Uručenje ordena dolazi u vremenu velikosrpske histerije i pokušaja nametanja Crnoj Gori agende rehabilitacije nacističkih kvislinga iz Drugog svjetskog rata. Inicijatori i predvodnici ovakvih revizionizama i razdora su poglavari SPC u Crnoj Gori. Milatović je ljetos pozvao nadležne na hitne zakonske mjere protiv organizatora podizanja spomenika Pavlu  Đurišiću i na “odbranu temeljnih antifašističkih vrijednosti”.  U slučaju  Amfilohija je vjerovatno proradila kalkulacija uzrokovana lošim političkim rejtingom. Afilohije je 2003.,  rekao da su se Draža  i Đurišić “borili za evropsku demokratiju” i da su “ubijeni samo zato što nisu bili za marksizam”

Crnogorski predsjednik Jakov Milatović je prošle nedjelje iznenadio javnost objavom odluke da ranijem mitropolitu crnogorsko – primorskom Amfilohiju Radoviću posthumno dodijeli najviši državni orden u susret petogodišnjici upokojenja. Uručenje ordena dolazi u vremenu velikosrpske histerije i pokušaja nametanja Crnoj Gori agende rehabilitacije nacističkih kvislinga iz Drugog svjetskog rata. To se, ne slučajno, poklapa s ubrzanim procesom pristupanja EU. Formalni inicijatori i predvodnici revizionizama i razdora su rukovodeći ljudi Srpske crkve (SPC) u Crnoj Gori čija centrala je Beograd, i formalno i operativno.

Predsjednik Milatović je ljetos pozvao nadležne na hitne zakonske mjere protiv organizatora podizanja spomenika zločincu, vojvodi Pavlu Đurišiću i na “odbranu temeljnih antifašističkih vrijednosti”.  U slučaju mitropolita Amfilohija je vjerovatno proradila kalkulacija uzrokovana lošim političkim rejtingom. Amfilohije je još u julu 2003. rekao da su Draža Mihailović i Đurišić “borili za evropsku demokratiju” i da su “ubijeni samo zato što nisu bili za marksizam”.

Milatović je obrazložio da je mitropolit ostavio “neizbrisiv trag u duhovnom i društvenom životu Crne Gore tokom gotovo tri decenije na čelu Mitropolije”. Pored osnovnih biografskih podataka, predsjednik je tačno naveo da je Amfilohije sticao obrazovanje na “teološkim, bogoslovskim i filološkim studijama u Beogradu, Bernu, Rimu i Atini, postavši jedan od najobrazovanijih episkopa pravoslavnog svijeta”. Mogao je dodati i da je tečno govorio talijanski, njemački, grčki i ruski jezik dok se francuskim pristojno služio. Odlično je vladao i starogrčkim jezikom i zajedno s vladikom Atanasijem Jevtićem preveo je deuterokanonske knjige Starog zavjeta. Time je kompletirano Sveto Pismo na našem jeziku, tj. knjige koje Vuk Karadžić nije preveo. O tome ogromna većina “v(j)ernog naroda” vrlo malo ili ni malo zna. Hrišćanska misija za Mitropoliju nikad nije imala primat od njenog osnivanja 1931. ukazom kralja Aleksandra.

Može se reći da stoji predsjednikova ocjena da je “Amfilohije svojim ugledom u cijelom hrišćanskom svijetu dao značajan doprinos i međunarodnom ugledu Crne Gore”. Tokom osveštanja sabornog hrama u Podgorici u oktobru 2013. u Crnu Goru su stigli poglavari svih kanonskih pravoslavnih crkava. To je bila čast koja nadređenoj srbijanskoj patrijaršiji i Aleksandru Vučiću nije imponirala jer su se osjetili kao gosti a ne kao gospodari. Ranije u aprilu iste godine Amfilohije je ušao u sukob s Vladom Srbije zbog potpisivanja Briselskog sporazuma o normalizaciji odnosa s Kosovom što je za jastrebove u SPC episkopatu bilo ravno veleizdaji. U maju 2013., SPC je organizovala protest u Beogradu zbog “izdaje Kosova”. Amfilohije je očitao molitve za upokojenje Vlade i Skupštine Srbije dok je Atanasije poručio Ivici Dačiću da će proći kao Zoran Đinđić. Kasnije će Amfilohije reći da je nije mislio na fizičku smrt već duhovnu sahranu i vaskrsnuće.

Osveštenje hrama u Podgorici je bila i rijetka prilika da vaseljenski patrijarh iz Carigrada i KGB-ov iz Moskve sjednu zajedno. Kasnije će Amfilohije imati okršaj s obojicom. KGB-u će se zamjeriti odlaskom na svepravoslavni sabor u Kritu 2016. godine koji je Kremlj bojkotovao. Vaseljenskom patrijarhu će se suprostaviti po pitanju Ukrajine čije pravo na autokefaliju je dosljedno negirao pozivajući se na argumentaciju KGB-a. Ipak, nije mu uspjelo izmiriti se s Moskvom, a  sa Vučićemje  ostao u lošim odnosima do smrti.

Milatović je u obrazloženju za orden zgodno preskočio biografiju prve polovine stolovanja arhiepiskopa cetinjskog koje je započeto dovođenjem “po zadatku” iz Beograda dok je još bio živ tadašnji mitropolit Danilo Dajković. To je tada smatrano teškim presedanom. Amfilohije je  imao pozamašan politički staž kao episkop banatski.  Bez problema je 60-tih dobio pasoš za dalje školovanje u inostranstvu kao monah izrazito četničke provinijencije. U to doba je za neprijatelje režima dobijanje pasosa bilo nezamislivo, osim ako UDBA nije dala pozitivno mišljenje, iz razloga (ili zasluga) koji se samo mogu naslutiti. Milatović je odmah prešao na 2006,  i referendum koji nazva “ključnim istorijskim trenutkom”. Tokom referenduma, Amfilohije poziva “na sabornost i međusobno poštovanje” što je doprinijelo, po Milatoviću, da zemlja prođe “kroz ovaj proces mirno i bez sukoba, davši nemjerljiv doprinos očuvanju mira i stabilnosti”.

Posljednjih godina života vladika je postao “simbol duhovnog otpora (što god to značilo Milatoviću), naročito tokom 2019. i 2020. godine kada je predvodio litije povodom Zakona o slobodi vjeroispovijesti”. Većina će se složiti sa Predsjednikom da su litije “jedan od ključnih faktora koji su doprinijeli mirnoj promjeni višedecenijske vlasti”. Pad Đukanovićevog  režima je svakako “otvorio put ka punopravnom članstvu u EU”.

Dva dana nakon predsjednikove objave   grupa NVO i građanskih aktivista/aktivistkinja  izrazila je protest zbog “predsjednikovog pridruživanja talasu revizionizma i krivotvorenja bliske prošlosti kroz dodjelu ordena Amfilohiju”. Osuđena je i odluka Vlade i lokalnih vlasti da mu se u Kolašinu podigne spomenik visine 2,5 m i drugi od 4m u Beranama.

“Predsjednik, do sada, insistirao na legalističkom pristupu, pa iznenađuje njegova odluka da grubo prekrši zakon zbog populističkog približavanja desničarskom biračkom tijelu“, navodi se u saopštenju. Potpisnici su upozorili da formalni uslovi za dodjelu ordena po Zakonu o državnim odlikovanjima i priznanjima nisu ispunjeni jer se stoji da je odlikovano lice predsjednik druge države ili međunarodne organizacije. Naveli su i pregršt znanih i javnih mitropolitovih (ne)djela – od aktivne podrške ratne politike Miloševićeve Srbije i ideologije “krvi i tla” do sijanja razdora u vlastitom narodu kojeg je dugo negirao. Rečeno je i da se Amfilohije “isticao ksenofobnim, homofobnim i mizoginim stavovima, a zbog govora mržnje je i sudski opomenut”. Zaključak je: “ Orden je indikator erodirane sekularnosti Crne Gore i ugrožene ravnopravnosti svih njenih građana”.

Predsjednik Milatović je negirao da krši zakon o odlikovanjima rekavši da se priznanja dodjeljuju i sveštenim licima. Ponovio je da je Amfilohije imao “ključnu ulogu u demokratizaciji Crne Gore u smislu smjene decenijske vlasti koja je bila u sprezi sa organizovanim kriminalom i korupcijom”. Međutim, mitropolit je imao i do tada bezbroj prilika da postane simbol građanskog otpora. Ratni pohodi, zločini, pljačke okupiranih teritorija i kasnije pljačkaške privatizacije kod kuće, koje su sprovodili Milo Đukanović i prijatelji pod palicom Beograda i kasnije samostalno, su unesrećili desetine i stotine hiljada ljudi. Ni Amfilohije ni većina srpskog episkopata (i izuzetkom patrijarha Pavla) nisu stali na čelu otpora pretvaranju Crne Gore i Srbije u narko državne provizorije pod srodnim režimima. Tek kada je Đukanović razvrgnuo brak iz koristoljublja sa Amfilohijem i posegnuo za crkvenom imovinom mitropolit je digao svoj glas.

Nesporne su i neke zasluge pokojnog vladike. Posljednjih godina Amfilohije je težio većoj autonomiji Pravoslavne crkve u Crnoj Gori. Osnovan je i episkopski savjet koji je njegovom smrću nestao odlukom Beograda. Amfilohije je želio da Crna Gora puno ranije potpiše Temeljni ugovor sa crkvom u Crnoj Gori u čije ime bi on stavio potpis a ne beogradski prvosveštenik. Đukanović i društvo tada nisu imali ni sluha ni vremena za crkvena pitanja koja su, zbog identiteta većinskog naroda, bila od strateške važnosti za budućnost države. Kasnijim ugovorom i potpisima Dritana Abazovića i srbijanskog patrijarha Porfirija Perića Crna Gore je dobila neuporedivo manje nego što bi dobila da je Đukanović strateški razmišljao u korist čitavog društva umjesto uskog kruga kleptokrata. Amfilohijeva, i prećutna i javna podrška, Đukanoviću, još od raskola sa Beogradom krajem 1996. i ćutanje na sva nepočinstva, je olako proćerdana posezanjem za crkvenom imovinom, prije svega na primorju.

Mitropolit Amfilohije se  nikada nije javno pokajao ili izvinuo za svoje ponašanje i rječnik koji ne priliči ni običnom čovjeku a kamoli arhijereju. Ipak, i Vlada i predsjednik svjesno grade oreol (selektivne) svetosti pokojnog mitropolita čija zaostavština će još dugo dijeliti Crnu Goru.

Jovo MARTINOVIĆ 

Spajića ne napušta optimizam izgrađen na netačnim podacima i sumnjivim premisama. On obećava, rokovi su produžavaju a cijene planiranih investicija rastu

“Crna Gora ima hiljade kvalitetnih projekata – od hidroenergetskih do digitalnih”, pohvalio se prošle nedjelje premijer Milojko Spajić na Međunarodnoj investicionoj konferenciji EU – Crna Gora.Još je obećao kako ”naša zemlja može pomoći EU da bude konkurentnija”.

Prisutni su saznali da premijer demonstrirani optumizam zasniva na činjenicama da je “Crna Gora danas među najdinamičnijim investicionim destinacijama regiona, sa projektima ukupne vrijednosti od gotovo tri milijarde eura koji su trenutno u realizaciji – uključujući stotine kilometara novih puteva, modernizaciju aerodroma i luka, te projekte čiste energije”.  Tu postoji sitan problem: hiljade projekata i sva ta silna investiciona dinamika, o kojoj je govorio premijer,  ne vidi se na terenu. Riječ je o davnošnjem spisku želja ili, u najboljem slučaju, o projektima koji su u nekoj od faza izrade planske dokumentacije, rješavanja imovinsko pravnih odnosa na terenu, prikupljanja sredstava za realizaciju ili izbora izvođača.

Dakle, Spajićevim rječnikom sa početka premijerskog mandata: ašov nije u zemlji.     A obećanja ni do sada nije manjkalo.

Na samom početku premijerskog mandata, u decembru 2023. godine, Spajić je istakao da se budžetom za 2024. “započinje snažan investicioni ciklus”. I pozvao lokalne samouprave da vladi ponude “zrele projekte”. Koji mjesec kasnije, pred usvajanje pomenutog budžeta, bio je precizniji: “Crna Gora planira u narednih šest godina da izgradi devet dionica auto-puteva i brzih cesti, ali i da ulaže u razvoj željeznice, aerodroma i Luke Bar…”.

Januar ove godine, skoro identična priča. Samo su se rokovi malo protegli: “Velje Brdo, autoputevi, aerodromi, luke/marine, regionalne saobraćajnice – 2025. godina će biti početak velikog investicionog ciklusa koji će trajati skoro deceniju”.

Pokazalo se da je lakše obećati nego realizovati/započeti obećano.

Krenimo, za primjer, od dionice autoputa Mateševo – Andrijevica. Početak njene gradnje iz Vlade su najavljivali za septembar prošle godine. Pa za ovu jesen. Neki dan smo obaviješteni da je, na zahtjev preostalih ponuđača, rok za dostavljanje ponuda produžen po drugi put, sada do kraja oktobra. “Monteput je prepoznao osnovanost, uvažio zahtjeve i obezbijedio dodatno vrijeme ponuđačima. To je urađeno kako bi se postigla maksimalna konkurentnost i otvorenost tenderskog postupka, te kako bi ponuđači mogli da u predviđenom roku obezbijede neophodnu dokumentaciju”, saopšteno je.

Inicijalni tender za izbor izvođača druge dionice autoputa raspisan je krajem februara na sajtu Evropske banke za rekonstrukciju i razvoj (EBRD). Nakon što je i on produžavan, EBRD i Monteput su od deset prijavljenih izbrali pet ponuđača za finalni krug nadmetanja. Među njima su tri kineske kompanije, jedan tursko-azerbejdžanski i jedan holandsko – turski konzorcijum. Stotinjak miliona eura opredijeljenih u kapitalnom budžetu za početak radova (procijenjena vrijednost projekta prešla je 600 miliona) biće, po svoj prilici, prenijet u narednu godinu. Dobra vijest je to što je Evropska komisija odlučila da iznos besplatnih sredstava kojima će podržati taj projekat poveća sa 100 na 150 miliona.

Još dalje djeluje završetak tenderskog postupka za izbor zakupca (koncesionara) koji će aerodromima u Podgorici (Zeti) i Tivtu upravljati narednih 30 godina. U toj priči izvjesno je samo da u Vladi računaju na priliv nekih 100 miliona eura na ime jednokratne koncesione naknade.

Tenderska komisija iznova piše obrazloženje odluke kojom je južokorejski ponuđač prvorangiran u odnosu na američko-luksemburški konzorcijum (IIAC, odnosno, CAAP) i taj posao, izgleda, nije ni malo lak. Tek tada bi trebala da uslijedi konačna odluke Vlade o budućnosti ovdašnjih aerodroma – sa ili bez koncesionara. Iz CAAP-a su, svakako, najavili sudske žalbe, moguća je i međunarodna arbitraža pa bi se postupak započet 2019. godine mogao dodatno prolongirati. Iako naši  aerodromi odavno vape za rekonstrukcijom i proširenjem kapaciteta. Zato bi najavljeno otvaranje baze Viz aira u Podgorici uz pokretanje 14 novih avio linija moglo donijeti ozbiljne logističke izazove, poput proširenja infrastrukturnih kapaciteta i produženja radnog vremena. Nadati se – ne i nepremostive.

Ni najavljeni projekti “čiste energije” (vjetro i solarne elektrane) nijesu cvijetna livada kojom samo treba prošetati, kao što se može zaključiti iz najava i obećanja  zvaničnika.

Da se i naoko jednostavne stvari mogu zakomplikovati svjedoči nedavna odluka uprave EPCG da poništi tender za nabavku baterijskih sistema za skladištenje električne energije vrijedan nepunih 50 miliona. Planirani posao je zaustavljen nakon odluke Vlade, odnosno resornih Ministarstva energetike i finansija, da Elektroprivredi uskrati traženu saglasnost za novo zaduženje, zbog bojazni da bi ono “dovelo do ugrožavanja likvidnosti kompanije”. Naknadno smo saznali da je EPCG za devet mjeseci ove godine proizvela 90 miliona gubitka. Priča je završena neobrazloženom odlukom o razrješenju izvršnog direktora EPCG Ivana Bulatovića i uvođenjem najveće državne kompanije u v.d. stanje. Do izbora novog direktora iz vladajućeg PES-a.

Zanimljiv osvrt na temu najavljenih investicija u sektor čiste energije ponudlili su članovi građanske inicijative Spasimo Breznu, nakon informacije da je premijer Spajić potpisao Memorandum o saradnji sa kompanijom Alcazar Energy Partners. Uz navođenje razloga zbog kojih Alcazar ne zaslužuje status investitora od povjerenja,  oni su problematizovali i ideju da se takvi projekti, bez detaljne analize, proglašavaju za investicije od javnog interesa.

“Ukoliko imamo u vidu činjenicu da, recimo, kompanija Krnovo Green Energy, koja je u 2024. godini ostvarila 22 miliona prihoda od vjetroelektrane na Krnovu, ima, brojem i slovima, jednog zaposlenog, sa platom od 595, 92 eura, a da je do sada dobila desetine miliona eura podsticaja od države Crne Gore odnosno njenih građana, pitamo – gdje je taj javni interes koji se uporno retorički potencira? Dobro znamo da se radi isključivo o ekstra profitima privatnih kompanija i, kako osnovano sumnjamo, pojedinaca u sistemu koji će im te profite omogućiti”, navode iz GI Spasimo Breznu.

Iz Alcaraza najavljuju a premijer im, izgleda, vjeruje, da će u Crnu Goru investirati 500 miliona eura do 2030. godine. paketa  To je šestina onog paketa od tri milijarde investicija čija je realizacija u toku.

Baš kao i Opšta bolnica u Plevljima. U dokumentima Ministarstva zdravlja njena gradnja pominje se od 2017, uz procijenjenu vrijednost izgradnje od 2,9 miliona. U kapitalni budžet uvrstio je, 2021., Milojko Spajić kao ministar finansija. Do danas je izabran izvođač. Na projektu se radi duže nego što to predviđaju propisani rokovi, cijena je porasla 10-15 puta.Nedavno smo saznali da će gradnja bolnice biti finansirana kreditom Banke za razvoj Savjeta Evrope koji je namijenjen razvoju zdravstvene infrastrukture u Crnoj Gori (83 miliona). Počeće dogodine. Možda.

Premijera ne napušta optimizam izgrađen na netačnim podacima i premisama. Poput prošlonedjeljne tvrdnje da je EU “najveći investitor u našoj zemlji”. Dok podaci govore da su to Rusija, Srbija i Turska. On obećava, rokovi su produžavaju a cijene rastu.  Ukazuju se i naznake dolazeće finansijske krize. Život na račun (neispunjenih) obećanja ima  cijenu.

Zoran RADULOVIĆ

Pitali smo – kako komentarišete dodjelu posthumnog ordena mitropolitu Amfilohiju od strane predsjednika Jakova Milatovića

ERVINA DABIŽINOVIĆ, PSIHOLOŠKINJA I DOKTORKA RODNIH STUDIJA
Licemjerje

Činom dodjele najvišeg državnog odlikovanja Amfilohiju Radoviću, predsjednik Jakov Milatović preduzima ponavljački potez u odnosu na svoje prethodnike koji su na čelu kolone izgradnjom spomenika, ustoličili tu igru duhova kojim udaraju kao kocem u mrtvo tijelo koje više nema sekularno građanski karakter, na koji se predsjednik često poziva. Vratolomija politike predsjednika države, pokazuje njegov  i loš rad savjetnika u Kabinetu -neko je morao da mu ukaže, a ne da mu savjetuje, primjer kojim zavodi biračko tijelo i spada na najniže grane neodgovorne politike nacional-klerikalnog duha.

S druge strane, time se priznaje i nagrađuje rad čovjeka koji je decenijama širio ideologiju vjerskog i nacionalnog revanšizma, podržavao ratne pohode, veličao ratne zločince i negirao postojanje onih koji nisu iz njegovog nacionalnog legla. Amfilohije Radović nije bio simbol pomirenja, već polarizacije; on je svojim javnim djelovanjem branio poražene ideje etničke dominacije i kleronacionalizma, koje su razorile živote hiljada ljudi u ratovima devedesetih.

Ovakva odluka predsjednika države nije samo politička greška već i licemerje –institucionalna rehabilitacija mržnje i poricanja zločina. Dok se civilno društvo decenijama bori da se u Crnoj Gori obilježe mjesta stradanja i prizna patnja žrtava, vlast nagrađuje ideologa koji je sve to poricao. Užasno je koliko se danas prostora daje ljudima čije su riječi sijale mržnju i podjele. Ovo je nemoral vlasti koja prima platu da bi negirala državu koja ih hrani.

BRANO MANDIĆ, PISAC
Đedo s onog svijeta daje legitimitet vlasti

Djeluje kao postideološka sprdnja kad bivši bankarski činovnik i japi u fotelji predsjednika države brine o ugledu svoje zemlje u pravoslavnom svijetu. Upravo je to Jakov Milatović istakao kao jedan od razloga odlikovanja Amfilohija Radovića – nekakav ugled Crne Gore u pravoslavnom svijetu. Šta je to pravoslavni svijet? U kojem

dokumentu smo mu se obavezali? Zašto je uopšte važno imati ugled u pravoslavnom svijetu – to nam Milatović nije rekao.

Ali reći ću vam ja: slični procesi i rezoni, nažalost, vladaju širom današnjeg svijeta. Neoliberalne kvazielite, suočene sa svojom ideološkom prazninom, biraju nacionalne i

desne ekstreme kako bi svoju političku poziciju oživjele u očima iscrpljenih glasača koji dižu ruke od demokratije. U takvom svijetu, Amfilohije Radović, popularni Đedo, sa onog svijeta daje legitimitet vlasti koja na ovom svijetu gubi snagu i razlog postojanja.

DRAGOLJUB VUKOVIĆ, NOVINAR
U limbu prošlosti

Najviši orden moderne države Crne Gore zaslužio bi: onaj pravoslavni duhovnik koji bi sagradio ekumenski hram na Rumiji; onaj koji bi osudio sve kvislinge i saradnike bilo koga okupatora i preporučio Bogu da im oprosti grijehove; onaj koji bi učinio sve da građanskoj Crnoj Gori obezbijedi duhovnu potporu istinski hrišćanske pravoslavne crkve.

Mitropolit Amfilohije ništa od ovoga nije učinio, pa ga moderna Crna Gora ne može odlikovati. A pošto takve Crne Gore ni nema, njega odlikuje Crna Gora koja je zarobljena u limbu prošlosti, Crna Gora u kojoj Amfilohijevi nasljednici veličaju kolaboracioniste i ratne zlikovce, Crna Gora koja očijukava s zločinačkim cionističkim režimom u Izraelu dok on realizuje genocidni plan uništenja Palestinaca.
Amfilohije je, na žalost, bio čovjek prošlosti, kao što je i sadašnja Crna Gora.

MILOŠ VUKANOVIĆ, ISTORIČAR
Norme iza političke ambicije

Ne mogu reći da sam iznenađen ovakvim potezom. Predsjednik Milatović u kontinuitetu pokazuje će da bilo kakve vrijednosne norme za koje se zalaže uvijek doći iza političke ambicije. U tom cilju sva sredstva populizma, bez obzira na posljedice, su prihvatljive. A posljedica ovog populističkog poteza  je podrška svim toksičnim i ekstremističkim politikama koje je promovisao Amfilohije.

Međutim, mnogo veći problem od izgradnje ovakvog sjećanja na pokojnog mitropolita je relativno slab otpor nametnutim narativima. Sa jedne strane, nijesmo jedino društvo koje nakon nečije smrti potiskuje kritičke poglede na nečiji život i djelo. Pogledajte samo talas manjka objektivne kritike u SAD, Evropi pa i kod nas nakon atentata na Čarlija Kirka.  Ipak, rijetko gdje je prisutan takav manjak objektivnosti ka ličnostima moći.

Takvo stanje se uvezalo sa pojavom nastalom početkom 90ih, da je kritika ka predstavnicima vjerskih zajednica postala skoro tabu. Manipulativne floskule o „pomiriteljima“, „veoma obrazovanim sveštenicima“ i „obnoviteljima svetinja“ se papagajski ponavljaju bez obzira na jasne izjave koje su širile nacionalnu mržnju, propagiranje pogubnih ideologija kao i na sistematskom uništenju pravoslavnog sakralnog kulturnog nasljeđa.
Nažalost, predsjednik nema kapacitet i širinu da prepozna dalekosežnu štetu promovisanja Amfilohijevog nasljeđa na crnogorsko građansko društvo kojem navodno pripada.

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR
Kampanja za novi mandat predsjednika

Odlikovanje predsjednika Crne Gore pokojnom mitropolitu SPC Amfilohiju doživljavam kao politički čin kojim Milatović želi da započne kampanju za novi mandat predsjednika i da napravi uvod u formiranje političke partije. Legitimno je imati političke ambicije ali nije dobro uvoditi nova prakse suprotne zakonu u djelovanje institucije predsjednika države.

Predsjednik je morao da ima na umu odredbe zakona koje propisuju da se orden može dodjeliti stranim zvaničnicima zbog posebnih zasluga. Netačna je tvrdnja da je i ranije bilo slučajeva da je svešteno lice dobijalo ordene u Crnoj Gori. Predsjednik države bi morao da štiti Ustav koji definiše Crnu Goru kao sekularnu državu pa je dodjeljivanje ordena bez jasne zasluge problematčno.

Tragično je obrazloženje Milatovića da je Amfilohije dao doprinos demokratizaciji Crne Gore. Ne da nije dao doprinos nego je decenijama radio sve da se država Crna Gora ne demokratizuje. Decenijama je podržavao Mila Đukanovića i njegov korumpirani sistem da bi ostvaro svoje ciljeve kroz trgovinu sa tadašnjim vlastima. Svi manastiri i crkve koji su pripadali građanima Crne Gore upisani u vlasništvo SPC upravo za vrijeme vlasti Mila Đukanovića i Ranka Krivokapića.

Milatović bi kao i oni koji podižu spomenike Amfilohiju morali da sačekaju 20 godina od njegove smrti da bi historija mogla da sagleda stvarno djelo osobe kojoj se želi odati priznanje. Sve ostalo je poltikanstvo.

Podsjećati na sva nedjela Amfilohija od negiranja identiteta Crnogoraca, skrivanja ratnih zločinaca  manastirima, širenje govora mržnje prema manje brojnim narodima, ne može se oprati organizovanjem litija čiji je cilj bila zaštita prava na svojinu ali i smjena režima Đukanovića.

DŽEVDET PEPIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA
Kupovina biračkog tijela

Dodjeljivanje ordena Amfilohiju vidim kao populistički potez predsjednika Milatovića. „Pritisnut“ prvo podizanjem spomenika Pavlu Đurišiću u  Beranama, pa  odluke u SO Kolašin o spomeniku Amfilohiju, mislim da je to na neki način njegova kupovina jednog dijela biračkog tijela. A to se ovdje najbolje radi kupovinom emocija prema liku i djelu pokojnog mitropolita Amfilohija Radovića.

Amfilohije Radović je bio sa sigurnošću značajna ličnost Crne Gore, koji jedan dio Crne Gore nije nikako volio, jedan dio ga je podnosio , a  jedan dio stajao iza njegovog djelovanja. Izazivao je puno kontroverzi.  Da bi se o bilo kojoj ličnost sudilo, posebno u kontekstu dodjeljivanja nagrada i ordenja, mora da prođe određeno vrijeme. Zbog toga je ovakav potez predsjednika Milatovića  u najmanju ruku neumjeren. Usmjeren da pridobije biračkog tijelo. U Crnoj Gori mnogi na žalost žive od podjela.

Milena PEROVIĆ