Povežite se sa nama

DANAS, SJUTRA

Nulta godina

Objavljeno prije

na

U Podgorici, čovjek je ustrijeljen dva puta u stomak, zato što se drugom čovjeku u crnim kolima nije sklonio sa puta. Svađa u saobraćaju bila je dovoljan razlog za pokušaj ubistva – ustrijeljeni mladić je, kažu posljednje vijesti, čudom preživio. Koji dan prije prije podgoričke pucnjave, u Bečićima je jedan mladić pucao na drugog zato što su se prethodne noći sporečkali na budvanskom šetalištu. Koškanje na ulici je za čovjeka koji ima ličnu kartu, vozačku i pravo glasa, bio dovoljan razlog da pokuša da ubije drugo ljudsko biće. Najgore od svega je što se te stvari ne doživljavaju kao eksces – jer one to i nisu, nego kao uobičajena reakcija sa kojom moraš računati svaki put kada izađeš na ulicu. Goleme, nekontrolisane taštine, kao Sunčev sistem velika obijest, pa povrh svega još i saznanje da ubiti nekoga, ako se ima malo para i malo poznanstava sa ljudima na pravom mjestu, ne znači i završiti u zatvoru – sve to stvara građane pretvara u tempirane bombe. Tako je bilo devedesetih godina: nije se znalo ko na koga i zbog čega puca. Količine zla i mržnje koje je, kao kakva fabrika otrovne gasove, crnogorsko društvo tih godina ispuštalo u atmosferu, vrlo brzo je zagadilo i vazduh i tlo i ljude. Vrlo brzo se Crna Gora transformisala u prostor distopije: benzin je postao vrjedniji od krvi, crnogorskim gradovima krstarile su revolveraške bande, prošlost i tradicija pretvoreni su u rezervoar isprika za osvetu i zločine, novac je postao bezvrijedni papir, društveni ugovori ništavni a golo nasilje i strah zamijenili su razum i pravo. Prisustvujemo li sada povratku devedesetih? Ili se, tačnije, pokazuje da se ovo društvo nije uspjelo dovoljno odmaći od devedesetih. Crnogorske vlasti često ističu kako Svjetska ekonomska kriza nije pridavila Crnu Goru. Da to potkrijepe, podastiru pred javnost razne zvanične statistike. Ali statistika svugdje laže, a u Crnoj Gori laže apsolutno. Kriza se u Crnoj Gori ne očituje u ciframa i statističkim pokazateljima, nego u povratku devedesetih na crnogorske ulice.

Nekada su najnesigurnija mjesta bila prigradske kafane, gdje su ljudi bili jaki na nacionalizmu i brzi na pivu i pištolju. Danas se nasilje preselilo u centar gradova i pred luksuzne hotele – onako kako su se kamiondžije i automehaničari iz kafana sa kockastim stolnjacima sa periferije transformisali u “biznismene godine” i preselili u mermer i vještačko cvijeće lokala u downtownu.

Sa sobom su ponijeli svoje nasljeđe nasilja i manire kojih se nikada neće osloboditi. Kada su imali šanse da ulože u vlastitu i prosvijećenost društva, kada su imali priliku da, učeći od zapadnjaka, pretvore sebe u društveno odgovorne kapitaliste i tako zaštite vlastito bogatstvo, oni su odabrali feudalnu samovolju. Srednji stalež, koji je trebao biti njihov prirodni saveznik i garant trajanja njihovog sistema, uništili su, a u seljacima i današnjoj verziji lumpenproletarijata prepuštenog crkvi i srpskom nacionalizmu nikada neće imati saveznike – tek podanike koji su uvijek potencijalna opasnost za njih.

Iz mnogih razloga, u Crnoj Gori i dalje postoji realna opasnost od smjene vlasti na ulici. Tome pogoduje to što crnogorski kapitalizma nije uspio nadgraditi sam sebe na berzi i u bankama – taj kapitalizam tamo nije ni nastao, i čim je na berzu i u banke uveden, počela je njegova propast. Ali ulica u crnogorskom slučaju ne bi značila klasnu, nego nacionalno-političku promjenu. Današnja ulica ne bi bila lijevi pokret, nego bi bila ista kao i onda: populizam, nacionalizam i velikodržavni projekt, sve uvijeno u oblandu socijalne pravde i borbe protiv korupcije. Ako se protivrječnosti Crne Gore budu rješavale na ulici, to će označiti povratak društvenog vremena u 1989, nultu godinu savremene Crne Gore. Povratak 1989. značio bi definitivnu propast 2006. Sva moć, time i sva odgovornost za to, leži u rukama vlasti.

Andrej NIKOLAIDIS

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Nešto je trulo

Objavljeno prije

na

Nije problem samo to što Momčilo neće da obznani stanje na bankovnom računu, iako bi kao predsjednik Savjeta ASK trebao da bude primjer  funkcionerskog transparentnog i odgovornog ponašanja.  Problem je što će svaki momčilo na čelu ASK ostati, pa da mu je na računu dvjesta miliona opranih para

 

Predsjednik Savjeta Agencije za sprečavanje korupcije Momčilo Radulović nije instituciji na čijem je čelu dao saglasnost za uvid u svoje bankovne račune. U državi Danskoj, ili bilo kojoj od onih u koje odlaze crnogorski građani u potrazi za smislom i boljim životom, ovaj bi se tekst  tu završio, a Momčilo bi se vratio da rukovodi svojom NVO Stara trpeza i da na meze i trpeze troši koliko god da ima na bankovnom računu. Krišom ili transparentno.

U Crnoj Gori to što funkcioner Momčilo živ ne da da mu se vidi stanje u banci, iako je zadužen da provjerava imovinu i račune svih crnogorskih funkcionera, nije ni početak, a ni kraj, takvih vijesti.  To je samo jedan u moru novinskih naslova koji svjedoče da je nešto trulo u državi Montenegro. Odnosno, da zdravo tkivo ne postoji unutar sistema. Nije problem samo u tome što Momčilo ne da da mu se virne u bankovni račun, na šta, istina, ima zakonsko pravo, ali bi trebao da bude primjer  funkcionerskog transparentnog i odgovornog ponašanja.  Problem je što bi svaki  momčilo na čelu ASK ostao, pa i kad bi mu  na računu bilo dvjesta miliona opranih para. Kao što se s mjesta direktora iste Agencije godinama ne mrda Sreten Radonjić, iako je postao simbol za prikrivanje a ne otkrivanje korupcije. Da direktoriše Agencijom Sretena ne ometa  ni to što je nedavno  postao prva tačka dnevnog reda sopstvene Agencije, koja bi na narednoj sjednici konačno trebala da razmotri aferu Stanovi, u koju je upetljan i on.   To je  ono kako su skoro stotinu funkcionera, po ne baš transparentnim procedurama, dobili stambene kredite ili stanove od Vlade Duška Markovića, iako imaju po nekoliko nekretnina. Prijavljenih. Sreten je među njima. Dobio je stambeni kredit od 40 hiljada eura, iako je, prema imovinskom kartonu, imao kuću od 140 kvadrata.  On je pojasnio da je kuću dao sinu. I da ne vidi nikakav problem u tome. Nije mu jasno ni zbog čega bi ASK trebalo da raspravlja o tome što kredit koji je dobio nije prijavio u svom imovinskom kartonu. Istovremeno,  kao da nikom živom u vlasti nije jasno šta je sporno da o Sretenovom slučaju raspravljaju Sreten i Momčilo.

A u stvari, svima je jasno da je sistem podešen baš kako treba kako  bi na vlasti održao elite koje tri decenije zarađuju na ratovima, i nacionalnim i vjerskim podjelama, na našem siromaštvu, na nama. Da bi se održao nije dovoljno samo da na oni na čelu institucija kao što je Agencija budu ljudi kao Sreten, ljudi po liku i djelu Šefa i njegovih. Kupljeni, i zarobljeni sopstvenim privilegijama. Potrebno je da takvi budu od vrha do dna sistema. Zato su na spiskovima za stambene kredite i stanove Vlade, i ove i one Đukanovićeve, ne samo sreteni, sudije Vrhovnog i Ustavnog suda, tužioci, ministri, poslanici iz vladajuće, ali i partija koje treba stalno kupovati za izbornu sreću DPS-a. Zato su na spisku, i Markovićeve i Đukanovićeve vlade, i svi oni ljudi čija imena ne prepoznajete. Pomoćnici ministara, direktori direktorata, šefovi kabineta  i njihove supruge, direktori centara za socijalni rad, direktori raznoraznih fondova, savjetnici i ostali. Oni su oni ljudi koje srećete po ulicama, ne znate ko su, i baš se zato  pitate kako uspjevaju da liče na familije iz časopisa tipa Bogati i srećni, dok vi  sve više podsjećate na likove iz Tesne kože. I razmišljate o autobusima za Njemačku, ili honoranom poslu na taksiju. Zato u institucijama niko neće dići ruku protiv sretena i momčila, ivica i medenica. Slegnuće ramenima i reći, sve je po zakonu.

Poslanici opozicionih partija nastavljaju da se žale jer nisu na spiskovima za stanove. Da li bi trebalo da budu? U redu je ukazati da su na spiskovima samo njihovi, da je procedura dodjele stanova i kredita netransparentna,  ali bi odgovorna opozicija morala da napravi korak više. Onaj koji predugo čekamo. Da ispuni obećanja Sporazuma o budućnosti koje je potpisala sa građanima. Da ispuni i obećanja zbog kojih su ih građani glasali. Da bude opozicija.

 

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Zidanje Fronta na Bojani

Objavljeno prije

na

Objavio:

Opozicionim tradicionalistima  je očito problem što postoje pripadnici manjina, koji nadilaze mantalne barikade i zidove. I koji igraju za sve nas

 

Postali smo lideri u još jednoj kategoriji. Rijetke su,  ako ih uopšte i ima, zemlje u kojima niko neće da se prihvati funkcije Vrhovnog državnog tužioca. A upravo se to dešava u Crnoj Gori.

Prošle nedjelje završen je konkurs za nasljednika Ivice Stankovića na čelu tužilaštva. Na konkurs se nije prijavio niko.  Primamljiv je to posao, nego zainteresovane na putu do funkcije čeka teška barikada. Potencijalni kandidati za zvanje VDT moraju u parlamentu tražiti podršku dvotrećinske većine poslanika. To je gotovo pa nemoguće, u zemlji u kojoj se toliki (2/3) stepen saglasnosti može očekivati samo na pitanje koji je dan i datum.

Umjesto podrške, mnogo je izvjesnije da bi potencijalni kandidati za vrhovnog tužioca u Skupštini prošli kroz šikanu i udarce „ispod pojasa“ sa obje (o)pozicione strane. I postali kolateralna šteta dugogodišnje krize nepovjerenja među političkim takmacima, koja dobija na snazi kako se bliži termin parlamentarnih izbora.

Nije to više samo „tradicionalni“ obračun nesmjenjive vlasti i opozicije koji traje tri decenije. Svjedoci smo sve otvorenijih unutar pozicionih i unutar opozicionih čarki, verbalnih sukoba na granici pristojnosti te otkopavanja starih, provjerenih rovova – posebno onih na frontu međuvjerskih i međunacionalnih različitosti Crne Gore.

„Lično ću insistirati na Predsjedništvu DF-a“, obznanio je prije neki dan Milan Knežević, jadan od lidera Demokratskog fronta, „da podržimo Džemala Perovića, tek, kad vidimo kolone autobusa iz Ulcinja, Tuzi i Rožaja koji dolaze u Podgoricu da protestuju“.

Ko nije razumio, Knežević jednom od lidera pokreta Odupri se spočitava ni manje ni više nego nacionalnu pripadnost, tvrdeći da on i njegovi sunarodnici nijesu dovoljno privrženi uličnoj borbi protiv korumpiranog režima.

Tako smo dobili  još jedan pokušaj da se, na što je moguće duži period, poruše mostovi koji bi mogli povezati pripadnike manjinskih naroda sa onim političkim snagama koje su u stanju da budućnost Crne Gore  zamisle bez vladajuće pozicije DPS-a. Ali i bez vladavine ideja koje uporno promovišu samozvani lideri srpstva u Crnoj Gori.

Milan Knežević zna kako je smjena aktuelnih vlasti nemoguća bez podrške i pripadnika manjinskih naroda.  Svih koji su spremni da pomognu kako bi ova zemlja postala  bolje mjesto za život svih nas. Alternativa je paktiranje sa političkom elitom partije koja na izborima nije poražena od 1946. godine. I nastavak tada uspostavljenog sistema vladavine.

Pored tog saznanja, lideri DF svako malo zaigraju na „nacionalnu loptu“. Ne pitajući za cijenu. Ili, možda, baš suprotno – precizno preračunavaju  prihod i rashod takve politike?

Koji dan prije Kneževića, odnosima „nas“ i „njih“ pozabavio se i Nebojša Medojević.

„Granica prema tzv. Kosovu i Albaniji je jedan od najvećih bezbjednosnih problema Crne Gore i ako bude potrebe tu se treba podići zid da bi se spriječili šverc i kriminal“, napisao je na svom fejsbuk profilu lider PzP i član Predsjedništva DF-a, naglašavajući da je taj šverc zajednički posao režima u Podgorici i Prištini.

Interesantno da Medojević makar dio pomenutih kriminalnih radnji nije svrstao u kategoriju „zajednički posao Podgorice i Beograda“, iako je – mnogo bolje od ogromne većine svojih sunarodnika – upućen u rad raznoraznih subotića, šarića, šinavatri koji godinama, i decenijama, grade i učvršćuju te veze.

Po istom principu, ukoliko je namjera da se orbanovsko-trampovskim metodama spriječi šverc, zid je lakše praviti na zapadu, na granici prema Bosni i Hercegovini. Ili, da parafraziramo lidere DF, prema tzv. Republici Srpskoj.

Naknadno je Medojević objašnjavao kako njegov zid  za cilj ima da razdvoji kriminalce, a ne ljude i narode. Ali to je već počelo da liči na nekadašnju priču njegovog kolege Andrije Mandića. On je krajem prošle godine iskoristio fudbalsku utakmicu između Srbije i Crne Gore (2:0) da objavi:  „Uvijek navijam za tradicionalnu Crnu Goru i to je ključni razlog zbog kog sam u pomenutom meču navijao za Srbiju protiv Montenegra“. Onda je, da ukaže na suštinu tog tradicionalizma poručio: „Čestitam reprezentaciji Montenegra predvođenoj Fatosom Bećirajem na pristojnom otporu i korektnoj igri”.

Samo je zaboravio da pomene autobuse. Ili to čuva za neku drugu priliku, kada se opet bude čudio tome što mnogi predstavnici manjina radije slijede korumpirane lidere DPS od „tradicionalnih“ predstavnika opozicije. Tim opozicionim tradicionalistima je očito problem što postoje pripadnici manjina koji nadilaze mentalne barijere i zidove. I koji igraju za sve nas.

 

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Zaslužni i gospodari

Objavljeno prije

na

Ne  bi možda bilo loše da ministar kulture Aleksandar Bogdanović postane državni tužilac. Nakon što je podnio krivične prijave zbog pjesme u Herceg Novom i albanske zastave  na skupu na Cijevni, Albanski forum zaprijetio je da će razmotriti i učešće u Vladi u kojoj je Bogdanović. A  nije u redu da ovakav pravni ekspert i zaštitnik državnih interesa ostane bez posla. A i zna broj Đukanovićevog faksa sigurno

 

Završio se konkurs za državnog tužioca. Još se ne zna ko su kandidati za poziciju Ivice Stankovića, ali je prava šteta što se Vesna Medenica ne može kandidovati za državnu tužiteljku. Ili možda može, ko zna?  Mogli bi „nezavisni pravni tumači“ možda da nam razjasne da naši zakoni i Ustav u stvari dozvoljavaju da ista osoba može istovremeno da bude predsjednica Vrhovnog suda i državna tužiteljka. Baš kao što je ispalo da Medenica može treći put da bude izabrana na čelo Vrhovnog suda, iako je u Ustavu pisalo drugačije. Jer, naši su propisi rastegljiva stvar. Nikad ne znaš da li ono „ne može“ baš to i znači. Sreća pa su tu domaći eksperti.

Utješno je to što će i ako Ivica Stanković produži boravak na tužilačkoj poziciiji, za pravdu to biti isto kao i da je Medenica tu. Prva familija biće sigurna. Možda im doduše Stanković ne faksira odluke da ih niko neće goniti, kao što je to prema ovonedjeljnom svjedočenju insajdera Duška Kneževića činila Medenica, al bi bar imali državnu tužiteljku kojoj se ne mora još puno puta rješavati stambeno pitanje. Do sada joj je riješeno tri puta. Iz budžeta.  Još dva tri puta, i gotovo.

Ne  bi možda billo loše ni da ministar kulture Aleksandar Bogdanović postane državni tužilac.  Nakon što je podnio krivične prijave zbog pjesme u Herceg Novom i albanske zastave  na skupu na Cijevni,  Albanski forum zaprijetio je da će razmotriti i učešće u Vladi u kojoj je Bogdanović. A stvarno, nekako, nije u redu da ovakav pravni ekspert i zaštitnik državnih interesa ostane bez posla. Ambasadorska mjesta su prepunjena. Zato bi mu mjesto tužioca bilo  idealno.  A broj  Đukanovićevog faksa sigurno zna. Država bi uz sve mogla mirno da spava – samo bi se crnogorske zastave i pjesme pjevale dok Đukanović i njegovi dijele i ono malo resursa što nam je ostalo.

Bogdanoviću bi se doduše stambeno pitanje moralo hitno rješavati. Prema imovinskom kartonu koji je prijavio Agenciji za sprečavanje korupcije on posjeduje samo osam odsto kuće od 67 kvadrata. Ne zna se da li on i supruga koriste samo ćošak od te kuće, ali je sasvim sigurno, po fotografiji koju je ovaj par objavio na društvenim mrežama, da su taj ćošak, što bi rekli, ukusno sredili. Kamin, jelka, mnoštvo umjetnina, sve je tu stalo. Uz sve, ministar ima, sudeći po kartonu, i 90 hiljada eura kreditnog duga, odnosno ratu od čak 700 eura. A plata 1500 eura. A potrošačka korpa 640 eura. A računi… Muka.  A i red je da mu se pomogne, zaslužio je i on.

Specijalnog tužioca, međutim, ne bi valjalo mijenjati. On radi kao singerica. Hapsi i kad se spava. Ove sedmice uhapšen je kum Duška Kneževića, Dejan Sekulić. Pa su onda, nije prošlo mnogo, u okviru istog predmeta uhapšeni su i Mihailo Banjević, dugogodišnji funkcioner i bivši potpredsjednik Kneževićeve Atlas grupe, Duško Đukanović i Đorđe Đurđić. Još se ne zna o kakvom se predmetu radi, i zašto su pomenuti u pritvoru, a bogati, ko da je bitno. Zna Specijalni zašto. A zna se i da će se Đukanović obradovati faksu.

Na stranu šala, ali branitelji države i nacije iz pozicionih, ali i njihovi partneri iz opozicionih klupa, koji ne propuste priliku da raspire podjele, mogli bi nas koštati poprilično. Mnogo više od miliona izdvojenih za rješavanje stambenih muka funkcionera. Još ako se računu pridodaju i crkveni gospodari, jasno je da ne možemo lako doći ni do nule. A kamoli do boljeg društva. I biće opet kordoni pred manastirima, zastave i himne, i sve prazniji budžet.

 

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo