mitropolit  Amfilohije, kao što se vidi, može ih vrlo uspješno organizovati i predvoditi. Ali ne može biti  politička alternativa. Crkva ne može Crnu Goru povesti u Evropu.  Amfilohije  je, kao i Đukanović, čovjek podjela. Oni su višedecenijski ratni i poslovni partneri. Ni njihov tekući dramatični sukob ne isključuje onu dublju podudarnost interesa. Posljednji je čas da se probude i organizuju oni u kojima nije umro san o Crnoj Gori, domu za sve. Ova zemlja, dok se rasplamsavaju strasti, vapi za trećim, drugačijim putem. Ili će ga naći ili će se zaglibiti u lavirinte prošlosti. Putujući unatrag, oživljavaćemo stare rane. Okrenuti leđima budućnosti, ne možemo naći ono najbolje u tradiciji. Ni  Evropu. Ni sebe.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Paljenje mraka

Objavljeno prije

na

Ako je Zakon o vjeroispovijesti  ono što danas muči Crnu Goru i njene vladare, svetovnog i duhovnog, onda je realno očekivati da će oni  sjesti i  pronaći rješenje. Ako snagu nastave da mjere na ulicama, paleći podjele  dok tvrde pazar, biće jasno da je Zakon povod za druge igre. Čiji ishod može biti poguban.  I kad su sukobi igra za moćnike, gubitnici su  stvarni. Opet

 

Ništa više nije kao juče. Mrakovi koji se decenijama hrane, a koji su se probudili nakon što je usvojen Zakon o vjerskim zajednicama, šire se.   I kao da nema nikog da ih zaustavi prije nego postanu plamen. Moćnici, svetovni i duhovni,  svaki sa svojim zaslugama u decenijskom potpirivanju  podjela ,,pregovaraju” i tvrde pazar mjereći snage na ulicama, a da nijesu sjeli za sto. Ulice mogu biti legitimno, nekad su i jedino mjesto na kojima se rađa bolji svijet. Ali na njima se može i zapaliti mrak. Kao što se i palio ove sedmice. Istina u mračnim ulicama, na ćoškovima gradova. Ali, vatre se šire brzo.

Ostali glasovi, nemaju odjeka.  Ne pomaže ni to što se iz Mitropolije čuje  umirujući glas rektora Bogoslovije na Cetinju Gojka Perovića, koji poziva na pomirenje i nenasilje. Rektor bogoslovije nije adresa za dogovor. Đukanović nema uz sebe jednog Gojka Perovića. Lijepe poruke je lijepo čuti ali one nijesu dovoljne.  Potrebno je nešto i uraditi za pomirenje i izlazak iz krize. Ako se to zaista želi.

Iako se danima najavljuju razgovori Mitropolije i Vlade o spornom Zakonu, od dijaloga za sada nema ništa. Vlast je upalila podjele, pa krenula da poziva na razgovor jezikom sile. Nude dijalog, dok hapse one koji crtaju trobojke i pišu po Fejzbuku. Iako je ne tako davno Crna Gora pod njima mogla biti sva prekrečena najgorim fašističkim simbolima, i prizivanjima rata, a da niko ne trepne. Kao obično, hapse selektivno. Njihovi provokatori i džepni fašisti mogu mirno da spavaju, ne plašeći se da će im neko pokucati na vrata. Poput onih siledžija sa gorivom plaćenim iz državne kase i svježe raspakovanim crnogorskim zastavama, koji su pretukli mladića ispred podgoričke Delte. Svi smo vidjeli snimak tog junaštva – gomila  na jednoga.  Samo policija još nije otkrila ko su  ,,crnogorske patriote”. Za razliku, znaju ko od nas kod kuće crta trobojke a ko krstaš, ko voli Budućnost, a ko navija za Zvezdu. DPS je opet prisvojio slavlje svih koji žive u ovoj državi, i podvig crnogorskih vaterpolista pretvorio u demonstraciju sile.  Baš kao da je izvršni odbor DPS plivao u Budimpešti.  Umjesto da se svi radujemo, kako se god izjašnjavali, proslava je postala još jedno mjesto podjele. Po običaju izdvojio se Đukanovićev glas, koji je dočekujući vaterpoliste uskliknuo: ,,Svaki protivnik se može pobijediti”.  Omaklo mu se?

S druge strane, uzalud je varati se da su fašističke poruke iz Berana, poput one  ,,Srbin koji nije Crnogorac je nečije kopile”, incident koji je kreirala Udba, ili tek izolovani ispad petorice zalutalih. Uzalud je te poruke i ignorisati zbog toga što je DPS od Mitrpolije napravio žrtvu. Mitropolija i njeni vjernici  imaju pravo na proteste, i litije, kao i svi koji izađu u tu šetnju. Ali to što će Mitrpolija izdati saopštenje u kom traži da litije budu mirne i dostojanstvene, neće izbrisati sjećanje da je i sam mitropolit Amfilohije riječ kopile vezivao za crnogorsku naciju, bogougodno dodajući da ,,i kopile valja ljuljati”.  I da je od pravoslavnih manastira i crkava u zemlji kojima raspolaže, napravio mjesta u kojima se mora biti i nacionalno odgovarajući. A ne kopile.

Opak znak je kad se ulični plamenovi, prenesu u škole, među djecu. Učiteljica Osnovne škole Jugoslavija u Baru, Rada Višnjić dala je djeci da crtaju trobojke i naravno postarala se da se to djelo objelodani. Pokazalo se da vesela učiteljica osim svetinja voli da na fb profilu objavljuje i svoje vragolaste fotografije. Svejedno, ne pomaže kad disciplinski postupak pokreću  oni koji su odavno škole pretvorili u partijske štabove gdje je kritička misao zabranjena. I za zaposlene i za djecu.

Sve riječi ovoga svijeta ne mogu izbrisati činjenicu da pregovore o Zakonu danas na ulici vode oni koji su i napravili podjele i koji su na njima dugo profitirali. Pružajući jedan drugom ruku kad zatreba. Možda ruku pruže jedan drugom i ovoga puta. Obojica govore o  pravoslavnoj crnogorskoj crkvi.  Ali oni koji dijele, i kad mire, igraju svoju igru, u kojoj su sljedbenici ulog za demonstraciju snage.

Ako je Zakon o vjeroispovijesti ono što danas muči Crnu Goru i njene vladare, svetovnog i duhovnog, onda je realno očekivati da će oni  sjesti i  pronaći rješenje. Ako snagu nastave da mjere na ulicama, paleći podjele  dok tvrde pazar, biće jasno da je Zakon povod za druge igre. Čiji ishod može biti poguban. I kad su sukobi igra za moćnike, gubitnici su  stvarni. Opet.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Zbogom normalnosti

Objavljeno prije

na

Malo je vjerovatno da će ovo društvo, i donosioci odluka u njemu, svjetovni i crkveni,  u skorije vrijeme shvatiti kuda vodi praksa – zabrana onima koji misle drugačije da iskažu svoj stav

 

Nije prvi put da Srđan Kusovac, šef  Vladinog biroa za odnose sa javnošću i bivši urednik nekadašnje državne Pobjede, najavi mržnju i podjele. Dva dana prije protesta na Cetinju, kojim je ukinuto pravo drugih na protest, i otkazana litija Mitorpolije crnogorsko primorske, Kusovac je na svom nalogu postavio fotografiju sa transparentom na kom piše: Nema šetnje na Cetinje. Isti transparent su potom nosili oni koji su, ogrnuti u crnogorske zastave,  odlučili da „mirnom i dostojanstvenom“ šetnjom ne dozvole najavljenu litiju vjernika Srpske pravoslavne crkve, odnosno Mitropolije, koji već mjesec dana na taj način, negoduju protiv usvojenog Zakona o vjerskim zajednicama. Ovo „mirni i dostojanstveni“,  kako su svoj čin nazvali oni koji su se okupili na Cetinju, valjda je trebalo da nas ubijedi da imaju pravo na to. A nemaju.

Niko nema pravo da drugome ukida pravo. Bez obzira u čije ime, ili u ime čega to radi. Pošteno bi bilo reći i da su dosadašnje  litije, odnosno šetnje koje organizuje MPC bile  mirne.  Nijesu ugrožavale nikog. Ne bi ni Cetinjane, ni one koji su odlučili da utvrđuju ko smije na cetinjske ulice, odnosno ko je „dobronamjeran“, i dobrodošao, a ko nije. Sve pozivajući se na odbranu „slobode“ i slobodne Crne Gore.

Poseban je problem  to što je sve počelo na FB zidu vladinog funkcionera. I opet nikom ništa. Kusovac je očito i angažovan da truje, a ne da informiše. Inače bi  odavno bio sankscionisan od strane šefova. Kao što niko nije  reagovao ni kada je u prorežimskoj Pobjedi ove sedmice osvanuo tekst u kom se širi mržnja i poziva na nasilje protiv onih koji mirno šetaju na litijama. Onda nema hapšenja novinara. Vlast ne želi slobodne građane, niti njih štiti. Ona želi tabore. A hapsi samo one iz suprotnog tabora.

Nije ovo prvi put da se u Crnoj Gori na sličan način ukida tuđe pravo. Godinama je onemogućavano  CPC i njenim vjernicima da služe parastos u crkvi na Ćipuru. Iz bezbjednosnih razloga. Na sjeveru Crne Gore, zbranjivano je pristalicama CPC da nalože badnjake. To, se ne sviđa drugom vjerskom taboru, sljedbenicima SPC a i lično Mitropoltu Amfilohiju.  Niko bolje nego liberali i ostali izvorni suverenisti, ne zna, šta znači biti izopšten iz društva, dočekivan barikadama na putevima do odredišta,  izložen policijskim pretresima i iživljavanjima. Red se sjetiti: počelo je u kampanji za prve višestranačke izbore,  1990.  Tada su sljedbenici Bulatovićevog i Đukanovićevog Saveza kominusta,  i ostale svesrpske snage  zabranile  Antu Markoviću  premijeru SFRJ i lideru Saveza reformskih snaga  Jugoslavije da prođe do Virpazara – da ruča. Zalud su tekle godine, zalud ratovi i porazi, bezumlje, različitih predznaka  i dalje, kao blatne rijeke,  teče ovom zemljom.  Malo je vjerovatno da će ovo društvo, i donosioci odluka u njemu, svjetovni i crkveni,  u skorije vrijeme shvatiti kuda vodi praksa – zabrana.

Možda treba iz bezbjednosnih razloga da policija zabrani svadbe, šetnje gradom, odlaske kod prijatelja koji drugačije misle. Nikad ne znaš kad može izbiti incident, ko je dušmanin.  Ili, da svi ogrnuti u svoje zastave idemo drugom stranom ulice, živimo u zasebnim kvartovima, udajemo se i ženimo samo „među svojima“.  Zabranjivanje drugima da iskažu stav sa kojima se ne slažemo znači  samo jedno –  zbogom normalnosti.

Mnogi su odgovorni za ovakvo stanje. Đukanović i Amfilohije, i svojim svađama i i svojim savezništvom,  posebno. Kao i obično kad se bude nacionalne i vjerske mržnje i prave rovovi,  u pozadini je igra moćnika. Koji žele da zadrže svoje posjede, svoju moć, privilegije. Možda će se igra koja je danas na djelu  završiti kompromisom. Ima i naznaka. Mitropolit Amfilohije govori o vjekovnoj autonomnosti MCP i traži da sa crnogorskim vlastima pregovara on, a ne patrijarh SPC.  Vlada je, nakon što je postalo jasno da je Mitropolija nakon usvajanja Zakona, postala moćna  sila, kazala da je spremna na razgovore i ustupke. No, ako se dogodi kompromis, pitanje je šta će biti sa Crnom Gorom. Posebno sa idejom slobodne, građanske Crne Gore. Ako ruku jedan drugom pruže crkveni moćnik, veleposjednik koji je znao da ugosti ratne zločince, i svjetovni veleposjednik, koji je nekad mrzio šahovnicu. Koje god ruho budu obukli, ako stisnu jedan drugom ruku, biće to vrlo vjerovatno Crna Gora „mirnih i dostojanstvenih“ podanika.

 

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo