Evropska unija je nastala na antifašističkoj politici i ona bi jednako izgubila smisao kao i Crna Gora koja bi zaboravila na trinaestojulske korijene i partizanski otpor. Što se tiče grafita koji veliča srebreničkog zlikovca i to je naravno rukopis antievropskog zloduha koji je u Crnoj Gori prisutan posljednje četiri decenije. Zagovarati proevropsku politiku a ne ući u obračun sa neofašističkim manifestacijama i savremenim đurišićivcima i mladićevcima je puka bedastoća

MONITOR:  Crna Gora je na kraju ipak zatvorila pet pregovaračkih poglavlja, nakon što je postojala bojazan da će Francuska blokirati poglavlja vezana za poljoprivredu i ribarstvo. Kako to komentarišete?

BOJOVIĆ: Brisel je odlučio da Crnu Goru primi u Evropsku uniju u narednih pet godina. Geopolitički razlozi su presudili u našu korist. To istovremeno znači da je Evropska komisija spremna da gleda kroz prste upadljivo nesposobnoj Podgorici. Iako sve može biti odloženo ukoliko politička većina i dalje bude zbir provincijalnih pacera, beogradskih doušnika i plitkoumnih demagoga. Ne zaboravimo da je potrebno zatvoriti još dvadeset poglavlja tako da je “francuski incident” sitan detalj pri nizu prepreka koje nas očekuju.

MONITOR:  Stigle su optimistične poruke iz Brisela, dok su vlasti zadovoljne postignutim. Dok se strahovalo da dva poglavlja neće biti zatvorena, vlast je insistirala da je to politička odluka Francuske. Je li politička odluka i da ih zatvorimo?

BOJOVIĆ:  Vlasti bi bile zadovoljne i da je zatvorena polovina jednog poglavlja. I tada bi rekli većinski  anesteziranoj političkoj javnosti da je to “krupan korak u odnosu na dolazeće sitne korake”. Poruka da je bila u pitanju politička odluka Francuske ima istu težinu kao poruka da je ministar poljoprivrede tokom zatvaranja spornog poglavlja postao kapetan misteriozne ribolovne flote.

MONITOR: Kako čitate nedavnu izjavu Aleksandra Vučića da bi region, odnosno Zapadni Balkan trebao istovremeno da uđe u EU?

BOJOVIĆ: Vučićeva Srbija ispunjava sve uslove da trajno ostane kandidat za učlanjenje u EU. Samim tim, izjava odlazećeg proizvoda šešeljevske politike predstavlja anksioznu poruku iza koje se naslućuje saznanje da će Srbija ostati najgora među najgorima. Što je i logično ako imamo u vidu činjenicu da se ruske gubernije u Briselu ipak gore kotiraju od drugih kandidata.

MONITOR:  Ima tumačenja po kojima je i Vučićev potpis na za dlaku izbjegnutom blokiranju dva poglavlja?

BOJOVIĆ: Ima tumačenja i da su Francuzi preplašeni crnogorskom moćnom poljoprivrednom i ribolovnom industrijom kao i impresivnim resornim ministarstvom prosto ustuknuli i pokušali da opstruiraju frustrirajuće poglavlje. Nakon intervencije iz Berlina Pariz je shvatio da broj ribarskih brodova kojima raspolaže Crna Gora ne ugrožava francusko ribarstvo, čak i ako zanemare činjenicu da je Vučić upetljan u izlov crnogorskih tuljana.

MONITOR:  Gdje sve vidite Vučićev potpis kad su u pitanju procesi u Crnoj Gori?

BOJOVIĆ: Od Mandića do Botuna, od Botuna do Kneževića, od Kneževića do Metodija, od Metodija do Joanikija, od Joanikija do Parlamenta i Vlade, od Parlamenta i Vlade do Nikšića i Pljevalja, od Nikšića i Pljevalja do izgona Turaka i aneksione kapele na Lovćenu.

MONITOR:  Na zidu Ambasade BiH, baš kad smo zatvorili poglavlja, osvanuo je grafit koji veliča Ratka Mladića. Nedavno ste ocijenili da Crna Gora gubi smisao ukoliko proevropska politika ne podrazumijeva i marginalizaciju domaćeg neofašizma.

BOJOVIĆ: Domaći neofašizam je periferni velikosrpski fašizam oslonjen na domicilno neočetničko i mantijaško falsifikatorstvo. Evropska unija je nastala na antifašističkoj politici i ona bi jednako izgubila smisao kao i Crna Gora koja bi zaboravila na trinaestojulske korijene i partizanski otpor. Što se tiče grafita koji veliča srebreničkog zlikovca i to je naravno rukopis antievropskog zloduha koji je u Crnoj Gori prisutan posljednje četiri decenije. Zagovarati proevropsku politiku a ne ući u obračun sa neofašističkim manifestacijama i savremenim đurišićivcima i mladićevcima je puka bedastoća.

MONITOR: Gdje bi nas sadašnji put mogao odvesti?

BOJOVIĆ: Putevi nade vode u Brisel. Putevi ove vlade račvaju se u stranputici. Putevi aktuelne političke klase vode u društvo partijskih vazala, klerikalne primitivizacije i javnost bez integriteta i stava. Izlazni putevi vape za političkom alternativom oslonjenom na prisutnu građansku manjinu koja bi ujedinjena imala snagu da bojažljivu, izmanipulisanu i pometenu većinu postepeno normalizuje i dovede u red.

Milena PEROVIĆ

Proces protiv PSG i STAV, ima za cilj da pokaže da režim u Srbiji može da krivično goni sve koji aktivno i hrabro koriste svoja prava i ne slažu se sa duboko korumpiranom vlasti, da ih uhapsi i dugo drži u pritvoru, a druge da protjera

MONITOR: Vođene su tri istrage, postoji jedna optužnica.  Da li je bilo dovoljno dokaza da započne suđenje za smrt 16-oro ljudi u „Slučaju nadstriješnica“?

BELJANSKI: Očekujem da će odluku o tome vrlo brzo doneti sud koji odlučuje o potvrđivanju optužnice. I dalje postoje tri krivična postupka. U “novosadskom” je podignuta optužnica sredinom septembra i još čekamo odluku suda od koje zavisi dalji tok postupka. Ukoliko bude potvrđena, postupak provere optužnice se po žalbama nastavlja pred apelacionim sudom. U “beogradskom” delu postupka, Više tužilaštvo je podiglo optužnicu koja je  činjenično suprotstavljena “novosadskom” predmetu. Taj postupak je takođe u fazi sudske provere optužnice, ali se već nalazi pred Apelacionim sudom i ima za cilj da zaštiti visoko pozicionirane političare koji su doneli odluku da se železnička stanica otvori iako nije urađen tehnički pregled i iako nije dobijena upotrebna dozvola. Tužilaštvo za organizovani kriminal (TOK) vodi treći postupak, istražuju korupciju u vezi sa izgadnjom železničke infrastrulture u šta spadaju i stanice. TOK je pokušao da preuzme predmet od Višeg tužilaštva u Beogradu, o tome je odluku donelo i Vrhovno tužilaštvo, ali je za sada predmet i dalje pred “redovnim sudom” tj u nadležnosti Višeg tužilaštva. Sve  ukazuje  da se ne radi o redovnom toku stvari u pravosuđu i da postoji visok stepen zainteresovanosti izvršne vlasti, kao i pritisci da se postupak ne bi vodio protiv visoko pozicioniranih političara, kao i da bi se sprečilo istraživanje korupcije. Zbog toga je i odbijen zahtev TOK da se formira posebna “udarna” forenzička grupa policije koja bi se bavila ovim pitanjem, odnosno formirana je, pa vrlo brzo raspuštena suprotno zahtevu TOK.  Bilo je dovoljno vremena da se razjasni za koga sve postoji opravdana sumnja da je izvršio krivično delo i da se pokrenu postupci. No s obzirom na to da sam kao branilac uključen u oba predmeta u kojima su podignute optužnice, vidim da su napravljene velike greške u oba slučaja u pogledu predstavljanja činjenica i odgovornosti od strane tužilaštava.

MONITOR: Počelo je suđenje članovima PSG i STAV za planiranje rušenja ustavnog poretka i bezbjednosti Srbije. Da li se radi o jednom političkom procesu?

BELJANSKI: Radi se o par excellence političkom procesu. Nisu upotrebljeni “slučajno” prisluškivani razgovori, već se radi o nezakonitom dokazu koji se ne može koristiti u krivičnom postupku. Iako Zakon  o BIA dozvoljava da ova služba u određenim slučajevima prisluškuje građane, ovako prikupljen materijal ne postaje dokaz osim ukoliko BIA o tome odmah obavesti tužilaštvo koje bi onda tražilo zakonito pribavljanje dokaza u skladu sa ZKP. Ovde to nije bio slučaj i nikada u Srbiji nisu korišćeni ovakvo snimljeni razgovori. Postavlja se pitanje i autentičnosti snimka i glasova na snimku. Uz sve to, iz razgovora se ne može zaključiti da je izvršeno krivčno delo i da je  prepreman i dogovaran napad na ustavno uređenje. Ovaj proces ima za cilj da pokaže da režim u Srbiji može da krivično goni sve koji aktivno i hrabro koriste svoja prava i ne slažu se sa duboko korumpiranom vlasti, da ih uhapsi i dugo drži u pritvoru, a druge da protera sa svoje teritorije. Sve to se dogodilo u ovom postupku.

MONITOR: Dok se očekuje izbor novog Visokog savjeta tužilaštva, sve je veći pritisak na JTOK. Govori se i o mogućnosti da mu se oduzme i formalna nezavisnost. Da li je Tužilaštvo-sa glavnim tužiocem Mladenom Nenadićem, danas najvažnije karika u otporu institucija u Srbiji?

BELJANSKI: Malo je institucija u Srbiji koje pokazuju neku vrstu otpora i želje da koriste samostalnost koja im po zakonu pripada. Studentski protesti su probudili duh slobode koji je dugo spavao, a u tom buđenju su prodrmane i neke institucije. TOK je karika bez koje nema borbe protiv korupcije i organizovanog kriminala. Iz redova tužilaca se 23. decembra bira pet članova Viskog saveta tužilaštva i od tog izbora će u odlučujućoj meri zavisiti da li će se nastaviti malobrojni započeti postupci protiv bivših i sadašnjih ministara, kao i da li će se nastaviti istraga o korupciji u izgradnji železnice i u drugim kapitalnim investicijama. Najavljeno je da će vlast pokušati da TOK stavi pod nadležnost Višeg tužilaštva u Beogradu što će predstavljati korak ka tome da se obustave pokrenuti postupci i da se ne pokreću novi, tj. da režim bude siguran da se niko neće baviti istragama za korupciju i druga krivična dela. Iako je ranije teško bilo pretpostaviti da će Vrhovni tužilac, TOK i VST biti toliko potrebni za očuvanje demokratske podele vlasti i za temeljno pitanje vladavine prava u Srbiji, sada je to postalo veoma značajno. Ako se ispostavi da je tužilaštvo do kraja pokoreno političkoj volji svedočićemo isključivo progonima neistomišljenika po nalogu  režima.

MONITOR: Izmjenom Zakona o vojsci Srbije, ojačavaju se ovlašćenja Predsjednika Srbije, toliko da Generalštab mora da sprovodi njegovu volju. Zašto je to urađeno upravo sada?

BELJANSKI: Imamo veoma izraženu autokratsku vlast. Vlast je koncentirasana u Vučićevim rukama, a institucije potčinjene njegovoj volji. Razlika između takve autokratije i diktatature je u tome što u dikataturi dolazi do primene sile radi održavanja vlasti. Brojnim smenama u policiji, a posebno izmenom Zakona o vojsci stvaraju se uslovi za veću kontrolu silom nad građanima i lakše stvaranje represije. Diktatura je negacija prava i demokratije, a imam utisak da smo svakog dana bliži takvoj vrsti vlasti. Aktivnosti „lojalista“, medija koji deluju kao da su lobisti SNS-a u predizbornoj kampanji, „ćacilenda“ kao terirorije na kojoj ne postoje zakoni, policije koja obezbeđuje takve kriminalne aktivnosti, ukidanja tužilaštva koje je krenulo u istraživanje korupcije, pomilovanja od krivičnog gonjenja optuženima za teška prebijanja i pokušaje ubistva studenata, najave pomilovanja za  političare koji bi bili optuženi za korupciju… Sve to govori kojim putem se kreće Vučićeva vlast, a u tom nizu je logično i preuzimanje što veće kontrole nad vojskom. Slušao sam deo Vučićevog obraćanja javnosti pre nekoliko dana i veoma je upečatljivo da govori isključivo o sebi, pa kaže – ja sam vam izgradio puteve, ja sam napravio železnicu, ja sam doveo strane investitore! Nedostajalo je samo da kaže: Ja sam država!

MONITOR: Studenti, građanstvo i opozicija traže vanredne  izbore. Posljednje izmjene Zakona o jedinstvenom biračkom spisku, ne uvažavaju primjedbe dijela opozicije koja je tražila da se ovim izmjenama spriječi „ glasanje sa strane “. Da li se vlast, i ovakvim nepreciznim izmjenama, priprema za nove izborne pobjede, uz istovremeno ispunjavanje preporuka ODIHR-OEBS?

BELJANSKI: Ne treba očekivati poštene izbore, ali treba preduzeti sve da se stvore što bolji uslovi. Vlast  se sprema da koristi iste mehanizme koje su koristili do sada, od podmićivanja glasača, zastrašivanja,  ucena, do „glasanja sa strane“. Vlast u Srbiji je veoma vešta u tome da prikaže da su određeni zahtevi i standardi ispunjeni, a da je stvarnost drugačija. Nadam se da će pritisak međunarodnih institucija ovog puta ipak biti veći kada dođemo do republičkih izbora i da će to, zajedno sa većom kontrolom domaćih učesnika na izborima, dovesti do pravednijeg izbornog postupka.

MONITOR: Vladimir Putin i Benjamin Netanjahu su optuženi  pred MKS. Za njima su raspisane i potjernice. To ih ne sprječava da putuju i da krše mirovne sporazume, kao u slučaju Gaze. Koliki su dometi međunarodne pravde u odnosu na efekte sile i interesa?

BELJANSKI: Sve manji. Živimo u svetu u kome pravila određuje onaj ko drži najjače karte, a to nije poštena igra. Međunarodno pravo, iako bi trebalo da je univerzalno, često je konfrontirano sa političkom moći. Iako međunarodno pravo pretenduje da bude nadpolitičko, u stvarnosti to nije. Dolazi do sukoba između pravne norme i političkog interesa. Tako i MKS zavisi od političke volje.  Rusija i Izrael nisu članice MKS. Rusija je potpisala ali nikada nije ratifikovala Rimski statut, a Izrael je potpisao, nije ratifikovao, a kasnije je i povukao potpis. Druge države koje su članice MKS bi trebalo da imaju obavezu saradnje, ali su i tu moguća politička odbijanja da se izvrši određeni nalog. U takvom odnosu snaga,  pravo je trenutno poražena strana.

Ako su korišćena sredstva EU, postoji i pravo ET, i OLAF da sprovode istrage

MONITOR: Evropsko tužilaštvo još ispituje da li je bilo zloupotrebe evropskih fondova za obnovu Željezničke stanice u Novom Sadu. I prije novosadske tragedije, EP je tražio od Komisije i Savjeta, da se ispita način korišćenja EU pomoći Srbiji. Koliko bi Laura Koveši, glavna tužiteljka ET, mogla da pomogne našim tužilaštvima u borbi za primjenu zakona?

BELJANSKI: Bolji odgovor na ovo bi mogli da daju javni tužioci. Jasno  je da ukoliko su korišćena sredstva EU, tada postoji i pravo ET, kao i OLAF da sprovode istrage i da utvrđuju da li su sredstva pravilno potrošena ili postoji sumnja na prevare i korupciju. Mislim da je to jedan od razloga zbog čega se Vlada Srbije češće odlučuje za kreditne aranžmane sa Kinom. Kada bi infrastruktura bila finansirana iz evropskih fondova ili kredita, tada bi i utrošak tog novca bio pod strogom kontolom. Ne bi bilo moguće da se skupi projekti u pogledu finansijskih aranžmana proglašavaju tajnim projektima, a u slučaju sumnje na koropciju bi se lako uključilo ET. To nije garancija da ne bi bilo korupcije, ali bi svakako bila smanjena mogućnost za tako nešto, a povećana vjerovatnoća da bi oni koji pribjegnu koruptivnim radnjama bili krivično gonjeni.

Kušner se povukao iz projekta  Generalštab , „preigrali“ su se

MONITOR: Donijet je Leks specijalis o Generalštabu. Sada se, međutim, desilo jedinstvo stručne i građanske javnosti. Poslije optužnica TOK, Džared Kušner se povukao. Da li su se obje strane u ovoj „dogovornoj“ trgovini, preigrale?

BELJANSKI: Koliko sam uspio da pratim, u pitanju je pokušaj da se uradi nešto slično kao sa Beogradom na vodi. Ustupanje zemljišta bez naknade, ali ovog puta se radi i o kulturnom dobru na tom zemljištu. Umjesto početka projekta nezakonitim noćnim rušenjem, sada je došlo do  falsifikata i do zloupotrebe službenog položaja, odnosno o sumnji da su izvršena ova krivična djela zbog čega je podignut optužni predlog protiv Selakovića. S obirom na to da je posljednja vijest da se Kušner povukao iz projekta, jasno je da su se „preigrali“. Ne samo da su na istoj strani reagovali građani i stručna javnost, nego je i TOK pokrenuo krivični postupak protiv ministra kulture i drugih lica kao saizvršilaca. Leks specijalis je bio posljednji pokušaj u nizu da se projekat ipak realizuje i da se zaustavi krivični postupak, ali kako sada stoje stvari, ni jedno ni drugo se neće dogoditi. Da li postoje drugi investitori koji će rado prihvatiti ovakav poklon od države – vjerovatno, ali mislim da je Kušnerov odustanak ipak jasan signal.

Nastasja RADOVIĆ

Mi smo se iz devedesetih prošvercovali, mi nismo naučili ništa suštinski važno. Zato se te godine ovako lako vraćaju. U posljednih pola vijeka imali smo u Crnoj Gori dvije velike mobilizacije srpstva. Obje su povezane sa Đukanovićem. Jednu od te dvije mobilizacije je politički predvodio, onu iz 1989., takozvanu AB revoluciju, a drugu (Litijaški pokret) je izazvao svojim političkim glupostima i lošim procjenama

MONITOR: U jednom intervjuu ste podsjetili na riječi Vargasa Ljose da u Latinskoj Americi pisac ne može da bude samo pisac i konstatovali da i na Balkanu ne možete da budete samo pisac, nego  morate da vidite neke stvari. Šta vas najviše brine od onog što vidite danas u Crnoj Gori?

BRKOVIĆ: To su paradoksi koje vam donose tzv. zanimljiva vremena. I pitanje morala koje je modernitet postavio na jednostavan način: da li, kao umjetnik, treba da budete zabavljač nekih smiješnih elita, ili da ostavite jasno i tačno svjedočanstvo o svome vremenu.
Ono što posebno zabrinjava je nedostatak odgovornosti.
Imate čitavu jednu novu klasu koja je naučena da se sprda samoj ideji odgovornosti. I može im se. Ignorišu se odluke sudova, evropske preporuke, dobri maniri, elementarno vaspitanje – ništa nije i ne može biti sigurno sa takvom sviješću.

MONITOR: U posljednjoj kolumni napisali ste da je bizarnosti previše i za mnogo veću državu od Crne Gore. Zašto nam se množe bizarnosti?

BRKOVIĆ: Jer imamo lošu vlast. Jednu lošu vlast naslijedila je druga loša vlast. Loša vlast kao sudbina.
Bizarno je kad jedna politička elita ne može da sakrije temeljnu mržnju prema Crnoj Gori. Teško je vjerovati u njihovu dobronamjernost kada sve to vidite.
Bizarno je i kada imate tzv. intelektualnu elitu koja se ubi da jednu nacionalnu ideju i jedan emancipatorski pokret koji je proistekao iz te ideje veže za jednu partiju i jednog vođu. Oni crnogorski intelektualci koji su pristali na takvu obmanu – ne samo da su učestvovali u golemom falsifikatu, već su pokazali da im je služenje partiji i vođi važnije od Crne Gore u koju se zaklinju. Ali, samo bi naivan vjerovao našim zakletvama…
Nikada nisam razumio potrebu da se Đukanović pretvori u simbol crnogorstva. Takva poistovjećivanja su opasna. Kada jedan političar kome je, vjerujem, sopstvena pohlepa i bogaćenje bilo neuporedivo važnije od Crne Gore, postane mjera, onda dobijate kult ličnosti umjesto emancipacije. I političku prevaru neviđenih razmjera. Oni koji su bili Crnogorci, nacionalni i politički i prije „gospodarevog“ preobraćenja moraju se sjećati kako je ih je strastveno i predano progonio. Tako da sam ja njegovo crnogorstvo uvijek doživljavao prije svega kao kalkulaciju a ne čin političkog prosvetljenja… Današnji mladi ljudi teško mogu shvatiti sve ovo, jer im je servirana slika da sve crnogorsko počinje s njim.
Sve ove bizarnosti rječito govore o ljudskom i intelektualnom materijalu koji čini i vodi današnju Crnu Goru.

MONITOR: Podsjetili ste i da jedna “sitna” vijest ima mnogo veću težinu od pobrojanih stvari – vijest iz Nikšića o forenzičkoj identifikaciji pobijene porodice Klapuh. Zašto je ovom društvu tri decenije kasnije to „sitna vijest“?

BRKOVIĆ: Slučaj pobijene porodice Klapuh jedna je od najjezivijih i najmonstrouznijih ratnih priča iz „vremena zla“. Ja bih takvu priču smjestio u sve udžbenike i čitanke – da sve generacije budućih crnogorskih građana dobro zapamte takvu priču o stradanju jedne porodice. Umjesto prigodnih lagarija, ova bi priča vrištala istinom o nama i jednom vremenu. Da budemo precizni – sigurno da ovakvih priča ima na svim stranama. Sjetite se priče o zagrebačkoj (srpskoj) porodici Zec. Ta priča je tamo, u Zagrebu, od hrvatskih pisaca, pozorišnih reditelja i umjetnika ispričana više puta. Naprosto, ne smijemo dozvoliti da se priče o paklenom stradanju zaborave. Ko god da su akteri, kažem. Ali, da se ne izgubimo u prevelikom generalizovanju – priča o porodici Klapuh je jedna od priča o nama. Posebno je uznemirujuća činjenica da država Srbija nije izručila pravdi ordinarne zločince koji stoje iza ovog trostrukog ubistva. A tamošnji predsjednik, karikatura od predsjednika bolje reći, voli da drži lekcije iz patriotizma i morala. A što je drugo i patriotizam i moral nego uvjerenje da zločinci moraju odgovarati. Ako ih država Srbija krije, ona preuzima njihovo strašno autorstvo. Tako da ovakvim gestovima Vučić debelo podvaljuje Srbiji. Pred pričom o porodici Klapuh padaju sve te prdnjave od kojih se na Balkanu pokušava napraviti – svjetonazor, ideologija. Taj trostruki duh će još dugo stajati nad ovim društvom i podsjećati nas ko smo bili i gdje smo bili… I dobro je što je tako.

MONITOR: Konstatatujete i da brojni nedavni događaji pokazuju da bi se “opet lako mobilisala slična svijest”,  i da neki u tome svojski prednjače poput pljevaljskog gradonačelnika Daria Vraneša koji je ovih dana i najprizemnije uvrijedio direktoricu CIN CG Milku Tadić Mijović.

BRKOVIĆ: Mi smo se iz devedesetih prošvercovali, mi nismo naučili ništa suštinski važno. Zato se te godine ovako lako vraćaju.
U posljednih pola vijeka imali smo u Crnoj Gori dvije velike mobilizacije srpstva. Obje su povezane sa Đukanovićem. Jednu od te dvije mobilizacije je politički predvodio, onu iz 1989., takozvanu AB revoluciju, a drugu (Litijaški pokret) je izazvao svojim političkim glupostima i lošim procjenama. Zato djeluje smiješno kada se, uglavnom od njegovih medijskih kerbera, krivica projektuje na druge, nerijetko i na adrese izvan politike.
A kada se duh pusti iz boce, uzalud pametna priča ili tačni uvidi.
S druge strane, otužno je koliko aktuelna mobilizacija djeluje kao tek puko prepisivanje lekcija iz devedesetih. Svijest koja je tada poražena ne može u krajnjem ni danas proći drugačije, ali može još dugo mrcvariti ovo društvo. A to nikada nije dobro. Umjesto da energiju trošite na važne i ozbiljne stvari, dovijeka morate da se bavite nekim utvarama prošlosti.

MONITOR: Kako nam se dešavaju vraneši?

BRKOVIĆ: Izgleda da Crnu Goru nema ko da brani makar u aktuelnoj političkoj vlasti. Zato Vraneš može da igra ovako tvrdu i pokvarenu igru. Sjećate se Čeka Dačevića iz devedesetih? Ovo im je Čeko za novo vrijeme. Samo, istini za volju, ona vlast je našla način da Čeka pacifikuje…
Vraneš je karikatura, ali to ne umanjuje njegovu zlokobnost.
On igra ovako jer vidi da nema ko da mu se politički suprotstavi. Tzv. građanske snage u ovoj vlasti su suviše kalkulantski nastrojene. Izbjegavaju da se bave ozbiljnim stvarima – i zato su svojevoljni taoci Mandića i njegovih vraneša… U određenom smislu, prevaranti su od početka, od onih lažnih brojeva za plate i povišice, pa do evropejstva s greškom…

MONITOR: Kako gledate na istorijski revizionizam koji se uveliko zahuktao, uz sveprisutnu  promociju četničke ideologije? Vrh SPC i dobar dio vlasti tvrdi da su četinici bili antifašisti, recimo.

BRKOVIĆ: Možete tvrditi i da su bili hipici ili vozači formule jedan, biće podjednako tačno… Taj “četnički antifašizam” se izvjesno nije dešavao u samom ratu – tada su bili odane sluge okupatora, to im je najbolje išlo – to se dešava danas, nama. Ukazuje na svijet koji je raskrstio sa istinom i pravdom. Takvi pojmovi se doživljavaju kao ornamenti nekog drugog vremena, kao prevaziđene kategorije. A kada istina više nije važna, kada ne obavezuje, onda zaista može sve – pa i da su bili hipici (Draža je nosio lenonke, kao što se sjećamo) ili vozači formule jedan, zašto da ne?

MONITOR: Istovremeno, ovakvi kakvi smo, na korak smo od Evrope. Šta je onda sa Evropom?

BRKOVIĆ: Kako trenutno stvari stoje prije bi se moglo reći da je Evropa na korak od nas, od Balkana u najgorem svijetlu… Zato i djeluje da smo blizu.

Crnogorska kultura ima previše komesara

MONITOR:  Ove godine je 40 godina od objavljivanja vaše prve knjige Konji jedu breskve. Nakon četiri decenije plodnog stvaralaštva, za razliku od mnogih, nemate nacionalnu penziju niti Trinaestojulsku nagradu. Je li problem u vama ili u vlastima, prošlim i sadašnjim?   BRKOVIĆ: Prije svega, moram reći da meni sasvim nestvarno djeluje ovaj podatak – da je od objavljivanja moje prve knjige prošlo četrdeset godina. Još je fascinantnije – koliko je istorijskih dešavanja stalo u te četiri decenije. U mnogo čemu bilo je to, ta sredina odamdesetih u SFRJ, drugačije vrijeme nego ovo današnje, čak mislim da bi današnji mladi ljudi bili iznenađeni na mnogo načina tim vremenom. Ali, ono što pouzdano pamtim: nije se knjiga objavljivala lako kao danas. Moja knjiga „Konji jedu breskve“ odabrana je na konkursu Književne omladine Srbije (KOS) za čuvenu ediciju prvih knjiga „Pegaz“. Te 1985. na konkurs je pristiglo 180 rukopisa iz cijele ondašnje Jugoslavije, a odabrano samo pet. Objavljene su knjige jednog pisca iz Zagreba (Z. Bužek), iz Beograda (S. Ugričić), iz Prištine (D. Bojović), kritičara Dobrivoja Stanojevića i moja knjiga, knjiga jednog devetnaestogodišnjaka. Bila je to ozbiljna zemlja, posebno kada je riječ o ozbiljnosti u kulturi…
Čak imam utisak da je onda, iako je bilo doba jednopartijske vlasti, u nekim stvarima ta vlast pokazivala više osjećaja i dobrih manira, nego njihovi višepartijski nasljednici. To važi i za odnos prema nagradama i nagrađivanju.
Ovdje je nekoliko godina unazad jedan uticajni član žirija obećavao da izdajnik ne može biti nagrađen… Vjerujem da je to rečenica koja kod takvih nacionalnih stručnjaka mene automatski diskvalifikuje.
To sa mnom vam je jednostavno: onima prošlima smetalo je što sam „izdajnik“, a aktuelni me neće nagraditi upravo jer nisam postao izdajnik.
Političarima nikako ugodit. Doduše, ja se nešto baš i ne trudim…
U mom kosmosu nezamislivo je da se pisac udvara političarima i politici. Ali, vidim da u mnogim ličnim kosmosima to drugačije funkcioniše.
Crnogorska kultura ima previše komesara, a malo pravih stvaralaca. To je uvijek kobno za jednu kulturu. Sa nekima od tih komesara decenijama sam se družio. I dobro ih poznajem. Imam utisak da mi to ne mogu oprostiti.
Ali, neka: ovako je bolje…

Milena PEROVIĆ