Povežite se sa nama

DRUGA AMERIKA

Snouden i multipolarni svijet

Objavljeno prije

na

Mnogi su već i zaboravili na Edvarda Snoudena. Međutim, prošlogodišnji igrani film Snouden poznatog holivudskog režisera-pobunjenika Olivera Stouna i nedavno objavljena knjiga Kako je Amerika izgubila svoje tajne jednog od najpoznatijih američkih istraživača obavještajnih službi, profesora Edvarda Džeja Epstajna, vratili su u žižu javnosti glavne elemente njegovog slučaja.

Za Stouna, kao i za veliki broj američkih intelektualaca, Snouden je prototip heroja, pojedinca koji je ustao u zaštitu elementarnih ljudskih prava od birokratsko-obavještajnog državnog levijatana koji nezajažljivo nadzire i kontroliše svaki aspekt dnevnog života običnih građana. On je predao novinarima Lori Poitras, Glenu Grinvaldu i Bartonu Gelmanu nepobitne dokaze da američka Agencija za nacionalnu bezbjednost (NSA), za koju godinama nije postojala zvanična potvrda da uopšte postoji, koliko je bila tajnovita njena djelatnost, ima mogućnost da snima sve telefonske i internet komunikacije u svijetu, kako inostranih tako i američkih državljana. U isto vrijeme, on je takođe razotkrio da američki sudovi tajnim nalozima primoravaju telefonske kompanije da im dostavljaju listinge svojih korisnika. To su osnove zloglasnog programa PRISM i funkcionisanja FISA sudova.

Da je to sve, ne bi ni bilo Epstajnove knjige niti ovog članka. Bio bi to slučaj zviždača jasan kao dan. Priča je, pak, mnogo složenija. Prvo, Snouden je, kako je utvrdila kasnija istraga, sa sobom odnio oko 1,5 miliona dokumenata dok je novinarima predao samo 58.000. Što se desilo sa ostalim dokumentima? Velika većina tih dokumenata nije imala nikakvih dodirnih tačaka sa programima za prisluškivanje američkih građana, već su to bile najskrivenije tajne o operacijama i izvorima ne samo „kraljice” obavještajnih službi, NSA, nego i ostalih američkih obavještajnih agencija, CIA, FBI, DIA, itd.

Drugo, Snoudenu je poslije kraćeg boravka u Hong Kongu „neko” omogućio da se ukrca na avion Aeroflota, iako nije imao ni validan pasoš niti rusku vizu. Nekoliko mjeseci kasnije, Vladimir Putin je javno izjavio da je on lično dao odobrenje da Snouden doputuje u Rusiju, gdje je kasnije dobio i azil i živi i dan danas. Da li je Putin ovo uradio zbog zaštite prava zviždača ili zbog onih milion dokumenata koje je Snouden imao sa sobom? Zašto Snouden i te dokumente nije dao novinarima ili su možda oni bili samo „za ruske oči”?

Kako je utvrdio Epstajn, čak je i Snoudenov boravak u Hong Kongu prepun misterije jer se još uvijek ne zna gdje je boravio prvih deset dana dok se nije čekirao u hotelu iz koga je zatim kontaktirao novinare Poitras, Grinvalda i Gelmana. Deset dana nije koristio ni kreditnu karticu ni internet ni telefon. Ipak, negdje je spavao, nešto jeo i pio. Znači li to da ni kineska obavještajna služba nije ostala kratkih rukava?

Interesantno je da je nedugo poslije dolaska Snoudena u Moskvu započela čitava serija ruskih spoljno-političkih uspjeha. Strateško poluostrvo Krim, zbog kojeg je u Ukrajini i izvršen nasilni državni udar sa ciljem da na njega uđu NATO snage, je munjevitom brzinom preuzeto od strane Rusije. Ruska flota i avijacija ne samo da nisu izbačene iz Crnog mora (što je bio plan) nego su i proširile svoj uticaj na cijeli Mediteran kroz vojnu intervenciju u Siriji. Evropska unija se našla pred čitavim nizom unutrašnjih i spoljnih izazova koji stavljaju znak pitanja na njen dugoročni opstanak. I na kraju, naravno, skoro svakodnevni skandali vezani za navodni ruski uticaj na američku političku scenu i predsjednika Donalda Trampa koji stvaraju nezapamćenu konfuziju, političku dezorijentaciju i paralizu sistema, što je uvijek krajnji cilj najbolje izvedenih kontraobavještajnih operacija.

Nema dokaza da je Snouden ruski operativac. Ipak, njegovi potezi me sve više podsjećaju na aktivnosti američkih naučnika, ubjeđenih komunista, koji su dostavili SSSR-u tajnu proizvodnje atomske bombe. Oni su time omogućili uspostavljanje bipolarne podjele svjetske moći, a Snouden je, po mom mišljenju, udario temelje globalne multipolarnosti.

Filip KOVAČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUGA AMERIKA

Rođen 3. novembra

Objavljeno prije

na

Trampov govor na Dan nezavisnosti  podsjetio je na gazimestanski govor Miloševića na Vidovdan 1989.  Perfidna manipulacija istorijskim događajima  kao i autentičnim problemima ljudi, u cilju opstanka na vlasti u uslovima  krize je jedna te ista. Ta matrica nije ništa dobro donijela  Jugoslaviji, neće ni Americi. Problem je što  ni  Džo Bajden nema progresivnu viziju za budućnost

 

Ovogodišnja proslava Dana nezavisnosti 4. jula je u Americi prošla u znaku naglog porasta broja zaraženih korona virusom i, naravno, Donalda Trampa.Trampa je stvorila američka industrija zabave zasnovana na senzacionalizmu i malograđanskim interesovanjima. Da li je iko mogao očekivati da će se on kada postane predsjednik ponašati drugačije nego što se ponašao cijelog života? Odrastao u zatvorenim milionerskim krugovama i okružen luksuzom i privilegijama, Tramp je odavno prestao da pravi razliku između stvarnog i virtuelnog svijeta. Ni poslije tri i po godine predsjedničkog mandata izgleda da nije naučio što znači realnost. Za njega je i dalje sve samo spektakl.

Zbog toga je za svoj pretpraznički govor i odabrao dolinu ispod Maunt Rašmor, gdje je u sjenci četiri predsjednička profila – Vašingtona, Džefersona, Linkolna i T. Ruzvelta – održao jedan od najagresivnijih govora u novijoj američkoj istoriji. Najbizarnija crta njegovog govora je bila zaokupljenost tzv. unutrašnjim neprijateljima. Dok su raniji predsjednici u svojim govorima veličali američku moć prema tzv. spoljnim neprijateljima i tako snažili ideološku viziju zajedništva u svijesti svih američkih građana, Tramp se jasno opredijelio za politiku jačanja i produbljivanja podjela u  Americi. Pozicionirajući sebe i svoje pristalice kao politički, duhovno, pa čak i životno ugrožene, čini mi se da je ostavio vrlo malo prostora za stvarni dijalog sa političkim protivnicima. A bez iskrenog dijaloga o traumama prošlosti teško da je moguće održati dugoročni mir i stabilnost u zemlji.

Trampov govor me najviše podsjetio na gazimestanski govor Miloševića na Vidovdan 1989. godine. Perfidna retorička manipulacija istorijskim događajima i spomenicima, kao i autentičnim problemima okupljenih ljudi, u cilju opstanka na vlasti u uslovima velike političke i ekonomske krize je jedna te ista. To je matrica koja nije ništa dobro donijela ni tadašnjoj Jugoslaviji, pa neće ni Americi. Jugoslovenski epilog su bila jeziva stradanja, raspad države i društva, i cunami nasilja i kriminala kome se ne vidi kraj. Međutim, Jugoslavija je bila država na svjetskoj poluperiferiji (prema terminologiji Imanuela Volerstina), a ovdje se radi o centralnoj državi globalnog kapitalističkog sistema. Jasno je da od uspjeha ili neuspjeha Trampove borbe za još jedan predsjednički mandat zavise konture ne samo američke, nego i planetarne budućnosti.

Problem je da ni Trampov predsjednički protivkandidat Džo Bajden nema progresivnu viziju za budućnost. Neoliberalna globalna politika vašingtonskog establišmenta čiji je Bajden jedan od najdosljednijih izdanaka je dovela do toga da, po najnovijim statističkim podacima, više od polovine svjetskog stanovništva posjeduje samo 2 odsto ukupnih svjetskih resursa, dok 1 odsto najbogatijih posjeduje 44 odsto. Nemogućnost zadovoljavanja svakodnevnih životnih potreba običnih ljudi u sjenci katastrofalne ekonomske nejednakosti je i dovela do političkog uzleta trampovskog nacional-populizma. Ostaje da se vidi da li će Bajdenov izbor potpredsjednice (on je već rekao da će biti žena) bitnije promijeniti socijalno-ekonomsku komponentu njegove političke platforme. Velika je šansa da će i osoba koju odabere biti izdanak istog tog, duboko korumpiranog establišmenta.

Međutim, najveće i najozbiljnije pitanje je da li će pobjeda bilo kojeg kandidata, bilo Trampa ili Bajdena, biti prihvaćena kao legitimna od strane onog koji bude poražen. U nedavnom tvitu, Tramp je već nagovijestio da bi izbori mogli biti pokradeni ako bude dozvoljeno masovno glasanje putem pisma. A Bajden je izjavio da će, ako Tramp ne prihvati poraz, tražiti da ga generali odvedu iz Bijele kuće.

Ukoliko zaista dođe do osporavanja rezultata izbora, postizborna ustavna kriza bi mogla da uruši temelje države. Moguće je čak da bi pojedine savezne države, posebno u slučaju ponovne pobjede Trampa, krenule ka proglašavanju određenog stepena nezavisnosti. Kalifornija, na primjer, je već peta po veličini ekonomija u svijetu. Jasno je da bi svojim građanima i građankama mogla da obezbijedi solidnu egzistenciju.

To je malo vjerovatni scenario, mada nema sumnje da će 3. novembra biti rođen jedan novi svijet.

Filip KOVAČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUGA AMERIKA

Vihori američkih kriza

Objavljeno prije

na

Sistemska kriza američkog društva nastala trijumfom neoliberalnog ekonomskog modela za vrijeme predsjedničkog mandata Ronalda Regana sada samo dobija svoje terminalne oblike

 

Ovih dana je gradonačelnica San Franciska London Brid proglasila večernji policijski čas na neodređeno vrijeme. Ne zbog korona virusa, kao što je to bio slučaj u nekim evropskim državama, nego zbog rušilačkih nemira koji su zahvatili sve velike američke gradove. Tako se na jednu veliku krizu odmah nadovezala druga. Rješavanje ozbiljnih epidemioloških problema se zakomplikovalo dubokim političko-društvenim konfrontacijama.

Te konfrontacije, naravno, nisu ništa novo. Sistemska kriza američkog društva nastala trijumfom neoliberalnog ekonomskog modela za vrijeme predsjedničkog mandata Ronalda Regana sada samo dobija svoje terminalne oblike. Prije desetak godina, pokret  Occupy Wall Street je ukazivao na dramatično ekonomsko raslojavanje u američkom društvu. Od tada se jaz između bogatih i siromašnih  povećavao. Beskućnici su postali vidljivi na svakom koraku. Usred novokomponovane raskoši staklenih zgrada i privilegija zaposlenih u korporativnim gigantima koji rukovode društvenim mrežama, hiljade ljudi živi na ulicama. Sjedište Tvitera u San Francisku je, na primjer, okruženo desetinama šatora jednog beskućničkog kampa.

U isto vrijeme, oni koji treba da ovakve i slične probleme rješavaju, jer su za to izabrani i plaćeni od strane građana, su žestoko ideološki podijeljeni. Jedna moćna frakcija američke političke elite bi željela da nastavi sve po starom, dok druga, predvođena predsjednikom Donaldom Trampom, želi da nametne novi, otvoreno ksenofobni, nacionalistički model. To su dva slijepa, nerazumna puta koja cijelu zemlju guraju u haos i krah.

Dobro je, međutim, da obični građani još uvijek pružaju otpor prelivanju perfidnih okršaja vrhuške u njihovu svakodnevnicu. Izjave većine učesnika nemira u Mineapolisu, izazvanih ubistvom Afroamerikanca Džordža Flojda od strane Derika Šovena, pripadnika gradske policije sa predistorijom brutalnog ponašanja (jeziva slučajnost – to prezime, po Francuzu Nikolasu Šovenu, je ušlo u osnovu riječi šovinizam), pokazuju da su oni izgubili povjerenje u političke elite obje partije i da traže neki treći put. Put koji bi gradio, a ne rušio mostove i koji bi vodio ka ispravljanju nepravdi i nejednakosti, ka povjerenju i pomirenju između različitih društvenih grupa.

Tog puta, nažalost, za sada nema. Nema ni lidera koji bi ga mogli definisati kao što je to radio, na primjer, Martin Luter King šesdesetih godina prošlog vijeka. Njegova ocjena tadašnjih pobuna važi i danas. „Pobuna je jezik onih čiji se glas ne čuje.“ Pobune koje je King organizovao i predvodio su bile masovne i nenasilne. Njihov rezultat su bile značajne izmjene zakona koje su dovele do širenja ljudskih i građanskih sloboda u američkom društvu. Naravno, do pravednog društva je ostalo još mnogo toga da se uradi (inače ne bi došlo do Flojdovog ubistva), ali su smjernice i „znakovi pored puta“ kojim se mora ići ostavljeni za buduće generacije. Slike razbijenih izloga i opustošenih i zapaljenih prodavnica ne smiju ni u kom slučaju biti to po čemu će se ovi nemiri pamtiti.

Jasno je da će izuzetno teška biti borba da se nemiri, čiji smo svjedoci, pamte po nečem dobrom, na primjer, po rezultatima koji će pozitivno uticati na klimu u američkom društvu. Ni Trampovoj administraciji ni njegovim protivnicima nije u interesu da situaciju smiruju. Suština njihove reakcije će biti prebacivanje odgovornosti na drugu stranu, što će podjele učiniti još nepremostivijim. Tramp će za sve optuživati anarhiste, liberalne masovne medije i njihove finansijske sponzore, dok će Demokrate krivicu svaljivati na bjelačke rasiste i strane (ruske) plaćenike i agente uticaja. U frenetičnoj izbornoj godini – kada je na tacni ne samo predsjednički mandat, nego i obje kuće Kongresa – nijedna strana neće biti spremna da sebe pogleda u ogledalo. A, kako stvari stoje, to se neće desiti ni poslije izbora, ma ko na njima pobijedio.

Neki će možda u intervenciji američke vojske tražiti spas od društvenih lomova. Međutim, kao što su pokazali primjeri Jugoslavije i Sovjetskog Saveza, iluzorno je očekivati da vojni vrh bude mimo podjela i predrasuda društva u cijelini.

Filip KOVAČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUGA AMERIKA

Lenjin, čovjek budućnosti?

Objavljeno prije

na

Vlast Lenjina i boljševika je sada samo jedno krupno, okončano poglavlje u istoriji 20. vijeka. Ali, s obzirom na to da ni siromaštvo ni društvena nepravda i nejednakost nisu iskorijenjeni, motivi Lenjinove borbe neće izgubiti na aktuelnosti ni u 21. vijeku

 

Stogodišnjicu rođenja Vladimira Iljiča Lenjina 22. aprila 1970. godine proslavljali su milioni ljudi širom zemaljske kugle. Sada, pedeset godina kasnije, njihov broj je dramatično smanjen. U međuvremenu je nestala Lenjinova državno-ideološka kreacija Sovjetski Savez, kao i cijeli socijalistički blok u Evropi. Tu i tamo još se drži poneki nominalno komunistički režim, koji je, međutim, odavno napustio lenjinističke političke principe. Da li je došlo vrijeme da se objektivno sagledaju Lenjinov lik i djelo? Ko je bio taj zagonetni čovjek sa Volge, oslobodilac porobljenog čovječanstva ili zločinački prestupnik gigantskih razmjera?

Lenjinova porodična istorija je spoj Evrope i Azije. Njegova majka Marija Blank, bila je potomkinja Jevreja, Njemaca i Šveđana, a otac Ilja centralno-azijskih nacija, Čuvaša i Kalmika. Njegovo djetinjstvo i mladost su obilježile porodične tragedije: rana smrt oca, stariji brat Aleksandar pogubljen zbog učešća u zavjeri protiv cara Aleksandra Trećeg, sestra Olga umrla od tifusa. Kroz sve to, međutim, uviđa se jaka figura majke. Ona je do same smrti u dubokoj starosti podržavala revolucionarne promjene, i sva njena djeca, ne samo Lenjin, su „živjela” revolucijom. Bili su zatvarani i protjerivani, ali nisu odustajali. Lenjin je više od petnaest godina živio van Rusije.

U Lenjinovoj mladosti bilo je mnogo radikalnih pokreta i udruženja u Rusiji. Ipak, samo je njegova Socijaldemokratska radnička partija, kasnije zbog unutarpartijske podjele nazvana boljševičkom, uspjela, uprkos teroru carskog režima, da opstane, dođe na vlast, i da se na vlasti održi. U čemu je bila suština Lenjinovog političkog uspjeha?

Prvo, Lenjin je bio genijalni organizator. Znao je kako da stvori čvrstu organizacionu strukturu i da pronađe i uključi najsposobnije ljude. Član boljševičke partije je mogao biti samo neko ko se pokazao na terenu. Nije slučajno Staljin kasnije označio boljševike kao „ljude posebnog kova”. Nije bilo mjesta u partiji za velike govornike, karijeriste i navijače sa klupe.

Drugo, Lenjin je shvatio važnost postojanja ozbiljnog sredstva informisanja. Formirao je novinu Iskra koja je imala saradnike iz svih krajeva Rusije i predstavljala platformu oko koje se mogao mobilisati narod, duboko nezadovoljan korupcijom i brutalnošću carskih činovnika.

Treće, Lenjin je, slijedeći Marksa, svoju političku ciljnu grupu vidio u radnicima, i to posebno u kvalifikovanim radnicima koji su već imali određeni autoritet u svojoj sredini. To je omogućilo boljševicima da steknu veliku popularnost u ruskim industrijskim centrima u kojima su kasnije i otpočele oružane akcije. Radnicima su se tada pridružili nezadovoljni vojnici, dok su sa seljacima odnosi bili mnogo komplikovaniji. Poslije Lenjinove smrti, mnogo je krvi bilo proliveno da se od ruskog seljaka napravi komunista. Kolektivizacija je bila jedno od najvećih stradanja u ruskoj istoriji. Slično je bilo i sa procesom uvođenja ateizma.

Naravno, uz sve ovo, Lenjin je imao i dosta političke i geopolitičke sreće. Teško da bi uopšte došlo čak i do mogućnosti, a kamoli do uspjeha boljševičkog prevrata, da se Rusija nije nalazila u već trećoj godini svjetskog rata u kome je njena vojska trpjela poraz za porazom, a političke partije koje su preuzele vlast poslije careve abdikacije nisu bile sposobne da preokrenu stanje stvari. Tako se narod, već razočaran u cara, teško razočarao i u njegove prozapadne kritičare i bio spreman da da šansu nekom trećem. A taj treći je ponudio najčarobniji mogući program: „Mir vojnicima, zemlju seljacima, hleb radnicima.” Ko je tome mogao da odoli? Kasnije, kada su slatka obećanja počela da čile, boljševička tajna policija tzv. čekisti su se već bili izvještili da eliminišu neposlušne. Sistem je brzo počeo da degradira i pretvara se u suprotnost sopstvene retorike.

Vlast Lenjina i boljševika je sada samo jedno krupno, okončano poglavlje u istoriji 20. vijeka. Ali, s obzirom na to da ni siromaštvo ni društvena nepravda i nejednakost nisu iskorijenjeni, motivi Lenjinove borbe neće izgubiti na aktuelnosti ni u 21. vijeku.

Filip KOVAČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo