Povežite se sa nama

DRUGA AMERIKA

Novi makartizam

Objavljeno prije

na

Nije neočekivano da u doba ekonomske krize i narastujuće društvene nepravde i nezadovoljstva, političari igraju na kartu spoljnjeg neprijatelja. Tako je bilo od kada je svijeta i vijeka. Međutim, rijetko se dešavalo da centrističke socijal-demokratske partije, kakva je po svom programu Demokratska partija u SAD-u, zasnuju svoju cijelokupnu kampanju protiv političkih oponenata samo na toj temi. Pored toliko spornih, konkretnih stvari koje Tramp i njegova administracija rade sada i namjeravaju da rade u budućnosti, oštrica kritike Demokrata je usmjerena na Trampovu navodnu povezanost sa ruskom vlašću i krugovima bliskim ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu. Ukoliko im to bude glavna tema na narednim izborima za Kongres u novembru 2018, a izgleda da će tako biti, američki politički sistem će ući u jednu od najozbiljnijih kriza od svog nastanka.

Ponašanje Demokrata u Kongresu, kao i moćnih elektronskih i štampanih medija bliskih njihovoj političkoj opciji, kao što su na primjer Njujork Tajms i Vašington Post, podsjeća na zloglasnu političku kampanju republikanskog senatora Džozefa Makartija sa početka 50-ih godina prošlog vijeka. Baš kao što sada rade Demokrate, tada je Republikanac Makarti neprestano u javnost lansirao neprovjerljive podatake anonimnih izvora iz obavještajnih službi, tvrdeći da su američke institucije infiltrirane od strane komunista i ruskih agenata. Kreiranjem atmosfere nesigurnosti i straha, gdje su mnogi nevini ljudi sumnjičeni, gubili posao i padali u siromaštvo, a sve u cilju sopstvene predsjedničke kampanje, Makarti je više urušio fundamentalne temelje američke liberalne demokratije nego svi skriveni ruski operativci i informatori zajedno.

To se dešava i danas. Tobože braneći američke liberalne vrijednosti, a u stvari vođene golim političkim oportunizmom, Demokrate razaraju upravo ono što tvrde da žele da odbrane – pretpostavku nevinosti, transparentnost i vladavinu prava. Svaki Trampov saveznik koji je ikada igdje razgovarao sa Rusima ili putovao u Rusiju u javnosti se označava kao sumnjivo lice bez ikakvih dokaza. Pogubni proces inžinjeringa političke paranoje je toliko odmakao da su na nedavnom saslušanju direktora američkih obavještajnih agencija FBI-a i NSA-a u Kongresu, neke Demokrate čak i bračni odnos sa ruskom državljankom komentarisale kao znak političke lojalnosti Putinu.

To ne znači da treba imati iluzija o obavještajnoj dinamici između dvije države. Ruskih špijuna u američkim institucijama je za vrijeme i poslije Drugog svjetskog rata zaista bilo, što je i dokazano kada su sredinom 90-ih nakratko otvoreni arhivi Prvog glavnog direktorata KGB-a za pojedine američke istoričare, ali ne, naravno, u onolikom broju koji je pominjao Makarti. Velika je vjerovatnoća da dvostrukih agenata ima u svakoj američkoj predsjedničkoj administraciji. Vjerovatno ih je bilo i u Obaminoj, ali istraživanje „tajnih veza” moćnim liberalnim medijima tada nije bio politički prioritet. Njihov ideološki saborac je vodio Bijelu kuću, a možda su i sami uživali benefite određenih ruskih oligarha kroz oglašavanje i ostale profitabilne komercijalne aktivnosti.

Vrijedi se podsjetiti da je Obama čak i snimljen kako govori tadašnjem ruskom predsjedniku Medvedevu da poruči „Vladimiru” da će poslije izbora imati više „fleksibilnosti”. Gdje su tada bili uvodnici i zabrinuti kolumnisti da osude Obaminu „pomirljivu retoriku” prema Rusiji, kao i priznanje da svjesno manipuliše američkim javnim mnjenjem, i da traže njegovu ostavku? Svima je jasno kako bi se ti isti mediji odnijeli prema Trampu da je uradio nešto slično.

Opasno je za svjetski mir to što je Tramp već više od dva mjeseca predsjednik SAD-a, a još nema konkretnih naznaka za njegov samit sa Putinom prije ljeta. Novi makartizam koji hara američkom političkom scenom gura dvije nuklearne supersile u ambis otvorenog sukoba.

Filip KOVAČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUGA AMERIKA

Vihori američkih kriza

Objavljeno prije

na

Sistemska kriza američkog društva nastala trijumfom neoliberalnog ekonomskog modela za vrijeme predsjedničkog mandata Ronalda Regana sada samo dobija svoje terminalne oblike

 

Ovih dana je gradonačelnica San Franciska London Brid proglasila večernji policijski čas na neodređeno vrijeme. Ne zbog korona virusa, kao što je to bio slučaj u nekim evropskim državama, nego zbog rušilačkih nemira koji su zahvatili sve velike američke gradove. Tako se na jednu veliku krizu odmah nadovezala druga. Rješavanje ozbiljnih epidemioloških problema se zakomplikovalo dubokim političko-društvenim konfrontacijama.

Te konfrontacije, naravno, nisu ništa novo. Sistemska kriza američkog društva nastala trijumfom neoliberalnog ekonomskog modela za vrijeme predsjedničkog mandata Ronalda Regana sada samo dobija svoje terminalne oblike. Prije desetak godina, pokret  Occupy Wall Street je ukazivao na dramatično ekonomsko raslojavanje u američkom društvu. Od tada se jaz između bogatih i siromašnih  povećavao. Beskućnici su postali vidljivi na svakom koraku. Usred novokomponovane raskoši staklenih zgrada i privilegija zaposlenih u korporativnim gigantima koji rukovode društvenim mrežama, hiljade ljudi živi na ulicama. Sjedište Tvitera u San Francisku je, na primjer, okruženo desetinama šatora jednog beskućničkog kampa.

U isto vrijeme, oni koji treba da ovakve i slične probleme rješavaju, jer su za to izabrani i plaćeni od strane građana, su žestoko ideološki podijeljeni. Jedna moćna frakcija američke političke elite bi željela da nastavi sve po starom, dok druga, predvođena predsjednikom Donaldom Trampom, želi da nametne novi, otvoreno ksenofobni, nacionalistički model. To su dva slijepa, nerazumna puta koja cijelu zemlju guraju u haos i krah.

Dobro je, međutim, da obični građani još uvijek pružaju otpor prelivanju perfidnih okršaja vrhuške u njihovu svakodnevnicu. Izjave većine učesnika nemira u Mineapolisu, izazvanih ubistvom Afroamerikanca Džordža Flojda od strane Derika Šovena, pripadnika gradske policije sa predistorijom brutalnog ponašanja (jeziva slučajnost – to prezime, po Francuzu Nikolasu Šovenu, je ušlo u osnovu riječi šovinizam), pokazuju da su oni izgubili povjerenje u političke elite obje partije i da traže neki treći put. Put koji bi gradio, a ne rušio mostove i koji bi vodio ka ispravljanju nepravdi i nejednakosti, ka povjerenju i pomirenju između različitih društvenih grupa.

Tog puta, nažalost, za sada nema. Nema ni lidera koji bi ga mogli definisati kao što je to radio, na primjer, Martin Luter King šesdesetih godina prošlog vijeka. Njegova ocjena tadašnjih pobuna važi i danas. „Pobuna je jezik onih čiji se glas ne čuje.“ Pobune koje je King organizovao i predvodio su bile masovne i nenasilne. Njihov rezultat su bile značajne izmjene zakona koje su dovele do širenja ljudskih i građanskih sloboda u američkom društvu. Naravno, do pravednog društva je ostalo još mnogo toga da se uradi (inače ne bi došlo do Flojdovog ubistva), ali su smjernice i „znakovi pored puta“ kojim se mora ići ostavljeni za buduće generacije. Slike razbijenih izloga i opustošenih i zapaljenih prodavnica ne smiju ni u kom slučaju biti to po čemu će se ovi nemiri pamtiti.

Jasno je da će izuzetno teška biti borba da se nemiri, čiji smo svjedoci, pamte po nečem dobrom, na primjer, po rezultatima koji će pozitivno uticati na klimu u američkom društvu. Ni Trampovoj administraciji ni njegovim protivnicima nije u interesu da situaciju smiruju. Suština njihove reakcije će biti prebacivanje odgovornosti na drugu stranu, što će podjele učiniti još nepremostivijim. Tramp će za sve optuživati anarhiste, liberalne masovne medije i njihove finansijske sponzore, dok će Demokrate krivicu svaljivati na bjelačke rasiste i strane (ruske) plaćenike i agente uticaja. U frenetičnoj izbornoj godini – kada je na tacni ne samo predsjednički mandat, nego i obje kuće Kongresa – nijedna strana neće biti spremna da sebe pogleda u ogledalo. A, kako stvari stoje, to se neće desiti ni poslije izbora, ma ko na njima pobijedio.

Neki će možda u intervenciji američke vojske tražiti spas od društvenih lomova. Međutim, kao što su pokazali primjeri Jugoslavije i Sovjetskog Saveza, iluzorno je očekivati da vojni vrh bude mimo podjela i predrasuda društva u cijelini.

Filip KOVAČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUGA AMERIKA

Lenjin, čovjek budućnosti?

Objavljeno prije

na

Vlast Lenjina i boljševika je sada samo jedno krupno, okončano poglavlje u istoriji 20. vijeka. Ali, s obzirom na to da ni siromaštvo ni društvena nepravda i nejednakost nisu iskorijenjeni, motivi Lenjinove borbe neće izgubiti na aktuelnosti ni u 21. vijeku

 

Stogodišnjicu rođenja Vladimira Iljiča Lenjina 22. aprila 1970. godine proslavljali su milioni ljudi širom zemaljske kugle. Sada, pedeset godina kasnije, njihov broj je dramatično smanjen. U međuvremenu je nestala Lenjinova državno-ideološka kreacija Sovjetski Savez, kao i cijeli socijalistički blok u Evropi. Tu i tamo još se drži poneki nominalno komunistički režim, koji je, međutim, odavno napustio lenjinističke političke principe. Da li je došlo vrijeme da se objektivno sagledaju Lenjinov lik i djelo? Ko je bio taj zagonetni čovjek sa Volge, oslobodilac porobljenog čovječanstva ili zločinački prestupnik gigantskih razmjera?

Lenjinova porodična istorija je spoj Evrope i Azije. Njegova majka Marija Blank, bila je potomkinja Jevreja, Njemaca i Šveđana, a otac Ilja centralno-azijskih nacija, Čuvaša i Kalmika. Njegovo djetinjstvo i mladost su obilježile porodične tragedije: rana smrt oca, stariji brat Aleksandar pogubljen zbog učešća u zavjeri protiv cara Aleksandra Trećeg, sestra Olga umrla od tifusa. Kroz sve to, međutim, uviđa se jaka figura majke. Ona je do same smrti u dubokoj starosti podržavala revolucionarne promjene, i sva njena djeca, ne samo Lenjin, su „živjela” revolucijom. Bili su zatvarani i protjerivani, ali nisu odustajali. Lenjin je više od petnaest godina živio van Rusije.

U Lenjinovoj mladosti bilo je mnogo radikalnih pokreta i udruženja u Rusiji. Ipak, samo je njegova Socijaldemokratska radnička partija, kasnije zbog unutarpartijske podjele nazvana boljševičkom, uspjela, uprkos teroru carskog režima, da opstane, dođe na vlast, i da se na vlasti održi. U čemu je bila suština Lenjinovog političkog uspjeha?

Prvo, Lenjin je bio genijalni organizator. Znao je kako da stvori čvrstu organizacionu strukturu i da pronađe i uključi najsposobnije ljude. Član boljševičke partije je mogao biti samo neko ko se pokazao na terenu. Nije slučajno Staljin kasnije označio boljševike kao „ljude posebnog kova”. Nije bilo mjesta u partiji za velike govornike, karijeriste i navijače sa klupe.

Drugo, Lenjin je shvatio važnost postojanja ozbiljnog sredstva informisanja. Formirao je novinu Iskra koja je imala saradnike iz svih krajeva Rusije i predstavljala platformu oko koje se mogao mobilisati narod, duboko nezadovoljan korupcijom i brutalnošću carskih činovnika.

Treće, Lenjin je, slijedeći Marksa, svoju političku ciljnu grupu vidio u radnicima, i to posebno u kvalifikovanim radnicima koji su već imali određeni autoritet u svojoj sredini. To je omogućilo boljševicima da steknu veliku popularnost u ruskim industrijskim centrima u kojima su kasnije i otpočele oružane akcije. Radnicima su se tada pridružili nezadovoljni vojnici, dok su sa seljacima odnosi bili mnogo komplikovaniji. Poslije Lenjinove smrti, mnogo je krvi bilo proliveno da se od ruskog seljaka napravi komunista. Kolektivizacija je bila jedno od najvećih stradanja u ruskoj istoriji. Slično je bilo i sa procesom uvođenja ateizma.

Naravno, uz sve ovo, Lenjin je imao i dosta političke i geopolitičke sreće. Teško da bi uopšte došlo čak i do mogućnosti, a kamoli do uspjeha boljševičkog prevrata, da se Rusija nije nalazila u već trećoj godini svjetskog rata u kome je njena vojska trpjela poraz za porazom, a političke partije koje su preuzele vlast poslije careve abdikacije nisu bile sposobne da preokrenu stanje stvari. Tako se narod, već razočaran u cara, teško razočarao i u njegove prozapadne kritičare i bio spreman da da šansu nekom trećem. A taj treći je ponudio najčarobniji mogući program: „Mir vojnicima, zemlju seljacima, hleb radnicima.” Ko je tome mogao da odoli? Kasnije, kada su slatka obećanja počela da čile, boljševička tajna policija tzv. čekisti su se već bili izvještili da eliminišu neposlušne. Sistem je brzo počeo da degradira i pretvara se u suprotnost sopstvene retorike.

Vlast Lenjina i boljševika je sada samo jedno krupno, okončano poglavlje u istoriji 20. vijeka. Ali, s obzirom na to da ni siromaštvo ni društvena nepravda i nejednakost nisu iskorijenjeni, motivi Lenjinove borbe neće izgubiti na aktuelnosti ni u 21. vijeku.

Filip KOVAČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUGA AMERIKA

Snaga ljudskog duha

Objavljeno prije

na

Kakve će biti etičke posljedice pandemije korona virusa, te realne kuge našeg vremena? Hoće li pobjeda nad virusom dovesti do stasavanja novih, humanističkih vrijednosti? Ili će svijet još više potonuti u surove globalne manipulacije suprotstavljenih neoliberalnih i konzervativnih elita?  Kami ne bi bio optimista

 

Već nekoliko godina grupa profesora sa Univerziteta San Francisko organizuje diskusioni klub knjige. Srećemo se svake srijede, predveče, u jednoj sali sa staklenim zidom na trećem spratu glavne univerzitetske zgrade iz koje se u daljini vidi osvijetljeni centar grada. Repertoar kluba je tokom godina uključivao Ničea, Lakana, Bahtina, Lefevra… Nedavno, međutim, jedan profesor filozofije je predložio Kamijevu Kugu.

Obrazloženje, naravno, nije bilo potrebno. Cijeli svijet je trenutno u situaciji alžirskog grada Orana iz tog Kamijevog romana. Iznenadna pojava opake zarazne bolesti nas je sve gurnula u samoću i izolaciju karantina. Došlo je vrijeme da preispitamo sve svoje vrijednosti i odlučimo kako ćemo naprijed. Jer povratak na staro više neće biti moguć.

Kugu sam pročitao prvi put kada sam bio na postdiplomskim studijama. Nekoliko neobičnih likova kojima je Kami naselio svoj imaginarni Oran ostali su još od tada u mom pamćenju. Sitni gradski činovnik Grand koji godinama pokušava da napiše prvu rečenicu svog romana. Penzionisani vojni oficir koji sa balkona svakog dana u isto vrijeme mami pa onda pljuje na mačke. Novinar iz Pariza Ramber koji u Oran dolazi da istraži životne uslove arapske populacije, a onda ostaje zarobljen karantinom. Jezuitski sveštenik Panelu koji kugu vidi kao božju kaznu za raskalašno življenje. Kriminalac Kotard koji u vrijeme kuge proživljava najsretnije dane svog života jer policija ima preča posla. Stari asmatični bolesnik koji dane provodi na zenovski način, prebacujući zrna suvog graška iz jedne činije u drugu, i, isto tako zenovski, spokojno prima i početak i kraj kuge. I, naravno, dva glavna protagonista: doktor Riju i samotnjak Taru.

Doktor Riju je i hroničar zbivanja, mada to saznajemo tek na samom kraju romana. On među prvima primjećuje pojavu kuge i odmah se potpuno posvećeno i bez ikakvog straha uključuje u borbu protiv nje. To ne radi ni iz vjerskih ni iz ideoloških razloga jer ne vjeruje ni u Boga ni u bratstvo među ljudima. Ono što motiviše Rijua je (naizgled) jednostavno: dužnost. U njegovom slučaju medicinskog doktora, to je da smanjuje patnje bolesnih ljudi. Čista pragmatika, bez iluzija i bilo kakve želje za dokazivanjem. On smatra da bi svijet bio mnogo bolje mjesto za život kada bi takav pristup postao univerzalan. Ali, avaj, ljudi nisu (samo) racionalna bića.

Mnogo teže je razumjeti motivaciju Tarua. To i jeste glavna enigma romana i ključ ka razumijevanju Kamijeve životne filozofije. Taru je Kamijev alter-ego. On nema ni porodicu ni stalno zanimanje i stoga nema nikakvu društvenu dužnost prema bilo kome ili bilo čemu. Pa, ipak, Taru stvara glavnu platformu za borbu protiv kuge: volonterske odrede koji pomažu doktorima da se brinu o zdravlju ljudi, baveći se njegom bolesnih, evakuacijom i karantinom njihovih porodica, sahranjivanjem umrlih, itd. Svojom neiscrpnom energijom i harizmom, on motiše druge da vjeruju da mogu pobijediti kugu. On je lider koji garantuje uspjeh. Međutim, pitanje ostaje – zašto?

Odgovor na to pitanje je paradoksalan. Taru želi da dokaže da se može biti svetac u svijetu bez Boga. Drugim riječima, da postoje čisto ljudski principi koji mogu biti utemeljeni bez božanskog, nadljudskog autoriteta, da čovjek može sam sebi biti mjera, da se može biti „dobar“ bez metafizičke nagrade ili kazne. U neku ruku, to je odjek onog „čovjek, kako to gordo zvuči“ Maksima Gorkog protiv košmarne tvrdnje junaka romana Dostojevskog Ivana Karamazova da je „ako nema Boga, sve dozvoljeno“. Taru, međutim, umire kao posljednja žrtva kuge. Nisu se stekli uslovi za svijet u kome autonomija i dostojanstvo individualnog čovjeka predstavljaju glavne vrijednosti.

A kakve će biti etičke posljedice pandemije korona virusa, te realne kuge našeg vremena? Hoće li pobjeda nad virusom dovesti do stasavanja novih, humanističkih vrijednosti? Ili će svijet još više potonuti u surove globalne manipulacije suprotstavljenih neoliberalnih i konzervativnih elita? Ostaje da se vidi. Kami ne bi bio optimista.

Filip KOVAČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo