Povežite se sa nama

DANAS, SJUTRA

Nulta godina

Objavljeno prije

na

U Podgorici, čovjek je ustrijeljen dva puta u stomak, zato što se drugom čovjeku u crnim kolima nije sklonio sa puta. Svađa u saobraćaju bila je dovoljan razlog za pokušaj ubistva – ustrijeljeni mladić je, kažu posljednje vijesti, čudom preživio. Koji dan prije prije podgoričke pucnjave, u Bečićima je jedan mladić pucao na drugog zato što su se prethodne noći sporečkali na budvanskom šetalištu. Koškanje na ulici je za čovjeka koji ima ličnu kartu, vozačku i pravo glasa, bio dovoljan razlog da pokuša da ubije drugo ljudsko biće. Najgore od svega je što se te stvari ne doživljavaju kao eksces – jer one to i nisu, nego kao uobičajena reakcija sa kojom moraš računati svaki put kada izađeš na ulicu. Goleme, nekontrolisane taštine, kao Sunčev sistem velika obijest, pa povrh svega još i saznanje da ubiti nekoga, ako se ima malo para i malo poznanstava sa ljudima na pravom mjestu, ne znači i završiti u zatvoru – sve to stvara građane pretvara u tempirane bombe. Tako je bilo devedesetih godina: nije se znalo ko na koga i zbog čega puca. Količine zla i mržnje koje je, kao kakva fabrika otrovne gasove, crnogorsko društvo tih godina ispuštalo u atmosferu, vrlo brzo je zagadilo i vazduh i tlo i ljude. Vrlo brzo se Crna Gora transformisala u prostor distopije: benzin je postao vrjedniji od krvi, crnogorskim gradovima krstarile su revolveraške bande, prošlost i tradicija pretvoreni su u rezervoar isprika za osvetu i zločine, novac je postao bezvrijedni papir, društveni ugovori ništavni a golo nasilje i strah zamijenili su razum i pravo. Prisustvujemo li sada povratku devedesetih? Ili se, tačnije, pokazuje da se ovo društvo nije uspjelo dovoljno odmaći od devedesetih. Crnogorske vlasti često ističu kako Svjetska ekonomska kriza nije pridavila Crnu Goru. Da to potkrijepe, podastiru pred javnost razne zvanične statistike. Ali statistika svugdje laže, a u Crnoj Gori laže apsolutno. Kriza se u Crnoj Gori ne očituje u ciframa i statističkim pokazateljima, nego u povratku devedesetih na crnogorske ulice.

Nekada su najnesigurnija mjesta bila prigradske kafane, gdje su ljudi bili jaki na nacionalizmu i brzi na pivu i pištolju. Danas se nasilje preselilo u centar gradova i pred luksuzne hotele – onako kako su se kamiondžije i automehaničari iz kafana sa kockastim stolnjacima sa periferije transformisali u “biznismene godine” i preselili u mermer i vještačko cvijeće lokala u downtownu.

Sa sobom su ponijeli svoje nasljeđe nasilja i manire kojih se nikada neće osloboditi. Kada su imali šanse da ulože u vlastitu i prosvijećenost društva, kada su imali priliku da, učeći od zapadnjaka, pretvore sebe u društveno odgovorne kapitaliste i tako zaštite vlastito bogatstvo, oni su odabrali feudalnu samovolju. Srednji stalež, koji je trebao biti njihov prirodni saveznik i garant trajanja njihovog sistema, uništili su, a u seljacima i današnjoj verziji lumpenproletarijata prepuštenog crkvi i srpskom nacionalizmu nikada neće imati saveznike – tek podanike koji su uvijek potencijalna opasnost za njih.

Iz mnogih razloga, u Crnoj Gori i dalje postoji realna opasnost od smjene vlasti na ulici. Tome pogoduje to što crnogorski kapitalizma nije uspio nadgraditi sam sebe na berzi i u bankama – taj kapitalizam tamo nije ni nastao, i čim je na berzu i u banke uveden, počela je njegova propast. Ali ulica u crnogorskom slučaju ne bi značila klasnu, nego nacionalno-političku promjenu. Današnja ulica ne bi bila lijevi pokret, nego bi bila ista kao i onda: populizam, nacionalizam i velikodržavni projekt, sve uvijeno u oblandu socijalne pravde i borbe protiv korupcije. Ako se protivrječnosti Crne Gore budu rješavale na ulici, to će označiti povratak društvenog vremena u 1989, nultu godinu savremene Crne Gore. Povratak 1989. značio bi definitivnu propast 2006. Sva moć, time i sva odgovornost za to, leži u rukama vlasti.

Andrej NIKOLAIDIS

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Opasne igre

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok se DF sa premijerom nadgornjava čije su žrtve NATO bombardovanja, a stara vlast traži da se podigne spomenik žrtvama KOVID-a,  žrtve tri decenije prethodne vlasti i stotinu dana neuspjeha nove vlasti da nešto suštinski promijeni, vidimo posvuda

 

Brašno i ulje su poskupili. I šećer i gorivo. Što možda kad izbušimo Jadransko i postanemo šeici i neće biti problem. Do tada, ko izdrži. Budžeta nema ni na pomolu, al’ su zato zastave lepršaju na sve strane. Više, doduše, ne služe samo za produbljivanje podjela, nego i kao oružje. Bukvalno. Protiv novinara.  Ekspertska Vlada, koja ionako nije baš bila ekspertska, razmatra sopstvenu rekonstrukciju, kako bi svi eksperti  nove vlasti ušli u nju. I srušili je. DPS strpljivo čeka. Da uleti.  I podgrijava podjele. Priča se i o prekrajanju granica. Ukratko –  sedmica u Montenegru.

Ne zvuči dobro. Doduše, ima zadovoljnih. Evo, recimo, specijalni tužilac Milivoje Katnić nema prigovor na stav Venecijanske komisije koja nije za to da se zakoni donose  ciljalo radi smjene bilo koga. Te ciljane zakone crtao je DPS. SDT je  shvatio mišljenje VT, na svoj način, kao da tamo piše kako je on  nesmjenjiv, i kao da je VK podržala i njega i njegov rad. Umna glava. „Moram da istaknem da nikada nijesam ni sumnjao u to”, prokomentarisao je stav VK na konferenciji za novinare. U pozi: i dalje mislim da treba  da dobijem Trinaestojulsku za montiranje.

Zadovoljan je i DPS. Em demontaže njegovog sistema nema bez Katnićevog odlaska, em mogu da izdaju još jedno saopštenje i pokažu prstom na novu vlast. Ono, tipa, mi smo znali bolje. ,,Odgovor VK je blamaža”, saopštili su.  Decenije packi iz svijeta i Brisela o tome da su nam institucije zarobljene i pod njihovom kontrolom, valjda nisu bile međunarodna blamaža.

Zadovoljan je i Front. Mogu i dalje da guraju  i pričaju da neće glasati nijedan zakon nove Vlade, dok se ne riješi situacija sa tužilaštvom. Doduše, možda se odobrovolje, ako se pregovori o rekonstrukciji Vlade završe u njihovu korist. Ne, naravno, kako to reče Milan Knežević, da bi personalno ušli u Vladu,  nego da pomognu premijeru Krivokapiću da se nosi sa organizovanim kriminalom i demontiranjem Đukanovićevog sistema. Za sad uglavnom pomažu Đukanoviću. Da se učvrsti. I što prije vrati. Blokiranjem parlamenta, Vlade, a bogami i prizivanjem duhova devedesetih. I premijer Krivokapić, eto,  raspoložen je da ih personalno uvede u Vladu, kako bi sačuvao svoje personalno mjesto. Glavnog apostola.

I ova sedmica dodatno je ugasila nadu da ćemo 30. avgusta makar biti manje podijeljeni. Dok se DF sa Krivokapićem nadgornjava čije su žrtve NATO bombardovanja, a stara vlast traži da se podigne spomenik žrtvama KOVID-a,  jer  žrtvi i spomenika valjda i dalje nedostaje, žrtve tri decenije prethodne vlasti i stotinu dana neuspjeha nove vlasti da nešto suštinski promijeni, vidimo posvuda. Živi spomenici tri decenije odrastanja u ratovima, mržnji, siromaštvu, nepravdi, i drugim rijalitijima. Kao na primjer ona djeca sa barjacima. Koja misle da im državu ugrožava Sead Sadiković. I slobodno novinarstvo.

Nije dovoljno izdati saopštenje ili tvitnuti nešto tipa: braćo, ne djelite se. Kao što nije dovoljno tražiti referendum za ili protiv nafte, kao što ovih dana predlaže URA, dva dana pred početak bušenja. Politički poeni ne pomažu. Bar ne tome da svi ne postanemo spomenik jedne bezumne politike koja nikako da stane. Koja uništava i prirodu  i društvo.

Za one koji ipak vole da se opuste u teškim danima, ima jedna vijest –  Miodrag – Daka Davidović otvorio tviter nalog. Preko noći postao zvijezda društvenih mreža. Amerika ima Trampa, Crna Gora Daku. Kongračjulešn.

Što bi rekao Daka : „Javljajte mi kakvo je stanje, baterija mi je pri kraju, moram da ugasim internet“. Nade u promjene u Crnoj Gori cure. Baterije su pri kraju.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Krug

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pola godine od avgustovskih izbora, i godinu nakon proglašenja epidemije korone, Crna Gora je pred ekonomskim kolapsom i okićena zastavama. Raduju se samo oni koji žive od podjela

 

Mnogi su slavili u nedjelju, nakon nikšićkih izbora. Pobjednici avgustovskih parlamentarnih izbora, zadovoljni što su i u Nikšiću razvlastili Demokratsku partiju socijalista, opet su, kao u jesen prošle godine ponavljali krupne riječi. Znate ono, stigla je sloboda, desillo se  oslobođenje, pao je DPS.  U avgustu je to bila vijest koja je budila nadu. Danas je malo razloga za slavlje.

Nikšićki izbori pokazali su da je Demokratska partija socijalista u proteklih pola godine, otkako je na parlamentarnim izborima prvi put izgubila vlast, i dalje ozbiljna politička snaga. I prijetnja. Uprkos činjenici da nakon avgustovskog poraza nijesu uradili ama baš ništa  što bi im donijelo poene. Nijesu ni unutra pokrenuli reforme, kako bi trasirali put ka sučavanju sa učincima svoje vladavine. To je isti onaj DPS, sa Đukanovićem na čelu. Koji danas u Nikšiću ima najbolji pojedinačni rezultat. I, zasad nema koalicione partnere, pa zato ne može postati lokalna vlast. Ali bi ih na državnom nivou našao.

Pitanje je u stvari: šta su onda od avgusta radili pobjednici? Podsjećali na DPS. Dok su pričali o pravdi, pravnoj državi i jednakosti, borili se za svoje po dubini, zapošljavali istomišljenike i istovjernike, pričali o identitetima, negirali tuđe, pravili se da oni drugi ne postoje, kršili propise pozivajući se na viši cilj – sve može samo da se ne vrati DPS.  I tako, ličeći na prethodni režim, ostavili prostor DPS-u da, bez obzira na decenije ratova, pustošenja, podjela, opet stupi na scenu.

Pred izbore u Nikšiću mahalo se zastavama, umjesto da se govori  o kvalitetu života građana u tom gradu. Dobro, obećavala su se radna mjesta, dok su se kupovalli glasovi radnim mjestima ili novcem. Baš ono kao što je radio Đukanović. Radi izbornog rezultata u Nikšiću, otvorena su vrata i Aleksandru Vučiću i raznim strujama srpske pravoslavne crkve. To je pojedine čak i navelo glas daju Đukanovićevom DPS-u. Ne zato što on nije, zarad opstanka na vlasti, šurovao s Vučićem, ili crkvom. Nego, zato što su očekivali nešto što na njega ne liči.

Crna Gora je dodatno zadužena. Epidemija korone, godinu dana nakon borbe sa njom, toliko je izmakla kontroli da smo po tome postali poznati u svijetu. Mala i srednja preduzeća grcaju u bankrotima. Turistička sezona je neizvjesna. Dramatično rastu brojke umrlih i oboljelih. Sve su to znaci: bolja budućnost neće uskoro.

Iz Brisela je stigao novi non paper i upozorenje, da bi mogli dobiti i kaznene poene, ukoliko ne bude suštinskih reformi na polju borbe sa korupcijom i kriminalom. Tužilaštvo, glavni alat za tu bitku, i dalje je u rukama Đukanovića. I politike. EK je u novom nacrtu takozvanog „non-pejpera” za poglavlja 23 i 24 navela i da se nijedno novo poglavlje neće moći zatvoriti prije nego što se ispune sva prelazna mjerila koja se tiču vladavine prava.

Novoj vlada nije samo prepreka dvovlašće, jer Đukanovićev režim drži još mnoge poluge moći. Njena najljuća opozicija je u vladajućim redovima. Demokratski front joj prijeti rekonstrukcijom. Izvjesno nema snage za to, ali će se sve zakonodavne izmjene koje Vlada planira i mora uraditi, pa i one bez kojih ne možemo u Evropu, naći u parlamentu između Fronta i DPS-a. Permanentna nestabilnost Vlade može služiti kao izgovor i DF-u i premijeru za loše rezultate. Ali na koncu može vratiti Đukanovića.

Pola godine od avgustovskih izbora, godinu nakon proglašenja epidemije korone, Crna Gora je pred ekonomskim kolapsom i okićena zastavama. Raduju se samo oni koji žive od podjela.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Biće jedan mart

Objavljeno prije

na

Objavio:

Doći će valjda jedan mart u koji daleka prošlost neće izgledati kao pogled u budućnost. Kad nam narodni poslanici neće tumačiti kako su ratni zločinci ljudi, koje ne treba etiketirati kao zločince; premijer neće svoju neodgovornost uzdizati kao vrhunac vjerske posvećenosti. Dok nas prethodni ubjeđuje da je ovu zemlju uništio iz ljubavi

 

Dok se u Nikšiću vode odsutne bitke, partijske i nacionalne, Vladislav  Dajković, aktivista Koalicije Za budućnost Nikšića, noću radi na budućnosti Dajkovića. Ne bi to bila neka vijest, rade i drugi moguće, da Dajković to nije odlučio ovoga osmog marta, u čast borbe za ravnopravnost žena, da podijeli sa nama. Pa i ako se možda i nasmiješ i prokomentarišeš nešto tipa epasvašta kad odgledaš Dajkovićev osmomartovski spot, problem je, u stvari, što je on jedna ozbiljna slika današnje Crne Gore. I nema to veze samo sa ženskim pravima.

Elem, Dajković je iskoristio osmi mart da napravi propagandni spot u Nikšiću. Zarad političkih poena, normalno, i u susret tamošnjim izborima, Dajković je u Nikšiću dijelio ruže djevojkama i ženama. I nije jedini, svakako, koji voli da pomene ženu i nejač, nezaposlene i ostale ranjive i diskriminisane grupe, kako bi povećao politički rejting. Neko dijeli ruže, neko pare, neko poslove, većina ljude. Naučio je i, kaleći se od rane mladosti na domaćoj političkoj sceni, da kaže ono što treba, tipa – žene su diskriminisane, prilikom zapošljavanja, svaki dan, i ostale  prigodne statistike, znate već. Al istina se ne da sakriti tako lako, valjda. Na kraju spota, Dajković lijepo pođe kući u Podgoricu, otvori mu vrata supruga ili djevojka, on u ruci buket ruža, poljubac, i dok zatvara vrata, i ostaje sam sa izabranicom u stanu, Dajković kaže: „Danas sam cijeli dan radio za budućnost Nikšića, noćas radim za budućnost Dajkovića“. E, izem ti budućnost Nikšića. Dođe ti da zaplačeš nad svim onim radnicama u industriji odjeće i tekstila koje su javno demonstrirale 8. marta 1857. u Njujorku, zbog loših radnih uslova i niskih plata. I svim ostalim marševima koji su ženama donosili još jedan korak ka ravnopravnosti. Da bi eto, došle do toga, da im Dajković na svemu čestita iz spavaće sobe. A Dajkoviću, šta da kažeš, osim – srećno junače. U spavaćoj sobi.

I nije to jedino zbog čovjek mora da se gorko ovog osmog marta osmjehne u Montenegru. Niti jedina civilizacijska tekovina, koja ovdje izgleda daleka i nedostižna. Dajkovićev nekadašnji partijski kolega Marko Milačić, narodni poslanik, činilac nove oslobodilačke vlasti na RTCG, upitan da li su za njega osuđeni ratni zločinci Ratko Mladić i Radovan Karadžić, zločinci ili heroji, odgovara: ljudi. Dobro, ne reče bogovi. Nije tu stao. Potom nas je Milačić iz malih ekrana ubjeđivao kako je za crnogorsko društvo zdravije što je premijer Zadravko Krivokapić poljubio kovčeg Atanasija nego da to nije uradio. Ono, zdravije po dubini.

Premijer Krivokapić je ove sedmice, skupa sa delegacijom Vlade Crne Gore, pošao u Trebinje, na sahranu episkopa zahumsko-hercegovačkog Atanasija. Pored Krivokapića, sahrani su prisustvovali ministarka kulture Vesna Bratić, ministar finansija Milojko Spajić i generalni sekretar Vlade Božo Milonjić. Naravno, gdje da takav skup prođe bez gradonačelnika Budve Marka Bata Carevića. Ovoga puta bio je i gradonačelnik Herceg Novog Stevan Katić. Jedna je priča to što je ovdašnja delegacija pošla na masovno okupljanje preko granice u vrijeme kada je epidemiološka situacija u Crnoj Gori izuzetno loša. A druga je to što je crnogorska delegacija, na čelu sa premijerom, pošla da poljubi ruku episkopu Atanasiju, koji je u svom foto albumu ubilježio više slika sa osuđenim  ratnim zločincima. Istim onima za koje Milačić kaže da su ljudi.

Svi smo ljudi, istina. Al neki nas sve predstavljaju. I obećali su nam budućnost. Sekularnu državu, pravdu, kažnjavanje zločina, vjersku, nacionalnu, seksualnu, polnu i svaku drugu ravnopravnost.

Doći će valjda jedan mart, kad će vrijeme teći naprijed, kako i treba. A daleka prošlost neće izgledati kao pogled u budućnost. Kad nam politički poletnici neće čestitati osmi mart iz spavaće sobe; narodni poslanici neće pričati o tome kako nije učtivo, doživotno, pred međunarodnim sudom osuđene ratne zločince, nazivati ratnim zločincima; premijer neće svoju neodgovornost uzdizati kao vrhunac vjerske posvećenosti. Dok nas prethodni ubjeđuje da je ovu zemlju uništio iz ljubavi.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo