Povežite se sa nama

DRUGA AMERIKA

California Exit?

Objavljeno prije

na

Dinamika raspadanja koja je zahvatila istočni socijalistički blok prije tridesetak godina ubrzano uzima svoj danak i na zapadu. Globalna ideološka paradigma koja je tada izvojevala pobjedu, pa čak sebe arogantno proglašavala za ,,kraj istorije”, sada i sama trpi poraz za porazom.

Prvo, u junu 2016, Brexit koji je označio početak kraja evropskog neoliberalnog projekta. Zatim, u novembru 2016. pobjeda Donalda Trampa na predsjedničkim izborima u SAD-u, koju je i sam Tramp nazivao Brexit plus, insistirajući na ideološkoj sličnosti ta dva događaja.

Kao nekada raspad Sovjetskog Saveza, i Brexit i Trampova pobjeda su medijski predstavljeni kao iznenadni i neočekivani. Tobože ih ni obavještajni aparat nije mogao predvidjeti, inače bi, valjda, uradio više da zaštiti politički status quo. Naravno, čitav taj narativ je rezultat konformističkog samozavaravanja. Neoliberalna elita je projektovala onakvu političku realnost kakva joj je najviše odgovorala, sve anomalije i devijacije gurala je pod tepih. Nije bila spremna da se suoči sa posljedicama svojih aktivnosti. Više je voljela ultimatume nego dijalog sa oponentima. Ostale su upamćene prijetnje evropskih ministara finansija grčkom kolegi Varufakisu.

Sada već više nema povratka nazad. Rezultat predsjedničkih izbora u Francuskoj, posebno ukoliko pobijedi kandidatkinja desničarskih populista Marin Le Pen, predstavljaće poljubac smrti za briselsku birokratiju. Le Pen je viđena u Njujorku neposredno poslije pobjede Trampa, a nedavno je intervju sa njom objavljen na naslovnoj strani pro-putinovske ruske dnevne novine Izvestia. Jasno je, dakle, kako izgleda nova svjetska internacionala. Možda je to i neka vrsta osvete za onaj poraz od prije tridesetak godina. Sada, međutim, oslobođen bilo kakve internacionalističko-socijalističke retorike, to je govor nacionalnog cezarizma i harizmazično-populističke sile.

Geopolitička i ideološka razdruživanja se jarko reflektuju i na politička dešavanja unutar same Amerike. Ovdje, u Kaliforniji, već neko vrijeme pažljivo pratim razvoj i aktivnosti kalifornijske suverenističke misli. Prije desetak dana, zvanično je odobrena inicijativa Pokreta Da Kalifornija za promjenu člana kalifornijskog Ustava koji označava Kaliforniju kao „nedjeljivi dio” SAD-a i, u skladu sa tim, zahtijeva se organizovanje referenduma za nezavisnost u martu 2019. Ukoliko prikupe oko 600,000 potpisa do 25. jula 2017. ova inicijativa će biti na glasanju u novembru 2018. S obzirom da u Kaliforniji ima oko 18 miliona registrovanih birača, velika je šansa da se to zbilja i desi.

Istraživanja pokazuju da u ovom trenutku podrška za nezavisnost iznosi oko 25 odsto. Međutim, ako se uzme u obzir, da je većina kalifornijaca ozbiljno nastrojena protiv Trampa (on je osvojio samo 33,2 odsto glasova, a Hilari Klinton 61,5 odsto), onda nije teško pretpostaviti da će se podrška uvećavati kako se otpor Trampovim odlukama bude širio.

U isto vrijeme, radi se na formiranju Kalifornijske nacionalne partije (CNP). Prema političkom programu, to je partija ljevice, međunacionalne solidarnosti, mira, i međunarodne saradnje. Njen glavni argument za nezavisnost je upravo zaštita navedenih progresivnih vrijednosti i upotreba kalifornijskih ekonomskih resursa za njihovo promovisanje (Kalifornija je šesta ekonomija po veličini u svijetu). Čelnici partije tvrde da im je glavni uzor kampanja za nezavisnost Škotske koja će sada Brexitom vjerovatno dobiti na snazi.

Iako još nije zvanično registrovana, CNP je prošle godine imala prvog kandidata na predizborima u jednom kalifornijskom distriktu. Kandidat Luis Marineli je tada osvojio 6,4 odsto glasova. Posebno je interesantno da je Marineli Amerikanac koji je poznat po vrlo kritičkim stavovima prema američkoj vlasti i da već godinama živi u Rusiji. Da li je ili ne to bila neka ruska obavještajna igra kojoj se vektor promijenio poslije pobjede Trampa, uglavnom, Marineli se nedavno deklarisao kao trampovac i napustio partiju. Partiju sada vode protivnici Trampa.

Inače, poslije američkog građanskog rata koji se vodio oko otcjepljenja 11 saveznih država, Vrhovni sud je utvrdio da se secesija legalno može izvesti samo ustavnim amandmanom potvrđenim od strane 38 saveznih država i dvije trećine Kongresa. Nemoguća misija!

Filip KOVAČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUGA AMERIKA

Solidarnošću protiv nadzora

Objavljeno prije

na

Država, na uslovnom Istoku ili uslovnom Zapadu, ne trpi kritike i osporavanja. Zbog toga su svi oni koji žele da mijenjaju politički i društveni sistem, a posebno oni koji žele da ga učine otvorenijim i pravednijim uvijek i svuda omalovaženi i ugnjetavani od strane državnog aparata

 

Početkom ove godine britanska ljevičarska izdavačka kuća Pluto Press objavila je zbirku članaka univerzitetskih profesora i aktivista posvećenu borbi protiv političke represije i nezakonitog obavještajnog nadzora (nadgledanja) u tzv. liberalnim demokratijama pod naslovom Aktivisti i država nadzora: što možemo naučiti od represije.

Znajući za moju angažovanost na polju obavještajnih studija, američki profesor Geri Rot me zamolio da napišem prikaz ove knjige za akademski portal H-Net. Rado sam prihvatio, posebno zbog toga što ova knjiga daje konkretne dokaze političkog licemjerja vladajućih zapadnih elita koje neprestano (i sa pravom) pronalaze povrede ljudskih sloboda kod svojih geopolitičkih protivnika, ali zato vješto kriju da se slične stvari dešavaju i na domaćem terenu. Drugim riječima, knjiga pokazuje da suština problema prevazilazi okvire političke ideologije date elite (bilo da je ona liberalna ili konzervativna) i da se tiče same birokratizovane, hijerarhijske strukture upravljanja koja predstavlja osnovu svih postojećih državnih formi.

Država kao takva, ma gdje se ona nalazila, na uslovnom Istoku ili uslovnom Zapadu, ne trpi kritike i osporavanja. Zbog toga su svi oni koji žele da mijenjaju politički i društveni sistem, a posebno oni koji žele da ga učine otvorenijim i pravednijim (čak i kada ne zagovaraju revolucionarne metode), uvijek i svuda omalovaženi i ugnjetavani od strane državnog aparata. Represija im biva nametnuta kao konačna sudbina, a mehanizmi koji se koriste uključuju psihološka i fizička sredstva prijetnje i prinude, u rasponu od demonizacije karaktera do eliminacije ličnosti.

Sve ovo, naravno, nije nikakva misterija i nije ono zbog čega je ova knjiga bila napisana i objavljena. Poenta knjige nije analiza postojeće situacije već to što u njoj intelektualci i aktivisti koji se ovdje i sada, svakodnevno, bore za progresivniju, bolju budućnost artikulišu svoje iskustvo i znanje za generacije koje dolaze. Jedan od najvažnijih zaključaka knjige je da svaka uspješna kampanja za širenje postojećih prava i sloboda ima, između ostalog, i snažno izražen međugeneracioni (višegeneracioni) karakter. Ona, u isti, zajednički front, dovodi i mlade i stare, i početnike i veterane, i one koji su na početku i one koji su na kraju svog radnog vijeka.

Još jedna važna karakteristika uspješnih kampanja protiv državnih zloupotreba moći je čvrsta saradnja između nevladinih organizacija, koje posjeduju specijalističko znanje vezano za određene društveno-političke anomalije, i širih društvenih pokreta (sindikata, političkih partija, itd.). Moć ovakve društvene konfiguracije protiv korumpiranog i represivnog državnog aparata se mogla vidjeti i u Crnoj Gori tokom protekle decenije. Nema razloga da se slične stvari ne ponove i u bliskoj budućnosti, posebno imajući u vidu elan ovogodišnjih okupljanja pod sloganom „Odupri se“.

Jasno je, međutim, da bez snažne dimenzije međunarodne saradnje, ni borbe protiv lokalnih moćnika ni rezultati tih borbi ne mogu biti dugotrajno održivi. Upravo zbog toga su socijalistički pokreti od samog početka pridavali izuzetnu pažnju međunarodnom povezivanju tj. Internacionali. Tako je Marks, iako je Manifesto komunističke partije pisao sam (uz malu pomoć Engelsa), u predgovoru tvrdio da je Manifesto rezultat zajedničkog rada komunista različitih nacionalnosti koji su se sastali u Londonu i da će odmah biti objavljen na šest evropskih jezika. I posljednja rečenica Manifesta – “proleteri svih zemalja, ujedinite se“ – šalje istu poruku. To je, uostalom, i jedina adekvatna i racionalna strategija kada nema sumnje da represivni državni aparati i kapitalisti već stoje čvrsto objedinjeni u aktivnostima odbrane statusa kvo.

U jednom članku u knjizi, aktivistkinja Evelin Lubens navodi podatak da od blizu 60 javnosti poznatih infiltracionih operacija britanske policije, samo dvije nisu bile usmjerene na ljevičarske organizacije. Isto tako, javno dostupna statistika pokazuje da FBI mnogo češće targetira manjinske radikalne organizacije (npr. Afroamerikanaca i Latinoamerikanaca) nego organizacije povezane sa bjelačkim nacionalizmom.

Jasno je, dakle, ko se smatra neprijateljem broj jedan. Sa jedne strane, to je znak za veliki oprez. Ali sa druge, psihološki mnogo važnije, to je priznanje straha vlasti pred energijom koja se akumulira kao u tamnim oblacima pred oluju.

 

Filip KOVAČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUGA AMERIKA

Samit ili tvit

Objavljeno prije

na

Trampu najviše odgovora da stanje do izbora ostane isto kao sada. Čućemo puno  bombastičnih riječi, ali ćemo vidjeti minimalan broj bombastičnih akcija.  Demokratska partija,  temeljno razjedinjena, više će se izgleda baviti sobom nego Trampom. Ukoliko u prvi plan ne stavi interese američke radničke i osiromašene srednje klase, teško da se može nadati uspjehu

 

Iako su predsjednički izbori tek u novembru 2020. godine, u Americi je već počela predsjednička kampanja. Liberalni mediji, kakvih je većina na nacionalnom nivou, jasno su stavili do znanja da će i skriveno i otvoreno, i formalno i neformalno, raditi na tome da Donald Tramp ne bude izabran na još jedan predsjednički mandat. Na primjer, prve televizijske debate između predsjedničkih kandidata i kandidatkinja Demokratske partije su organizovane upravo za vrijeme samita G-20 u Japanu kada se Tramp sretao saostalim svjetskim liderima i očekivao da bude u centru pažnje američke javnosti. Tako su se u medijskom prostoru simultano pojavile dvije udarne vijesti, jedna vezana za domaću, unutarameričku, a druga za inostranu, međunarodnu tematiku. Domaća zbivanja, kao što je uvijek slučaj na pretežno parohijalnoj, američkoj političkoj sceni, zasjenila su ova druga. Tako su Trampovi susreti ostali u sjenci (i prašini) žučne debate između bivšeg potpredsjednika Džoa Bajdena i senatorke iz Kalifornije Kamale Haris, a u vijestima lokalne televizijske stanice u San Francisku o njima nije bilo ni riječi.

U isto vrijeme, ne može se reći da se u toku Trampovih samitskih susreta desilo išta od suštinske važnosti. Nije bilo nikakvih dramatičnih obrta. Razmijenjeni su osmjesi i protokolarne izjave, a za medijsku diskusiju i tumačenje nije preostalo ništa osim anegdota o personalnom ponašanju lidera (na veselje tabloidne štampe). To, na primjer, da je Tramp pio koka-kolu, a Putin čaj iz sopstvenog termosa, da je Angela Merkel kasnila na zajedničku večeru, da se Žan-Klod Junker bespomoćno osvrtao, itd. Jasno je da je iz navedenog teško izvući zaključke o sudbini Svjetske trgovinske organizacije ili dogovora o smanjenju broja nuklearnih bojevih glava. Pitanje je da li konkretni rezultati mogu opravdati toliko potrošenog novca poreskih obveznika.

A, opet, možda bi bilo previše radikalno potpuno odbaciti ideju svrsishodnosti ovakvih samita. Razgovarati sa nekim licem u lice je još uvijek  najbolji način da se procijeni karakter, a često i da se pronikne u namjere, sagovornika. Čini se da upravo Tramp igra na takvu ličnu, emocionalnu crtu odnosa između lidera. Tako, na primjer, dok je najavljivao uvođenje trgovinskih sankcija protiv Kine, nije propustio da ponovi kako mu je kineski predsjednik Si Đinping veliki prijatelj. Isto tako, Tramp često na tviteru zna da pohvali „predivna“ pisma koja dobija od sjevernokorejskog autokrate Kim Džong-Una, a na ovom samitu je čak nazvao Putina -koga velika većina američkih političara smatra đavolovim šegrtom, ako ne i samim đavolom -„odličnim momkom.“

Nije do kraja jasno da li Tramp zaista vjeruje u to što kaže ili vjeruje da drugi vjeruju ili vjeruje da drugi vjeruju da on vjeruje. Ipak, na isti način, on gradi odnose i sa svojim biračima. Zbog toga i koristi tviter da najavi važne odluke i tako ih istog momenta dostavlja na desetine miliona personalnih adresa. Tviter demokratizuje pristup informacijama. Milijarderi i beskućnici, lobisti i disidenti, svi dobijajuTrampov tvit u isto vrijeme. Kao od nekog bližnjeg.

Vrlo je moguće da Trampovu dalju političku sudbinu opredijeli neki događaj ili odluka koja se tiče spoljne politike. Direktna vojna intervencija u Venecueli ili duži rat protiv Irana (što ne isključuje munjevito uništenje iranskih nuklearnih pogona) bi se negativno odrazili na njegov rejting. Trampu najviše odgovora da stanje stvari do izbora ostane isto kao sada. Ne vjerujem da će pregaziti ijedan Rubikon ili baciti kocku koju ne bi mogao kasnije uzeti nazad. Čućemo naravno dosta bombastičnih riječi, ali ćemo vidjeti minimalan broj bombastičnih akcija.

Sa druge strane, Demokratska partija za sada ne pokazuje znake  koherentne i inspirativne političke platforme. Još uvijek temeljno razjedinjena između neoliberalno-elitne frakcije koju oličava Bajden i lijevo-populističke koju predstavljaju senatori Berni Senders i Elizabet Voren, više će se izgleda baviti sobom nego Trampom. Ukoliko u prvi plan ne stavi interese američke radničke i osiromašene srednje klase, teško da se može nadati uspjehu.

 

Filip KOVAČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUGA AMERIKA

Globalni dogovor?

Objavljeno prije

na

Racionalna analiza globalnih kretanja ustupa mjesto intuiciji jer se vektori razvoja situacije umnožavaju i komplikuju. Naše sjutra može biti radikalno drugačije od našeg danas. To je opasno, ali, u isto vrijeme, i obećavajuće. Draž nepoznatog je da se u mraku može nalaziti i provalija i ćup pun zlatnika, a često i jedno i drugo. Kako za koga, naravno

 

Očigledna je činjenica da je stepen nepredvidljivosti u globalnoj politici dramatično porastao u posljednjih nekoliko godina.Analitičari sve više moraju razmišljati kao pjesnici da bi uhvatili smisao dešavanja. Racionalna analiza ustupa mjesto intuiciji jer se vektori razvoja situacije umnožavaju i komplikuju. Naše sjutra može biti radikalno drugačije od našeg danas. To je opasno, ali, u isto vrijeme, i obećavajuće. Draž nepoznatog je da se u mraku može nalaziti i provalija i ćup pun zlatnika, a često i jedno i drugo. Kako za koga, naravno.

Nije teško formulisati glavni razlog ovakvog stanja. Strukture, organizacije, norme i pravila koje su, u ključu neoliberalne ekonomije,uspostavile zapadne elite poslije propasti sovjetskog bloka se urušavaju pred našim očima. Zvanični neoliberalni diskurs koji se trideset godina hranio arogancijom i licemjerjem, a produkovao mješavinu polu-istina i laži, je izgubio svoju efikasnost. Niko mu više ne vjeruje. Ni  njegovi glasnogovornici.

Politiku je zamijenio sve manje i manje smisleni spektakl ili, još infantilnije, karitakuralni crtani film, ali je jasno da to ne može dugo da traje. Scenski elementi se rune i lome, glumci-spikeri su istrošeni i tromi, a publika kipti od nezadovoljstva. Postoji bojazan da će neko podmetnuti požar u tom prepunom teatru. Zbilja, u sličnim, ranijim istorijskim epohama problem sistemske nestabilnosti se rješavao velikim ratom. Pobjednici bi zatim uspostavili novi sistem vrijednosti.

Posjedovanje atomskog oružja u suprostavljenim taborima, po mom mišljenju, mogućnost velikog rata (barem za dogledni period) stavlja u drugi plan. To ne znači naravno da neće biti mnoštva perifernih ratova, kao i hibridnih, informacionih i ekonomskih operacija i mjera usmjerenih na promjenu nepodobnih režima. Samo što će sada, za razliku od prethodnog perioda, režime mijenjati (ili braniti) javni i tajni vojni i obavještajni operativci i Rusije i Kine, a ne samo SAD i Evropske unije.

Priručnici specijalnih operacija Hladnog rata u drugoj polovini 20. vijeka će opet postati relevantni – primjeri Bolivije, Čilea, Angole, Mozambika, Vijetnama, Kambodže. Špijunski romani Grahama Grina, Džona Le Karea, Julijana Semjonova i mnogih drugih koji su kupili prašinu po bibliotekama će opet naći put do čitaoca. I studenti će biti zainteresovaniji za datu tematiku, čemu već svjedoči popularnost mog predmeta na Univerzitetu San Franciska.

Uostalom, ne bi me čudilo da uskoro budemo svjedoci ponovljene kubanske krize. I to ne kao farse (u stilu Marksove tvrdnje) nego kao ozbiljne ideološke konfrontacije. Američkom predsjedniku Donaldu Trampu je izgleda socijalizam jedan od najvećih bauka. Sa druge strane, Komunistička partija Kine nema namjeru da ukida svoj totalni politički monopol. Teško je znati da li su se  još  rodili kineski Gorbačov i Jeljcin.

Pragmatičan pristup postojećem stanju stvari je insistiranje na sveobuhvatnom dogovoru velikih sila oko novog globalnog poretka. Moguće je da je naredni sastanak G-20 u Japanu krajem juna pravo vrijeme i mjesto za početak jednog takvog procesa.

Naravno, mnogo toga još ostaje da se konceptualizuje i utvrdi. Koje će biti tačke oslonca i faktori stabilnosti? Kako će se crtati sfere uticaja? Koji će biti dugoročni ciljevi i prioriteti? Kako i kojim sredstvima će se rješavati ogromni problemi siromaštva, terorizma, zaraznih bolesti, migracija, digitalnih i genetskih tehnologija, zagađenja životne sredine? Svima je valjda jasno da je nacionalni okvir manjkav da riješi bilo koji od ovih problema.

Stara poslovica kaže da se „pred zoru mrzne.“ Jedan od tih ledenih udara mogućoj dogovornoj stabilizaciji globalnih prilika mogu biti rezultati majskih izbora za Evropski parlament, posebno ako se znatno uveća broj poslanika desno-populističkog bloka. U tom slučaju će i sama Evropa, umjesto dio rješenja, postati dio problema. I to njen centar više nego njena periferija. Tragično je da evropska politička elita nije izvukla nikakvu pouku iz raspada Jugoslavije.

 

Filip KOVAČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo